среда, 30. децембар 2015.

Putopis Prag

Panorama sa obale Vltave
Ulazak u prva predgrađa Praga opravdalo je naziv Zlatni grad. Jutarnja magla je nestala, Sunce je svoju zimsku svetlost prosulo preko stakala prozora i grad je zasijao zlatom. U pravo vreme i na pravom mestu. Nekadašnje bogatstvo se kroz daljinu moglo nazreti. Nova predgrađa i zgrade iz vremena socijalizma nisu mogle narušiti lepotu Grada hiljadu tornjeva. Stotinu  jer ih je nekada bilo toliko. Kažu da ih je danas još više,  jer su bogati Pražani preuzeli tradiciju gradnje tornjeva, pa i dan danas na svoje kuće stavljaju bar jedan mali tornjić.
Panorama Karlov most
Grad zaista sija. Sija svojom kulturom, svojom istorijom, svojim katedralama,bazilikama, svojim ljudima, a posebnu draž svemu tome daju bezbrojni turisti koji svakodnevno u rekama dolaze u češku prestonicu. Na ulicama starog grada se mogu videti sve nacije, sve boje kože, sve religije, sva zadivljena lica uprta pogleda u gradske zidine. Lepota svuda i na svkom koraku.
Najveća gužva se stvara oko starog sata Orloj. Naime o punom satu se pojavljuju i iz svoga skrivenoga doma izlaze Sveci i blagosiljaju sve prisutne. Samo jednom dnevno, tačno u podne svetlost dana ugleda svih dvanaest apostola. Prisutnih je toliko da se čovek pomera onako kako oda njega zahteva mnoštvo.
Davno je je najveći kralj češke rekao
,, Moji podanici neće hodati po blatu,,
te je dao da se poploča ceo grad. To je Karlo Veliki po Pražanima, inače IV. Veliki po svemu po obrazovanju, kulturi, bogatsvu, moći. Kocka traje već vekovima i sasvim je sigurno da će trajati. Od najmanje do najveće ulice sve su popločane sivim kamenom. Uredne su i čiste, uvek spremne da pod svoje okrilje prime reke turista. Sa svih zgrada vas neko posmatra. Na nekoj je dobronamerni starac nasmejanog lica, negde su strogi mišićavi muškarci. Negde su zamrznute u vremenu, žene obnaženih grudi ili su tu nasmešeni anđeli. Na nekim fasadama su prelepe rozete ili su tu ukrasi koje samo bogata mašta i vešta ruka mogu da naprave. Čitav grad je veliki muzej. Svaka zgrada ima svoju priču ili tajnu koju krije.
Ulaz u Praški dvorac
Pražani kažu i to duboko poštuju da je njihov grad podignut na mnoštvu legendi. Karlo Veliki je morao gradnju svoga mosta početi tačno određenog dana u određeni čas da bi on trajao. Karlov most i danas ponosno stoji i premošćuje Vltavu. Uz malo mašte mogu se čuti tonovi Smetanine Vltave. Lepoti prizora doprinosi mnoštvo labudova vitkih vratova koji svojom slobodnom voljom biraju kojoj će se strani prikloniti. Društvo im prave galebovi i patke. Mnogo ljudi i dece ih hrani.
Plešuća zgrada
Praški kristal
 Sa najlepšeg mosta se može videti Jevrejska četvrt.
Karlov most, mesto za želju, mesto sa
kog je Jan Nepomuk bačen u Vltavu
jer nije hteo da oda ispovednu
tajnu
Obalu vltave krasi i veoma moderna Plešuća zgrada.
Praška garda
Svaki kralj je  dodavao nešto svoje, ali je i ljubomorno čuvao gradnju prethodnika. Najbolji dokaz za to je Praški dvorac Hradčani. Nijedan potonji kralj nije hteo da živi u dvoru prethodnika, pa je pored starog podizao novi dvor. Hradčani su danas najveći dvorac u Evropi. O lepoti se može dugo pričati ali i o istoriji i položaju ovog predivnog mesta. Potrebni su dani da bi se pogledalo ono što se krije iza zidina dvorca. Glavne ulaze u Dvor čuvaju stražari. Kažu da se svake godine raspisuje konkurs za počasnu stražu. Naravno da se za to moraju ispuniti određeni uslovi. Kandidat mora imati određenu težinu i visinu, kao i odgovarajuću građu tela, ali to nije sve. On mora biti Čeh i mora biti visoko obrazovan.
Tu je katedrala Svetog Vita, tu je Zlatna ulica, ali ću o njima posebno pisati.
Katedrala Svtog Vita
Mnogo lepote na jednom mestu. Mnogo duhovnog bogatstva koje grad nesebično deli svojim posetiocima. Ako se na trenutak zatvore oči  i ako se mora  reći šta je to najlepše u Pragu, ne može se.
Unutrašnjost katedrale Svetog Vita

 No nije sve
blistavo. Na ulicama se mogu videti prosjaci. Jadnik bi ispod sebe stavio prostirku. Kleknuo bi, lice mu je upereno k zemlji, zadnji deo tela podignut, a laktovi su mu naslonjeni na hladnu Karlovu kocku. Ruke su sklopljene kao na Direrovim slikama. Moli. Prolaznik ubaci novčić, pa nastavlja svojim putem. Nastavlja razgledanje, odlazi do Zida gladnih. Nastavlja svoje divljenje gradu, svoje divljenje svim ljudima koji su sprečili da Prag ikada bude srušen ili u strašnim ratovima oštećen.
Za Prag su vam potrebne udobne cipele, još bolje patike. Samo tako ćete moći da pređete kilometre koje reazgledanje zahteva. Pripadnice nežnijeg pola bi trebalo da izostave visoke potpetice.
Svaka građevina bez obzira na starost ima svoju simboliku. Samo ime grada je simbolika, Hradčani su podignuti na brdu zvanom Delfinova leđa, svaki kamen temeljac nije postavljen slučajno već po pravilu koja određuje samo nebo i zvezde. Za svaku građevinu je postojalo mesto, vreme , čak sat i minut za početak gradnje. Jedna od novijih građevina koju umalo ne zaboravih jeste moderan TV toranj Živkov koji je pretvoren u luksuzni hotel. Na njemu je jedan od čeških umetnika David Černi postavio bebe koje pužu. Bebe su crne, neke pužu naviše, neke nadole, a neke su mirne na svojim mestima. Naravno u pitanju je simbolika. Kažu da će posle dvadeset godina bebe biti zamenjene ljudima, to jest bebe će odrasti.  Onda ćemo moći da vidimo gde je koja stigla.
Ulaz u Galeriju Praškog dvorca  
Posle svih razgledanja vidite da nije zlato samo ono što sija. Ako su nekada tornjevi bili pokriveni zlatom, danas to nisu. Zlato se krije u vrednim i sposobnim rukama svih Čeha. Samo je njihov rad uspeo da stvori ovoliku lepotu.
Moram navesti reči našeg vodiča Katarine :
Želim vam da u novog godini budete bogati ma u čemu se to bogatstvo ogledalo!


Poslednju sliku sam lično napravila. To je trenutak izlaska Sunca nad Pragom u trenutku kada ga napuštamo.

Izalazak sunca








Utisak o Pragu se može reći u tri reči

PRAG JE PREDIVAN!






Zahvaljujemo  svojoj deci na ovom divnom putovanju!

понедељак, 28. децембар 2015.

Putopis: Bratislava

Posle teške magle koja je putnike željne lepote pratila čitavo vreme putovanja koje je se odvijalo noću, kao znak dobrodošlice u Glavni grad Slovačke pružilo je Sunce.
Ranojutarnji posetioci su se susreli sa umivenim gradom, blistavočistim ulicama i licima zaposlenih raznosača robe koja  se samo rano ujutro dostavlja u prodavnice starog grada.
Stari deo grada popločan sivom kockom koju je pre mnogo vremena postavio jedan od kraljeva ove lepe varoši.
Šetnja uz stručnog vodiča znači mnoštvo informacija i istorijskih podataka. Jednostavno ih je nemoguće zapamtiti, a još teže razvrstati u vremenska razdoblja kojima pripadaju. Zato ću se osloniti na svoje zapažanje i na ono što je meni zapalo za oko.
Mnogo interesantnih detalja. Mnogo istorijskih ličnosti koje su svoj trag ostavile u dugom  trajanju grada.

Ispod kapije grada neko je davno naredio postavljanje astrološkog sata.
 Ugrađen u kamenu stazu, svojim kamenim telom samo poznavaocima astrološke veštine pruža saznanja.

 Uske ulice lepe arhitekture kazuju o svojim nekadašnjim stanarima i posetiocima. S jedne vas strogo posmatra List, koji je svoje učenike podučavao veštini muzičke umetnosti.

 S druge strane je večito mladi Mocart  koji je baš u toj zgradi još davno održavao svoje prve koncerte, Prelepi trgovi i katedrala. Dvorac na visoko brdu, opominje da će zažaliti svi oni koji ga ne posete.
Koliko god vremena čovek ima uvek je malo.
Ne sme se izostaviti ni pogled na Dunav. Ovde je stidljiv, vitki momak  dušom i telom  uprtim u daljinu. Krupni rečni galebovi ga nadleću, pa se širokim zamasima krila spuštaju na zid koji deli vodu i kopno. Krik im odzvanja i odbija se o još jedno obeležje Bratislave, o restoran koji podseća na leteći tanjir. Oslonjen na tri stuba uzdiže se u visnu od koje zastaje dah. Pogled se razleti na sve strane. Sve je tu i Dunav i Dvorac i pozorište i muzej i mnoštvo prodavaca suvenira. Pa šta ko voli.
Vreme brzo prolazi i hteli


 ili ne produžavamo dalje. Ostavljamo Bratislavu da živi u skladu sa običajima, u sladu sa svojom tradicijom, da tuguje za starim bogatstvom i da se raduje budućim vremenima.

Sa Veselim čovekom
 Bilo je prelepo hodati ulicama po kojima je nekada hodala tek krunisana Carica

Marija Terezija!
U pozadini se vidi restoran u obliku letećeg tanjira
Srećni čovek, dovoljno ga je pomaziti po glavi i poželeti želju

недеља, 13. децембар 2015.

Moj zavičaj! Kikinda!

       

Duboko u duši svakog čoveka je usađena ljubav prema zavičaju. Ipak postoji i ono nešto što ponekog čoveka ponese negde daleko u potragu za novim vidicima i dalekim meridijanima. Ono što ih tada vezuje i podseća na svoju postojbinu jeste nostalgija. Ona ume da bude nemilosrdna. Praiskonskim zovom doziva i mami. Baš zbog toga postoji zavičaj, postoji mesto gde čovek uvek može da se vrati. Kada se priča o zavičaju ne mogu da se ne setim romana Lajoša Zilahija ,,Kad duša zamire ". To je priča svih onih koji su daleko od svoje postojbine, svoga zavičaja.
Kikinda se nalazi na severu Banata u Vojvodini. Broj stanovnika se smanjuje iz dana u dan. Zaboravljena, čami u svojoj prošlosti, u vremenu kada je vrvelo od ljudi i mladosti. Potraga za boljim i lakšim životom ih je podigla, a dunuli su i neki neobični vetrovi koji su govorili stranim jezicima i obećavali bolju budućnost negde daleko. Sada očekuje da se pojavi neka dobra vila ili neki princ, pa da razbudi uspavanost male varoši.
Nekada u prošlosti zvala se Nađ Kekend ili Velika Kikinda i bila je centar Veliko kikindskog dištrikta. Od tada se mnogo toga promenilo. Ipak ostali su dobri i divni ljudi sa neobičnim nadimkom, za muški pol Lale, a za ženski Sose. S ponosom nosimo nadimak koji se proteže iz davnih dana.
Lepa varoš širokih ulica, sa još lepšim dobro projektovanim trgom u centru. On onako ponosan uokviren fasadama starih zgrada nanizanih kao najlepša ogrlica. Najpoznatija je zgrada Kurije, u kojoj je danas smešten muzej grada. Nekada je kroz centar prolazio put od žutog kamena koje je još Marija Terezija ugradila. Danas se žuta kocka i dalje umivena sija gradeći pruge koje prolaznike podsećaju na nekadašnju slavu varoši.
Jedna od neobičnosti Kikinde jeste sedenje na ulici. Starije žene svoje poslove pozavršavaju tokom prepodneva, pa svoju popodnevnu dokolicu troše uz čašicu razgovora sedeći na klupama ispred svojih kuća. Samo u našoj ulici postoje tri takva mesta. Grupisane su po zajedničkim sklonostima i po starosnoj dobi. One su svojevrsni nadgledači dešavanja. Tu su za odmeriti prolaznika i po potrebi razmeniti koju reč sa poznatima. Jako dobro zanaju ko, kada i gde odlazi i dolazi. Prava istina jeste da su usamljene, same, deca su otišla negde daleko, pa se na ovakav način druže i čine svoje usamljeničke dane zanimljivijim. Niko im ne zamera, postale su obelžje grada.
Dosta toga se o Kikindi zna, ali ima i onog mističnog i tajanstvenog što je skriveno od lica javnosti i zamišljeno ostaje da živi u dušama svojih podanika.
Kinđa!

  Neobično ime za još neobičniju pojavu. Malo, ali ipak veliko brdo za našu prostranu panonsku ravnicu. Brdo se nalazi u neposrednoj blizini Kikinde i mi njeni žitelji smo veoma ponosni na njenu osobenost.
    Nepregledno panonsko prostranstvo se razgranalo na sve četiri strane sveta obuhvatajući i lomeći sve pred sobom bez mogućstva nepravilnosti. Ipak tu se zadesila ona. Kinđa. Ponosna prkosi ravnoj okolini i mudro čuva svoje tajne.
    Naime nema nikakvih naučnih dokaza o tome kako se ona tu stvorila. Zna se samo da je odvajkada prisutna i da svojom neobičnom lepotom mami posetioce. Najčešće je posećuju mladi parovi u porazi za romantičnim trenutkom. Popevši se na nju i oslonivši se na kamen koji govori o njenoj veličini može se osetiti dah mirne ravnice i malog brda koje se ponosno uzdiže.
    Za vreme vedrih dana i uz pomoć dogleda može se videti daleko. Mogu se uočiti neka sela u susednoj Rumuniji. Ako  posetilac upotrebi maštu vidi se i dalje. Vazduh oko nje je zagonetno sladak i čist. Čovek ima se osećaj pobede nad prostorom.
    Ako je zima i ima snega, njena zanesenost   mirno i nemo počiva ispod belog pokrivača i strpljivo čeka.
    Ako je proleće ili leto ona se ponosno  uzdiže posuta plavim različkom čije se plavetnilo spaja sa plavetnilom neba. Posetiocu đođe neka milina i sam se oseti delom velikog prostranstva.

 Svaki deo zemljišta oko Kinđe je disciplinovano obrađen. Kada sam je zadnji put posetila,  prostor oko nje je  bio zasejan šećernom repom. Nepregledno zeleno more se lelujalo na letnjem povetarcu.
    Izbor pada na samog posetioca, kuda će napraviti put. Hoće li okolo,vijugavo, pravo... stvar je sopstvenog izbora. Blagi uspon od 83 metra nadmorske visine izaziva zadovoljstvo  uspehom.


    Starosedeoci polako nestaju, odlaze nekuda daleko, sa njima su nestale priče o nastanku našeg brda. Neki su pričali da bi to mogla biti grobnica nekog istaknutog poglavice koji se ovde zadesio u vreme svoje smrti. Koliko znam brdo se nikada nije istražilo. Ovo područje je nekada bilo močvara. Možda je ona bila jedino uzvišenje. Kako su se tokovi reka menjali i često plavili ova područja ko zna šta bi se tu moglo naći. Potajno se nadam grobnici Atile Hunskog za koga se pretpostavlja da je sahranjen negde u dolini reke Tise, a Tisa nije daleko!
    Kako se Kikinda spustila na samo dno svih društvenih zbivanja bilo bi nam potrebno jedno veliko arheološko otkriće. Možda je Kinđa prava za tako nešto.
    Kikindski muzej čuva mnoštvo predmeta, alata i raznih obrednih oruđa još iz preistorijskog doba. Imamo i skelet mamuta sa sličnim imenom Kika.
     Nekako se nadam da ćemo jednom imati nekoga poput Zahi Havasa da svojim entuzijazmom i znanjem istraži naše brdo, pa da se naš grad nađe na stranicama svetskih enciklopedija.
U neposrednoj blizini grada se nalazi ono što mi nazivamo Vodicama. Vodice su otkrivene sasvim slučajno. Neki pastir je lečio bolesne noge na izvoru vode i posle nekog vremena je ozdravio. Malo, po malo, ljudi su uvideli vrednost čiste i pitke vode. Podignuta je i mala crkva u čast Ognjene Marije. U našem kraju vlada uverenje da na Ognjenu Mariju ne valja raditi, jer se tada njen brat Sveti Ilija naljuti, pa kažnjava one koji ne poštuju njegovu sestru. Lepo je posetiti Vodice. Srpska crkvena opština održava belu polukružnu zgradu crkvice i građevinu koja se nalazi na malom uzvišenju pored nje. Nekada, u devetnaestom veku tu je podignuta bolnica. Danas se na zgradi nalazi obeležje u znak sećanja na dane slave. Istorijskih podataka ima mnogo, kao i pisanih zapisa koji se čuvaju u crkvenoj opštini. Ono iskustveno se stiče posetom. Za vreme sunčanih dana namerniku je lepo da sedne na klupu u lepo uređenom dvorištu. Divan miris šeboja opija misli i dušu. Kroz treptaj vazduha mogu se naslutiti reči zahvalnosti svih onih koji su ovde našli isceljenje ili duševni mir. Za kišnih dana pronalazi se sklonište iza debelih zidova nekadašnje bolnice. U vreme letnjih vrućina putnik namernik se rashlađuje hladnom vodom iz bunara u samoj crkvici. Nikada, ni jedan jedini put, nisam naišla ni na najmanji trag nečistoće u maloj crkvici. Svako ko se posluži hladnom vodom očisti prostor za sobom, obriše, prekrsti se i zahvali se samoj svetici čija ikona stoji na istočnom zidu. Čak i sami glasovi posetilaca nekako zagonetno odzvanjaju ovim svetim mestom.
Novijeg datma je jesenje održavanje Dana ludaje. Ona, ludaja, bundeva, tikva, Carica je jeseni i Boginja hranljivosti i zdravlja. Od svoga cveta, preko kore, unutrašnjeg mesa, do semena, daruje sve svoje ljubitelje i poštovaoce bogtstvom ukusa, mirisa i vitamina.
Replika mamuta Kike 
Posetite Kikindu o jeseni, u oktobru, kada blaga zlatna jesen bogato kroči u naš grad. Primamo sve koji dođu i koji su prijateljski raspoloženi. Sa njima delimo naš trg, naše ludaje, našeg mamuta Kiku, našu galeriju Teru, naš muzej, sportsku halu,staro jezero, veliki park Blandaš,stari mlin Suvaču, pravoslavnu i katoličku crkvu, pijacu, kafiće i prodavnice.
Kikinda nije zavičaj samo ljudima. U naš kraj su se naselile sove. Zimuju na drveću koje ponosno stoji na kikindskom trgu. Stare krošnje zimzelenih borova pružaju bogatu zaštitu ovim divnim ponositim i tajanstvenim pticama. Danju su skrivene pa prolaznici često upiru pogled u visinu, a noću samo nemo prolete u svojoj poteri za hranom. Samo beli tragovi na žutim kockama odaju stanovnike visina. Pročlo se nadaleko o njima. Nedavno je BBC počeo da snima emisiju.Tako su naše sove pronašle put do svetskih televizijskih stanica.
Nad mojom Kikindom duvaju topli vetrovi noseći mirise leta, duvaju neki uznemirujući jesenji vetrovi sa tek blagim nagoveštajima vlage koja će doći, duvaju oštri zimski vetrovi besno donoseći svu snagu severa, a s proleća dune blagi povetarac koji donese prve znake obnavljajućeg života. Onda Kikinda živne. Šetači izmile sa svih strana. Dečja kolica pokažu nova lica. Sve miriše, raduje se, baš kao što se dešava svakog proleća od prvog dana postojanja čovekovog.
Kao epilog navodim dve reči:
Volim Kikindu!

Na fotografiji je Ulica Generala Drapšina, proglašena za jednu od najlepših ulica na svetu!




уторак, 8. децембар 2015.

Zahvalnica gospođi Himmel!

Imala sam čast da se prijavim na konkurs U čast učitelju, koji je organizovala gospođa Ljuljana Himmel.

 Zahvaljujem joj se na organizaciji i trudu. Zahvaljujem joj se na želji da se učitelj  prikaže u jednom drugačijem  svetlu.
Zahvaljujem joj se na ljubavi i strpljenju uloženom da sve bude baš onakvo kako treba da bude!
Imala sam divno popodne provedeno u društvu onih koji uvek žele više i bolje. Niko se nije žalio na vreme ili novac. Svi smo imali osmeh i otvorenu dušu!
 Po odluci žirija i moj rad se nalazi u  Elektronskom zborniku. Link  prema zborniku je sledeći:

http://vzbornik.ucastucitelju.in.rs

Nadam se da ćete uživati u mnoštvu objavljenih radova. Ono što ćete sigurno primetiti jeste entuzijazam koji zrači iz svake napisane reči.
Na grupnoj fotografiji su oni koji su mogli doći na druženje i podelu nagrada. Ja sam pored gospođe Ljiljane.

Uživajte!



понедељак, 7. децембар 2015.

Sasvim neobično putovanje Od, Do...

Sa police su je gledale dve porcelanske figure. Male, privlačne, prosto su se osmehivale svojim nemim usnama. Davale su  joj podršku za sve što čini, zamenjivale su njene davno izgubljene mačje prijatelje.
Figure su predstavljale dve mačke. Mačke su bile identične. Bliznakinje, nisu se ni po čemu razlikovale, a opet bile su različite, svaka posebna, za sebe, a neodvojiva po sličnosti od one druge. Bez velike umetničke vrednosti, ali su imale duše..Glave su im bile usmerene u istom pravcu, kao da svojim nemim jezikom svojoj vlasnici pokušavaju nešto da kažu.
...

Pokušavale su da ispričaju priče onih koji su ih osmislili i napravili negde u nekoj dalekoj zemlji. Ustvari nisu nastale ni u kakvoj zemlji, već na brodu koji je značio i kopno i more. Značio je i okeane i udaljene svetove. Značio je i slobodu i ropstvo. Bezglasno su kazivale da su njihove hladne, u porcelan usečene oči videle više sveta nego što će njihova vlasnica ikada videti. Dobile su na bogatstvu na svojim nevoljnim  putovanjima. Ljuljala ih je nemilost okrutnih i topla reč dobrih.
Načinile su ih ruke malih kineskoh devojčica koje su bežeći od turobnog, teškog života pristajale na danonoćni rad u putujučim fabrikama. Nekada su ih ispirale svojim suzama, a nekada ih je uveseljavao njihov smeh.
Figurice su imale tanke repiće koje su obešenjsčki nestašno spustile na svoja mačja ramena s leve strane. Glavice su usmerile nadesno. Na mesto izlaska Sunca, masto lepote i obnavljajućeg života.
Belina spolašnjosti se caklila od fine glazure kojom su premazane da bi bile dopadljive za oko kupca. Zatim su pečene u nekim nepodnošljivo toplim pećima, ali su tek tada zablistale bisernim sjajem. Kako je njihov život bio predodređen za čuvanje soli i bibera, nisu se mnogo radovale. Znale su da taj život nije dugotrajan. Izbora nisu imale. Čuteći su bile upakovane u male plastične providne kutije. Bile su srećne, imale su jedna drugu. Istrpele su mrak u ogromnim kutijama sa mnogo onih koji su slični njima. Lakše su odnosile čamljenje na polici prodavnice. Pogledom udesno su pozdravljale one koji ulaze i one koji izlaze. Jednoga dana su dospele kod jedne devojke. On ih je kupio jer su bile jeftine. Kako nije volela mačke, jer su njena ljubav bili psi, devojka ih je bez raspakivanja poklonila sredovečnoj gospođi. Ona je volela mačke, ali je imala toliko živih koje su šetale na sve strane. Nisu joj bile potrebne. Gospođa se bez mnogo zadržavanja okrenula polici i plastična kutija je završila u mraku. Tugovale su i tešile se da je dobro što nisu same. Imale su jedna drugu. Uživale su u svojoj istosti i miru koji ih je okruživao.
Jedne prijatne večeri, iznenada su podignute iz mračnog ugla. Dospele su u raznobojnu šarenu kesu. Gurale su se sa još nekim sitnicama. Sreća ih je obasula. Opet su postale poklon. Osećale su brujanje motora automobila, njihovo putovanje se nastavilo. Drmusale su se. Plašile su se da se ne oštete. Drhtale su od unutrašnjeg nemira.
Čule su radosni usklik žene koja ih je dobila. Umila je njihova lica. Onako umivene i blistave stavila ih je da stoje uz veoma staru porcelansku činiju. Začudo tu su pristajale. Njihova belina se stapala sa belinom činije. Iako je njihova starost bila nepomirljiva, odlično su se slagale.
 Nikada neće služiti nikoga time što će soliti i biberiti jela. One če biti malene princeze. Svo vreme će posetiocima svoga novog doma deliti zamišljene poglede. Mamiće njihove osmehe i budiće im maštu. Upućivaće ih na istok , na mesto izlaska Sunca, na mesto obnavljajućeg života.
Bile su zadovoljne svojom sudbinom. Najzad su stigle kod nekoga kome će darivati sreću.
...
Žena se svaki put osmehnula kada bi njen pogled pao na male porcelanske figurice. 



недеља, 6. децембар 2015.

Počinje od iskre! Priča za dugo sećanje!

Uvek isto!
 Počinje od iskre, od malog tračka svetlosti u mračnim dubinama zaborava. Taj maleni tračak počinje da dobija na obliku i odjednom postaje savršeno jasan. Ima oblik davno izgubljene tuge ili oblik davno zaboravljene sreće. Najbolje je što posle toga ostaje punoća misli.
Misao se pretvori u reč, reč se pretvori u rečenicu. Rečenice se množe, narastaju u priču i nastavljaaju da žive sve dok postoji osoba koja će ih pročitati. Priče su za nekog deo života. Za nekog su samo interesantne reči složene tako da izazovu osmeh ili suzu. Nekome su potpuno nezanimljive, pa čitanje ne mogu privesti kraju. Priča živi nezavisno od svih. Živi jer to želi onaj ko ju je napisao.
Iskra!
Stojim na novembarskom vetru. Čekam  mir svoga doma. Umorna, primećujem poznati osmeh.
- Kako si?
- Dobro,- takođe se osmehujem.
- Kako suprug, kako deca?
- Dobro, deca svojim putem, mi svojim... -dok razmenjujemo pitanja, kroz moj um lete sećanja. Slučajno poznanstvo, letovanje provedeno u prijatnom društvu, lakoća sklapanja prijateljstva koju pruža mladost.
- Kako su tvoji kod kuće?- pitam ja, usput se sećam šetnji pored mora , pesme i prijateljatelja. Sećam se njegovog druga,sećam se...
...
Posle divnog jutra i uživanja u razgledanju starog grada pošli su brodom u svoje odmaralište. Neobičan sklop mladosti slučajno upoznate i  kako je to samo mladosti svojstveno prijateljstvo koje će se pamtiti dugo. Milena, Olga, Danijela, Nenad i Rade ponašali su se kao da se oduvek poznaju i da znaju sve jedni o drugima. Onako mladalački bezbrižno raširenih ruku i neopterećeni brigama smejali su se i zauzeli svoja sedišta na otvorenoj terasi broda. Rade se držao po strani. Ostali na to nisu obraćali pažnju. Pa svako ima prava na svojih pet minuta tišine. Malo po malo more je postajalo nemirnije. Bezazleni talasi su prerastali u nešto ozbiljnije, a brodić se sve više ljuljao. Bočne strane su se preteći približavale površini mora.  Nošeni ludom avanturom,  devojke i Nenad su uživali i svako približavanje broda vodi doživljavali kao novo uzbuđenje, kao novi izazaov. Konačno su u tišini koja je dolazila od njihovog saborca prepoznali strah. Rade je sedeo u mukloj tišini opšte vreve koja se dešavala oko njega.
-Šta je sa tobom?
-Zašto ćutiš?
-Pogledaj lepotu oko sebe!
-Uživaj!
Rade je i dalje ćutao. Bled, beo kao kreč, grčevito se držao za ogradu koja ga je delila od uzburkanih talasa.
-Ma, daj, hajde, ako te je strah uđi u kabinu!
Ništa se sem tišine nije moglo čuti iz poluotvorenih pomodrelih usana. Društvo se uozbiljilo i počelo pomnije da posmatra svoga prijatelja.
-Ja...ja...
Iščekivanje reči je dugo trajalo.
-Ja...ja...ne znam baš najbolje da plivam!
Pogledali su se ne verujući. Pa svakodnevno je išao na plažu, na kupanje...Najednom im se razbistrilo. Nikada u vodu nije ušao bez dušeka. Nikada u vodu nije išao sam. Uvek je nosio neko pomagalo, bilo loptu bilo mali jastučić na naduvavanje.
Posle prvog šoka nastupilo je opšte oduševljenje. Smeh i nova cika. Ni Rade nije odoleo. Morao je da se smeje sam sebi. Iako su obećali da će ga spasavati i da nikako neće dozvoliti da svoj život završi u vodama uzburkanog mora, gvozdenu ogradu broda nije puštao. Jednim okom je pratio kamenitu morsku obalu stalno proračunavajući i procenjujući koliko metara bi trebalo da ga spašavaju.
-Bolje da pazim, ko zna da li će ove lude oko mene biti sposobne za neki tako plemenit čin kao što je spasavanje moga života!
Leto ponovo, ali naredne godine. Milena i Olga opet kreću na more. U Beogradu će posetiti Radeta koji je u bolnici. Lako pronalaze bolnicu i bolničku sobu. Na krevetu leži nepoznati mladić sa poznatim crnim  očima. Prepoznao ih je. Osmehnuo se.
-Idete...na more...bez mene...pazite na vožnju brodom...
-Kako si?
-Da li si imao posete danas!
-Ne ali juče je bila jedna žena, ne znam kako se zove...
Kasnije smo saznale da ga je majka posećivala i da nije mogao da je prepozna.
Ostatak dana su dve devojke provele u tišini. Svaku su sopstvene misli vodile daleko i vraćale je  u bolnički park.
Nije stigla ni rana jesen kada su Radeta ispratili na večni počinak. Bio je tih dan, nedelja, sa malo zvukova, sa odmarajućom tišinom. Čulo se samo pritajeno disanje grupe mladih ljudi koji su došli da isprate svoga druga.
...
- Kako godine brzo prolaze... osmehujem se , ne vidim bore, ne vidim strahove, vidim samo davno izgubljenu mladost. Vidim isti iskreni osmeh.
- Pozdravi tvoje!
- Pozdravi tvoje!
- Vidimo se !
- Vidimo se!
Ostaje iskra, ostaje sećanje. Ostaje radost prijatnog susreta. Ostaju neizgovorena pitanja o davnom sećanju.

Novembarska slika polja! Slika na svili ,,Strah od zime".

уторак, 1. децембар 2015.

Poštuj oca svojega!

Seđaše u udobnoj fotelji, blago zavaljen, kako bi na što lakši način provario  ručak. Ruke držaše prekrštene na okruglom stomaku. Ne beše potpuno zadovoljan. Nije da se nije najeo, jeste i više nego što je bilo potrebno, već što mu zakinuše ono što je najviše voleo.
Voleše zdravu seljačku hranu, a za ovo govorahu da je zdravo... Ruke se isprepletoše, sretoše se i izgledahu spremne za molitvu.
Očiju poluzatvorenih, taman toliko svetlosti propuštahu da zapadne u neko obamrlo stanje koje nije značilo ni javu ni san.
 Ipak ih razaznavaše!
 Poneku reč zapažaže i dopuštaše da ga ponese van zatvorene sobe u širinu koju voleše od prve svoje svesne misli.
Privlačiše ga njive, zeleno more ga nosaše svojim bogatstvom i beskrajnim kretanjem talasa pokrenutih razigranim  vetrovima. Voleše to prostranstvo , voleše spajanje sa plodnom crnicom obrađenom njegovom širokom seljačkom rukom. Sećaše se svoga oca i svojih dedova. Sećaše se njihove borbe, zdravog osmeha i skrivene tuge.
U mislima mu oživeše ratne godine.  Drugi rat,  po drugi put protutnjaše preko njega. Telo mu se malo zatrese,  trže se i nastaviše  tajanstveni put. Reči ostaše unutar njegovih skrivenih misli.
Nastaviše dremku.
Tržaše se sa svakim novim sećanjem. Preživeše sve ponovo.
Voleše ovu sobu, voleše ženu koja je davno prestala da bude dete, iako za njega i dalje beše malena devojčica koju voleše baš zato što u njenim očima viđaše svoje.
Ona ga maziše.
Zameniše uloge.
On bejaše dete, ona bejaše odrasla.
- Tata, može li jedna kafa?
- Može ako je Deluhe!
- Jeste Deluhe je!
- Zovi i onu tvoju komšinicu!
Kratka poruka prenešena mobilnim telefonom, komšinica je tu.
- Dobar dan deda Kosto, kako ste?
- Dobro, kako ste Vi?
- Molim Vas nemojte, pa ja vam mogu biti kći, nemojte mi persirati.
- Ne, ne, ja ...
Oči mu zaiskriše. Tradicija zaiskri i zadrža se u kraičku bistrog plavog oka.

четвртак, 26. новембар 2015.

Trideset puta trista šezdeset pet!





 Koliko je terideset godina u čovekovom životu?
 Malo?
 Mnogo?
Nečiji nepun život, deo nečijeg života ili deo zajedničkog života?
 Za mene deo zajedničkog života.

Sećanja lete kroz misli, nemoguće ih je sve pohvatati toliko su brojne i brze. Prepliću se  i vezuju u nerazmrsive čvorove. Sve je isprepletano kao koren drveta starog trideset godina. Isprepletano kao zajednički snovi na jednom jastuku.
Trideset godina okretanih kao trideset zlatnika od kojih svaki ima svoju sopstvenu istoriju.  Izgledaju isto, a vrede drugačije. Svaki je doneo i lepo i ružno i osmeh i brigu, i tugu i radost. Trideset godina ravnomerno poređanih u nemirnom ritmu. Trideset donošenja i trideset odnošenja. Trideset letenja u dostižno i nedostižno. Trideset stremljenja u lepotu i podršku. Trideset mora i trideset planina na jednom putu. Trideset ravnica i trideset brda poređanih tako da nikada nije dosadno. Trideset uzdaha i trideset skrivenih suza. Trideset osmeha i trideset glasnih kikota. Trideset koktela i trideset mućkalica.
Trideset godina strahova, nadanja, zajedničke sreće i podeljene tuge.  Trideset godina , trideset uveličanih osmeha, trideset vedrih i trideset tamnih oblaka nadvijenih nad zajednički krov.
Svega trideset, pa zarad razbijanja dosade pomnoženo sa trista šezdeset pet.
...
Društvo je sedelo za stolom. Čulo se smejanje. Neko je govorio tiše, neko glasnije, neko sporije , neko je pažljivo slušao da  može da se nadoveže svojom dosetkom ili sećanjem. Vezuje ih zajednička mladost. Vezuje ih prijateljstvo i poštovanje. Vezuje ih pošten život i lepa reč. Vezuje ih odanost i podrška.
 Svi su tu da  umnože trideset. Trideset puta dva, pa to puta deset. To je  mnogo puta po trideset.

Hvala za podeljenih trideset!

четвртак, 19. новембар 2015.

Pismo nerođenog deteta!

Stajao je i gledao.
Sa novim danom došlo je i novo razočarenje.
Pokušavali su i pokušavali. Probali su sve. Poslednja nada je propala. Zato je posle takve vesti izašao. Hodao je bez cilja, bez misli, bez ičega.
Iz tog beznađa ga je trgao krik svrake. Stajala je na grani skrivenoj u bogatoj krošnji. Obraćala mu se nemuštim jezikom bez razumevanja. Osvrnuo se, nije poznao put, niti momenat. Prepoznao je samo mesto. Pred njim se šušteći kretalo more pšenice. Plodna njiva je stenjala pod teretom bogatih zrna. U daljini su se u strastvenom poljupcu spojili nebo i žito. Videla se samo neka blaga izmaglica od davno zaboravljene vlage. Sve se zaljuljalo , pokrenulo i u nekom tajanstvenom vihoru došlo do njega.  Spustio se i seo u hlad starog oraha, pod kojim su spas od letnje žege pronalazili mnogi pre njega. Težina titraja letnje vrućine se spustila na njegove kapke. Kao omađijan nesvakidašnošću i bolnom misli, opustio se i prepustio nebitnosti čoveka i magičnom trenutku.
...
Dragi moji!
Biram samo. Na svet ću doći svojom voljom. Ne želim da me dozivaju i teraju. Ovde mi je lepo. Lebdim u svome bezmerju, u svojoj bespolnosti, u svome neobliku.  Nemam boli, briga, nemam  ničega, a bogato sam.
Zašto da se rodim? Zašto moram  da iskusim neki drugi život sem ovoga?
Kroz velike daljine do mene dopiru čudni glasovi. Šume nestaju, životinje nestaju. Ljudi čine loše stvari. Pa i ja spadam u ljude. Da li ću i ja svojim rođenjem biti takvo stvorenje?
Sada živim kao tolika bića u praiskonu. Mirno, u neobično toploj i neizmerno udobnoj plazmi bezvremerja.
Upijam mirise i zvukove nežnih nota. Sve oko mene peva i raduje se. Klizi u nepostojanju, skoro beživotno, a opet prebogato životom. Ponekad činim nestašluk, malo se guram, tražim svoju mrvicu prostora. Dodirujem slične sebi i srećno sam. Ispunjeno sam unutrašnjim mirom svoga nepostojanja.
Zašto da se rodim? Treba li mi glad? Treba li mi rat? Treba li mi nuklearno oružje? Treba li mi zagađena voda? Treba li da gledam izbegle iz domova? Treba li da se osvrnem i da plačem za svakom prolivenom suzom za izgubljenim dragim osobama?
Ne želim da plačem za otetim životom! Ne želim da plačem za polomljenom igračkom! Ne želim trku za novcem, ne želim ljude koji nemaju vremena za svoju decu! Ne želim zavist i strahove, ogovaranja i tuđe živote.
Žalim samo za vama majko i oče, žalim i nedostajaćete mi vi. Nedostajaće mi smeh i ljuljanje. Nedostajaće mi vaši pogledi iskričave i nežne ljubavi.
Tasovi na mojoj vagi su prepuni, krive se i lome.
Kraičkom svesti gledam nepostojanje postojanja onih  oko sebe. Bezbrižni smo, zaštićeni i bezazleni. Želim da takvo i ostanem. Odavde ću gledati i izabrati momenat za svoje rođenje.
Rodiću se kad ja to budem želelo.
Do tada  me tražite u prvoj kapi jutarnje rose, u zalasku Sunca, u mirisu male prolećne ljubičice, u igri ogledala, u izlomljenoj travki koja štrči iz kamena. Tražite me u plodnoj njivi, u klasu pšenice, u korici hleba. Čekaću vaše milovanje i nežni šapat. Čekaću da postanete ljudi kakve želim.
Čekaću vreme da se rodim.
Volim vas i ljubim, vaše ja!
...
Trgao se.
Bio je tu ispred svoje plodne njive, u hladu ispod starog oraha. Na grani je kreštala svraka.
Osvrtao se.
Pitanje je naviralo kao brzi planinski potok. Odgovor nije znao.
Nije znao , da li je to java ili san.
Da li je razumeo nemušti jezik pra stanovnika ravnice, da li je do njega stigao glas sa samih Nebesa ili je do njega samo vetar doneo glas utehe?
Misli su mu se komešale. Delio se u bezbroj nejednakih komada i opet se sastavljao. Sve je poletelo, vezalo se u nerazmrsivi čvor, pa se onda naglo u blesku razvezalo i donelo novu nadu.
Okrenuo se i krenuo put kuće. Osmeh mu je lebdeo na lici ispresecanom linijama koje znače život.

Ilustracija: Sandro Botičeli, Marija sa malim Isusom, slika koja donosi mir i nadu!












среда, 18. новембар 2015.

Snove sanjam, snove snivam...-iPhone...Rej Ban ...Jugo

Mrzeo je taj osećaj krivice. Obuzimao ga je i opominjao bez jasnog razloga. Pokušao je da ga otera toplom vodom i dugotrajnim tuširanjem, ali bez uspeha. U mraku svoje sobe, pod savršenim skloništem samoće analizirao je događaje koji su preko njega protutnjali toga dana.
...
Jutro je krenulo jesenje dosadno. Upalio je auto i krenuo na put. Sve je mirisalo na maglu, tišinu i previše skrivenih želja i nadanja. Osećao je blagu vrtoglavicu. Znao je koji je razlog tome, ali je ćutao. Nikome, pa ni sebi ne bi priznao svoju slabost.
 Previše je stiskao. Previše je štedeo. Preskakao je doručak, za ručak nešto malo, za večeru skoro ništa. Previše je voleo novac koji se taložio u banci. Uvek mu je bilo malo.
Živeo je sam. Ni kučeta, ni mačeta. Nikoga ko bi ga naterao na bilo kakav trošak. Bila mu je čak skupa garderoba iz radnji sa polovnom robom, pa je nosio samo ono što mu neko pokloni.
Čovek bez autoriteta i bez svoga integriteta. Često je u svojoj okolini izazivao podsmeh. Uvek sa strane, uvek nezainteresovano povučen, ali spreman za zajedljiv komentar. Naročito su ga privlačile kritike bližnjih. Tu je umeo da upotrebi žaoku svoga jezika. To je iritiralo mnoge.
Danas je bilo drugačije. Da, već od jutra je osećao da nešto nije kako treba. On nije bio on. Na sebi je imao ,,Levis" pantalone najboljeg kroja, uske, ocrtavale su liniju njegovog tela. Stajale su mu savršeno i iako nije imao neku visinu, podizale su ga. Košulja iste marke, sa diskretnim prugama, blago ukrojena. Na ruci sat isti onaj koji Novak posle meča stavlja na ruku. U džepu mobilni telefon iPhone, poslednji model, sa jabukom koja je u mraku reflektovala svetlost. Na nogama Nike patike. Oko sebe je širio zanosni miris Hugo Bos parfema kupljenog u originalnom pakovanju.
On, u nekom sasvim novom izdanju.
Pravi zgodni momak koji žuri na sastanak. Sa svih strana su na njega padali zavidni pogledi. Koračao je praveći se da ništa ne primećuje.
 Njegov pogled su skrivale Rej Ban sunčane naočare. Baš kada je hteo  da namesti naočare video je da se nalazi na levoj traci i da mu u susret dolazi  crveni kamion.  Okrenuo je volan. Jugo je poleteo i svoj put uavršio u kanalu pored puta.
...
Pa, nisam kriv, nisam kriv...

петак, 13. новембар 2015.

Između ljudi i golubova!

Promene su nekome donele dobro, a nekome se smrklo. Izgleda da je ipak više onih kojima se smrklo. Tako je prošao i on.
...
- Gde sam to stigao? Ovde ljudi ne znaju da kažu ,,Dobro jutro,,?  Šta je ovo majko moja?  Gde sam ja to dopao?
...
Desilo mu se ono što je najmanje očekivao, a što svakako ni u snu nije poželeo. Nezavisno od njega su produžili radni staž. Umesto da se lagano sprema za penziju, morao je put pod noge, pa svakodnevno putovanje na posao. Neka racionalizacija. Rada se nikada nije plašio.Od detinjstva su ga učili šta je rad i kako se novac čuva i zaradjuje. Čitavog svog života je to radio. Radio je i štedeo. Decu je podigao, iškolovao. Davao je njima, za sebe je malo ostavljao. Ostalo mu je još par godina rada, pa da se posveti svojoj bašti i svojim letećim prijateljima.
Bio je sam. Žena mu je davno umrla, pa je ljubav koju je osećao prema njoj u potpunosti posvetio svojoj deci. Bio im je i otac i majka. Strepeo je nad njima, polagao ispite zajedno sa njima, živeo je samo za njih. Kada su se potpuno odvojili od njega, u ogledalu je ugledao starca. Davno je zaboravio kako i gde se kupuje garderoba, zaboravio je za parfeme , a one kreme za muškarce nije ni poznavao. Video je tragove onoga nekadašnjeg čoveka. Ipak iznutra je ostao isti.
...
- Ovde niko ne ceni čoveka? Možda sam im mrzak? Možda su hteli nekog drugog? Ja tu ništa ne mogu. Svojom voljom ovde nikada ne bih došao. Bože, pomozi mi da razumem ove ljude!
Nekako ću izdržati. Nemam uši ni oči za njih, nisu vredni mojih misli. Nisu vredni druženja sa mnom. Nisu vredni ničega.
...
- Jeste li videli ovoga, na šta liči?...
...
- Imam moje leteće prijatelje. Verni su mi , moji golubovi. Kada im dođem...
...
Prolaznici su s ulice mogli videti jato koje se podizalo i spuštalo.
U dvorištu je stajao mladić u koži starca. Očima punim sjaja i neke božanske radosti gledao je u kretanje svoga jata. Sve ih je poznavao. Imali su imena. Uvek su ga nesebično pozdravljali, sletali mu na ramena i na sveže pokošenu travu.  Leteli su u visinu, u nebesku čistotu i svežinu. Donosili su dah nekog udaljenog života i još daljih radosti. Uživao je. Tada je zaboravljao sve.  Muka je nestajala. Ljudi  su nestajali. Postojalo je nebo. Postojao je iskonski mir i lepota.

уторак, 10. новембар 2015.

Jesen u Vojvodini

Ranojutarnja izmaglica se sebično pruža na sve četiri strane naše divne ravnice. Opominje da ona vlada. Na davno postojeće more upućuju samo glave crpnih stanica koje se neumorno klanjaju svima koji prolaze. Svojom bukom javljaju da ova vlaga u vazduhu doprinosi njihovoj propasti. Posiveli divovi odudaraju od okoline.  Ipak postoje i opstaju u vremenu.
Čekajući jesenje kiše i hladnoću usamljeno drveće kraj puteva posustalo odbacuje lišće. S prvim mrazevima potpuno će ogoleti. Tužna slika u prvom proboju svetlosti.
Na istoku jutarnje rumenilo izbija. Kao svakoga dana tera neprijatno i u punom sjaju pokazuje lepotu ravnice. Šumarci se ponosno uzdižu svojim zlatnim bogatstvom. Hrle nekuda u neobojeno nebo s ogromnom željom da se delić žute lepote prenese na visine. U njima se  skriveni život  priprema za sunčan dan. Postoji nezavisno od ljudi.
Usamljeni čičak čeka prolaznika, pa da svoju buduću decu pošalje u novi svet, u neke nove daljine.
Jedino ždralovi i čaplje remete tišinu jesenjeg jutra.
Njih put nosi preko ravnice, pa zastanu da svojim dugim vratovima pozdrave prolaznika. Ljudima  se ne približavaju,  jer su u njih davno izgubili poverenje.
Tu su i jata čvoraka. Sivi oblak leti , pa se svom snagom obrušava na ovršena polja suncokreta ili na neobrani kukuruz. Senka se spaja i razdvaja, podiže se i spušta.
Živi.
Vetrov ples obuhvata čoveka. Poskakuje, pocupkuje i bar malo zaboravlja na svakodnevicu. Predaje svoje telo i dušu nečemu uzvišenom, nečemu što se dešava samo jednom godišnje s jeseni. Čovek probudi pesnika u sebi. Plete stihove.  Izgovara reči  zagrejane toplinom svoga daha.
Osmehne se.
Pogleda oko sebe. Svestan je svoje malenkosti i nebitnosti. Ipak naučen na život u nepreglednoj ravnici nastavlja dalje.
Odbacuje misli, uzima svoj teret i žuri.

Moja četkica je zabeležila deo svetlosti i  šume. Lepota je tu, na svili!

петак, 6. новембар 2015.

Dve gospoje!

Mirno vojvođansko selo se ustalasalo, kao i uvek kada bi neka prija dolazila. Seoski momci bi se takmičili u samopozivanju na kafu, da bi što bolje osmotrili pridošlicu. Posmatrali bi je zainteresovano, odmeravali, nalazili bi joj mane i isticali njenu lepotu i kavlitete,  koje seoske devojke nisu imale. Stvarnost je bila da je devojaka bilo sve manje i da ni jedna nije želela da se udaje za seoskog momka koji je uz svu muku bio i paor.
Govorilo se da će stići. Povod posete su mladenci. Sveže venčani učitelj je sa svojom suprugom očekivao goste. Kako je u selu bilo malo dešavanja o tome su svi pričali sve. Mašta bi se raspirivala pa je i broj zvanica rastao. Od dve osobe naraslo je do dvadeset dve i to sve dobre udavače. Prave prilike. Tadašnji momci su malo verovali u razboritost gradskih devojaka, ali bi isto tako sve učinili da se dokopaju kakve. Pa kako bilo da bilo.
Naravno učitelj o tome nije imao pojma. Nije pretpostavio da se o tome priča i da ikoga zanima koga i kada on prima u kuću. Gledao je svoja posla, uživao u svojoj dragoj i lepom vremenu.
Vreme kao vreme. Promenmljivo. Krenule kiše za kišom. Prvo se prašina zalepila za oglođani paorski put. Zatim se ista pretvorila u blato. Onda se blato pretvorilo u mulj. Seljaci su ponosno koračali u svojim gumenim opancima. Bez problema su prelazili s jedne strane ulice na drugu. Zahvaljivali su Nebu na blagorodnoj kiši.
- Gosn učo, gosn učo, ovo morate da vidite...
- Gosn učo....Dve budale došle ...Cipele im ostale u blatu...Gosn učo, gospoje...
Gospođe gošće su za njim ulazile u dvorište. Bosonoge, svilenih čarapa do kolena umazanih blatom. Boja na kožnim torbama se nije videla od sivih blatnih muzgi. Cvetići zakačeni na šeširima, nekako popadali  i  tužno vise. Crveni ruž se razmazao , a nagaravljene obrve se raširile.
Uča se preznojao.  Ne zna da li da se smeje ili plače. Seljak raširio svoje bistre oči i ćuti.  Glas mu je zamro na usnama.  Nije se ni najmanje nadao da su te dve baš te prije.
Dugo se seoskim sokakom širila priča o dve gospoje, pa je eto došla i do mene.
Stara seoska kuća oslikana  na svili.

понедељак, 2. новембар 2015.

Sećanje : Pusti me !

Moj otac Ivan
Maglovito i hladno novembarsko jutro. Začetak magle je daleko. Razvlačenje preko usnulog grada prisutno. Ponegde se osmelila pa caruje, a ponegde tek zadržava dah. Polako se pruža, niti živi, niti mre. Bitiše. Odaziva se svojim ćutanjem i preti svojom gustinom.
Zavlačim ruke u džepove, vrat u kragnu i šal, pa žurnim korakom bežim. Bežim od svega. Od preživljavanja, bolesnih umova, od večite kuknjave.
 Teška magla, teška i sećanja.
Razvlačenje poslednjeg daha drage osobe. Priviđenje. Guske u magli. Gusaka nema. Nema ni perca. Ničega, a opet su vidljive. Bučne. Toliko da ne razaznajem maglu ili dah odlazećeg. Samo bol i patnja. Nevoljno mirenje sa sudbinom i nemoć odupiranja neminovnom. Ipak vapim za pomoć. Ne želim da pustim onoga ko odlazi. Želim svim silama da ga zadržim. Teram maglu, teram guske, teram svoje misli. Teram i nju koja se uvak nađe na mestu na kom mora da bude.
 Bezuspešno. Brzo se vraća. Prebrzo. Pamtim pogled. Pamtim molbu.
- Pusti me.
 Puštam. Nemoćna da se oduprem. Mirim se i gutam suzu. Doći će vreme za plakanje. Doći će vreme  za suzu.
Ne smem biti sebična. Moram razumeti. Svi moramo razumeti, imali pet, pedeset pet ili devedeset pet godina.
...
Nalazim se u tunelu.
 Pre lavirint. Ja sam Tezej. Moram da pronađem put. Nisam sama. U kolicima je moj otac. Guram kolica i tražim izlaz. Bezuspešno. Levo prepreka, desno prepreka...Zamršeni kanali bez izlaza. On ćuti. Ja govorim. Hodnici su ledeni. Mračni. Samo ledeni odsjaj neke nevidljive hladne svetlosti. Provlačim se , biram jednostavnije. Biram pogrešno. Uvek pogrešno.
- Ostavi me i idi. Preskoči zid i izađi. Meni je ovde dobro.
Grlo mi se steže. Reči ne izlaze. Ni glas ne izlazi. Samo tama. Led. Odjednom belo. Odjednom postajem Arijadna, u rukama držim konopac.
...
Otvaram oči. Spremam se za posao. U ustima mi osećaj gorčine izmešan sa osećajem izgubljene bitke. Dok ispiram ljutinu paste za zube, gubi se gorčina. Ostaje praznina. Izlazim u novembarsku maglu. Izlazim u tišinu. Izlazim u testo,  ali ipak i dalje čvrsto stežem konopac.

петак, 30. октобар 2015.

Biba, pas koji zaslužuje medalju!

Biba, muški pas sa ženskim imenom. Valjda zbog svoje dobrote i neobične sudbine koja samo psa može da zadesi.
Kao štene je ostao bez majke , kada je u trenutku razočaranosti u sebe samoga lovac bez moći da pogodi fazansku divljač, a   iz svoje obesti, pogodio ženku ovčarskog psa. U Vojvodini  ovčarski psi su pulini. Veoma simpatična stvorenja, do poslednjeg daha odana  stadu i svome čobaninu. Iz žbuna su cvileći izašli mali kučići. Preslatke crne kudrave loptice su mašući repovima došle do onih koji vole pse. Posle kritike svome kolegi, a da bi spasli kučiće od sigurne smrti glađu, kučići su spakovani i ponuđeni su ljudima koji su ih želeli.
Tako je crna dlakava loptica došla do svojih novih vlasnika. Potpuno im je predala svoju pseću dušu. Bilo je kasno da menjaju ime kada su shvatili da je u pitanju mužjak. Ostao je Biba.
Inteligentan, kako samo može biti pulin,  osvojio je srca svih ukućana. Dočekivao ih je, radovao se i tugovao je sa njima.
 Naučio je da otvori ulazna vrata kuće i da se skloni od letnjih vrućina ili zimskih hladnoća u sigurnost doma. Nije bio sam. Kao što su njega posvojili, tako je i on posvojio mače. Savetovao ga je kako da ulazi unutra, dobrodušno mu je otvarao vrata,  pa su zajedno uživali u blagodetima tepiha i kauča.
Jedino se nekontrolisano plažio grmljavine. Niko i ništa nije moglo da ga zadrži napolju. Pomahnitalo je trčao preskačući sve prepreke i zavlačio se u najtamnije mesto iza ormana , da bi nekako izbegao ititirajuće zvukove.
Nesebično je najavljivao dolazak zvanih i nezvanih gostiju bez trunke agresije. Iako je na ulaznim vratima visila upozoravajuća pločica,,Ovde ja čuvam,, sa slikom nekog džukca koji nije ni za prići Bibi, nije bio opasan, Dobrodušno je posetioca držao na rastojanju i čekao gazdu da se pojavi i dočeka gosta. Teško mu je padalo da odleži neko vreme u boksu kada bi dolazio neki gost koji se plaši pasa.
Gazde su ga volele i on je voleo njih.
Ne voleo.
Još ih voli i oni vole njega.
Ako su guske spasle Rim, Biba je spasao svoga gazdu i njihovu kuću od požara.
Dok je spavao grejući se na blagom jesejem Suncu, osećao je neobjašnjivu  uznemirenost. Njegova pseća duša mu je govorila da nešto nije u redu. Osećao je to. Osećao je da je potreban. Njegov urođeni radar je javljao  mozgu da treba nešto važno da uradi. Skočio je i pogledao je oko sebe. Naizgled sve je bilo isto. Ipak osetio je neki neobičan miris koji do sada nije imao prilike da sretne. Primetio je da miris dolazi iz kuće. Potrčao je prema ulaznim vratima, obema šapama ih je otvorio. Na njega je pokuljao dim. Za trnutak se našao u čudu, samo mu se glava povila unazad. Noge nisu. Znao je da je gazda unutra. Ušao je u neprijatno ljut dim. Oči su mu se zamaglile i zasuzile. Samo ih je jače skupio. Kroz zatvorena vrata kuhinje kuljalo je crno lepljivo gorenje plastike.  Nije krenuo na tu stranu. Krenuo je tamo gde ga je njegovo unutrašnje biće nosilo. U sobu. Tamo je gazda spavao. U trku je otvorio vrata i svom snagom skočio na usnulog vlasnika. Ovaj je samo odskočio. Istog momenta je shvatio šta se dešava.

Zahvaljujući Bibi mnogo toga je spaseno.
Ono što je najvažnije spasen je ljudski život.

четвртак, 22. октобар 2015.

Nema zime dok vetar ne vine!

 Teku dani zemaljski, čini se posmatraču da se sama Zemlja brže okreće. Brže vreme prolazi, a o tome nas niko ne obaveštava. Zima je opet tu. S prvim najavama snega ne mogu da se ne setim one zime kada smo...

Ruke su joj drhtale. Ne od umora ili teškog života već od hladnoće. Ledeni vetar je zavijao oko nje i oko njenih saputnika.
Čitav život joj se sastojao u putovanju. Otac vojno lice, one Jugoslavije, se po potrebi službe selio s jednog kraja zemlje na drugi kraj. Uvek bez prave drugarice, uvek bez prave reči, uvek sa osećajem nekog nedostajanja. Taman bi se smirila i posejala prva semena  prijateljstva, a  trebalo je ići dalje. Od Triglava do Đevđelije, sve je bio njen dom.  Iz usta joj nikada nije izašla reč žaljenja, to se podrazumevalo.  To bila obaveza koja se bez premišljanja poštovala.
 Nošena vetrovima našla se u malom vojvođanskom gradu, pa u još manjem panonskom selu. Čekalo ju je svakodnevno putovanje na posao.  Svakoga jutra isto. Ono što je dobro jeste to što se ljudi upoznaju i zbliže. Znala je kada ko ide na posao. Prepoznavala je na licima svojih saputnika radost i tugu, prepoznavala je njihovu brigu i nedostatak ljubavi ili nagoveštaj svetlosti u mračnom tunelu.
Donosila je dobro.
Imala je sposobnost skretanja tužnih misli na neke vedrije koloseke. Kao pomoćno sredstvo delila je kockice crne čokolade. Uvek bi ih  imala u zalihama za nuždu i hitne slučajeve.
 Volela je pse. Mogao se prepoznati put kojim je svakoga jutra prolazila. Na svakom ćošku ju je čekao po jedan krzneni prijatelj. Ruku bi zavukla u torbu za nabavke. Čuo se samo tihi zvuk otvaranja paštete u foliji. Ono - plonk. Prijatelj bi je pogledao svojim psećim okom prepunom bezglasne ljubavi  i srećno bi zavrteo repom.
Sada je cvokotala u ledenom autobusu. Vetar je zavijao kao da nikada neće stati. Čučala je zgrčena na svome sedištu, uplašena pretećim hukom vetra. Sreća pa je na sebi imala onaj vuneni prsluk,  koji joj je majka naštrikala od upredene ovčje vune, davno da se datum izgubio pod talogom dana, inače bi se oprostila od svojih bubrega.

- Šta ovaj govori, da li je on pri sebi? Gde da idem?  Ma ne idem ja nigde!!!!
- Hajde, kažu da most nije daleko, nekoliko desetina metara...
- Ma kakvi , ja ne idem!!!!
- Hajde, moj muž će nas sačekati s druge strane mosta. Dalje se ne može autobusom. Smetovi su. Ovde ćemo se smrznuti. Moramo da krenemo.

Izašle smo iz ledenog autobusa na još ledeniji vetar. Jakne i kaputi ništa nisu značili. Vetar je svojom silinom razduvavao niti tkanja, a one su se raspredale same od sebe stapajući se strasno sa severcom. Bučalo je i hujalo. Nismo čule jedna drugu. Dovikivale smo se, uvukle vratove u ramena. hodale smo. Napred. Napred.  Onih desetak metara se pretvorilo u dva kolometra. Nikad stići.
Iza leđa mi sem vetra nije dopirao nikakav zvuk. U trenutku mi se duša sledila. Setila sam se nje. Kako to da  ćuti?  Okrenula sam se. U huku ledenog vetra i snega koji je svojom suvoćom stvarao maglu, lebdela je ona, doktorka. Onako krhka i niska, više je letela nego hodala.  Kožna torba se vijorila  s jedne strane, ona za nabavku s druge, ona sama se gubila između njih dve. Vaga sa dva neposlušna tasa. Činilo se kao da poskakuje, da će svakoga časa kao ptić iz gnezada ispasti i nestati u belom ponoru. Nije se raspoznavalo koga vetar više nosi!
 Sad će je oduvati!
 Uhvatio me je strah da će se izgubiti u kovitlacu snežne mećave, da će pasti i tu ostati. Pošla sam nazad po nju. Dohvatila sam je.
- Pomoći ću ti!
- Nemoj , idi, ja ću nekako... zakačila se za mene.  Verovatno je tada prvi i jedini put poželela da ima više kilograma.
Domogle  smo se mosta i auta.
- Jaoj, da te ne bi! ...Jaoj, da te ne bi...
- Nije to ništa,  pa i ti bi za mene isto...
- E, doktorka, treba Vi svakoga dana po kile hleba i  pola kile slanine, pa da vidite... dopro je glas s prednjeg sedišta.
Nasmejala se.  - Da , a ja kao ptica...Kako bih inače letela?

Dolazi zima. Dolazi huk vetra i sneg začinjen mirisom Karpata.  Nižu se godine. Vreme prolazi. Sigurno  se Zemlja brže okreće.

Zimska slika! Pejzaž, na svili!

уторак, 20. октобар 2015.

Stranac, sebi i drugima!


Ležala je u tišini zimske noći. Polako je prebirala neke melepe događaje iz svoga života.
Znala je kako je dospela ovde. sećala se kako je rekla svome mužu da će se starati o njemu dak bude mogla da se stara o sebi.
sada ne može ništa od toga.Sama je u maraku svoje male sobe. Odjednom se sve uskovitlalo i podiglo. Počelo je ponovo da dobija oblike.
...
Zimska noć, teška od teških događaja iz njenog dugog života. Godine su se nizale, tekle su baš kao spore ravničarske reke, više mutne nego bistre, a ipak tako lepe... Život se meškoljio po talasima udarajući o levu i desnu obalu, odnoseći dane, donoseći  radosti, tuge i strahovanja. Iznad svega donoseći nadanja. Nekada je mislila da će sve to ispričati nekome, da će neko od svega toga napisati roman.  Možda to jednom i učini.

Jutro...

- Dobro jutro!- ušao je novi glas zajedno sa novom osobom.
Možda je baš on taj kome treba ispričati čitavu priču...
- Ostaviću to za nek drugi put, ovaj lik mi ne uliva poverenje! A i njie neki, sav nakostrešen, ni ne liči na gospodina kakve sam sretala u svojoj mladosti! Neću da mu pričam! NEĆU!

Uvek je lakše pričati strancu koji nas ne poznaje i koji slučajno doluta u naš zivot. Potpuno nepoznati ljudi u lekarskoj čekaonici mnogo pričaju. Možda to što se izjadamo nepoznatom podsvesno znači da jadanje neće stići do nama dragih ili do samih aktera naše priče. Tako sami sebi olakšavamo.
Često se dešava da ljudi strancu pričaju o nekom trećem koga i ne poznaju. Apsurd je kada je ta treća osoba sama osoba o kojoj se priča.
Istina je da svaki čovek želi da stvori što bolju sliku o sebi samom. Često se dešava da sami sebi izgledamo bolji nego što stvarno jesmo i da smo sami sebi strani.
Nije ni važno kakvi smo ili kakvi ćemo biti. Svi idemo u istom pravcu, svi se približavamo i spremamo se da prekoračimo granicu koja nas deli od večnosti. Mozda ćemo tamo pronaći prave reči, možda ćemo tamo biti jednaki, ljubazni, bez licemerja, laži, bez pogrešnih reči izgovorenih tako da stvaraju bol.


Crtež sa par starih predmeta, da se podsetimo svojih baka!

четвртак, 15. октобар 2015.

Ni na nebu ni na zemlji!

Raširio je svoja krila i vinuo se u visine. Osećao je svim svojim bićem moć oblaka i miris vazduha  posle kiše. Ispod njegovog suncem okupanog perja se prostiralo beskrajno plavetnilo mora. Ono mu je pružalo mir, dom, nesebično mu je darivalo hranu i činilo je sve da bi se on osećao savršeno sigurnim.
Danas je posle kiše i svoje zgrčenosti , jer mu je smetalo što krupne kapi nemilosrdno polivaju belinu perja, najzad raširio svoja krila. Leteo je , leteo.
Oči su upijale beskrajno plavetnilo. Bezbroj puta je odletao u visinu i spuštao se do beskrajne vode. Radovao se. Radovao se životu , radovao se svojoj sposobnosti da osvaja nebo i more.
Ipak je ponekad osećao neki nemir. Nije mogao da se zadovolji ovim svaršenstvom. Osećao se previše zaštićenim i previše skučenim. Imao je samo more i nebo. Želeo je više.  Želeo je neke nove vidike. Želeo je neke nove prizore. Želeo je da iskusi neki drugačiji život osim ovoga koji je imao.
- Još danas ću leteti između mora i neba, još danas. Ne mogu, ne želim da svoj život provedem ovako, želim da letim, letim.
Sačekao je prvi sumrak. Stao je na pramac čamca. Čvrsto se oslonio na svoje noge. Pogled je upro u večernjim suncem obasjano more. Voda se mreškala.  Poslednji sunčev zrak se igrao na nemirnim talasima koje je polako hvatao san. Upijao je u sebe tu sliku. Želeo je da to ponese u svom srcu, da je usadi tako duboko da je niko nikada ne može izbrisati.
Bio je odlučan, a ipak je čekao. Čekao je prvu najavu dana da poleti. Čuo je da je tamo negde na severu nekada bilo more. Čuo je i da je ono nestalo. Čuo je ... Morao je to iskusiti.
 Kada je noć počela da beli poleteo je. Radovao se novom vidiku. Ispred njega su se prostirale beskrajne planine. Smenjivalo se stenje i kamenje. Smenjivale su se visoravni i proplanci. Smenjivale su se zelene vitke jele i vrhovi pokriveni snegom.
Video je samo lepotu. Oko je postajalo zeleno. Povremeno se ogledao u nekim krivudavim rekama. Tada bi se spuštao nisko i lovio. Nije imao izobilje, ali je osećao neizmernu radost. Morao je da se potrudi oko hrane.
Iz nizine bi se svom snagom otisnuo u visinu. Opet je leteo, leteo!
Iza njega su ostajale planine. Predeo se menjao. Mnogi crvrkut se čuo. Ptice su pevale. Osećao je nesigurnost, on nije znao da peva. On bi svojim krikom utišao ostala pernata stvorenja. One bi utihnule, ali bi brzo nastavjale poj.  Osećale su da im od njega ne preti nikakva opasnost.
Nebo je bilo plavo, ispod njega se prostirala nepregledna ravnica.
Sigurno je to, to. Stigao sam.
Raširio je krila, vinuo se . Neki novi vetar je punio njegova krila. Podizao ga je visoko, nosio ga je u neke nove visine i predele. Zelenilo je bilo isprekidano nekada plavim , nekada zelenim linijama, a nekada su postajale sumorno sive.
Zavoleo je sve.
Hranio se skromno, lovio je u rekama. S jeseni i proleća se radovao traktoru koji ore. Tada bi se sa visine spuštao u tek uzoranu njivu i sakupljao hranu iz sveže prevrnute zemlje. Radost koju je osećao je delio sa onima koji su pošli njegovim nevidljivim tragovima.
Prolazile su godine.
Prolazili su vekovi.
Njegovi potomci su zaboravili postojbinu.  Sada su oni rečni galebovi. Sada su oni stanovnici ravnica i posetioci reka. 
 
Fotografija - internet.

уторак, 13. октобар 2015.

Ne praštaj uspeh!

Blagi osećaj gorčine prouzrokovan malicioznošću izabranih ju je progonio. Nikog uvredila, nikoga dodirnula ni rečima ni pogledom, a izazvala u njima toliku pakost. Samo radi to što voli, svoju dušu pretvara u lepotu stiha. Doduše nije se iznenadila takvom stavu. Osnovno malograđansko pravilo NE PRAŠTAJ USPEH se pokazalo u pravom svetlu!

Samo su je gledali. Nesposobni da upute lepu reč, da odaju priznanje , čak ne ni to, nego ono osnovmo ljudsko deljenje tuđeg uspeha i radosti. Njena mladost je prelazila u zrelost. To joj je donelo ono ženstveno uspešno, sigurno ophođenje i preovladavanje razuma. Pokušavala je da razume nerazumljivo.
...
"""Uh , pogledaj je blista!
- Na šta to ličiš , bolje da si se malo očešljala!
"""Lepa je,pući ću!
- Vidi se da si ostarila!
"""Vidi je, vidi je...Jednoga dana i ja ću tako.
- Kako si se ugojila!
"""Ima novu haljinu!
- Ne stoji ti dobro ta boja.
"""Iste boje su joj cipele i tašna!
- Ima se može se, odakle ti novac, od plate sigurno nije...

Ledi Ketrin de Burg je imala običaj da kaže:
,,Da sam učila da sviram klavir, sigurno bih bila pravi virtuoz! "

Maliciozni ne mogu biti srećni. Stalno se žale na nekoga ili nešto, stalno neko drugi snosi njihovu krivicu, a oni su oštećena vrsta. Naravno poltroni u njima caruju. U tome nikada nisu oskudevali.

Za mladu talentovanu osobu, jedan buket na svili!

субота, 10. октобар 2015.

Starosti, gde ti je bila mladost?

Starost, doba dostojno svakog poštovanja. Većina starih osoba su neshvaćene, napuštene i prepuštene same sebi. Ima i onih koji na sreću i onih koji ne znaju sve to.
Oduvek sam volim stare ljude. Volim njihovo znanje, njihovu iskustvenu zrelost i poštujem svaki dan njihovog života.
Kao što nisu svi ljudi dobri, kao što nisu svi ljudi loši, kao što se ljudski rod ne može podeliti isključivo na crno i belo , tako se ni svi stari ne mogu svrstati u dobre.
 Današnje iskustvo mi je teško palo. Često se mladi okrivljuju za nevaspitanost i za loše ponašanje u društvu i nepoštovanje tradicije i starine. Optužuju se za nemar prema bližnjem svom i za nepoštovanje osnovnih ljudskih vrednosti. Od starine se to ne očekuje.
Danas sam se našla u prodavnici, naravno uvek u žurbi, sa puno obaveza koje čekaju , pokupila sam potrebne namirnice i svojom stazom sam se uputila prema kasi. Ispred mene se lagano kretao čovek u sedamdesetim godinama. Čist, uredan u raskopčanoj svetlosmeđoj jakni, kretao se između rafova. Na oko kulturan i uljudan. Kroz debela stakla naočara razgledao je izložene kesice sa kafom. Okrenuo se. Ispod jakne su krenuli da lete papiri. Dvehiljadarke, poprilična gomila, rekla bih dvadesetak komada.
- Gospodine!
- Gospodine!
- Gospodine!
- Nnam...
- Izgubili ste novac !
Napravio je nekoliko koraka u nameri da se približi. Vidim teško hoda. Teško se i saginje. Sagnem se  i pokupim sve.  Stavljam mu u ruke.
- Otišla bi penzija! govorim uz osmeh, srečna što sam se našla tu, što mogu da pomognem.
- Otišla.
Uzima novac, okreće leđa i odlazi.
Stajala sam bez reči. Nije me udostojio sa jednim ,,Hvala".
Oj starosti dočekana! Zar je teško reći hvala?
Kako da krivimo mladost za nevaspitanje?
.

петак, 9. октобар 2015.

Dani ludaje

Sreća je da postoji ludaja,tikva, bundeva ili ono okruglo, duguljasto ili ukrasno od čega se može praviti sve i svašta.
Za Kikindu ona predstavlja život. Tada, za tih nekoliko dana, Kikinda oživi.  Izgubljeni stanovnici se sliju u svoju varoš sa svih strana. Tada dođu i oni koji nikada ne dolaze.
Kikinda se preplavi ludajama, pa dobije onu lepu žuto oranž boju.  Sva procveta jesenjom bojom , donese radost i osmehe na brižna lica. Ulice zamirišu cimetom koji je neizostavni  sastojak svakog kolača koji ima u sebi i ludaju.
Obično se pravi onaj najjednostavniji sa gotovim korama za pitu. Odvoji se par listića, poprska uljem, stavi se rendana ludaja, pošećeri se, doda malo cimeta, zavije i preče dok lepo ne porumeni. Pečeno se pospe prah šećerom.Tada počinje igranka bez prestanka. Ne zna čovek šta je dosta. Jedno parče, pa još jedno ...
Nekada je moja baka sama razvlačila takve kore. Testo se mesilo od  brašna, vode i malo ulja.  Odstojalo bi oko pola sata. Razvijalo se na veličinu plitkog tanjira, premazalo  sa kašikom umućene masti (mast se meša dok ne pobeli). Opet se čeka pola sata. Tada se kako se kod nas govorilo- tegli. Sećam se da sam kao dete volela da gledam postupak  tegljenja. Baka je krajnje ozbiljno prilazila tom poslu. Samo bi joj uglovi usana drhtali od ponosa na svoje umeće.
Gušila je osmeh.
Uživala je u našem nestrpljenju. Uvek bi prvo opasala čistu kecelju, stavila čist beli stolnjak na sto, posula ga brašnom i uz stalno hodanje oko stola polako razvlačila testo. Ples oko stola se ponavljao sa svakom novom jufkicom. Vešti tanki prsti su od male loptice pravili veliko testo. Veliko samo na izgled. Kada se dobro rasteglilo, tako da je prelazilo ivice stola   i visilo nemoćno se odupirući sili zemljine teže, ona bi okidala krajeve. E, to se s nestrpljenjem čekalo. Pita je trebala da se peče, a krajevi bi bili brzo gotovi. Od njih bi formirala lopticu, dlanovima bi je rastanjila i pekla na plotni ringle. Malo bi zagoreli i kuhinja bi se zadimila, ali je ukus neponovljiv.
Zapamtila sam ukus. To je ukus detinjstva koje čuvamo duboko u svesti i nismo u mogućnosti da ih podelimo sa bilo kim.
Dani ludaje...ludaje, bundeve , tikve... sećanja ...
Najveća bundeva , takmičenje , merenje... uzbuđeni glasovi pozdravljaju nju kraljicu jeseni.
Hranila je i hrani,
mirisala je i miriše,
plenila je svojom jednostavnošću
i pleni.
Ako niste u blizini da navratite, napravite kolač, ako ne volite slatko, stavite u tepsiju malo krompira, malo bundeve, posolite, pouljite i ispecite.
Ukus je takav da ćete praviti ponovo, PRIJATNO!


уторак, 6. октобар 2015.

Lovačke priče: Sezona lova počinje

-
Svake jeseni isto. U muškom svetu proradi onaj zov praiskonskog čoveka koji se hranio svojim ulovom , pa kreće u poteru za nedužnim stanovnicima panonske ravnice. Naravno na red je morao doći lov, pa svako letnje popodne smo proveli u ataru obučavajući mladog psa bretona. Neobuzdan psećom mladošću poveo je svoga gospodara i njegovo društvo stazama preistorijskog čoveka u poteri za hranom.
Ipak nije to samo to. To je druženje grupe ljudi koja se inače ne druži. Zajednička im je  ljubav prema prividnoj divljini.
- Gde mi je šešir?
- Gde su mi pantalone ?
- Gde mi je puška ?
- Gde mi je ..?
- Pa ti ideš  lov, ne idem ja!  - nerviralo ju je to prevrtanje stvari po  ormanu i ostavljanje rusvaja za sobom.
- Dobro ja to onako , znam ja to...
- Gde su mi čizme?...
 Najzad osvane jutro! Bistro i vedro!
- Uh, baš je vreme nemoguće, kakav je ovo lov... za lov treba da je hladno, ne ovakvo... - gunđa i navlači čizme na vunene čarape. Natrentan i ušuškan, uzima pušku i kreće. 
- Dobar pogled! 
...
Posle par sati, čuje se razgovor na ulaznim vratima, teški razgovori, teško toplog dana. Od ulova skoro ništa. Četiri lovca - jedan fazan. Sedaju za sto, malo slaniša , malo slatkiša, po koje pivce i neobično zamršen razgovor. Samo pažljivo upućen slušalac i njegove izvežbane uši mogu razaznati ko je i sa koje strane ispalio metke u jadnu pernatu životinju.
- Ja sam sa desne strane...
- JA sam sa desne strane...
- Moj ker!
- Nije s adesne, ja sam sa leve..
- Ma otkuda ti sa leve , nije ni išao nalevo...
- On je sa leve...
- Moj ker...
- Ja sam sa desne... 
- Moj ker!
- On je onim oranjem išao levo...-
- On je tim oranjem , ali desno. 
- Moj ker!
- Ti si ga pogodio!
- Ja sam ga malo, a ti si ...
- Ma niste vi, ja sam...
- Ja
- Ti...
- On..
- Mi...
- Ej , a oni odande, sami lopovi, puca se...
- Lopovi...
- Oni sa leve strane...
- Oni sa desne strane su imali mnogo...
- Ma kavi, oni sa leve strane...
Tako teče priča sama se zapličući i sama se raspličući. Niko nikoga ne sluša i svi svakoga slušaju. 
- Vidimo se sledeće nedelje, dogovorićemo se gde i kada .
- Dogovorićemo se u koje vreme!
- Dogovorićemo se!
- Prijatan ručak!
- Prijatan ručak!
- Prijatan ručak!
- Prijatan ručak!

...slika dva..
Gibanica na stolu, tri fele, sa sirom, sa makom i sa višnjama, sve miriše da i negladnome pođe voda na usta, a ne umornome lovcu kakav je vlasnik kuće. Doduše ni njegovi gosti nisu zaostajali za njim. Tri ratna druga koja dele istu ljubav prema traženju divljači u panonskoj ravnici. Tri generacije, izmađu dva najstarija člana nije velika razlika u godinama, ali je najmlađi sin onoga koji je stariji. Zamršena rečenica, zamršen razgovor koji su vodili.
- O, poštovanje gospodo lovci!
- Poštovanje, počasni članu! Pa di si ti danas?
- Imao sam obaveze!  PAAA da li je bilo šta?
- Bilo. bilo...
- Išli smo s grupom Šanjike poštara...
- Tog?
- Koliko ste vi to zajedno imali godina? 400?
- E,eeeee lepo, lepo...
- Ajd što smo išli, a što smo bili bez ulova, ne samo mi već i oni, svuda okolo se pucalo, a mi....
- Ej, znaš šta sam mu šapnuo? Sreća je da Šanjika ne zna da smo mi baksuzi! Inače...
- Ima vi drugi put da dobijete šut u but, pa kud koji mili moji!
- Ma kakvi, mi smo fini...
Posle rasprave o lovačkim pokušajima, pojedene gibanice i popijenih piva,  domaćin polako ustajući ispraća svoje goste i  onako premoren se jedva  domogao kreveta.
- E, zaslužio si, jesi mator, al, dobro hodaš.
Kako je glava dodirnula jastuk tako se smestila u carstvo snova.