понедељак, 30. март 2015.

Sećanje! Kainovski greh!


Sećanje
  Vremena se menjaju, brišu se crte lica poznatih i voljenih koji su nas napustili. Nisu li već to duboke rane koje prerastaju u ožiljke? Nije li to nešto što nas prati kroz čitavo postojanje čovekovo? Ako je Kainov greh prvi greh posle Adamovog proganjanja iz raja, ne nosimo li ga svi? Kako se genetski kod prenosi, prenose se i praiskonski grehovi. Kainov ožiljak se vidi na svakoj ljudskoj duši. Ako se ne vidi golim okom, vidi se onoga dana kada čovek stane pred svoga Tvorca. Čak ni Isusovo stradanje nije moglo da spere ljagu sa ljudskog lica. Verujem da svaka kuća, kad kažem kuća mislim na porodicu, ima svoj greh ili ožiljak koji nosi sa sobom. Nekada članovi znaju za njega, a nekada se on samo okajava, bez znanja i sa velikom nemoći da se bilo šta izmeni.
Mnogo godina je proslo od kada nema moga oca, od vramena kada je posle mnogo patnje napustio ovaj svet. Vreme je proslo, secanja blede, blede i price koje je moj otac pričao o svome ocu, o mome dedi Nikoli - Niki. Nikada ga nisam upoznala, jer nisam bila rođena kada je umro, kako jeotac pričao od posledica ropskog rada u radnom logoru u Nemačkoj.
Sećam se kada mi je otac pričao priče o svome ocu. Beše to visok čovek, brzih misli. Krupan, snažan, krupnih šaka, ali sa izuzetnim smislom za tehniku, za napraviti što oko vidi. Oženio se Stanom, sitnom ženicom, spram njegove pojave. Izrodili su decu. Najstarijeg Savu, Mirjanu, Ivana (moga oca), Stevana, Veselina, Ružicu i Ljubicu. Nikada previše, često premalo. Živelo se, radovalo, išlo na pecanje. Nosile su se zakrpljene pantalone i pocepane cipele. Teške sudbine, ipak srećno detinjstvo. Ljudi su imali malo, ali se i to malo delilo. Odlazilo se na njive, radilo se. Nadali su se boljim vremenima. No na zapadu se spremalo zlo. Počeo je rat. Deda Nika je mobilisan i odlazi na front, da brani otadzbinu, odlazi kao vojnik kralja Petra Drugog. Od tada pa do 1946.o njemu se znalo samo da je u zarobljenistvu. Gde? Moja baba Stana nije mogla da izgovori mesto njegovog boravka. Znala je da je tamo lebdeo je između života i smrti. Otac je pričao da je majka isla u nadnicu, a oni deca, ostajali sami kod kuce, bez hrane dok ona ne dođe. Sta su mogli nego da krenu za njom. Kad je došlo vreme pauze za ručak ona bi sa njima podelila ono malo hleba što je imala. Dajući njima više nego sebi, a trebalo je raditi do kraja dana. Deca su bila više gladna nego sita, ipak su bili složni. Ratne godine su bile teške i sporo su odmicale.
Prošlo je mnogo vremena dok nisu čuli da je Nika živ. Olakšanje za sve njih. Bar je bio živ.Otac je pričao da je za njih to bila velika sreća, svetlost u beznađu u kom su se nalazili. Zamišljali su ga negde tamo ...kako će doći, sutra, sutra,sutra... i doneti im...
Kažu da nevolja nikada ne ide sama. Deca su mnogo vremena provodila sama. Jednom ratne 1944. deca su trčala za Savom. Pronašli su novu igračku, a kako su bili željni svega počeli su da se svadjaju oko toga čija je. Sava je najstariji. Njegova je. Igračka je bila okrugla sa malim prstenom. Sava je želeo da svoju majku obraduje, da joj pokloni nesto lepo, da je iznenadi. Želeo je da joj pokloni prsten koji će sam napraviti. Oterao je decu od sebe. Odneo je igračku na tavan. Začula se strašna eksplozija. Odletelo je pola krova. Baba Stana je uhapšena. Morala je na tavan da sakuplja telo Savino. Bili su toliko siromasni da je morala da pozajmi košulju u koju će sama sakoupiti svoga prvenca, svoga Savu. Čiji greh je morala da okajava? Kainov?
Ostalu decu su postrojili uz zid, izbezumljena Stana uz njih. Pretili su streljanjem, optuživali je da sakriva partizane, maltretirali je, tukli ih. Tukli su u nju, do iznemoglosti. Jedan mladić iz ulice kome se posle toliko vremena izgubilo ime u maglama sećanja, ali je ostao samo nadimak koga pamtim: Pasulja. Posvedočio je da je bomba slučajno pronadjena. Posle mnogo kuknjave dobrih komšija iz ulice okupator se smilovao i pusto ih. Dosta im je bilo njihove nesreće. Veliki teret na duši Staninoj. Nkada se vise ni na jedan tavan nije popela.
Uporedo sa tom pričom teče priča o ropstvu. Deda je bio u radnom logoru. Svako jutro su ih nosili na posao u obližnje selo na rad. Nisu dobijali gotovo ništa za jelo. Mnogo batina umesto hrane. Čak ih je gazdarica tukla i maltretirala. Tretirala ih je kao bezvredne stvorove. Za nju su oni to i bili. Bića bez osećanja, misli, bez identiteta. Nekako je preživeo rat. O onome što je tamo doživeo nikada nije pričao. Došao je kući slomljen, umoran, ne onakav kakav je otišao.Čovek bez volje i energije. Malo je pričao, često je sedeo sam zagledan negde u daljinu, a u krajičku oka se zadrzavala prozirna kap. O događajima u Nemačkoj se nije pričalo. Nije se znalo u kom mestu je bio. Sve je obavio tajanstveni veo nebitisanja. Kao da se nije dogodilo, kao da je trajalo kao jedan košmarni san. Otac je samo jednom rekao da ga je ljubav prema satovima spasla smrti. Gazdarici je popravio sat. Sat koji nisu mogli da poprave vrhunski Deutshmeisteri, sat koji je ona donela sa sobom u miraz. Sat koji je čamio u mraku šupe. Sat koji je Nika tajno sa velikom strašću prema mehanici popravio. Nije smeo da prizna svoje delo. Posle batinjanja izdali su ga ostali zatvorenici. Upravo to mu je spaslo život. Gazdarica mu je ponekad dozvoljavala da popije jaje, a ona se pravila da to ne vidi. Bilo je zabranjeno da zarobljenicima daju hranu. Time je sama plesala sa zlom, šetala je po ivici paklenih krugova.
Na Nikinoj duši tragovi patnje i ožiljci su bili duboki i neizbrisivi. Nikada se nije oporavio. Znao je da se osami u senci srtare šupe, dugo je sedeo sam ,samo se povremeno čulo lupkanje. Pritajeni tajanstveni rad njegove mašte. Onda je jednoga dana izašlo na videlo njegovo delo. Otac je pričao da je to bila čudna naprava, pomoću nje je mogao da čuje udaljene radio talase, kažu da je mogao da sluša radio Ameriku. Za zaostalu Kikindu to je bilo pravo čudo. Sećam se da je otac pričao da su slušalice bile od metalnih kutija paste za obuće. Čitava njegova pojava sa neobičnim mehanizmom je bila više smešna nego ozbiljna. Zbog toga je dobio nadimak Tesla. Nekad su ga tako zvali iz poštovnja, a nekada su zlobna deca podrugljivo uzvikivala nadimak.
 Čiji je greh on okajavao? Svoj? Nekog svog pretka? Kainov?
Ni moj otac nije bio poštedjen i on je okajavao nečije grehove. Čije? Ne znam.  Znam da nam je bio dobar. Pamtim mnoga dobra koja je učinio, ali je ipak bio kažnjen. Teško se razboleo i umro u četrdeset devetoj godini života. I njegova duša je nosila ožiljke ...
Možda svi mi okajavamo baš taj prastari greh. Dobro je da ne vidimo sve duše koje nas okružuju, koje u maglovitim noćima lebde oko nas i možda traže oprost.
 Možda mole, a možda se uvuku u nas same, pa se nadaju da ćemo baš mi okajati greh Kainov i zalečiti dubok ožiljak.. 

четвртак, 26. март 2015.

Mir bez čoveka!


Salaš
Osnovna čovekova spoznaja ne treba da ide dalje od one osnovne stvari ISTINE.
Bez obzira koliko je teško prihvatiti istinu čovek mora raširiti ruke, otvoriti dušu i suočiti se sa tim uzvišenim osećanjem.
Prelepa vojvođanska ravnica, bez greške, baš onakva kakvom ju je majka priroda napravila. Kako još proleće nije uzelo zamah, stidljivo se nazire buduće zelenilo. Za sada je ogoljena od suve zime. Negde daleko su se sreli nebo i zemlja. Ona crna plodna.Nebo plavo, sa tek pokojim oblačkom. Čak se i Sunce ne usuđuje da remeti mir uspavane ravnice. Ipak kao buntovnik uzdiže se salaš. On koji je nekada stajao kao vođa, danas se samo buni, protestvuje zbog zaborava. Doziva i moli. Pored njega par ponositih bagremova koji još pamte ona bolja vremena. I oni ogoljeni , oni će poslednji, iz inata pokazati svoju lepotu. Mir bez čoveka. Negde sa strane stado ovaca mirno prikuplja ostatke zimske trave i halapljivo čupka onu ranoprolećnu. Opet nigde čoveka, negde se sklonio, drema obučen u stari kaput i sanja nekakvo drugo proleće, ćuti. Ni pas da lane. Kao da svojim unutrašnjim bićem ne želi da  remeti mir vojvođanskih njiva.
Salaš
Čovek se sklonio, ne sme sebi da prizna da je suvišan, da sve može da opstane bez njega koji je ionako samo posrednik, koji samo prolazi dok zemlja i nebo ostaju zauvek.
Zatvaramo oči, zatvaramo dušu, zavlačimo se u skrivene uglove i ni sami sebe ne razumemo, ne svatamo sopstvene postupke, činenja ili nečinjenja. Ne shvatamo da je samo čovek kriv za ovakvu pustoš. Ne priznajemo istinu.  Teško sebi priznajemo da smo ranjivi, da nismo svemoćni kao nam se čini.
 Kažu da greh nije samo na onome ko čini zlo, već i na onome ko zlo vidi, a ne čini ništa da to spreči.
Bezbroj je takvih primera u svakodnevnom običnom životu nas smrtnika.
Ćutanje.
Ćutimo radi mira na poslu.
Ćutimo radi izbegavanja svađe.
Ćutimo jer nas neka istina lično ne pogađa.
Možda je od svih ćutanja baš to najgore. Kako ćemo dobiti lepu reč i razumevanje ako nismo u stanju da pružimo isto tako? Onda se čudimo što nas drugi osuđuju i što nemaju razumevanja.
Koju dozu istine možemo upotrebiti da iskažemo naša osećanja? Možda je istina da istina nema doze. Istina ne sme imati gradacije. Ne postoji više i manje istine.
Obično iskreni imaju probleme, baš od strane neiskrenih, zbog toga što se ne čine boljim i uzvišenijim, što, držeći se jednostavnog pravila: ,,Ljubi bližnjega svoga", bivaju onakvi kakvi jesu.
Oni su iskreni sami prema sebi, suočavaju se istinom.

субота, 21. март 2015.

Ljubičice!


Lepo vreme me je izmamilo napolje. Bicikl koji je dugo vremena čamio u šupi je ugledao svetlost. Sunce se rasprostrlo na sve četiri strane , sve blista i miriše. Brzo sam prošla kroz ni malo zanimljive ulice i približila se  sportskoj hali. E to je lepota.
Još uvek bez zelenila sportski tereni se kupaju u izobilju toplote i blistave svetlosti. Samo dečji glasovi odzvanjaju kao eho, ništa ih ne sputava i ne uznemirava, ni ljudi, ni ptice, ni životinje, a nema ni onih bogatih zelenilom krošnji, da ometaju prostiranje zvuka.
Ono najlepše ljubičice. Nikada ih nisam videla u ovolikom broju. Obično su skrivale u travi. Nekada smo ih kao deca brali u blizini obližnje bare, donosili smo ih u malim stidljivim buketićima. Sobe su mirisale od njih.
Danas vazduh miriše na ljubičasto. Pogled zapaža ljubičasto. Pokrile su velike površine. Kroz još uvek suvu travu tražile su svoj deo slave. Potpuno su uspele.
Ako je  Lorka pevao u svojoj Romansi mesečarki
... Zeleno, volim te zeleno ..
ja ću :
...Ljubičasto, volim te ljubičasto!
Sigurno mi ne bi zamerio. Pred takvom lepotom čovek mora da nađe vremena i da zastane. Samo su krtice narušile hvalisavost ljubičica, one vredno čiste svoje domove.
Moj telefon je napravio nekoliko snimaka. Lepo bi bilo kada bi preko slike mogao da se oseti miris!

петак, 20. март 2015.

Pomračenje Sunca!








Današnji dan mi je od jutra veoma neobičan. Na putu za autobusko stajalište susrela sam jednog psa. Zadnju desnu nogu je imao povređenu. Nije mogao da je ispravi. Onako tiho hramljući za mnom skrenuo je pažnju na sebe. Upitah ga da i je gladan?  Samo me je žalosno pogledao svojim plačnim očima. Jasno mi je bilo. Izvadila sam svoj sendvič doručak i dala mu. Halapljivo je pojeo. Sebi sam kupila suvu kiflu.Bila sam zadovoljna svojim delom.
Moja snajka se potrudila da sačeka autobus već u ranim jutarnjim časovima da bi mi isporučila staklo za zavarivanje kako bih mogla da pratim pomračenje Sunca. Uzvratila sam joj jednom teglom pekmeza od kajsija. Bila sam zadovoljna.
Nisu stari narodi uzalud obožavali Sunce. Zamislite velike civilizacije Egipat, Inke. Maje ...Mnoge pesme i priče su ispričane o Bogu Suncu, pa kako ne bih je ispratila ovakvo jedno dešavanje.
Setih se pomračenja 1999. Tada nije samo Sunce bilo pomračeno već i mnogo šta drugo. No bilo kako bilo, baš u to vreme smo se zadesili na kampovanju u Beloj Crkvi. Posle ogromne medijske kampanje svi smo bili prilično zaplašeni i nismo direktno pratili događaj. Sećam se da se neka tajanstvena senka provukla kroz kampersko naselje. Kamperi su se povukli u svoje šatore i u tišini su čekali da sve prođe. Virila sam kroz krpena vrata. Tajanstvena svetlost je prodirala kroz gustiš drveća. Opustela priroda, ni traga čoveku. Velika doza mistike i dah staha praistorijskog vremena kada se se naši preci plašili prirodnih pojava. Nikada neću zaboraviti ono crno belo šarenilo i tajanstvenu igru svetla i senki.Kao u starim crno belim filmovima.

Zato sam se danas opremila. Bila sam rešena da ispratim pojavu od samog početka. Mesec je prvo stidljivo iskoraknuo ispred božanskog Sunca. Zatim se ohrabrio i sve više zauzimao deo sunčevog diska. Na kraju je posustao. Bez snage,  polako je počeo polako da se povlači , da bi se na kraju vratio na svoje  mesto.Sunce je opet odnelo pobedu!
U veme kada je pomračenje dostiglo svoj vrhunac na nebu iznad nas opet sam se našla u autobusu. Pun putnika autobus se parkirao. Prvo se kondukterka poslužila staklom. Posle ulaska staklo je išlo od ruke do ruke. Dobronamernici, studenti, pokolja baka i deka , svi su gledali u prekriveni sunčev disk. Bila sam veoma zadovoljna.
Pružila sam jedno iskustvo drugima. Sigurna sam da će se sledeći put setiti gde i kako su gledali ovaj prirodni fenomen.
Svojim telefonom sam načinila nekoliko fotografija, opet preko stakla za zavarivanje. Sigurno nisu najbolje, ali su meni drage. Želim da ih podelim sa vama dragi prijatelji.
Jedino pomračenje od kog čovek treba  da se plaši jeste pomračenje duše. Ne dozvolimo našim dušama da se pomrače. Dokle  god imamo snage borimo se za svetlost. To je jedino vredno u čovekovom životu.
Još jedan događaj, danas stiže proleće. Zaista bogat dan!

уторак, 17. март 2015.

Krofne!

Buket lala
Neverovatno je koliko se različitih recepata može naći za staru srpsku poslasticu krofne! Oduvek su  bile poslastica siromašnih jer se od njih čovek brzo zasiti. Oni bogatiji su pravili fine male gospodske, pa kada se pospu prah šećerom izgledaju svečano i neodoljivo .
  Postoji stari srpski običaj da se na Svetog Vasilija, odnosno za našu pravoslavnu Novu godinu mese krofne       i da se služe odmah posle ponoći.
Pravljenje krofni nije ni malo lak posao. Još manje je brz. Potrebno je višesatno mešenje i premesivanje testa da bi se dobile one prave.
Mesim krofne, ali one nisu to što treba da budu. Nisu ONO što treba,  kako je moja mama govorila.
Mama je pravila divne. Jednu, pa iza vrata...U prevodu od jedne se najedeš i ne treba ti više! Njene su bile krupne, okrugle, pune vazduha u unutrašnjosti. Gornja stana je od donje bila odvojena vencem. Venac se naročito cenio. Dobijao se tako što su se dobro nadošle  pekle u dubokoj masnoći, a ipak nisu upijale masnoću. Nisu bile masne!
Postoji bezbroj recepata za ovu poslasticu, ali nije stvar samo u receptu. Stvar je u postupku i u duši žene koja pravi krofne. Da se druga polovina ne uvredi ne poznajem ni jednu mušku osobu koja se bavi ovim poslom. Tu oni ne mogu da budu ravnopravni sa nama.
Moja tetka je pravila divne, one starinske. Kada sam tražila recept dobila sam odgovor
Uzmeš šaku brašna,onako masti... i mesiš dok se plafon ne oznoji.
 Molim da se o ovome dobro razmisli.
Ako postoji gradacija u pravljenju krofni najboje su one koje pravi moja komšinica. Mokrinske! Samo Mokrinčanke znaju da prave takve. Meke, mirisne, sa podjednako raspoređenim rupicama kroz celo testo. Dosada ih je napravila bezbroj i ni jedna nije ostala za sutradan. Mnogo je usta koja jedva čekaju čas kada će zacvrčati i početi kratak život na tacni onako posute prah šećerom zamirisanim vanilom.
   Nemojte očekivati recept.
Zapamtite:
 -dok se plafon ne oznoji;
 -dok ruke imaju snage da mese;
 -mnogo dobrote;
 -mnogo nežnosti;
 -mnogo ljubavi.
Moraju biti:
 -velike
 -vazdušaste
 -sa obaveznim vencem!
Javite kako je uspelo!
Za dobre savete buket aprilskih lala na svili!

субота, 14. март 2015.

Tragedija!


Još uvek smo na početku dvadeset prvog veka koji ne obećava mnogo toga dobrog. Neminovan je dalji uspon tehnologije i nauke. Naravno sve to ima i dobru i lošu stranu.
   Od velike industrijske revolucije, preko dvadesetog veka, stigli smo i do dana današnjih. Ono što nije uspelo čovečanstvo od svoga nastanka usele su te godine.Koliko je tehnologija olakšala čovekov život toliko ga je i otežala. Koliko je samo biljnih i životinjskih vrsta nestalo za za ovih dvestotinak godina? Produžen je i životni vek čoveka, pa se i broj naseljenih na planeti povećao.
 Ipak razvoj nauke i tehnologije ne donosi uvek dobro. Otuđili smo se jedni od drugih. Roditelji previše kontrolišu svoju decu preko mobilnih telefona, kupuju im skupe uređaje, uključe televizor, i time se njihova uloga roditelja završava. Takvim ponašanjem  se  sve više udaljavaju od njih. To što će dobiti odgovor  koji žele da čuju, ne znači da je to upravo tako. Daljine su sve veće. Sa decom se malo razgovara, malo se upćuju u stvari koje znače život.
 Strašna trgedija je zadesila Srbiju. Mnogi životi su izgubljeni, nekoliko porodica je doživelo strašnu tragediju. Koliko se nesrećnih okolnosti sklopilo da bi se desila ovakva nesreća. Uzroke će otkriti nadležni, ali se bol time neće umanjiti.
 Srbijom vlada ono prazno u čoveku :
 -Neću da se mešam!
 Ako je maloletnica rodila dete, zar nije bilo nikoga da je uputi, pomogne, savetuje? Gde su bile nadležne službe? Da li je odgovornost na porodici?
 Krivicu ne nose samo oni koji čine, već i oni koji ne čine!
Neophodno je ozbiljno raditi na edukaciji mladih. Tužno je da se u dvadeset prvom veku  dešavaju ovakve stvari!
Porodicama stradalih upućujem saučešće.

четвртак, 12. март 2015.

Fotografije!

Fotografija nastala krajem tridesetih godina
dvadesetog veka
   Zamrznuti detalji naše prošlosti plešu svoju igru negde na dnu kutije u kojoj spavaju dok ih mi sami ne probudimo. Lica poznata i nepoznata pogleda uprtih u nas, ali bez misli, bez osećanja , bez ikakvog nagoveštaja pozitivnog ili negativnog stava. Led u našoj  i tuđoj prošlosti.
    Koliko traje fotografija ?
   Delić univerzuma. Delić našeg bitisanja u ogromnom prostoru življenja, ili čitavu večnost proživljava sama.
Poznata lica bez reči gledaju u nas i ćute. Koliko nas želi das čuje poznati glas iz daljine  sećanja i želi da se bar na trenutak susretne ne samo sa fotografijom. Ipak fotografija traje, živi, živi dok trajemo mi i naša sećanja na lik sa fotografije. Onima drugima koji nisu deo naših misli i mi nismo deo njihovih, nama drage fotografije ništa ne znače. Pogledaće ih, prokomentarisati da su lepe i okrenuće glavu. Time se njihovo interesovanje završava. Ne želimo to, želimo da uoče lepotu koju mi sami osećamo dok posmatramo likove bez života. Život fotografije se obnavlja u našem sećanju i samo tu opet živi.
   Nekada je fotografija pokazivala pravu sliku nekoga ili nečega što je kamera uhvatila. Oni oštrjeg oka i sa više smisla za uhvatiti bitno, su imali uspeha, ostali su se provlačili pored njih srećni i zadovoljni sobom i svojim hvatanjem vremena. Ipak vreme je neuhvatljivo. Lepotu smo videli  i blistavu  i mračnu. Lepota se ogledala u hrabrosti samog fotografa da se suoči sa realnošću. Bilo je potrebno znati određena pravila i zakonitosti koje su vladale u ovoj umetnosti.
Danas?
   Danas imamo računare, pa lepi postaju ružni, a ružni lepi i ni sami ne uočavamo stvarnost. Poznati blistaju na fotografijama, uvek su mladi, bez znakova starosti i umora. Kada ih neki znatiželjnik uhvati nespremne, ni ne liče na same sebe. Fotošop radi u svim pravcima. Kompjuter odradi sve: briše, piše, šminka, mršavi, dodaje i oduzima prema nahođenju onoga koji se zove fotografom.  Fotografije su samo prošlost. Jeste li se ikada zapitali zašto ne postoje fotografije sadašnjosti ili budućnosti?
    A možda baš one osvanu sutra na stranicama nekog časopisa.
  Na fotografiji je suprugov deda ujak koji je neposredno po nastajanju fotografije izgubio život.

недеља, 8. март 2015.

Osmi mart!


Drage moje i dragi moji srećan vam Osmi mart. Divno je kada je praznik. Poznati dolaze, donose cvet ili slatkiš, pa sednu. Onda ide kafa, piće, pa po redu. Cela porodica kod kuće, pa se to lepo obeleži i proslavi.
Ko će pripremiti sve?
   Dugo nam je trebalo da dođemo do ravnopravnosti. Želimo da budemo kao muškarci, da radimo, obavljamo važne poslove i imamo veliku odgovornost. Postigle smo da nam se podigne starosna granica odlaska u penziju, opet smo ravnopravne. Sve ćemo lepo raditi do šezdeset pete godine života. Izjednačen je i radni staž, dakle do četrdeset godina staža. Lepo.
   Posle napornog rada na poslu ulećemo u kuću. Bez pitanja. Kuvati, spremati, dodati, raditi s decom,  razgovarati, pregovarati, prati , peglati, odvoditi, dovoditi,  gomila sitnih stvari koje oduzimaju vreme. Ako ostane koji minut za nas same pre spavanja dobro je.
 Od žene se očekuje da bude dobra u svemu. Svi segmenti zajedničkog života moraju biti zadovoljeni i svi moraju biti zadovoljni. Žena ne sme biti nezadovoljna, neraspoložena, ne sme biti bez razumevanja za probleme drugih, ne sme imati probleme. Njena je dužnost da bude lepa, nasmejana, uvek raspoložena i na raspoloženju.
Samo takva je dobra.
Istina  ipak nosi i nešto drugo. Svaka žena radi mnogo više od muškarca. Njen je i posao, bez toga nema unutrašnje sigurnosti, ali i kuća. Dug je spisak poslova koji se obavljaju onako usput. Pa još kad stigne ono
- Radi jedno po jedno!
Onda bi dan trebalo da ima pedeset časova, ili da nam nekim čudom izraste još dva para ruku.

   Od svih praznika najmanje volim Osmi mart. Molim da me niko ne osuđuje. Poštovanje koje mora biti obostrano i svestrano, treba ispoljavati tokom cele godine, a ne samo tog jednog jedinog dana. Zato mi ne smeta ako neko preskoči ili zaboravi da mi na današnji dan pokloni nekoliko minuta svoga vremena. Meni je potrebna pažnja tokom cele godine.

  Drage moje za sve vas jedan buket cveća na svili!
  

среда, 4. март 2015.

Ona i on!

Stara vojvođanska kuća na svili.
    ONA
Sećam je se kao uvek raspoložene žene.U trenucima tuge ili nerazumevanja imala je običaj da kaže
-Nisam ni ja tikva bez korena!
Problemi oko nje su bili toliko duboki, da ih ni mrak najvećih dubina nije mogao sakriti. Jednostavno je sve oko sebe pretvarala u problem. Dobre duše, ali one, toliko prostodušno dobre da nije mogla da razlikuje šta je dobro za činiti,  a šta nijie.
Jedino što ju je istinski radovalo, ispunjavalo je  i činilo život bogatijim jeste njegov nestanak. Naravno i ona prepričavanja tuđih poslova, problema, događanja i nedogađanja. Jednostavno je u svakoj čorbi morala biti mirođija.
Koliko je on bio takav kakav je bio, ona je svaki novac ispuštala kroz svoje uvek raširene prste. Zato se sve završilo onako kako se završilo.
-A ko bi ga takvog i trpeo?
...
Dani odmiču i odlaze nekuda daleko, nižu se bez volje nas smrtnika da ih pustimo, da im dozvolimo da se talože velikom brzinom. Svakom donesu i odnesu nešto. Neko zaradi mnogo novca, neko ima brojnu porodicu, neko se raduje malim stvarima  i sitnoj pažnji koja donosi veliko zadovoljstvo, neko opet sreću pronazi u uspešnoj karijeri, a neko drhti u večitom strahu od gubitka svoje imovine.
...

    ON

  Sedeo je sam na pragu svoje trošne kuće. Istrošen starac. Toliko puta zakrpljen sako,  da se davno zaboravio broj krpljenja, kroz čije rukave su visili ostaci džempera koji je davno izgubio svaki nagoveštaj boje. Preko svega duga kecelja koju su nekada nosili majstori. Prljava  i teška od slojeva nataložene masne prašine.  Oko njega nikoga. Davno je on sve to razjurio, davno oterao i ženu. Ne bi se ni ženio da je znao kojiko žena košta. Razveo se posle sedam meseci braka. Niko mu nije ni potreban. Dovoljan je samom sebi. Ionako samo traže od njega, a on nema...nema.
  ,,Ono MALO para u banci, ali za to niko ne zna. Pa imam i pet krava. Svinja dosta. Dvadeset jutara zemlje. Arenda lepa...Nekoliko zlatnih dukata, ostalih od dede... Svinje i krave ću prodati, pa novac u banku. Kad ih vide odmah traže, daj, daj ...Nemam...NE DAM!

  Voleo je nepregledna polja. Voleo je kada je pšenica klasala. Voleo je svetlost suncokreta i beskrajno zelenilo kukuruza. Voleo je njihovo ćutanje. Disao je zajedno sa njima. Radovao se danu kada njegove zahvalne njive na njegov  od rada ispucali dlan donesu novac.
   Taj najradosniji dan bio je i najispunjeniji strahom. Brojao bi novac cele noći. Nije mogao da spava. Šunjao se po mraku sopstvene kuće tražeći uljeze. Preznojavao se u strahu da ne bude pokraden i opljačkan. Plašio se da će morati nešto od svoga bogatstva da potroši.
  Dok je bio mlađi još je i trošio. Sada ne .Kada bi mogao ni hranu ne bi kupovao. Sve je spremao sam, od onoga što je imao u kući. Trošio je na samo neophodno. Vremenom je ostala samo koža i kost na njemu. Kod lekara nije išao, odeću nije kupovao. Od mladosti nije osetio bogatstvo ukusa hrane.
   Malo po malo kuća se trošila. Nekada lepa, pretvarala se u ruševinu. Kako je pod teretom godina zanemoćao snaga ga je izdala i ruke su odbijale poslušnost. Novac se taložio i umnožavao.Vrednosti je bilo svuda skrivenog, u krevetu,starim kutijama,na tavanu,ispod tepiha, a majčino zlato je sakriveno u trulim kartonskim kutijama. Imao je samo njega, a čuvao ga je ljubomorno. Ništa i niko nije imao vrednost u njegovom životu.
  Posle kratkog hladnog zimskog dana, stigla je maglovita noć. Osetio je svojim unutrašnjim bićem da mu se bliži kraj. Nije se plašio smrti. Plašio se gubitka kontrole nad svojim novcem.
   Negde duboko na istrošenim listovima njegove preošlosti živelo je dete. Dete koje nije ni priznao niti ga je viđao. Dete kome nikada nije kupio igračku ili poklonio čokoladu. Odjednom je savest počela da rovari. Počela je nemilosrdo da kopa po njegovom istrošenom umu. Pa i to više nije dete, to je šovek koji nema baš nikakva osećanja prema njemu. Da li da ga traži? Da li će doći? Kako taj njegov sin izgleda? Da li treba ili ne treba da ga nađe?
Ipak ga neće tražiti, pa on će uzeti sve, on će mu oteti, sve će nestati, sve će odneti neki nezvani nemilosrdni ...Tama se sve više spuštala, vazduh je bio sve teži, disao je sve kraće, još jednom jo...
  Nedugo posle toga dunuo je snažan vetar, smenjivala se košava sa severcom, a povremeno i neznano otkuda dunuo bi neočekivano jak vihor. Svaki od njih je podigao deo njegovih strogo čuvanih vrednosti. Sve su nestale, pretvorile se prvo u kamenčiće, zatim u pesak, a onda su odnete onim suvim pustinjskim vetrovima neznano kuda.