петак, 30. октобар 2015.

Biba, pas koji zaslužuje medalju!

Biba, muški pas sa ženskim imenom. Valjda zbog svoje dobrote i neobične sudbine koja samo psa može da zadesi.
Kao štene je ostao bez majke , kada je u trenutku razočaranosti u sebe samoga lovac bez moći da pogodi fazansku divljač, a   iz svoje obesti, pogodio ženku ovčarskog psa. U Vojvodini  ovčarski psi su pulini. Veoma simpatična stvorenja, do poslednjeg daha odana  stadu i svome čobaninu. Iz žbuna su cvileći izašli mali kučići. Preslatke crne kudrave loptice su mašući repovima došle do onih koji vole pse. Posle kritike svome kolegi, a da bi spasli kučiće od sigurne smrti glađu, kučići su spakovani i ponuđeni su ljudima koji su ih želeli.
Tako je crna dlakava loptica došla do svojih novih vlasnika. Potpuno im je predala svoju pseću dušu. Bilo je kasno da menjaju ime kada su shvatili da je u pitanju mužjak. Ostao je Biba.
Inteligentan, kako samo može biti pulin,  osvojio je srca svih ukućana. Dočekivao ih je, radovao se i tugovao je sa njima.
 Naučio je da otvori ulazna vrata kuće i da se skloni od letnjih vrućina ili zimskih hladnoća u sigurnost doma. Nije bio sam. Kao što su njega posvojili, tako je i on posvojio mače. Savetovao ga je kako da ulazi unutra, dobrodušno mu je otvarao vrata,  pa su zajedno uživali u blagodetima tepiha i kauča.
Jedino se nekontrolisano plažio grmljavine. Niko i ništa nije moglo da ga zadrži napolju. Pomahnitalo je trčao preskačući sve prepreke i zavlačio se u najtamnije mesto iza ormana , da bi nekako izbegao ititirajuće zvukove.
Nesebično je najavljivao dolazak zvanih i nezvanih gostiju bez trunke agresije. Iako je na ulaznim vratima visila upozoravajuća pločica,,Ovde ja čuvam,, sa slikom nekog džukca koji nije ni za prići Bibi, nije bio opasan, Dobrodušno je posetioca držao na rastojanju i čekao gazdu da se pojavi i dočeka gosta. Teško mu je padalo da odleži neko vreme u boksu kada bi dolazio neki gost koji se plaši pasa.
Gazde su ga volele i on je voleo njih.
Ne voleo.
Još ih voli i oni vole njega.
Ako su guske spasle Rim, Biba je spasao svoga gazdu i njihovu kuću od požara.
Dok je spavao grejući se na blagom jesejem Suncu, osećao je neobjašnjivu  uznemirenost. Njegova pseća duša mu je govorila da nešto nije u redu. Osećao je to. Osećao je da je potreban. Njegov urođeni radar je javljao  mozgu da treba nešto važno da uradi. Skočio je i pogledao je oko sebe. Naizgled sve je bilo isto. Ipak osetio je neki neobičan miris koji do sada nije imao prilike da sretne. Primetio je da miris dolazi iz kuće. Potrčao je prema ulaznim vratima, obema šapama ih je otvorio. Na njega je pokuljao dim. Za trnutak se našao u čudu, samo mu se glava povila unazad. Noge nisu. Znao je da je gazda unutra. Ušao je u neprijatno ljut dim. Oči su mu se zamaglile i zasuzile. Samo ih je jače skupio. Kroz zatvorena vrata kuhinje kuljalo je crno lepljivo gorenje plastike.  Nije krenuo na tu stranu. Krenuo je tamo gde ga je njegovo unutrašnje biće nosilo. U sobu. Tamo je gazda spavao. U trku je otvorio vrata i svom snagom skočio na usnulog vlasnika. Ovaj je samo odskočio. Istog momenta je shvatio šta se dešava.

Zahvaljujući Bibi mnogo toga je spaseno.
Ono što je najvažnije spasen je ljudski život.

четвртак, 22. октобар 2015.

Nema zime dok vetar ne vine!

 Teku dani zemaljski, čini se posmatraču da se sama Zemlja brže okreće. Brže vreme prolazi, a o tome nas niko ne obaveštava. Zima je opet tu. S prvim najavama snega ne mogu da se ne setim one zime kada smo...

Ruke su joj drhtale. Ne od umora ili teškog života već od hladnoće. Ledeni vetar je zavijao oko nje i oko njenih saputnika.
Čitav život joj se sastojao u putovanju. Otac vojno lice, one Jugoslavije, se po potrebi službe selio s jednog kraja zemlje na drugi kraj. Uvek bez prave drugarice, uvek bez prave reči, uvek sa osećajem nekog nedostajanja. Taman bi se smirila i posejala prva semena  prijateljstva, a  trebalo je ići dalje. Od Triglava do Đevđelije, sve je bio njen dom.  Iz usta joj nikada nije izašla reč žaljenja, to se podrazumevalo.  To bila obaveza koja se bez premišljanja poštovala.
 Nošena vetrovima našla se u malom vojvođanskom gradu, pa u još manjem panonskom selu. Čekalo ju je svakodnevno putovanje na posao.  Svakoga jutra isto. Ono što je dobro jeste to što se ljudi upoznaju i zbliže. Znala je kada ko ide na posao. Prepoznavala je na licima svojih saputnika radost i tugu, prepoznavala je njihovu brigu i nedostatak ljubavi ili nagoveštaj svetlosti u mračnom tunelu.
Donosila je dobro.
Imala je sposobnost skretanja tužnih misli na neke vedrije koloseke. Kao pomoćno sredstvo delila je kockice crne čokolade. Uvek bi ih  imala u zalihama za nuždu i hitne slučajeve.
 Volela je pse. Mogao se prepoznati put kojim je svakoga jutra prolazila. Na svakom ćošku ju je čekao po jedan krzneni prijatelj. Ruku bi zavukla u torbu za nabavke. Čuo se samo tihi zvuk otvaranja paštete u foliji. Ono - plonk. Prijatelj bi je pogledao svojim psećim okom prepunom bezglasne ljubavi  i srećno bi zavrteo repom.
Sada je cvokotala u ledenom autobusu. Vetar je zavijao kao da nikada neće stati. Čučala je zgrčena na svome sedištu, uplašena pretećim hukom vetra. Sreća pa je na sebi imala onaj vuneni prsluk,  koji joj je majka naštrikala od upredene ovčje vune, davno da se datum izgubio pod talogom dana, inače bi se oprostila od svojih bubrega.

- Šta ovaj govori, da li je on pri sebi? Gde da idem?  Ma ne idem ja nigde!!!!
- Hajde, kažu da most nije daleko, nekoliko desetina metara...
- Ma kakvi , ja ne idem!!!!
- Hajde, moj muž će nas sačekati s druge strane mosta. Dalje se ne može autobusom. Smetovi su. Ovde ćemo se smrznuti. Moramo da krenemo.

Izašle smo iz ledenog autobusa na još ledeniji vetar. Jakne i kaputi ništa nisu značili. Vetar je svojom silinom razduvavao niti tkanja, a one su se raspredale same od sebe stapajući se strasno sa severcom. Bučalo je i hujalo. Nismo čule jedna drugu. Dovikivale smo se, uvukle vratove u ramena. hodale smo. Napred. Napred.  Onih desetak metara se pretvorilo u dva kolometra. Nikad stići.
Iza leđa mi sem vetra nije dopirao nikakav zvuk. U trenutku mi se duša sledila. Setila sam se nje. Kako to da  ćuti?  Okrenula sam se. U huku ledenog vetra i snega koji je svojom suvoćom stvarao maglu, lebdela je ona, doktorka. Onako krhka i niska, više je letela nego hodala.  Kožna torba se vijorila  s jedne strane, ona za nabavku s druge, ona sama se gubila između njih dve. Vaga sa dva neposlušna tasa. Činilo se kao da poskakuje, da će svakoga časa kao ptić iz gnezada ispasti i nestati u belom ponoru. Nije se raspoznavalo koga vetar više nosi!
 Sad će je oduvati!
 Uhvatio me je strah da će se izgubiti u kovitlacu snežne mećave, da će pasti i tu ostati. Pošla sam nazad po nju. Dohvatila sam je.
- Pomoći ću ti!
- Nemoj , idi, ja ću nekako... zakačila se za mene.  Verovatno je tada prvi i jedini put poželela da ima više kilograma.
Domogle  smo se mosta i auta.
- Jaoj, da te ne bi! ...Jaoj, da te ne bi...
- Nije to ništa,  pa i ti bi za mene isto...
- E, doktorka, treba Vi svakoga dana po kile hleba i  pola kile slanine, pa da vidite... dopro je glas s prednjeg sedišta.
Nasmejala se.  - Da , a ja kao ptica...Kako bih inače letela?

Dolazi zima. Dolazi huk vetra i sneg začinjen mirisom Karpata.  Nižu se godine. Vreme prolazi. Sigurno  se Zemlja brže okreće.

Zimska slika! Pejzaž, na svili!

уторак, 20. октобар 2015.

Stranac, sebi i drugima!


Ležala je u tišini zimske noći. Polako je prebirala neke melepe događaje iz svoga života.
Znala je kako je dospela ovde. sećala se kako je rekla svome mužu da će se starati o njemu dak bude mogla da se stara o sebi.
sada ne može ništa od toga.Sama je u maraku svoje male sobe. Odjednom se sve uskovitlalo i podiglo. Počelo je ponovo da dobija oblike.
...
Zimska noć, teška od teških događaja iz njenog dugog života. Godine su se nizale, tekle su baš kao spore ravničarske reke, više mutne nego bistre, a ipak tako lepe... Život se meškoljio po talasima udarajući o levu i desnu obalu, odnoseći dane, donoseći  radosti, tuge i strahovanja. Iznad svega donoseći nadanja. Nekada je mislila da će sve to ispričati nekome, da će neko od svega toga napisati roman.  Možda to jednom i učini.

Jutro...

- Dobro jutro!- ušao je novi glas zajedno sa novom osobom.
Možda je baš on taj kome treba ispričati čitavu priču...
- Ostaviću to za nek drugi put, ovaj lik mi ne uliva poverenje! A i njie neki, sav nakostrešen, ni ne liči na gospodina kakve sam sretala u svojoj mladosti! Neću da mu pričam! NEĆU!

Uvek je lakše pričati strancu koji nas ne poznaje i koji slučajno doluta u naš zivot. Potpuno nepoznati ljudi u lekarskoj čekaonici mnogo pričaju. Možda to što se izjadamo nepoznatom podsvesno znači da jadanje neće stići do nama dragih ili do samih aktera naše priče. Tako sami sebi olakšavamo.
Često se dešava da ljudi strancu pričaju o nekom trećem koga i ne poznaju. Apsurd je kada je ta treća osoba sama osoba o kojoj se priča.
Istina je da svaki čovek želi da stvori što bolju sliku o sebi samom. Često se dešava da sami sebi izgledamo bolji nego što stvarno jesmo i da smo sami sebi strani.
Nije ni važno kakvi smo ili kakvi ćemo biti. Svi idemo u istom pravcu, svi se približavamo i spremamo se da prekoračimo granicu koja nas deli od večnosti. Mozda ćemo tamo pronaći prave reči, možda ćemo tamo biti jednaki, ljubazni, bez licemerja, laži, bez pogrešnih reči izgovorenih tako da stvaraju bol.


Crtež sa par starih predmeta, da se podsetimo svojih baka!

четвртак, 15. октобар 2015.

Ni na nebu ni na zemlji!

Raširio je svoja krila i vinuo se u visine. Osećao je svim svojim bićem moć oblaka i miris vazduha  posle kiše. Ispod njegovog suncem okupanog perja se prostiralo beskrajno plavetnilo mora. Ono mu je pružalo mir, dom, nesebično mu je darivalo hranu i činilo je sve da bi se on osećao savršeno sigurnim.
Danas je posle kiše i svoje zgrčenosti , jer mu je smetalo što krupne kapi nemilosrdno polivaju belinu perja, najzad raširio svoja krila. Leteo je , leteo.
Oči su upijale beskrajno plavetnilo. Bezbroj puta je odletao u visinu i spuštao se do beskrajne vode. Radovao se. Radovao se životu , radovao se svojoj sposobnosti da osvaja nebo i more.
Ipak je ponekad osećao neki nemir. Nije mogao da se zadovolji ovim svaršenstvom. Osećao se previše zaštićenim i previše skučenim. Imao je samo more i nebo. Želeo je više.  Želeo je neke nove vidike. Želeo je neke nove prizore. Želeo je da iskusi neki drugačiji život osim ovoga koji je imao.
- Još danas ću leteti između mora i neba, još danas. Ne mogu, ne želim da svoj život provedem ovako, želim da letim, letim.
Sačekao je prvi sumrak. Stao je na pramac čamca. Čvrsto se oslonio na svoje noge. Pogled je upro u večernjim suncem obasjano more. Voda se mreškala.  Poslednji sunčev zrak se igrao na nemirnim talasima koje je polako hvatao san. Upijao je u sebe tu sliku. Želeo je da to ponese u svom srcu, da je usadi tako duboko da je niko nikada ne može izbrisati.
Bio je odlučan, a ipak je čekao. Čekao je prvu najavu dana da poleti. Čuo je da je tamo negde na severu nekada bilo more. Čuo je i da je ono nestalo. Čuo je ... Morao je to iskusiti.
 Kada je noć počela da beli poleteo je. Radovao se novom vidiku. Ispred njega su se prostirale beskrajne planine. Smenjivalo se stenje i kamenje. Smenjivale su se visoravni i proplanci. Smenjivale su se zelene vitke jele i vrhovi pokriveni snegom.
Video je samo lepotu. Oko je postajalo zeleno. Povremeno se ogledao u nekim krivudavim rekama. Tada bi se spuštao nisko i lovio. Nije imao izobilje, ali je osećao neizmernu radost. Morao je da se potrudi oko hrane.
Iz nizine bi se svom snagom otisnuo u visinu. Opet je leteo, leteo!
Iza njega su ostajale planine. Predeo se menjao. Mnogi crvrkut se čuo. Ptice su pevale. Osećao je nesigurnost, on nije znao da peva. On bi svojim krikom utišao ostala pernata stvorenja. One bi utihnule, ali bi brzo nastavjale poj.  Osećale su da im od njega ne preti nikakva opasnost.
Nebo je bilo plavo, ispod njega se prostirala nepregledna ravnica.
Sigurno je to, to. Stigao sam.
Raširio je krila, vinuo se . Neki novi vetar je punio njegova krila. Podizao ga je visoko, nosio ga je u neke nove visine i predele. Zelenilo je bilo isprekidano nekada plavim , nekada zelenim linijama, a nekada su postajale sumorno sive.
Zavoleo je sve.
Hranio se skromno, lovio je u rekama. S jeseni i proleća se radovao traktoru koji ore. Tada bi se sa visine spuštao u tek uzoranu njivu i sakupljao hranu iz sveže prevrnute zemlje. Radost koju je osećao je delio sa onima koji su pošli njegovim nevidljivim tragovima.
Prolazile su godine.
Prolazili su vekovi.
Njegovi potomci su zaboravili postojbinu.  Sada su oni rečni galebovi. Sada su oni stanovnici ravnica i posetioci reka. 
 
Fotografija - internet.

уторак, 13. октобар 2015.

Ne praštaj uspeh!

Blagi osećaj gorčine prouzrokovan malicioznošću izabranih ju je progonio. Nikog uvredila, nikoga dodirnula ni rečima ni pogledom, a izazvala u njima toliku pakost. Samo radi to što voli, svoju dušu pretvara u lepotu stiha. Doduše nije se iznenadila takvom stavu. Osnovno malograđansko pravilo NE PRAŠTAJ USPEH se pokazalo u pravom svetlu!

Samo su je gledali. Nesposobni da upute lepu reč, da odaju priznanje , čak ne ni to, nego ono osnovmo ljudsko deljenje tuđeg uspeha i radosti. Njena mladost je prelazila u zrelost. To joj je donelo ono ženstveno uspešno, sigurno ophođenje i preovladavanje razuma. Pokušavala je da razume nerazumljivo.
...
"""Uh , pogledaj je blista!
- Na šta to ličiš , bolje da si se malo očešljala!
"""Lepa je,pući ću!
- Vidi se da si ostarila!
"""Vidi je, vidi je...Jednoga dana i ja ću tako.
- Kako si se ugojila!
"""Ima novu haljinu!
- Ne stoji ti dobro ta boja.
"""Iste boje su joj cipele i tašna!
- Ima se može se, odakle ti novac, od plate sigurno nije...

Ledi Ketrin de Burg je imala običaj da kaže:
,,Da sam učila da sviram klavir, sigurno bih bila pravi virtuoz! "

Maliciozni ne mogu biti srećni. Stalno se žale na nekoga ili nešto, stalno neko drugi snosi njihovu krivicu, a oni su oštećena vrsta. Naravno poltroni u njima caruju. U tome nikada nisu oskudevali.

Za mladu talentovanu osobu, jedan buket na svili!

субота, 10. октобар 2015.

Starosti, gde ti je bila mladost?

Starost, doba dostojno svakog poštovanja. Većina starih osoba su neshvaćene, napuštene i prepuštene same sebi. Ima i onih koji na sreću i onih koji ne znaju sve to.
Oduvek sam volim stare ljude. Volim njihovo znanje, njihovu iskustvenu zrelost i poštujem svaki dan njihovog života.
Kao što nisu svi ljudi dobri, kao što nisu svi ljudi loši, kao što se ljudski rod ne može podeliti isključivo na crno i belo , tako se ni svi stari ne mogu svrstati u dobre.
 Današnje iskustvo mi je teško palo. Često se mladi okrivljuju za nevaspitanost i za loše ponašanje u društvu i nepoštovanje tradicije i starine. Optužuju se za nemar prema bližnjem svom i za nepoštovanje osnovnih ljudskih vrednosti. Od starine se to ne očekuje.
Danas sam se našla u prodavnici, naravno uvek u žurbi, sa puno obaveza koje čekaju , pokupila sam potrebne namirnice i svojom stazom sam se uputila prema kasi. Ispred mene se lagano kretao čovek u sedamdesetim godinama. Čist, uredan u raskopčanoj svetlosmeđoj jakni, kretao se između rafova. Na oko kulturan i uljudan. Kroz debela stakla naočara razgledao je izložene kesice sa kafom. Okrenuo se. Ispod jakne su krenuli da lete papiri. Dvehiljadarke, poprilična gomila, rekla bih dvadesetak komada.
- Gospodine!
- Gospodine!
- Gospodine!
- Nnam...
- Izgubili ste novac !
Napravio je nekoliko koraka u nameri da se približi. Vidim teško hoda. Teško se i saginje. Sagnem se  i pokupim sve.  Stavljam mu u ruke.
- Otišla bi penzija! govorim uz osmeh, srečna što sam se našla tu, što mogu da pomognem.
- Otišla.
Uzima novac, okreće leđa i odlazi.
Stajala sam bez reči. Nije me udostojio sa jednim ,,Hvala".
Oj starosti dočekana! Zar je teško reći hvala?
Kako da krivimo mladost za nevaspitanje?
.

петак, 9. октобар 2015.

Dani ludaje

Sreća je da postoji ludaja,tikva, bundeva ili ono okruglo, duguljasto ili ukrasno od čega se može praviti sve i svašta.
Za Kikindu ona predstavlja život. Tada, za tih nekoliko dana, Kikinda oživi.  Izgubljeni stanovnici se sliju u svoju varoš sa svih strana. Tada dođu i oni koji nikada ne dolaze.
Kikinda se preplavi ludajama, pa dobije onu lepu žuto oranž boju.  Sva procveta jesenjom bojom , donese radost i osmehe na brižna lica. Ulice zamirišu cimetom koji je neizostavni  sastojak svakog kolača koji ima u sebi i ludaju.
Obično se pravi onaj najjednostavniji sa gotovim korama za pitu. Odvoji se par listića, poprska uljem, stavi se rendana ludaja, pošećeri se, doda malo cimeta, zavije i preče dok lepo ne porumeni. Pečeno se pospe prah šećerom.Tada počinje igranka bez prestanka. Ne zna čovek šta je dosta. Jedno parče, pa još jedno ...
Nekada je moja baka sama razvlačila takve kore. Testo se mesilo od  brašna, vode i malo ulja.  Odstojalo bi oko pola sata. Razvijalo se na veličinu plitkog tanjira, premazalo  sa kašikom umućene masti (mast se meša dok ne pobeli). Opet se čeka pola sata. Tada se kako se kod nas govorilo- tegli. Sećam se da sam kao dete volela da gledam postupak  tegljenja. Baka je krajnje ozbiljno prilazila tom poslu. Samo bi joj uglovi usana drhtali od ponosa na svoje umeće.
Gušila je osmeh.
Uživala je u našem nestrpljenju. Uvek bi prvo opasala čistu kecelju, stavila čist beli stolnjak na sto, posula ga brašnom i uz stalno hodanje oko stola polako razvlačila testo. Ples oko stola se ponavljao sa svakom novom jufkicom. Vešti tanki prsti su od male loptice pravili veliko testo. Veliko samo na izgled. Kada se dobro rasteglilo, tako da je prelazilo ivice stola   i visilo nemoćno se odupirući sili zemljine teže, ona bi okidala krajeve. E, to se s nestrpljenjem čekalo. Pita je trebala da se peče, a krajevi bi bili brzo gotovi. Od njih bi formirala lopticu, dlanovima bi je rastanjila i pekla na plotni ringle. Malo bi zagoreli i kuhinja bi se zadimila, ali je ukus neponovljiv.
Zapamtila sam ukus. To je ukus detinjstva koje čuvamo duboko u svesti i nismo u mogućnosti da ih podelimo sa bilo kim.
Dani ludaje...ludaje, bundeve , tikve... sećanja ...
Najveća bundeva , takmičenje , merenje... uzbuđeni glasovi pozdravljaju nju kraljicu jeseni.
Hranila je i hrani,
mirisala je i miriše,
plenila je svojom jednostavnošću
i pleni.
Ako niste u blizini da navratite, napravite kolač, ako ne volite slatko, stavite u tepsiju malo krompira, malo bundeve, posolite, pouljite i ispecite.
Ukus je takav da ćete praviti ponovo, PRIJATNO!


уторак, 6. октобар 2015.

Lovačke priče: Sezona lova počinje

-
Svake jeseni isto. U muškom svetu proradi onaj zov praiskonskog čoveka koji se hranio svojim ulovom , pa kreće u poteru za nedužnim stanovnicima panonske ravnice. Naravno na red je morao doći lov, pa svako letnje popodne smo proveli u ataru obučavajući mladog psa bretona. Neobuzdan psećom mladošću poveo je svoga gospodara i njegovo društvo stazama preistorijskog čoveka u poteri za hranom.
Ipak nije to samo to. To je druženje grupe ljudi koja se inače ne druži. Zajednička im je  ljubav prema prividnoj divljini.
- Gde mi je šešir?
- Gde su mi pantalone ?
- Gde mi je puška ?
- Gde mi je ..?
- Pa ti ideš  lov, ne idem ja!  - nerviralo ju je to prevrtanje stvari po  ormanu i ostavljanje rusvaja za sobom.
- Dobro ja to onako , znam ja to...
- Gde su mi čizme?...
 Najzad osvane jutro! Bistro i vedro!
- Uh, baš je vreme nemoguće, kakav je ovo lov... za lov treba da je hladno, ne ovakvo... - gunđa i navlači čizme na vunene čarape. Natrentan i ušuškan, uzima pušku i kreće. 
- Dobar pogled! 
...
Posle par sati, čuje se razgovor na ulaznim vratima, teški razgovori, teško toplog dana. Od ulova skoro ništa. Četiri lovca - jedan fazan. Sedaju za sto, malo slaniša , malo slatkiša, po koje pivce i neobično zamršen razgovor. Samo pažljivo upućen slušalac i njegove izvežbane uši mogu razaznati ko je i sa koje strane ispalio metke u jadnu pernatu životinju.
- Ja sam sa desne strane...
- JA sam sa desne strane...
- Moj ker!
- Nije s adesne, ja sam sa leve..
- Ma otkuda ti sa leve , nije ni išao nalevo...
- On je sa leve...
- Moj ker...
- Ja sam sa desne... 
- Moj ker!
- On je onim oranjem išao levo...-
- On je tim oranjem , ali desno. 
- Moj ker!
- Ti si ga pogodio!
- Ja sam ga malo, a ti si ...
- Ma niste vi, ja sam...
- Ja
- Ti...
- On..
- Mi...
- Ej , a oni odande, sami lopovi, puca se...
- Lopovi...
- Oni sa leve strane...
- Oni sa desne strane su imali mnogo...
- Ma kavi, oni sa leve strane...
Tako teče priča sama se zapličući i sama se raspličući. Niko nikoga ne sluša i svi svakoga slušaju. 
- Vidimo se sledeće nedelje, dogovorićemo se gde i kada .
- Dogovorićemo se u koje vreme!
- Dogovorićemo se!
- Prijatan ručak!
- Prijatan ručak!
- Prijatan ručak!
- Prijatan ručak!

...slika dva..
Gibanica na stolu, tri fele, sa sirom, sa makom i sa višnjama, sve miriše da i negladnome pođe voda na usta, a ne umornome lovcu kakav je vlasnik kuće. Doduše ni njegovi gosti nisu zaostajali za njim. Tri ratna druga koja dele istu ljubav prema traženju divljači u panonskoj ravnici. Tri generacije, izmađu dva najstarija člana nije velika razlika u godinama, ali je najmlađi sin onoga koji je stariji. Zamršena rečenica, zamršen razgovor koji su vodili.
- O, poštovanje gospodo lovci!
- Poštovanje, počasni članu! Pa di si ti danas?
- Imao sam obaveze!  PAAA da li je bilo šta?
- Bilo. bilo...
- Išli smo s grupom Šanjike poštara...
- Tog?
- Koliko ste vi to zajedno imali godina? 400?
- E,eeeee lepo, lepo...
- Ajd što smo išli, a što smo bili bez ulova, ne samo mi već i oni, svuda okolo se pucalo, a mi....
- Ej, znaš šta sam mu šapnuo? Sreća je da Šanjika ne zna da smo mi baksuzi! Inače...
- Ima vi drugi put da dobijete šut u but, pa kud koji mili moji!
- Ma kakvi, mi smo fini...
Posle rasprave o lovačkim pokušajima, pojedene gibanice i popijenih piva,  domaćin polako ustajući ispraća svoje goste i  onako premoren se jedva  domogao kreveta.
- E, zaslužio si, jesi mator, al, dobro hodaš.
Kako je glava dodirnula jastuk tako se smestila u carstvo snova. 

петак, 2. октобар 2015.

Vagon H6639

- Danas je taj dan. Danas ću jednu unuformu zameniti drugom. Još da obavim današnji posao, pa kako bude.

Bio je sam. Siroče od svoga rođenja. Odgajila ga je tetka koja nije dočekala svoje zrelo doba. Oduvek se oslanjao na samoga sebe i na svoje umeće preživljavanja.
- Još danas da isprati voz i ...
Neće mu oduzeti jedinu majku koju je ikada imao. Samo nju, rodnu grudu koja ga je nesebično hranila i podarila mu život. Preživeo je samo zahvaljujući njoj. Ona mu je svojom lepotom davala snagu i održavala njegovo mršavo telo u kakvoj takvoj snazi. Naučio je da se hrani iz prirode, da prepoznaje  lekovite trave i da razlikuje jestive pečurke. Majka zemlja mu je pomagala. Svojom velikodušnošću je svoje plodove skrivala od pogleda ljudi. Čekala je njega. Ono što bi mu ona poklonila je nosio  na pijacu i tako dolazio do novca.
Zahvaljujući plemenitim ljudima, uspeo je da se školuje, da završi zanat i da opet, zahvaljujući dobroj volji seoskog kneza, dobije posao na železnici.
Voleo je vozove. Voleo je putovanja i maštao je o dalekim zemljama i učenim ljudima. Potajno je čitao knjige, ali u uspavanom selu nije imao sa kim da podeli svoja saznanja.
-Ova devetsto četrnaesta. Teška.
 Iz daleka  su dopirali tutnji koji ništa dobro nisu obećavali. Tresla se zemlja kao da se negde u daljini Sveti Ilija sveti neposlušnima.
Javili su mu iz glavne kancelarije da će ovuda proći voz. Voz bez voznog reda i bez putnih karata. Imaće broj na sebi. O njemu se strogo mora voditi računa. Velika je to stvar, greške ne sme biti. E još će to uraditi i odlazi da se pridruži svojoj braći po oružju. Jedino mu to još ostaje, da vrati dug koji nosi od detinjstva.  Trebalo je da pogleda da li se u kompoziciji nalazi vagon broj H 6639 i da ga bez pitanja i pogovora propusti. Sve se moralo dogoditi u strogoj tajnosti. Nikome nije smeo ništa da kaže. Kome bi i mogao, on je sam.
Iako nije mogao znati, poslednji put je obukao radnu uniformu. Gledao je pružnu traku. Gledao je lepotu oko sebe.  Jutro je obećavalo lep i sunčan dan.  Leto. Tišinu su remetili samo glasovi ptica pristiglih tog proleća. Proleće se pretvorilo u plodno leto.  Voleo je da u svojoj samoći sluša slavuja. Njegov zvonki glas je odjekivao dolinama. Spajao ga je sa onima koji su slični njemu. Samo je u takvim trenucima osećao da nije sam. Radovali su se životu, njegova pluća su se punila životnom radošću koju mladost donosi. Ptice su pevale  svoje note, besprekorno ih ponavljajući nebrojeno puta.
Njegovo radno mesto se nalazilo van naselja. Mala železničarska kućica pružala mu je ono što nikada nije imao. Pružala mu je dom. Još da isprati vagon, pa kreće u pravcu topova. Jednu uniformu će zameniti drugom.
Najzad je osetio blago podrhtavanje tla uzrokovano nailaženjem voza. Osećao je to. Naučio je da to oseća. Uskoro se mogla nazreti tačka koja je označavala lokomotivu. Da, to je taj vanredni voz.  Stajao je mirno. Voz je usporio. Gledao je u vagone. Ni jedan nije bio vagon broj H6639.
Bio je zbunjen. Mahnuo je rukom kao pozdrav. Okrenuo se. Ušao je u svoju kućicu. Skinuo se. Uredno je složio železničarsku uniformu. Obukao je onu drugu.
Izašao je.
Na malo prozorče je stavio okrajak hleba za svoje leteće prijatelje. Okrenuo je novu  i poslednju starnicu svoga života.