петак, 2. октобар 2015.

Vagon H6639

- Danas je taj dan. Danas ću jednu unuformu zameniti drugom. Još da obavim današnji posao, pa kako bude.

Bio je sam. Siroče od svoga rođenja. Odgajila ga je tetka koja nije dočekala svoje zrelo doba. Oduvek se oslanjao na samoga sebe i na svoje umeće preživljavanja.
- Još danas da isprati voz i ...
Neće mu oduzeti jedinu majku koju je ikada imao. Samo nju, rodnu grudu koja ga je nesebično hranila i podarila mu život. Preživeo je samo zahvaljujući njoj. Ona mu je svojom lepotom davala snagu i održavala njegovo mršavo telo u kakvoj takvoj snazi. Naučio je da se hrani iz prirode, da prepoznaje  lekovite trave i da razlikuje jestive pečurke. Majka zemlja mu je pomagala. Svojom velikodušnošću je svoje plodove skrivala od pogleda ljudi. Čekala je njega. Ono što bi mu ona poklonila je nosio  na pijacu i tako dolazio do novca.
Zahvaljujući plemenitim ljudima, uspeo je da se školuje, da završi zanat i da opet, zahvaljujući dobroj volji seoskog kneza, dobije posao na železnici.
Voleo je vozove. Voleo je putovanja i maštao je o dalekim zemljama i učenim ljudima. Potajno je čitao knjige, ali u uspavanom selu nije imao sa kim da podeli svoja saznanja.
-Ova devetsto četrnaesta. Teška.
 Iz daleka  su dopirali tutnji koji ništa dobro nisu obećavali. Tresla se zemlja kao da se negde u daljini Sveti Ilija sveti neposlušnima.
Javili su mu iz glavne kancelarije da će ovuda proći voz. Voz bez voznog reda i bez putnih karata. Imaće broj na sebi. O njemu se strogo mora voditi računa. Velika je to stvar, greške ne sme biti. E još će to uraditi i odlazi da se pridruži svojoj braći po oružju. Jedino mu to još ostaje, da vrati dug koji nosi od detinjstva.  Trebalo je da pogleda da li se u kompoziciji nalazi vagon broj H 6639 i da ga bez pitanja i pogovora propusti. Sve se moralo dogoditi u strogoj tajnosti. Nikome nije smeo ništa da kaže. Kome bi i mogao, on je sam.
Iako nije mogao znati, poslednji put je obukao radnu uniformu. Gledao je pružnu traku. Gledao je lepotu oko sebe.  Jutro je obećavalo lep i sunčan dan.  Leto. Tišinu su remetili samo glasovi ptica pristiglih tog proleća. Proleće se pretvorilo u plodno leto.  Voleo je da u svojoj samoći sluša slavuja. Njegov zvonki glas je odjekivao dolinama. Spajao ga je sa onima koji su slični njemu. Samo je u takvim trenucima osećao da nije sam. Radovali su se životu, njegova pluća su se punila životnom radošću koju mladost donosi. Ptice su pevale  svoje note, besprekorno ih ponavljajući nebrojeno puta.
Njegovo radno mesto se nalazilo van naselja. Mala železničarska kućica pružala mu je ono što nikada nije imao. Pružala mu je dom. Još da isprati vagon, pa kreće u pravcu topova. Jednu uniformu će zameniti drugom.
Najzad je osetio blago podrhtavanje tla uzrokovano nailaženjem voza. Osećao je to. Naučio je da to oseća. Uskoro se mogla nazreti tačka koja je označavala lokomotivu. Da, to je taj vanredni voz.  Stajao je mirno. Voz je usporio. Gledao je u vagone. Ni jedan nije bio vagon broj H6639.
Bio je zbunjen. Mahnuo je rukom kao pozdrav. Okrenuo se. Ušao je u svoju kućicu. Skinuo se. Uredno je složio železničarsku uniformu. Obukao je onu drugu.
Izašao je.
Na malo prozorče je stavio okrajak hleba za svoje leteće prijatelje. Okrenuo je novu  i poslednju starnicu svoga života.

Нема коментара:

Постави коментар

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!