понедељак, 2. новембар 2015.

Sećanje : Pusti me !

Moj otac Ivan
Maglovito i hladno novembarsko jutro. Začetak magle je daleko. Razvlačenje preko usnulog grada prisutno. Ponegde se osmelila pa caruje, a ponegde tek zadržava dah. Polako se pruža, niti živi, niti mre. Bitiše. Odaziva se svojim ćutanjem i preti svojom gustinom.
Zavlačim ruke u džepove, vrat u kragnu i šal, pa žurnim korakom bežim. Bežim od svega. Od preživljavanja, bolesnih umova, od večite kuknjave.
 Teška magla, teška i sećanja.
Razvlačenje poslednjeg daha drage osobe. Priviđenje. Guske u magli. Gusaka nema. Nema ni perca. Ničega, a opet su vidljive. Bučne. Toliko da ne razaznajem maglu ili dah odlazećeg. Samo bol i patnja. Nevoljno mirenje sa sudbinom i nemoć odupiranja neminovnom. Ipak vapim za pomoć. Ne želim da pustim onoga ko odlazi. Želim svim silama da ga zadržim. Teram maglu, teram guske, teram svoje misli. Teram i nju koja se uvak nađe na mestu na kom mora da bude.
 Bezuspešno. Brzo se vraća. Prebrzo. Pamtim pogled. Pamtim molbu.
- Pusti me.
 Puštam. Nemoćna da se oduprem. Mirim se i gutam suzu. Doći će vreme za plakanje. Doći će vreme  za suzu.
Ne smem biti sebična. Moram razumeti. Svi moramo razumeti, imali pet, pedeset pet ili devedeset pet godina.
...
Nalazim se u tunelu.
 Pre lavirint. Ja sam Tezej. Moram da pronađem put. Nisam sama. U kolicima je moj otac. Guram kolica i tražim izlaz. Bezuspešno. Levo prepreka, desno prepreka...Zamršeni kanali bez izlaza. On ćuti. Ja govorim. Hodnici su ledeni. Mračni. Samo ledeni odsjaj neke nevidljive hladne svetlosti. Provlačim se , biram jednostavnije. Biram pogrešno. Uvek pogrešno.
- Ostavi me i idi. Preskoči zid i izađi. Meni je ovde dobro.
Grlo mi se steže. Reči ne izlaze. Ni glas ne izlazi. Samo tama. Led. Odjednom belo. Odjednom postajem Arijadna, u rukama držim konopac.
...
Otvaram oči. Spremam se za posao. U ustima mi osećaj gorčine izmešan sa osećajem izgubljene bitke. Dok ispiram ljutinu paste za zube, gubi se gorčina. Ostaje praznina. Izlazim u novembarsku maglu. Izlazim u tišinu. Izlazim u testo,  ali ipak i dalje čvrsto stežem konopac.

9 коментара:

  1. Читам опет.
    Ремек дело, рече Ивана. Заиста.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Надам се да заслужујем такве похвале.
      По ко зна који пут хвала!

      Избриши
  2. Фотографија ми се много допада, отац Твој, Весна. Много пута сам је погледала. И са сузом.
    Нажалост, ја нисам упамтила оца. Рано је отишао, са 26 година.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Веома ми је жао.
      Ако смем да кажем, можда је надокнада Твоја могућност стварања.Твоји стихови плене, животни су, доносе радост.
      Можда сам добро написала ,,сви морамо разумети, имали пет, педесет пет или деведесет пет.. ма колико то тешко било.
      Но има истине и у томе да нам године доносе више размишљања, премеравања и испитивања.
      Све је то живот. Како Ти оно негде мени написа,,Идемо даље".

      Избриши
  3. "Твоји стихови плене, животни су, доносе радост."
    Хвала, Весна!

    ОдговориИзбриши
  4. Мало је њих као ти :"Svi moramo razumeti, imali pet, pedeset pet ili devedeset pet godina".
    Допада ми се то што си смогла снаге да оставиш диван траг.За нека сећања ми трба много више времена данас, него да сам их бележио као ти, одмах. Настави!

    ОдговориИзбриши

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!