недеља, 28. фебруар 2016.

Teret dana današnjeg, život ili imitacija života

Dok je napolju vetar razduvavao teret dana, sedela je zamišljena. Bila je sama. U  mislima je prebirala svoju unutrašnjost. Prebirala je po sećanju na dane koje je htela da zaboravi i koje nikada ne bi spomenula u javnosti.
Živela je dupli život. Jedan za sebe, jedan za druge. Onaj za sebe je krila i držala ga zaključanog u dubini svoje duše. Život za druge je bio veseo, nasmejan, komunikativan, nikada ozbiljan, nikada dosadan, nikada u senci nekog drugog života.
Ponekad joj se činilo da je došlo vreme za neki treći život. Stege koje su je držale u celini su bile jake. Bilo je suviše uspomena koje nikako nije htela da ispusti. Držala ih se čvršće nego što bi iko na njenom mestu. Ono što ju je najviše bolelo jeste griža savesti koja ju je danonoćno mučila i koja nije dozvoljavala da u svom životu napravi iskorak , da se organizuje i da živi kao svi ostali oko nje. Stalno preispitivanje je doprinelo da ogrubi, ne fizički već duševno.
Stalno je tražila, a malo je dobijala,  jer nikada nije bila zadovoljna dobijenim.
Prvi život je tekao u izobilju. Imala je sve što je mogla poželeti: haljine, novac, velegrad, kafiće i mnoštvo obožavalaca. Markirana odeća svuda oko je. Bila je lepa i svoju lepotu je znala kako da iskoristi.
 Mnogi su joj zavideli.
Bila je jedino dete.
 Kao prva sebi je dozvoljavalja sve. Svojom inteligencijom se izborila za to prvo mesto. Dobijala ga je i kada je trebalo i kada ne. Za sve to je morala da plati kaznu od koje se nikada nije oporavila. Ispustila je životnu priliku da postane majka. U svome brzom životu i u moru ambicija za ,,Đavola,, nije bilo mesta.
U taj prvi deo života se stalno vraćala. Gde je pogrešila, gde je lekar pogrešio? U dugim noćima bez sna je često tražila odgovor.
U drugom životu nije mogla da podnese letargiju saputnika. Njen temperament je rastao, gazio je sve pred sobom.  Gutala je vreme i novac. Nezadrživo je iscrpljivala ljude  oko sebe. Nemoguće je bilo pomoći joj ili je bar uputiti u pravom smeru. Za nju je uvek postojao samo pravac. Postojanje smerova je nikada nije doticalo.
Malo njih je moglo da izdrži takav tempo života.
 On nije mogao.
Kraj tog života obeležilo je bežanje iz tuđeg kreveta, uz mnogo ružnih reči i još više ožiljaka.
Treći život nije doneo otrežnjenje,  već nov bol. Tragala je za davno izgubljenim, ali se to nikada nije moglo naći, još manje se moglo ponoviti tako da bude uspešno.
  -  Pokušavam da živim životom svojih predaka. Želim miran život mojih baka. Želim da doživim uspeh svoga dede koji je putovao svetom i osvajao medalje. Ništa ne mogu. Ništa mi ne uspeva. Kakva je zver  u meni? Kakva se zla kob održava u mom telu i ne da mi da s uspehom kranem dalje?
 Ljudi me izbegavaju. Godine mi ne dozvoljavaju nekadašnji ritam. Primećujem da me moj unutrašnji magnetizam napušta. Počeo je da privlači samo nove nevolje. Sve je nestalo, kao dani moje mladosti, kao energija neprospavanih noći. Sve je nestalo kao što vetar nosi pesak i valja kamenje ispod plitke površine reke. Sve je uzaludno, kao lajanje pasa na vetar.
Hoću li dočekati sutra? Šta će mi ono doneti?
Samo da ovaj vetar prestane, samo da vetar, moj jedini prijatelj
 rastera teret dana današnjeg.

Svilena ešarpa, za nju, koja je volela samo unikatno!

уторак, 23. фебруар 2016.

Прича бескућне виле

- E, лепа моја госпођо, да баш ти што ме гледаш кроз замагљени прозор старог аутобуса. Ти дотерана, нашминкана жено, коју негде неко чека, коју неко жели и воли. Мислиш да ја тебе нисам приметила, да само ти имаш право да гледаш, да само ти  ти можеш да судиш и мериш својом мером свет око себе?
 Гледаш тих неколико тренутака док аутобус стаје , прима и пушта путнике, гута оне који улазе и бљује оне који излазе.  Гледаш ме тако да ја не видим, да не приметим. Сажаљеваш ме. Можда ме се и гадиш, јер  свој плави поглед скрећеш чим се делићи светлости ока поклопе. Скрећеш поглед чим ја своје жуто око спустим на тебе.
Мислиш, немам достојанства, што сам овде на овој клупи сама и прљава? Крзавим погледом додирујеш мој прљаво розе мантил, у коме ми је надасве топло, јер је постављен вештачким крзном давно изгубљене белине.
Гледаш моју косу. Ошишана тупим ножем ношеним мојом руком. Да ме не гледаш свакога дана и да те ја не чекам свакога дана на истом месту, не би знала да ли сам мушко или женско. Мени то одговара, не желим да ме ико гледа као жену.
  Да сам мушко можда ме не би гледала. Овако сам ти занимљива, овако носим дозу мистерије и тајновитости митског преживљавања без дома. Знам рекла би:
- ,, Ја то не бих могла".
Е, па, сестро могла би итекако!
Надам се да ти никада нећеш морати да се одлучиш за такав корак. Надам се да никада нећеш доживети исконски бол жене којој је свеједно да ли ће живети или нe  и шта ће од ње бити.
- Да, драга госпођо!
Имала сам породицу, бар сам јој се надала. Имала сам кућу. Имала сам наду у бољи живот и веровање да се могу ишчупати из блата беде и бола. Нашла сам човека. Од силне жеље нисам видела грубост у њему. Нисам видела пијанство и грех. Нисам видела туђе жене и просуте дане разбацане тако да их нико и ништа не може скупити. Онда ме је сунце огрејало. У својој утроби сам осетила титрај и зрак наде.
 Дошао је пијан и љут. Тражио је новац, тражио је храну. Тражио је оно што нисам имала,  а оно што сам имала му није требало. Прво ме је ударио руком, онда редом. Не могу рећи чиме још. Пробудила сам се у болници. Титраја није било.
- Да, драга моја госпођо! Лако је скретати поглед, лако је окретати главу и правити се да не видиш!
Ћутала сам. Никоме нисам ништа говорила. Кући се нисам вратила. Кући се никада нећу вратити. Немам кућу. Ја сам бескућник.
- Драга госпођо, немој ме тако сажаљиво гледати!
 Ја сам срећна. Срећа ме прати где год да кренем. Нећу рећи где сам живела. Сада живим овде.  Увек ми се нека врата отворе. Неко ми пружи хлеб. Неко ми да парче колача. Тужни ми уделе за душе умрлих.
Људи су нестали из ових крајева. Има пуно празних кућа. Увече сачекам мрак па се увучем у неки кућерак који је некада представљао нечији дом. Има перјаних јоргана. Завучем се и легнем. Некада сам гладна. Некада сам сита. Некада ме отерају, а некада приме. Престала сам да осећам задах трулих јоргана и нечистог тела. Престала је мучнина од сопствене нечисти.
Када на животни тас ставим све своје дане, ови су ми најсрећнији.
С јутра ме буде први петлови. Јутарње сунце ме загреје, крв ми проструји као да сам какав гуштер. Радо проведем сате на овом месту поред кога баш ти у тренутку пролазиш. Седим на овој клупи. Чекам да понеки добронамерни путник изађе и добаци ми јучерашње новине. Прочитам шта се дешава.  Тражим умрлице познатих , јер нико не зна где сам. Мало ко би ме и препознао.
Најлепше су летње бесане ноћи. Ноћна свежина ме пригрли, мрак ме сакрије. Па се  окупам  у оном малом каналу који носи дах далеког Дунава. Вода је плитка и топла. Миришем на глину и кишну годину. Звезде ме залију небеским сјајем, а са месецом распредам дуге разговоре.
 То је нешто што ти никада нећеш осетити. То је оно што ме чини богатом и непоновљивом. То је смисао мога живота.
- Драга госпођо, немој ме тако сажаљиво гледати! Немој скретати поглед! Када ти и ја  себе скинемо све нечисти, када са себе одбацимо животне стеге и оставимо негде своју модерну и скромну  одећу, једнаке  смо!
 Пред Јединим сви смо једнаки!
...
- Видиш ли је ?
- Опет је ту.
- Ко зна од какда су те новине у њеним рукама. Можда јој их је неко дао. Не знам како може тако да живи.
- Не знам ни ја. Погледај је на тренутак боље. Има извајане прсте. Фине. Могла би додиривати дирке клавира...Не знам зашто ме њена самоћа привлачи... У ствари- завидим јој. Слободна је. Мирна. Погледај безбрижност у њеном седењу... Све јој је равно. Панонија се прострла око ње. Стопиле су се. Има и Небо и Сунце. Има крила која је носе неутабаним стазама. Можда само она живи.
-  Moжда! Када са себе скинемо све нечисти, када одбацимо животне стеге и одећу једнаке смо. Она и ја!





За све бескућнике једна слика на свили, прва коју сам урадила! 

петак, 19. фебруар 2016.

Starac s nemirnom dušom


 Postoji negde u ovom globalnom selu  tužan, spreman da deli tugu. Postoji negde u ovom globalnom selu srećan spreman da deli sreću. Postoji u ovom globalnom selu bogat spreman da deli bogatstvo. Postoji negde u ovom globalnom selu siromašan spreman da podeli svoje siromaštvo.
Baš kao u nekoj bajci, u nekom dalekom selu bez imena , u ulici bez naziva, kući bez broja  živeo je čovek. Dovoljno bogat i dovoljno siromašan da živi tih  miran život.
Video je mora i okeane. Video je brdovite tople krajeve obrasle agavama i male guštere koji su sklonište tražili u njegovom korenju.  Susreo se sa beskrajnim plažama i zrnastim peskom koje je masiralo njegova mladalačka stopala. Lutao je i uzimao od života. Trošio je svoje dane ne misleći na ono što će doći. Nalazio je lepotu svuda i u svakome.
Jednom se za veme velikog šumskog požara našao na udaljenom meridijanu. Nikoga nije poznavao, niko mu se nije obratio za pomoć. Osećao je da mora biti deo velike borbe ljudi oko njega. Priključio se dobrovoljcima, zasukao je rukave i zgrabio lopatu. Bez misli je nabacivao zemlju na žive plamičke koji su brzo iz detinjstva  prelazili u bujnu mladost. Oprljena kosa je mirisala svojom nagorelošću. Dlačice na rukama i nogama su prestale da postoje. Umesto njih nazirao je nagorele kvržice.
Nije posustajao. Branio je svaki grm i svaki bor. Toplota je isparavala tela. Malaksavao bi i ponovo se dizao.
 Noć se spuštala. Garav, gladan i premoren stajao je i gledao ljude koji odlaze svojim kućama. Nije znao kuda da krene. Starac drhtavih umornih ruku ga je blago dodirnuo i rečima punim  umora pozvao ga je da ide s njim. Dok su polako premoreni hodali,  ljudi su pokazivali u njihovom pravcu.
 Pravio se da ne primećuje. Samo je slutio o čemu govore. Pomislio je na svoje negde tamo, negde daleko. Možda baš u tom trenutku njegov otac uvodi u kuću nekog stranca i pruža mu parče hleba.
 Bio je srećan.
 Na  izlaznim životnim vratima našao u svom rodnom dvorištu. Bio je starac. Sam. Kada je ponovo ugledao rodnu kuću bilo je kasno da osniva porodicu.
Pokušao je život udvoje pod pritiskom nevolje, ali nije išlo.
S večeri bi seo na drvenu klupu smeštenu pored ulaznih vrata. Zatvorio bi oči.  Tada mu se duša odvajala od tela. Letela je  kroz vazduh. Deo po deo. Prelazila je  velikom brzinom rastojanje koje je značilo atmosferu. Napuštala je  ljudskost i dugo bi orbitirala gledajući ono što nikada nije videla.
S prvim zrakom zore vraćala se u ostarelo telo oporavljeno  putovanjem.

Crtež ,,Duša".

среда, 17. фебруар 2016.

Gordijev čvor --Kako da ti kažem ?



Kako da ti kažem, a da te ne povredim? Nekako okolo, nekako uvijeno u ružičasti sjajni papir da lakše prihvatiš ono što sama ne vidiš.
Kako da ti kažem da živi idu sa živima, da se od mrtvih moraš odvojiti. Pusti ih da spavaju svoje snove.Oni tajne svojih života skrivaju u mračnim dubinama. Moraš živeti sopstveni život za sebe, ne za druge i ne kao drugi.
Uvek su ti drugi u mislima. Kupuješ im poklone, kupuješ knjige, poklanjaš im sitnice od kojih nemaju nikakve koristi i najčešće zaboravljaju da su ih i od koga su ih dobili. Misliš da češ tako steći prijatelja. Misliš da ćeš tako imati luku za predah i mesto za lepe trenutke.
 Kako da ti kažem da to moraš prestati? Moraš se okrenuti sebi.  Moraš se okrenuti stvarnom životu i živeti u sadašnjosti. Prijateljstvo se ne može kupiti, mora se negovati. Davno zaboravljeno vreme se ne može oživeti. Raskidano se ne može sastaviti. Rastavljeno se ne može spojiti.
Kako da ti kažem da ne možeš odlagati življenje sopstvenog života?
Mladost je na izmaku, pre se može reći da je srednje doba u začetku, a mladost nisi živela. Nikada nisi živela po svome, stalno je tuđ život bio interesantniji, zanimljiviji, stalno si težila da živiš živote drugih. Svoj život si gledala u ogledalu tuđih života. Ako su drugi imali ljubav, pokušavala si da imaš i ti, ali ne na tvoj način, već na način nekog drugog. Drugi su imali nešto što ti nisi mogla da razumeš. Drugi su imali i zahteve i toleranciju. Tvoji su bili samo zahtevi. Umesto zanosa stavrala se magla, najpre gusta, a zatim bi se rastezala dok se ne pretvori u izmaglicu i dok sasvim ne iščezne.
Ako su drugi imali hrabrosti da iskažu svoj stav , on bi se munjevito iskazivao iz tvojih usta i ostajao bi da živi u vazduhu bez pravog života, jer nisi imala snage ni znanja  da dovršiš njegovo značenje. Postajala si refleksija tuđih misli. Prestalo je da bude interesantno da te ljudi slušaju.
Kako da kažem da je tvoj život začarani krug, koji se ne može završiti  srećno ukoliko se u najkraćem vremenu ne promeniš?
 Kako da ti kažem da se posvetiš sebi, da je vreme da se promeniš  i baciš stari kaput i crnu rolku. Toliko su se isprali da im se osnova ne vidi.  Baci ih i nikada ih više ne gledaj. Otvori prozore. U svoju sobu pusti svetlost. Otvori prozore i pusti lepotu u svoju dušu. Otvori prozore pa neka se u tvoje srce unese poj ptica i pesma  dece iz komšiluka.
Kako da ti kažem da prestaneš da žmirkaš svojim tamnim očima? Nabavi sočiva pa neka ti oči blesnu sjajem slobode i dostojanstva. Nemoj skrivati pogled! Gledaj ljude u oči. Otvori im dušu, pokaži osmeh, ispuni očekivanja.
Kako da ti kažem da u svemu nema tvoje krivice? Kako da ti kažem da su tvoji roditelji uvek više,  ne voleli, već podržavali  stariju sestru koja je sve ono što im ti nikada nisi bila, niti ćeš im ikada biti. Kako da ti kažem da nisu videli sreću u tvom rođenju?  Odbaci taj teret i voli ih zahvalnošću. Ne možeš ih ostarele promeniti i prilagoditi sebi. Oprosti i pusti da oproste.
Kako da ti kažem da nemaju svi ljudi po sedam smrtnih grehova? Kako da ti kažem da ne postoji čovek bez grhova? Kako da ti kažem da nisi bezgrešna? Kako da ti kažem da razumeš, a da se ne uvrediš? Kako da ti kažem da je poslednji čas da odbaciš ljušturu drugih, ne pristaje ti, nije ti potaman i vidi se da ne uživaš u njoj?
 Kako da ti kažem da se uhvatiš za skut vetra, da dozvoliš sebi da ti porastu krila, pa da se vineš u nebeske visine, da dostigneš nedostižno, da uhvatiš neuhvatljivo, da poneseš ono što niko nema.
 Draga moja nedoživljena prijateljice, smrtna sam i grešna, duša mi je i tvrda i meka, ali ti celim svojim bićem želim svako dobro!
 Kako da ti to kažem?

Kao ilistracija,,Devojka" davno nacrtana.

недеља, 14. фебруар 2016.

Mir u hladovini vinove loze

Volela je tiha popodneva.
Tada bi u hladovini vinove loze pronalazila svoj mir. Tokom zimskih dana bi uz toplu peć trošila sate, ali zbog kratkoće dana to nije bilo ono što je trebalo da bude.
Nije govorila mnogo. Nikada se nije žalila. Nikada joj ružna reč nije sišla s usana. Nikada nije mislila na sebe. Svo činjenje beše na korist drugih, bez reči prekora ili negodovanja.
Utonula u misli do kojih niko  nije dolazio, pratila bi trag konca.
- Gore, dole. Dva levo, tri desno...
Radila je iglom koja nije imala vrh. Na njenom radu nije bilo mrlja. Ruke su bile zaštićene. Jednako i čisto s lica i s naličja.
- Dva levo. tri desno, pa gore, dole...
 Narastali bi cvetovi. Nizale se korpice i preplitalo se granje. Konac je postajao živ.
 Živeo je, putovao po svim meridijanima i stizao  u daleke luke u kojima ona sama nikada nije bila. Rajsko  cveće dalekih bogatih vrtova, ptice raskošnog, bojama bogatog perja, pokazivali su svoju lepotu. Nastajali su stolnjaci dostojni kraljevskih stolova. Donji čaršavi kroz koje ni princeza ne bi naslutila zrno graška.
 Njen život je trajao kroz dane, nedelje i  godine uvek istim ritmom, uvek isto :
-Ne tražeći ništa, ne uzimajući zlo u svoje ruke.
Bilo je onih koji su razumeli, a bilo je i  zlobnika. Većina joj je zavidela na veštim rukama koje su oživljavale konac. Uzdizala se, postajala je daleka i moćna, takva da bi znatiželjnici samo treptali svojom sitnim očima.
Malo posetilaca je dolazilo u njenu kuću. Nikoga nije prisiljavala da za nju odvoji deo svoga vremena. Zato
 je rado sve dočekivala.
Živela je za svoj mir u hladovini vinove loze.

Deo njenog rada kao ilustracija.

четвртак, 11. фебруар 2016.

Приповедање о човеку званом Голуб



Меко нежно перје које се беласа на Сунцу, нежан гугут који никога не оставља равнодушним и бескрајно небеско плаветнило слободне душе настањене у маленом телу летача. Неуморан и диван, ненаметљиви поштовалац свих меридијана. Увек ту и присутан. Становник најпознатијих светских тргова. Онај који је Ноју донео гранчицу и објавио постојање копна и живота.
Није случајно носио надимак Голуб!
На његов длан огрубео од тешког сељачког рада је увек могао да слети голуб. Његов друг. У његовим плавим очима као у бесконачном простору створеном за лет и уживање увек се могао назрети траг сивог пера. У кући коју је наследио од родитеља није било других становника осим њега и његових таванских сустанара. Изјутра би ослушкивао њихов гугут. Радовао им се као што се отац радује својој деци. Најлепша зрна је чувао за њих. Огрубелим рукама је уз певане ноте песме коју је давно научио од своје мајке- ,,Поранила девојчица голубе да храни... "- дозивао своје пријатеље који га никада нису издали. Они би слетали , разговарали с њим, измењивали би гугут и речи, хранили су своје душе и тела.
Није случајно носио надимак Голуб!
Нежан, крхког здравља, никада није успео да себи створи породицу. Покушавао је. Било је чак пар пробних бракова. Оба су се завршила тако што ни једна није била она бела голубица нежне и савршене душе каква је била његова.
Живео је окружен стварима које је познавао од првога дана свога живота. Са свим стварима је осећао блискост. Оне су чиниле везу између њега и оних којих више нема.
Виђали су га на гробљу. Крај споменика мајке и оца је стајао слкупчан, глеве завучене у рамена, а из скупљених капака се цедила задржавана суза. Голуб, прави правцати.
Није случајно носио надимак Голуб!
Некако је остварио инвалидску пензију. Није била велика, пре би се рекло да је служила за преживљавање. Хлеба, кукуруза и дувана. Морао је да запали. Пре то него да једе хлеба. Баш као што голуб стаје на нишан ловцу, тако су његова астматична плућа удисала дим цигарете.
- Е мој Голубе, докле ћеш тако?
Није случајно носио надимак Голуб!
Волео је таблу са шездест четири поља. Пошто би нахранио своје пернате пријатеље излазио би на сокак. Наслонио би се на зид своје куће, запалио цигарету, гледао пролазнике, са понеким би прозборио коју реч и нестрпљиво је чекао време да комшија преко пута да знак. Само би прелетео пут.
Није случајно носио надимак Голуб!
Био је грешник као и сви људскога рода. Као младић се загледао, не у лепоту, већ у слободу сеоске удовице у најбољим годинама. Дешавало се да се заори њен пискав глас док је пролазио кроз село
- Мој Голубе, мооој Голубеееее...
Он би само погнуо главу и гледао да се што пре изгуби из њеног видокруга. Једва се опростио те беде.
Старост је дошла брзо, можда због нездравог тела, а можда и од туге која га је притискала.
Онда је с пролећа осетио да му се ближи крај. Некако је ваздух другачије мирисао. Људи су ходали другачије. Ствари у његовој кући су добиле дебљи слој патине. Гледао их је, није познао начин како да их сачува од бацања оних који ће доћи после њега на његово. Гледао је везене шустикле своје мајке, гледао је дозидницу везену црвеним баршун концем, сећао се колико је његова мајка низала бод за бодом док се слика Tајне вечере није створила. Сећао се како је мајка у свој мираз донела већ тада старе наћве, сећао се како је месила хлеб и како га је пекла у паорској пећи којом се он дан данас греје. Тужан је стајао леђима наслоњен на своју кућу и упијао приче пролазника. Све теже је дисао, све теже је подносио празне разговоре пролазника. Онда је чуо ...
- Добро јутро, госпођо Весна! Вас чекам!
Погледала сам. Видела сам школског комшију. Кућа му је прекопута школе, знам да је сам и болестан. Помислила сам да су му потребни лекови и да му треба услуга.
- Изволите!
- Ја бих хтео неке ствари да поклоним за Вашу Етно собу. Имам доста тога, хтео бих...Ја ћу спремити , а мајстори нека однесу.
 Руке су му дрхтале, глас му је дрхтao , а жути прсти су приносили цигарету истрошеним уснама.
Није дуго прошло, када се пронео глас да се упокојио.

- Весна , молим те да ли би могла једног голуба да нацрташ? Хтели бисмо један букет цвећа да ставимо на гроб, дa изгледа као да ће из њега полетети голуб.
Узех глатки сјајни картон бисернога сјаја. Нацртах леву и десну страну голуба. Између залепих дрвени штапић. Голуб је добио крила, добио је перје, добио је бистро око у које је стало слободно беспрекорно чисто небо.
Голуб за Голуба.

Пар дозидница које је везла Голубова мајка. Једна од њих представља Тајну вечеру! Још једном ХВАЛА Голубу!

уторак, 9. фебруар 2016.

Vetrovi jednog smera i dva pravca

U jednoj dalekoj zemlji življaše ljudi.
Življaše svoje usamljeničke živote podanika. Sklapaše svoje umorne oči i očekivahu neka bolja vremena. Kukaše i žališe se jedni drugima. Savkodnevno iđaše na posao. Svakodnevno činjaše sve, bez želje.
Davno pomreše oni koji znadoše za bolje. Davno ih izbrisaše dah zaborava.  Ostali se uspavaše u svome toplom domu. To im beše dovoljno.
Jednoga dana vetar doneše nemir. Prašina im zaslepeše oči. Sitna zrnca im napuniše uši.
Vetar pričaše o dalekim svetovima.
Vetar pričaše o gustim maglama.
Vetar pričaše o toplim morima.
Vetar pričaše o lepim ženama.
Vetar pričaše o spretnoj ruci.
Vetar pričaše o svemu tajnom i nepoznatom.
 Ljudi slušaše. Pomeraše se u svome življenju. Poželeše nove svetove. Požleše daleke plaže. Poželeše tajne reči. Poželeše moćne trave.
Polako se odvajaše deca od roditelja. Polako padahu zidovi zatvorenih kuća. Počeše širenje koraka. Odzvanjaše najpre tiho, bojažljivo, tromo.
Pretvaraše se u kas, pa u galop. Odvajaše se i odlaziše za širim pogledom. Nestajaše sa vidika. Nosaše ih nova nada. Nadaše se osmehu. Nadaše se svetlom nebu. Nadaše se pruženoj ruci i tihoj reči.
Podanici ostaše tu. Ćutaše i želeše one koji su daleko. Neki im zavideše. Neki ih proklinjaše. Neki im želeše samo dobro.
Svi čekahu dan da se sretnu. Svi osećahu snagu vode utkane u tela.  Svi imahu suvo grlo. Oni što odoše zavidehu onima koji ostaše. Oni što ostahu zavideše onima što odoše. Ni jedni ne činjaše ništa. Beše im dobro svakako.

Kao ilustraciju stavljam crtež ,,San".

недеља, 7. фебруар 2016.

Sizifovo ogledalce

- Ogledalce, ogledalce...
Nije mogla da odoli svojoj slici u ogledalu. Prosto ju je nekim tajnim silama prizivalo i teralo da se u njemu ogleda. Malo idući s leva nadesno, malo idući s desna nalevo. Bila je zadovoljna svakako.
Naročito joj je smetalo ako bi njeni saživotnici ravnodušno posmatrali ono što ima na sebi.
- Ogledalce, gledalce...
Imala je detinje crte lica. Mile. Da je suditi po mekim linijama okruglog lica, unutrašnjost i njena suština se nikada ne bi spoznale.
- Ogledalce, ogledalce...
Za razliku od spoljašnjosti unutrašnjost se krila u tajnim lagumima njene duše. Krila se kao što zmija krije  noge.  Kao muva u šoljici kafe, ne dopuštajući nikome da je vidi, dok ne srkne.
Nemanje osećanja i duše za druge, bili oni ljudi ili životinje je izbijalo iz nje uprkos tolikoj tajnovitosti.
- Ogledalce, ogledalce...
 Gađenje izazvano sparušenim skuvanim telom muve teralo bi čoveka na izbacivanje svega teatralno prikazanog. Progutanog i neprovarenog. Dramatično pokretanje utrobe bi tražilo otrežnjenje.
- Ogledalce, ogledalce.
Svim silama se trudila da oko sebe podigne zavesu satkanu od najfinije svile. Trudila se da zasadi ruže bez trnja.
 Jalovila joj se muka. Svila se cepala brzinom svetlosti, a ruže su puštale trnje i duboko se zabadale u meke duše ljudi koji živeše oko nje.
- Ogledalce, ogledalce...
 Stalni beskorisni pokreti ruku u objašnjavanju nečega čega nema. Mešanje nekoliko rečenica. Premeštanje reči  u ničemu. Kuvanje u praznom loncu, uz želju za skuvanim. Praznina u i oko nje.
- Ogledalce, ogledalce...
- To ti je tu negde...
- O, to sam još davno kupila...
- Nisam zapamtila recept, imaš tamo...
- Zaboravila sam da ti pošaljem...
- Doneću ti sutra...
- Znaš ona je tako...
- Znaš svi su tako...
- Ti si tako...
- Ogledalce, ogledalce...
Najviše je volela cipele šunjalice. Bešumno su skupi đonovi klizili po hrapavim istrošenim podovima i stvarali nedoživljene bravure za koje su sposobni bili samo vrhunski klizači. Sama se osećala vrhunski. Maska dobrote vešto stavljena da prikrije trulež unutrašnjosti.
- Ogledalce, ogledalce...
Kao torta divne spoljašnjosti, a bezukusne unutrašnjosti.
Ista slika.
Isti pogled u sebe i samo u sebe.
- Ja i niko više!


Davno  nastao cretež  u  mojoj  mladalačkoj  radionici!

уторак, 2. фебруар 2016.

Otuđenost- Kud plovi ovaj brod?

Sedela je na svom mestu, na kome sedi u svakoj pauzi već toliko godina. U rukama je držala knjigu. Knjiga se bavila temom bilokacija i odisala je maštom. Lake reči su plesale i stavrale rečenice neobičnog spoja. Nije bila potreba za većom koncentracijom, pa je delom svoje svesti zapažala dešavanja oko sebe. Sa leve strane se nalazio računar. Za računarom je sedeo kolega udubljen u internet pretrage. Za kompjuterom s njene desne strane sedela je koleginica zadubljena u svoje internet pretrage.
Baš kada se radnja romana raširila i počeo rasplet o načinu bilokacije, koncentarija je potpuno opala.
- Klik, klik, klik...
- Klik, klik, klik...
- Klik, klik, klik...
Bilokacija je prestala da bude zanimljiva. Ona igra klikova, neobičan ritam  njihove naizmeničnosti  je stvorio tajanstvenu muziku. Činilo se da dve osobe bez ijedne reči razgovaraju. Ustvari njihovi  miševi su pričali.
- Našao sam...
- Našao sam..
- Ja sam...
- Ja sam...
Ljudi su postali nebitni. Nestvrane senke koje sede na udobnim stolicama. Nestavarne senke bez reči, bez kontakta. Bezlični, nebitni, samo - Klik, klik, klik...-
I ona se pretvorila u klik. Zatvorila je knjigu. Da se stranice ne bi oštetile na mestu do kog je stigla stavila je kartončić- reklamu o mogućnosti kupovine računara na odloženo plaćanje. U tišini je napustila prostoriju.
Iza nje je ostalo samo: 
Klik, klik, klik...
Klik, klik, klik.

Jedan crtež sa istim imenom: Kud plovi ovaj brod?