недеља, 27. новембар 2016.

Zec i krive noge

Proleće je završavalo svoj put, negde u daljini leto se spremalo da na nevidljivim krilima doleti u panonsku ravnicu, a mnogočlana porodica iscrpljena prolećnom nemaštinom praznoga špajza je blagdašnje popodne provodila ispod prve višnje koja se zarudela. Mnogo usta je gledalo u blago rumenilo.
- Kakva će to štrudla biti...
- Kakav će se sok sliti niz moje grlo...
- Kako ću je progutati zajedno s košticom...
- Prvo ću je dugo držati u ustima, dok sama ne odluči da razlije svoj kiselkasti ukus...
- Napraviću one tegljene kolače...
- Pritisnuću je svojim zbima, da pukne, da me poprska...

- Hej, da otpevamo onu:
Višnjičica rod rodila, višnjivišnjičica rod  rooodila...Šteta što ovde nema odjeka! Višnjićica rod rodila...
- Pst!...Pst...ruka je pokazivala u pravcu bašte.
  Pst, pst...Visilo je u vazduhu.

Negde uvrh bašte nešto se micalo. Virila su dva siva uha. Mreškala su se i plesala na lakom vetru.
Odnekud je dolutao zec.
 Mirno je  pravio samo njemu znanu stazu kroz mladu salatu. Onu prvu, tek dozrelu. Sočnu. Zelenu kao jed. U očima porodice :
Sveže opranu i blago začinjenu sirćetom zaostalim iz neke davno potrošene tegle s kiselom paprikom. Tako prelivena je mirisala na jesen i bogatstvo.  Sada se on usudio da sve to poništi...
- Pst, pst ...ruka je pokazivala u pravcu salate i mladoga luka.
 - Pst, pst, govorio je glas bez zvuka... tamo, tamo...brzo... brzo... tiho...tiho...
Voda je potekla na usta... uz salatu ... paprikaš... crven... od zečjeg mesa...mekog... mirisnog...u sosu od višanja...
- Pst... Pst...
Vojska čiji je glavni vodnik bila baka, zamenik majka, a vojnici  deca,  je razumela moćnu reč pst. Njih četvoro.  Jedan drugome do ušiju. Rasli su bez rano umrlog oca i bilo čije pomoći. Vojska se rasporedila na sve strane dvorišta. Svako je čuvao svoju teritoriju, ali ne od neprijatelja, već od dugouhog slučajno zalutalog mesnatog gosta. Počelo je stezanje obruča.
Gost se nije dao. Osetio je glad. Prepoznao je da mu je lonac blizu i da ga čeka sasvim izvesna sudbina. Svim silama se trudio da preživi. Trčao je levo, desno, napred, nazad...
Branioci su bili uporni. Verno su čuvali svoje granice od proboja. Neki su bili veštiji, a neki mnaje vešti.
Najmlađa od svih, devojčica plavih očiju i krivih nogu je dobila na čuvanje zonu kapije.  Stara drvena kapija koju je osiguravala drvena ruda zabodena u rupu, činila je naveću sigurnost, po proceni ostalih zahtevala je najslabiju odbranu. Devojčica nije mogla brzo da trči, ali da čuva kapiju je mogla.
Zec se nikako nije dao. U suludom trku nebrojenih pravaca, i nemogućih misija, izlaz je pronašao kroz krive noge.  Svom brzinom svojih lakih  nogu zec je izleteo na ulicu i ko zna gde...
Bitka je bila izgubljena. Vojska je bila naprašena, izgrebana i ojađena. Znoj se mešao sa dahom. Oči sa uzdahom, a brzo disanje i lupanje srca je odzvanjao praznim dvorištem.
Poraženi!
Paprikaš je nestao u oblaku prašine stvorene bosim nogama.
- Baš si nepretna!
- Kakva si!
- Ti si kriva!
- Ti!
Devojčica je plakala.
- Baš ste neki! Krivi ste vi! Što ste nju postavili na kapiju kad ima krive noge?! Dođi ti kod mene, nemoj plakati...
Sažališe se svi...
- Nemoj plakati, baš je bilo ludo!
-  Ala sam ga jurio. Samo što ga nisam uhvatio! Rukom sam mu dodirnuo rep!
- Nemoj plakati, ionako ne bi bio ukusan, a i bilo bi mi žao...
- Ne bih mogao da ga sredim!
- Ni ja!
- Ni ja!


Za nju, koja nije više devojčica, ali i dalje ima plave oči i krive noge!
Juka, dugo negovana!

петак, 25. новембар 2016.

Začarani krug senke

Hladno novembarsko jutro je preraslo u blago osunčan dan. Sunce je, iako škrto,  davalo toplote. Manje škrto je davalo svetlost. Svetlost se širila. Osvetljavala je i razotkrivala vesele, tužne , uzurbane. Imala je moćnog saveznika:
Senku.
Senka je značila sve. Čitala je snove. Tumačila je stare kalendare i razotkrivala je tajne.

Senka je znala sve.

U svojoj tišini se kretala ulicom. Nije primećivala prolaznike. Povremeno bi se osvrtala, jer ju je proganjao osećaj praćenja. Činilo joj se da neko pravi odjek pritajenih koraka iza njenih leđa. U svojoj plašljivosti je delovala neskladno i iscrpljeno.  Oko očiju je imala dva nepravilna polumeseca koja su naglašavala nemirne oči.
- Opet je tu. Preti mi svojom tišinom. Nedozvoljava mi da živim. Ne mogu da donesem odluku. Želim da pobegnem.
 Opet je tu. Kako se okrenem gleda me svojim sivim bezličnim očima. Preti mi ćutanjem. Niko me ne poznaje tako kao ona. Neželjena pratilica mojih uspona i padova. Nezvana gošća u mojim nadanjima. Sumnja koja me izjeda. Nesposobnost da se otarasim neželjene.
Opet je tu. Zakonima fizike vezana zauvek za mene.
Da mi je pobeći. Uzeti nevidljiva krila i poleteti u daleku zemlju gde senke ne postoje. Bežim kao jegulja klizavim putevima, a ona ostavlja svoj trag.

Hladan dan je ušao u predvečerje. Senke su se mešale. Plesale su čineći nerazumljivi splet zamršenih niti. Postajale su strašnije. Hladnije. Više su skrivale nego davale. Izobličile su se. Prerasle  su u nešto jače. Moćnije.
 Stvorile  su strah, groteskne maske su zaigrale.

- Niko me ne razume. Niko me ne zna. Niko u meni ne vidi ono što ja vidim. Želim mir. Želim beskrajne livade opijene mirisima tek rascvetalog prolećnog bilja. Želim reski planinski vazduh obojen mirisom mladih iglica borovine tek poprskane prvim kapima kiše. Želim strujanje morskog vazduha kroz moje vene i prvo spajanje s jutarnjom osekom. Želim daleke predele i kišne šume...

 Nije joj preostalo ništa drugo već da uz pomoć velike čaše vode i male tabletice utone u san.


Za nju, oslikani muslin.

четвртак, 24. новембар 2016.

Novembar

Novembar,
Za uzdahe,
Za strepnje,
Za strahove,
Za lepotu,
Za prijateljstvo.
Novembar,
Iz toplog
U hladno!
U čistotu!
U radost!

Pozdrav dragim prijateljima!

недеља, 20. новембар 2016.

Kako ko, ja ovako

.
 Lakim korakom je došla do ulaznih vrata.
Vožnja bicikla kroz ulice na koje je novembar prosuo svo svoje bogatstvo je oterala umor. Radovala se dobrim vestima. Brzo je stigla jer ju je toplao vazduh gurao. Blago joj je duvao u leđa i činio sve da lakše i brže stigne.
Lakim koracima  je došla do ulaznih vrata bolničke trpezarije. Bila su otvorena. Pre nego što je zakoračila preko nepostojećeg praga, čula je poznati glas. Uzdizao se i odzvanjao je bilničkim hodnikom. Mogla je samo da se osmehne.

On je bio takav i nijedno mesto na svetu ga nije moglo promeniti. Nisu  ga u grlenosti sprečavala zabrinuta lica ostalih posetilaca, ni blagi bol koji je dolazio iz grudi.
Bio je takav.
Ušla je u prostoriju.
Osmeh na oba lica.
-Nije ti ništa! Pa tebe ovde slučajno drže.
- Ma kazo sam ja njima! Al neće da čuju! Neće!
- Šalim se! Važno je da ti je bolje! Donela sam ti gibanice. Ako želiš napraviću ti...
- Ne treba mi ništa! Nisam ni gladan ni žedan, imam sve! Jest da im je hrana ništa, al ja sam umiljat! Umem! Ja sa svima lepo, pa mi daju... dobio sam znaš kakvu parčekanju... Ija...
Na sebi  je imao pidžamu. Različit gornji i donji deo.  Dole sivo, s malenim listićima deteline, tek toliko da se razbije monotonija  kada bi načinio pokrete nogama.  Gornji deo svetlo plav. Ranfle na rukavima -sive.  Jedna je potpuno oparana i visi. Ako podigne ruku vide se guste dlačice. Ruka je snažna mišićava. Radna. Odisao je svežinom. Lice je bilo odmorno. Podmlađeno. Nije pamtio vreme provedeno u dokolici. Nije pamtio vreme u ispredanju dugih priča bez kraja.
- Meni je ovo ko godišnji odmor! Ništa ne radim! Šetam! Idem! Ima jedan deda, zove me Vojo...
Na trenutak se vratio unazad. Postao je majka. Pozivao je samoga sebe onim tankim neznim, jedva izgovorenim glasom...
- Pomognem mu, dodam mu vode...i mao leba...uzme od mene...
- Gde si Vojo... prolaznik dobacuje, pruža mu ruku.
- Di sam, tu sam! Uživam...
Otkud ti ovde?
- Ma, nije mi bilo dobro... ko da sam imo knedlu... uzo ja malo koka kole, da proteram, knedla stoji... neće nigdi... ni gore ni dole! Mislim, pojo sam nešto...al ne prolazi... neće...dođem kući ...ona mi da neki lek, bilo mi bolje, al, onda opet! Pa kod lekara, pa u bolnicu. Eto me tako tu!
- Šta ćeš , samo neka ti je bolje! - prolaznik odlazi.
Sedeli su okupljeni oko mlog stola na kome su stajale ponude za bolesnika. Sve oči su gledale i njega.
- Ta di mi neće biti bolje! Zalepili mi neke sisaljke! Pa meru! Meru! Spojili sve ...Kazali mi na  dva sata merenje, kao ono, gledim ja u sat... prošlo dva sata... Doktore... Kad ću kući? Kaže doktor:  ,,Kakvi kući , ti ćeš bar dve nedelje ovde!" JU, majko moja, dve nedelje! Al , eto!
A tek pilule! Gledim , neka kutija. Pilule, po tri, po pet, pa opet tri! Puna šaka. Ju, reko, sve to? Sve, gutaj! Gutaj, proguto sam sve, pa opet, opet i eto me! Dobro mi je. Još neki test, kažu da teram bicikli! Teraću, ne bojim se ja! Ima da ga teram...sve će da leti...
Ženo, ajd da mi napraviš onaj jorgan. Ćebe, šta li je? Sav s zgužvo, ne mogu da ležim, ni da se pokrijem...
Ajd, da se pozdravimo! Bio mi tvoj muž, dođe svaki dan, donese mi novine... ko će tolike novine čitati... Malo gledim, malo... pa dam nekom, ima takvih što nemu nikog! Šta ću? Kako ko, ja ovako!
Okupljeni se gledaju, ubace pokoju reč, malo se smeju, malo smeškaju. Drago im što mu je bolje, pa neka ispreda priče.

- Vidimo se sutra!
- Vidimo se sutra! Pozdravi kući! Ej, mogo bi malo pekmeza, od uroljani šljiva! Jel imaš...
- Imam !


Dve tegle, pa neka bira!

среда, 16. новембар 2016.

Prolaznost trenutka mladosti

Kada počinje budućnost?
U kom deliću sekunde se sastaju sadašnjost i budućnost?
Gde je jedinka, čovek, u ispletenim nitima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti?
Za nekoga razlika ne postoji, nema  prelamanja vremena , sve je  satkano u jedno:  u začarani krug iz kog nema izlaza. Krug u kome caruje samo jedno, bilo da je to prošlost, sadašnjost ili budućnost, ono unutrašnje, što nas čini ranjivim i nedostupnim, zatvorenim i nepoverljivim, ono što nas čini ljudima.
Dok je mlad,  čovek se bori s nevidljivim čudesima, putuje kroz neprohodne močvare, nevidljivim krilima preleće prašume i neprohodne visoke planine. Lakim skokom stigne s juga na sever, sa severa na zapad, sa zapada na daleki istok. Svi su prijatelji, stavrni, nestvarni, vidljivi, nevidljivi. Okreće se, gleda, zazire. Vidi ružičasto. Raširenim rukama grabi ne bi li dohvatio što više. Trudi se da mu mladost ne pobegne, da ne ostane bez ogromne snage koju ona donosi. Nekada nesvestan svojih moći i svoga dostojanstva gazi po mulju ne prljajući dušu svojuh cipela.
...
- Koji telefon nosi tvoj sin?
- On voli Ajfon. Voli Ameriku. Voli brzinu.
- Moja ćerka voli Samsung. Kaže Južna Koreja je zakon. Opet kupuje najnoviji.
- Pusti dete. Radi. Može sama da kupi  šta želi.
- Moj sin dobije da bira. Uslov je da ne prekorači određenu sumu.  Potpuno mu je svejedno da li je Ajfon, Samsung, GM ili već nešto drugo. Ja o tome svakako nemam pojma.
- Tvoj sin ne studira. Mora kako mora. Dobro je da se ne buni.
- Meni nije loše, ja nasledim ono što njemu ne treba. Ono što je izašlo iz mode.
- Ispada da sam najmodernija, bar što se telefona tiče, a nasledim i garderobu.
- I ja nasledim. Šta će meni novo? Dobro mi je šta mi daju.
- Kako kaže Mira: ,,Lepoj ženi sve lepo stoji". Prema tome...
- Ej , mladosti...
...
Nekad sam imala malo vremena za starije. Trebali su mi sati da povežem  razmišljanja i da ih razumem. Imala sam malo vremena u svakodnevnoj trci. Kako se godine nižu razumem bolje. Ispred oka mi slike bivaju jasnije.  Sagledavam.
Nedavno sam imala prilike da upoznam mladoga Novosađanina. Radi van Srbije. Otišao za poslom posle završene glumačke akademije.  Onako u spontanom razgovoru upitah da li zove svoju majku. Kaže ponekad. Ne zna šta bi joj rekao. Nema snage da joj govori o svojim problemima, da je ne bi uznemirio. Ne želi da otvara stare rane niti da čini nove. Vidim teško mu je.
Možda u meni vidi deo nje. Pričamo dugo. Govori svojim zvučnim dubokim glasom. Otvara se. U njemu vidim sve mladosti.  Vidim njihovu brigu. Vidim nedostajanje detinjstva i bezbrižnih dana. Ipak sagledavam koliko je carstvo  mladosti.  Obećavam gledanje neke nove pozorišne predstave čim se ukaže prilika.

Godine donose zrelost
Donose mir.
Donose blaženo saznanje prolaznosti lepote i mladosti. Ona odnosi spoljašnju lepotu, ali donosi ono nepocenjivo, unutrašnje.
Srećan je onaj koji u sadašnjosti uoči lepotu prošlosti.
Srećan je onaj koji sreću pronađe u malim stvarima.
Srećan je onaj koji gleda pticu u letu.
Srećan je onaj koji nevidljivim rukama dodirne hladni mesečev sjaj.

Slika na svili za lepotu!

уторак, 15. новембар 2016.

Hvala


Na čitanjima hvala.
Večernje sate snene
Što trošite na mene.

Hvala za  reči,
Hvala za  dela.

Hvala na dobroti duše.

Hvala na daljini koja nije prepreka.
Hvala na razlikama koje nisu prepreka.

Hvala onima u SAD,
Hvala onima u Ukrajini,
Hvala onima u Francuskoj,
Hvala onima u Kini,
Hvala onima u Nemačkoj,
Hvala okolini i daljini.

Hvala svima koji volite ravnicu.
Hvala svima koji volite Vojvodinu.
Hvala svima koji volite  Srbiju.
Hvala.

Za sve vas, buket ruža na svili.

недеља, 13. новембар 2016.

Vijugava linija, sada staza

Hodam po vijugavoj liniji, sada stazi.

Nekada je ona predstavljala put prema Iđošu, pa dalje prema severu, prema granici. Imao je važnost. Pravio se važan, odolevao je i Suncu i Severcu. Odolevao je i onima i ovima. Bio je gord. Sećam se zime 84. Kako sam bila srećna kada sam ugledala poznatu krivinu posle dugotrajnog probijanja kroz smetove.
Onda je put dosadio. Postao je premalen, preuzak, premalo je davao, a oduzimao je dragoceno vreme. Postavljeni su gvozdeni branici, okačeni su lanci. Prolaz je bio zabranjen. Put je zaspao.
Budili bi ga samo ranojutarnji prolasci točkova starih škripavih bicikala radnika koji su napola dremajući teško okretali pedale i prepuštali se vijugavoj traci skraćenog puta. 
Put bi oživeo tek s prvomajskim praznicima. Itekako se sećao majskih uranaka još onda kada je postojala mala šumica s leve strane. Tada bi jedva dočekao dečju graju.
- Deco idemo. Ponesite ...
- Mogu li ja loptu?
- Mogu li ja badminton...
Ti dani su bili lepi, nezaboravni, davno minuli. Šarenilo svilenih bombona i igračaka. Muzike i graje. 
Onda bi put opet spavao. Mirno. Duboko...
Došla neka nova vremena. Ljudima teška. Za put laka. Dobio je važnost, dobio je nov život. U njegova krila je dunuo neki za njega dobar vetar. Postao je staza Buvlje pijace. Smenjivali su se ljudi. Smenjivala su se lica. Mešali su se prodavci i kupci.
Smenjuju se graja i smeh. Neko kupuje, neko prodaje. Neko se smeje. Neko je zadovoljan,  neko nije. 
Put sam sa sobom raspreda priče i nemo posmatra.
- Tri za sto!
- Još malo!
- Nova roba!

Hodam po vijugavoj liniji , sada stazi. 
 Izabrala sam put prema severu, prema izlazu iz grada.Oko mene su mnogi. Neki kupuju, neki prodaju, neki se smeju, neki glasno grde. Tiha sam. Duva jak vetar. Hladno je. Hodam brzo, da se zagrejem i da obavim svoju jutarnju šetnju. 
Gomila ljudi, gomila robe.
Od igle do lokomotive.
Sve je tu.
Šarenilo.
Lepo. 
Ružno.
Kvalitetno.
Nekvalitetno.
Sve je tu. 
Pogledom prelećem preko gomila. Tu su čitavi životi. Tu su sitnice koje život znače. Uspomene sa putovanja.  Rukom rađeni unikatni predmeti. Sačuvani. Okrnjeni. Tanjiri i  čaše. Tepisi i vaze.
Životi na jednom mestu. 
Zapažam porodične fotografije nepoznatih ljudi.  Gramofonske ploče. Listam  u  hodu.
Pogled mi pada na uramljeni goblen. Stajem.
- Koliko košta? 
- ...
- Može li za...
- Može.
Plaćam i nastavljam žurno. 
Nečji trud i rad. 
Srećna sam , spasla sam lepotu s ulice.

среда, 9. новембар 2016.

Blesak u običnosti

Jutros se,  pored panja osušenog drveta, nekim skrivenim životnim putevima našao beli papagaj. Ni mali ni veliki. Besprekorno belog perja sa malom žutom tačkom pokraj svakog oka i nemarno podignutim perom koje je naglašavalo njegovu lepotu.
Sjaj perjaste beline je privukao čovekov pogled.
Neobičnost u sivilu maglovito mrazovitog jutra.
Nestvarni blesak u običnosti.
Polako je uz nežno obraćanje prišao i podigao pticu. Bila je ranjena. Verovatno je u svom bunilu izgubljenog doma lutala novembarskim hladnim bespućem.
Beli papagaj.
Besprekorna belina prvog mraza na besprekornoj belini perja.
Spoj nespojivog. Početak carevanja prvoga i gašenje carstva drugoga.

Kako je dospeo tu?
Da li je pobegao, iskoristivši nepažnju vlasnika?
Da li je namerno pušten kada se vlasnik zasitio obaveze?
Da li ga je veliki komšijski mačak poterao i u svom besu mu naneo bol?
Da li je slučajno ili s namerom dospeo baš tu?
Da li ga je lavež psa spasao oštrih kandži?

Čovek ga je podigao.  Uneo u kuću. Stavio  u kartonsku kutiju zaostalu iza kupovine letnjih cipela.  U kutiju je stavio pamučnu krpu i koru hleba.
Papagaj je osetio toplotu.
Toplo, kasno toplo, je dopiralo do izmučenog tela.
Čovek se okrenuo.
Nije mogao da gleda.

недеља, 6. новембар 2016.

Priče iz lekarske ordinacije

Dan za danom,
Sat za satom.
Miut za minutom
Sekunda za sekundom,
Tren za trenom,
I
Prođe život!


Učinilo mu se da nešto nije kako treba. Nešto je visilo u vazduhu.
Osećao je to svojom unutrašnošću. Mislio ja da je to neka skrivena bolest koja ga iznutra izjeda i čini da oseća blagu gorčinu posle svakog uzetog zalogaja. Uputio se kod fabričke lekarke.
Izašao je ranije s posla. Pitao je šefa, sve je učinio da stigne na vreme dok lekarka radi. Na samom ulazu u ambulantu, činilo mu se da iza zelene oaze zasađene da prečišćava otpadne gasove fabrike i njenog najvišeg drveta nazire beli doktorkin mantil. Nije pogrešio.
- Sedite, samo Vi sedite...sad će doktorka, nešto joj nije dobro...
- Mogu ja da dođem i drugi put...
- Samo vi sedite...sad će ona...
Sedeo je.
Čekao je.
Čekao.
- Sestro izvinite , a da ja ipak dođem neki drugi put?
- Sedite samo,  sad će ona, još koji minut... Koliko Vi to čekate... Sad će još deset minuta...
Zaista beli mantil se lagano ušetao u čekaonicu, a zatim u svoju ordinaciju. Za njom je ušla sestra...
- Možete ući!
Polako je ušao. Stolica je bila prazna. Brzim pogledom je prešao sa stolice na ležaj za preglede. Doktorka je ležala sklopljenih očiju. Činilo sa da spava, ali joj je sluh bio odličan.
- Doktorka, da li Vam je dobro?... Da zovem sestru?!
- Nemojte ići...sad ću ja...sad... dobro mi je...
Ustala je i sela za sto.
- Šta je sa Vama?
- J..
- Aha,  Vaš karton, pa Vi niste dve godine bili kod lekara...
- J..
- Evo Vam dve nedelje bolovanja, pa dođite. Popijte ove antibiotike i dođite!
Poslednju rečenicu je izgovorila  vraćajući se u ležeći položaj.
Izašao je iz ordinacije. Sestra je čekala.
- Ne sekirajte se, uhvati nju to tako... dođite za dve nedelje kako tu piše. Vidimo se!
U bunilu je izašao iz ambulante.
- E, ovako sam i ja mogao! Ljudi moji, ko je ovde bolestan?
...
Ispred ordinacije kožnog lekara je bila poprilična gužva. Čekalo se da doktorka stigne i da najzad počne preglede već poprilično nervoznih pacijenata. Među okupljenima je bila i ona. Žena od pedesetak godina. Problem koji je imala je bio više estetske prirode i stvarao je nelagodu. Volela je Sunce, Sunce je volelo nju, ali njena koža to nije više mogla da podnese. Došla je da potraži pomoć.
- Sledeći!
- Dobar dan.
- Šta je s tobom?
- Došla sam doktorka, osećam blago peckanje i svrab od ...
- Skini se i stani kod vrata.
- Da se...
- Skini se i stani kod vrata!!!!
Stala je. Čutala je . Osećala je doktorkin pogled. Smatrala je da treba nešto da kaže.
- Smeta mi...
- Krštenica!
- Molim..
- Krštenica!
- Doktorka, znam ja koliko imama godina. Došla sam...
- Šta ti hoćeš? Hoćeš da ti ja pokažem šta ja imam? Kako moja koža izgleda? Kakve ja imam tragove od Sunca? - zadigla je majicu, pokazivala je svoje crvenilo koje onoj kod vrata ništa nije značilo. Podigla je suknju, pokazala je tragove na nogama, pa na rukama...
 - Slušaj! Daću ti ovu kremu! Neće ti pomoći! Nećeš je ni kupiti kad vidiš koja joj je cena! Ako je i kupiš neće ti pomoći! Lepo ti kažem NEĆE! Tvoj problem je  krštenica!
Žena se obukla, uzela je papirić na kome je nešto pisalo. Brzo je izašla iz ordinacije...
- Mili Bože, ovo kao u narodnoj pesmi: Ko uzme kajaće se, ko ne uzme kajaće se!
U dvorištu ju je dočekao topao letnji dan. Mirisalo je na borovinu davno zasađenu u okviru bolničkog kruga. Mirisalo je na čistoću i jod.
Mirisalo je na davno izgovorenu  Hipokratovu zakletvu.

Slika na svili  ,,Zaboravljena". 

субота, 5. новембар 2016.

Taktovi bečkih valcera

S prvim jesenjim mrazevima došao je i neki nemir. Neka nelagodnost se skoro preteći uvukla u ljude i nije im davala mira.
U vazduhu je mirisala hladnoća.
U vazduhu se osećela  oporost.

Ruku duboko zabijenih u džepove kratke jakne, koja ga je uprkos kratkoći  čuvala od hladnoće, koračao je ne gledajući ni levo ni desno. Žurio je. Još da obavi poslednju kupovinu, pa da  se zavuče u toplinu svoga doma i  da se pripremi za sutra...
Više od svega je voleo miris kuće i mir koji je ona donosila.
Dok su mu pod nogama proletali metri, a opalo lišće se premetalo jedno preko drugih,  značeći samo jedno: da je jesen uveliko tu,  misli su raspredale svoje priče. Bujale su, snažile se, nikako mu nisu davale mira. Ma koliko im se opirao, one su bivale sve jače. Na kraju im se prepustio.
...
- Dokle?
  Dokle?
Koliko je nepravde preko mene prešlo, a ja tako.  Uvek me iznova pogodi... kao pokošen sam strelom nepoznatog čuvara tajni.
Da li je to samo san ili se to sa mnom poigravao duh samog kneza skrivenog ispod korena stoletnih hrastova? Nas trojica smo držeći se za ruke obuhvatili stari hrast... sada ga tamo nema... Stajao sam ...sva tuga starog kneza Mavrokordata se spustila na mene. Na trenutak mi se činilo da osećam njegov dah negde pored samog uha.
Toliko stvarno... toliko stvarno... Osetio sam jezu. Ne ovakvu kakva me sada prožima od ove novembarske studeni, već ona vekovna hladnoća izgubljenih duša, koje su ovde tražile mir i utočište bežeći iz svoje postojbine.  Stari knez ih je sve primao pod svoje okrilje, hranio ih, pojio, opremao u neke nove daleke zemlje. Dobročinitelj i ovima i onima, svima koji su dolazili u njegov dvorac. Pa okolo jezerca, raj za uživanje... Do mene je dopirao zvuk fontane i taktovi bečkih valcera koje je svirao  orkestar pozvan iz Temišvara... Šuštala je svila i odjekivao je smeh kikindskih gospođica koje su imale čast da budu pozvane na balove...
S posečenog stabla je odnekud iz nevidljivih dubina prišlosti mlada gospodarica rođena Jovanović na mene bacila svoj smerni pogled moleći i opominjući... Tiho me je molila da sačuvam ostatke njoj svetog mesta...Da sačuvam...šta? Ničega više nema, ostale su samo ruševine...Sve je nestalo!... Poslednji hrast je završio svoj život pod naletom motorne testere.
...
- Stigao sam. Možeš li mi pomoći da spremim šta mi je potrebno za lov? Idemo sutra u pravcu Jovanovićevog salaša... Znaš...

Svilena ešarpa, ručno oslikana, za kikindske gospođice.