субота, 31. децембар 2016.

Novogodišnja čestitka

Prijatelji dragi, čini se samo trptaj oka i opet Nova godina. Brzo prolazi da čovek nema vremena da uživa u darovima dana i noći.  Čekamo danas, sutra, zimu,proleće...
U ovim danima bar na tren odbacujemo sivo , prihvatamo samo lepotu i blistavost. Neka vam dobro raspoloženje traje dužeod jedne noći, neka traje bar čitavu godinu, pa onda ponovo.

Svima vama,  koji mi poklanjate deo svoga vremena želim svako dobro.
Radovala me je svaka vaša poseta. R
adovao me je svaki komentar.
Radovalo me je čitanje  postova i objava. Uživala sam u vašim stihovima, slikama,  fotografijama  i pričama.

Danas je noć, kada se premerava vreme, kada se svi bar na trenutak okrenemo lepim stvarima i pokušamo da zaboravimo prebleme, nedaće i strahove.
Napuštamo onu Staru godinu, izboranu i isprljanu od težine dana koji su prošli.  S nadom gledamo u vedro nebo milovano nebeskom zvezdanaom svetlošću. Osećamo blagost i milost. Radujemo se.

Želim da vam poklonim osmeh, radost i ljubav.
Želim da vam poklonim lepotu i  večnu maldost duše.

Želim vam dobro zdravlje i mirne snove.
Želim vam samo ono najbolje,
iskreno i od srca.

среда, 28. децембар 2016.

Prvo javno predstavljanje ,,Radosti žute lubenice"

Prošao je i taj dan,  veliki za mene , moju porodicu i prijatelje koji su došli u Centar za stručno usavršavanje u Kikindi da me podrže. Bilo je onih  nepoznatih,  koji su radoznalo ulazili i razgledali postavljene slike. Svila je zablistala.
Ovom prilikom zahvaljujem Gordani Bulatović na pomoći i saradnji.
Zahvaljujem Andrei Beati Bicok na lepoj reči izgovorenoj o meni i mojoj knjizi.
Zahvaljujem Jeleni Milošev na čitanju recenzije koju je Beata nazvala Premeravanje  života.
Zahvaljujem ,,Kreativnoj radionici Balkan i gospodinu Stevanu Krstecu na saradnji.
,,Radost žute lubenice"  je unela radost u konferencijsku salu CSU. Smenjivale su se skrivene i potisnute suze i smeh.
Posle čitanja ,,Savršenog života" , jedna osoba je iskreno izjavila da nikada nije razmišljala kao mačka i da je prijatno iznenađena.
Imamo i nekoliko fotografija koje su zabeležile prvo javno pojavljivanje ..Žute".




Додајте натпис



Beata,  i Jelena


недеља, 25. децембар 2016.

Prva pomorandža

Sedela je na staroj fotelji donesenoj iz roditeljske kuće.
Drvena osnova i nasloni su bili stari. Nov je bio mebl kojim je bila presvučena. Dezen sličan onome prvom, nekadašnjem, nevidljivim nitima sličan  sa onim prvim štofom koji je davao život i nadahnjivao njenu udobnost.  Toliko ga  je volela, da nije mogla dopustiti da se iscepa i baci staro platno,  iz koga su na mahove izbijali delovi potke. Deca nisu znala šta je uradila u saradnji s majstorom. Naredila je dao ono staro ostane ispod, tako da samo ona to zna. To je bila neraskidiva veza sa rodnim domom i dve sestre.
Toplina električne peći ju je potakla na razmišljanja. Zima je uzimala maha. Osećala je da je bole kosti.  Volela je toplotu, čaj i miris pomorandži.
- Da, pomorandže. Čekaj, kada je to bilo... Mora da ja to negde imam. Samo treba da potražim. Ne može biti daleko... Tu je... Sigurno  onoj kutiji... Onoj presvučenoj ružičastim papirom sa malim crvenim cvetovima.
Lagano je preturala orman u nadi da će što pre ugledati traženo. Našla je. Sela je nazad u sigurno okrilje svoje fotelje. Drhtavim rukama i dugim hladnim prstima je polako otvorila kutiju. Svo blago je zablistalo. Požutele fotografije davno zaboravljenih likova koji su vaskrsli su stali ispred nje.  Počeli svoje neme priče.  Uzela je jednu. Na njoj je bila ona , baka i sestre.
- Baka...
...
-Hajde, hajde, devojčice  treba da su lepe, umivene... Brže, brže... Šta vam je danas?  Požuri, požuri...dolazi nam teta.
- Bako, koja teta?
- Bako kako mi ne poznajemo tetu?
- Bako zađžšto samo ja poznajem tetu?
- Ne poznajete je jer ne živi ovde. Ona dolazi iz grada. Nisam je dugo videla. Još se niste rodile. Rodila si se samo ti!  Videćete je, sada brzo presvlačenje! Brzo...
Užurbanost je donela svoje rezultate. Devojčice su sa belim mašnama u kosi stajale nemo gledajući gospođu iz grada. Gospođa ih je pomilovala po kosi. Prošla je pored njih i pozdravila se sa bakom. Zagrlile su se. Malo su ličile jedna na drugu.  Ušle su u kuću. Devojčice su bez imalo žaljenja nastavile svoje igre. Skrivale su se, pronalazile najlepša mesta u dvorištu, jurile su mačke i rasterivale kokoške. Bele mašnice su spale. Veče se približavalo kada je gospođa otišla. Od čistoće haljinica i belih mašnica je malo ostalo.
Tetku je ispratila tišina. Devojčice su je osećale, ali ju je detinjstvo zanemarivalo. Ušle su u kuću. Na stolu je stajala pomorandža.
Jedna.
Narandžasto se presijavalo u bezbroj nijansi , dok je na nju padalo svetlo sijalice. Senke se se širile na sve četiri strane. U kući je bilo podne. Pomorandža je slavila dan uveče.
Prvi pogled na nedostižno. Strahopoštovanje malih očiju prema narandžastom. Samo su je gledale. Nisu želele da je dodirnu. Upijale su njen miris. Miris nedodirnute hrapave kore. Jedva vidljive rupice su  obećavale. Tri devojčice i jedna pomorandža.
-  Bako, bako...
- Dođite. Podelićemo je.
Baka je ljuštila koru. Miris je postajao jači, opijajući, nestvaran. Pričao je o dalekim zemljama i toplim krajevima. Pričao je o moru i talasima. Pričao je o kriku galeba i zaljubljenim parovima na plažama. Pričao je.
Ukus je pevao. Nepce se pretvaralo u nebesko prostranstvo obojeno narandžastom jutarnjom svetlošću. Lagana vlakna su meko, kao najmekše preje skinuto sa božićne guske, klizila niz grlo...
...
- Da , pomorandže. Nikada posle toga nisam osetila takav ukus. Nijedna kupljena nije odavala takvu strast života kao ona prva, namenjena baki, a podeljena devojčicama.  Meni i mojim sestrama.

Uzela je telefon, pozvala je sestru:
-...Da li se sećaš...
Pozvala je drugu sestru:
...Da li se sećaš...
Na stolu je stajala velika bela činija puna pomorandži kupljenih negde u nekom supermarketu.







четвртак, 22. децембар 2016.

Samo obična...

Koraci su merili.
Ona nije.
Iako je zimska hladnoća širila svoje carstvo i rasterivala poslednje užurbane šetače, njoj se nije žurilo. Žurio je samo korak.
Pognula je glavu. Morala je da gleda u igru pređenih rupa na asfaltu.
 Bilo ih je dosta.
 Bilo je slučajeva da je samo svojom nepažnjom dodirnula hladnoću smrznutog tla. Bolele su je kosti. Zadnji deo kičme se toliko ugruvao da je danima hodala lagano, što joj nije bilo u krvi. Volela je brz hod. Volela je vetar koji se stvarao oko njene glave i terao uvojke na brzi ples.
Da, uvojci su to činili.
Nikada nije nosila kapu.  Smetala joj je. Nije mogla da oseti miris zime, nije mogla da oseti onu jezu prvog podizanja šiške dotaknute  hladnoćom. To joj je davalo snagu. Obezbeđivalo je tišinu. Davalo je prednost njenim mislima.
...
Neizmerno sam zahvalna Bogu na milosti meni pruženoj
Zahvalna sam anđelima nebeskim
Puštenim da se usade
U duše onih koji čine dobro
Njihova dorota je neizmerna
Nemerljiva zemaljskim merama
Dobrota koja dobija obličje nestvarnog
Možda greškom kažem da ima mnogo slučajnosti
Možda je to sama sudbina
Možda  se baš ovog decembra sva milost
Nebeska daje
Meni.
Običnoj
Svakidašnjoj
Obojenoj zimskom hladnoćom
Skrivene duše
Iza uspavanog bagrema panonskog
Obojenoj
Zimskom svetlošću
Obojenoj verom
Obojenoj nadom
A ipak samo
Običnoj.


Slika zime na svili.

субота, 17. децембар 2016.

Moja prva knjiga

Danas je na moj sto pristigla knjiga. 
Žuta lubenica se osmehivala sveže odštampana i nadahnuta tajanstvenim životom koji je tek očekuje. Da li će ili neće pronaći put do čitalaca, ostaje da pokaže vreme. 
Do tada reč, dve o poklapanju niza događaja koji su omogućili njeno nastajanje.
Negde u jeku sezone lubenica i slučajni odabir baš žute,  dodirnulo me je sećanje na jednu žutu lubenicu koja je u nekom trenutku obeležila živote mnogih.
Letnja vrućina i mir  doneli su reči. Reči su prerasle u priču. Priča je dospela na blog.  Tu su je čitali mnogi.  Pročitala ju je Veselinka Stojković, koju  opet igrom okolnosti ili slučaja, upoznah na svemoćnom internetu. 
Veselinka je široke slovenske duše, pa ju je objavila na ,,Bašti Balkana".  Jelena Milošev je priču objavila na Fejsbuku. Preko njenog profila priča je dospela do Andree Beate Bicok, koja se ponudila da uradi lekturu i recenziju za niz priča. Odlučila sam se za one, meni veoma drage.  Ona im je udahnula neki novi život. Dala im je krila i priče su poređane u niz počele da liče na knjigu. 
Posle pretraživanja po internetu i odabiranja izdavačke kuće,  sasvim slučajno sam došla do g Stevana Krsteca i ,,Kreativne radionice Balkan". 
Elektronski materijal je dobio novi oblik. Dobio je životnu energiju. Odštampana je knjiga. Danas je ovde preda mnom. Ja je predstavljam vama, poštovani čitaoci. 

Radost žute lubenice.

Knjiga se nože poručiti na mejl adresu, 
djukanovic.vesna63@gmail.com

среда, 14. децембар 2016.

Ne zna ni da kuva

Neke ljude upoznaš slučajno. Kao osobu koja stoji iza tebe u redu. Neko sedi pored tebe u zagušljivoj i virusima punoj ambulanti. Neko se u brzini očeše o tvoj novi kaput i napravi gravure vezama zeleni za supu. Nekima odobravaš.
Nekima ćutiš.
Nekima samo blago odmahuješ glavom samo površinski dodirnut rečju njegovom.
Neki u nepoznatima traže odušak, pa im pripovedaju bez straha iznoseći najskrivenije zebnje i tajne misli. Neki podstiču priču, a neki hteli ili ne čuju.
...
- Da sine moj , sto ljudi sto ćudi. Tako je meni moja mati govorila. Tako ja govorim onome svome klipanu, koji ne vidi dalje od svoga nosa. Gleda slep kod očiju. Gleda bez gledanja. Lepo kažem:  nemoj nju, nije ona za tebe.
On, ne daj Bože!
Samo ona i nijedna druga. Da je lepa , nije! Da je pametna, nije!  Da je visoka, ni to nije! Kažem ti nikakava! Nikakva!
Šta pitaš? Malo sam nagluv! Da li ima kakve škole? Ima škole. Završila neki fakultet. Zna šta zna. Mislim da ništa ne zna.  Ko mene šta pita? Niko.
Da li kuva?
Bar da zna da kuva. Ne zna! Ništa meso, ništa supa... ništa paprikaš... ništa, kad ti kažem. Ne ume ni gibanicu da zamesi.
Ne ume.
Pa šta kuva pitaš?
Nešto smuljano, zeleno, ljigavo. Kad ti kažem čudo jedno. Kad ti kažem... muka mi pripadne...  po tri dana me peče u stomaku od neke kiseline...
Pitaš me gde ću? Idem kod sina.
A kod nje?
Idem i kod nje. Šta ću imam samo njega?  Sav se jadan osušio od one njene trave. Samo mu pednji zubi narasli kao u zeca. Još kad ga obuče u onu sivu jaknu! Pravi sivi zekan izbezumljenih krupnih očiju  raširenih od urođenog straha.
Ej, ja sam u ono vreme bio...
Eno vidiš, eno mi sina!
Eno i nje!
...
Na peronu su stajali mladić i devojka. Mladić je na sebi imao tamne pantalone i sivu jaknu. Vrat mu je grejao šal.
Sivo bele pruge.
Ona slična njemu. Siva jakna i beli šal.  Skladan par. Vesele oči su pratile ulazak autobusa na stajalište.
Mahali su.

понедељак, 12. децембар 2016.

Očenaš za Čedu

U ulicu gde su sve kuće ušorene i gde su nekada sve ličile jedna na drugu, je došlo neko novo vreme. Nikle su nove kuće. Lepše. Stasitije, sa podrumima i visokim spratovima, sa potkrovljima obloženim drvetom, sa kapijama ukrašenim kovanim metalnim  ogradama.
 Među poslednjim  kućnim srtarosedeocima  je ona. Kuća njegovog detinjstva.
Prednji deo kuće sa velikim zabatom se nakrivio. Činilo se kao da je podbuo od alkohola izgubio ravnotežu i da se održava samo nevidljivim nitima ljudskih duša koje su nekada tu živele. Neposredno ispod crepa su golubovi i vrapci pronašli ulaze i baškarili su se u skrivenom mraku tavana. Ljudska noga već odavno nije tu kročila. Ljudi su se plašili osušenog ispucalog blata nalepljenog na štukatur-trsku.  Ona se naslanjala na drvene grede izrezbarene delima malih buba koje neopravdano zovu crvima. Sve zajedno je odavalo sliku davno prohujalih vremena. Činilo se da se svakoga trena može srušiti i da će tom prilikom neko nastradati.
On je zbog  tog straha, i  ne bez osećanja, platio radnicima da sruše staru kuću. Toga dana je otišao u prirodu.  Gledao je vodu, udisao mirise bilja i trudio se da ne misli na uspomene koje su ga vezivale za zidove nabijene  zemljom.
Setio se!
Osmehnuo se iako mu do smeha nije bilo.
...
- Di li je dosad? Di se sakrio, sakrilo ga! Dan je prošo! Ni ručo nije, a treba da se večera. Samo kad je otišo! Dabogda se ne vratio! Bože ne slušaj šta govorim! Ne mislim ja tako. Ja to onako. Sad ću triput ,,Očenaš"  .
Oče naš...
Oče naš...
Oče naš...
E moj Čedo! Nisi ti za Očenaš, di si!?
Evo i noć ide , a njega nema! Idem ja da legnem, a on kad dođe...  tu mu je jelo, pa nek jede, dabogda mu zaselo, kad ga nema!

Mara se povukla na spavanje u prednju sobu, na čiji je najveći zid bio naslonjen veliki ručno rađeni drveni krevet. Pokrila se i pod teretom umora, brzo je utonula u san. U neko doba noći, iz kuhinje ju je probudio glas.
- Maro! Maro! Di je ručak? Di je večera? Gladan sam!
- Pa da, gladan s i, di si bio kad je trebalo?... Imaš ukraj šporeta šerpu. Ima paprikaš sa mesom. Uzmi i jedi. Neću ustati da te služim. Što nisi došo na vreme.!!!!
- Neće da ustane- do nje je dopirao glas obojen popijenom rakijom i začinjen belim vinom.
- Neće da ustane...  lup, tup, tip, lup, škriiiiii.
Čulo se čangrtanje kašike i grebanje po emajliranoj šerpi.
- Maro! Šta si to kuvala! Pa ti, da kuvaš ne znaš! S kim sam se ja to oženio! Lepo mi je moja mati govorila... Maro! Bog te ubio! Šta je ovo? Kakvo ti je to žilavo meso!  Jesil  ti to konja kuvala?  S kim sam ja to starost dočeko!  Ajd, ova čorba još može da se poje, osrkaću... al meso! Sve se tegli,  ko ona guma što se ugaće uvlači... Maro! Meso ti tvoje,  šta je ovo?
Mara je u sobi ćutala, pravila se da ne čuje.
- Ima da je! Šta me briga. Napio se, pa ni ne zna šta je.  Svi smo jeli...
Iz male kuhinje se dugo čulo neko kidanje, žvakanje, coktanje, mljackanje i srkanje. Sve to je Maru uljuljalo u divan san:  šetala je uz kanal. Gledala je zelenu vodu. Oko nje su leteli vodomari najlepših boja, a divlje patke su ucrtavale svoje staze po mirnoj vodi. One su trajale taman toliko koliko ih je oko pratilo, a zatim su se gubile...
Nije imala nikakve spoznaje o tome kada je legao, ni koliko je trajalo izjedanje paprikaša.
Jutro je podiglo vremešni bračni par iz kreveta. Kao i svakoga jutra, Mara je palila smederevac i stavljala čaj da se kuva.
- Čedo! Čedo! Pa šta si to jeo?
- Pojo sam onu čorbu i meso unutra! Ko da si neku gumu kuvala. Ništa gore nisam jeo. Celu noć sam podrigivo!
- Crni Čedo, di je masna voda od  pranja sudova?  Pa ti si pojo...  ono za svinje... Crni Čedo, kakvo meso!? Ti si pojo OPIRAČU! Taman sam tela da je bacim! - nije mogla da ostane ozbiljna. Iz njene duše se razlegao grohotan smeh.. .
- Ha,ha, ha ...
E sad, idi pa loči! Loči...Ho, ho. haha ...
...

Seo je na svoj bicikl. Otišao je do prodavnice.
Svakom majstoru je kupio pivo. Kupio je sok i kesicu grisina.
- Dobar dan, ide li posao...

четвртак, 8. децембар 2016.

Prvi sneg!

,,U osvitak zore ,u sumračak tavni
pokrivene snegom počivaju ravni..."
Vojislav Ilić

  Danas pada prvi sneg na našu pospanu panonsku ravnicu. Do juče smo mislili da prava zima nikada neće doći, a danas bele pahuljice padaju od jutros, napadalo je nekoliko desetina centimetara. Vredno smo čistili,otrpavali se, pa sutra je radni dan. Maločas opet počistismo, verovatno će biti potrebno još jedno čišćenje do spavanja.
   Nekako me je ponela hladna belina. Mir. Tišina. Samo nemo posipanje belog pokrivača. Krenuh u laganu šetnju. Sama. Volim tišinu. Sva lepota trenutka je samo moja. Nepregledna belina i savršena tišina daju snagu. Čiste misli i osećanja.
    Hodam polako, upijam lepotu i mir zimske večeri. Sneg pokriva nečistoću, zavidnost, loše ljude. Belina doprinosi sjedinjavanju čoveka i prirode. Na samo jednom mestu koje je čovek napravio sam osetila to sjedinjenje i potpuni mir. Ništa slično nigde nisam osetila. Nigde me to jedinstvo nije toliko ponelo i proželo savršenom mirnoćom.
   Pre par godina smo se našli na širokom platou parkinga manastira Studenica.
Rezak vazduh nam je napunio pluća.  Stigli smo negde oko deset sati. Osetila sam neobičnu tišinu, bez ljudi. Krenusmo kroz prilaznu portu u unutrašnje dvorište pa do same Bogorodične crkve. Velika bela građevina nas je dočekala nema, pod teretom prohujalih vekova. Ipak mlada, sveža spremna da otvori svoje riznice za sve dobronamernike.
   Na ulazu nas je dočekao monah. Tih, neupadljiv, dobronameran. Takvog čoveka sam srela samo tamo i nigde više. Nenametljivo uslužan. Prišao nam je, predstavio se. Prvi susret je bio isped suvenirnice. Ipak je samo zatvorio vrata i dobronamernim glasom rekao da za to ima vremena. Poveo nas je, pričao o istoriji manastira, uputio nas u tajne gradnje, pokazao najpoznatije freske. Sve mirno, sjedinjen sa Bogom i prirodom. Mirno kao da smo mi jedini posetioci toga dana. Objasnio nam je da je pre samo pola sata sve vrvelo od ljudi. Za vreme velikih Svetaca, a toga dana je bio Sveti Luka, ljudi dolaze da se mole za ozdravljenje  pred kivotima Stefana Nemanje i njegove žene Ane. Toliko lepih, mirnih reči sam čula od monaha čije se ime izgubilo iz moga sećanja, ali je njegov glas ostao svež  kao studenički vazduh, kao padanje prvog snega,  kao oprost svih grehova i zala koje je čovek učinio.
   Savršeni mir, savršeno sjedinjenje čoveka i Boga. Mesto na kome se duhovnost oseća svuda u vazduhu, vodi, kamenu, pogledu ,ljudima... Mesto gde je istorija ostavila najlepše stranice.
    Samo jedna reč:
    Studenica!


Evo nas ponovo u vojvodjanskoj ravnici. Mali vrapčić promrzlo ćuti i čeka...

Panonski zid

Godine, meseci, dani, sati... suviše brzo prolazi. Htela bih da ga čvrsto uhvatim, zadržim, ne pustim, da bar malo uspori svoj tok i da bar  na trenutak ostanem zamrznuta tu u beskraju prolaznosti.
Želela bih da sliku trena osetim i  da se trenutak prenese u večnost. Ma koliko bio mali delić vremena je ogroman, nemerljiv i čitavu ogrlicu postojanja, drži čvrsto na jednom mestu.
Možda je ovaj zapis baš to.
Zamrznuta slika u vremenu. Možda  će baš Vas, sreća u trenutku posetiti i osetićete  se izuzetim iz sadašnjosti, pa na krilima nevidljivih duša, nekim čudom sreće, budete preneseni negde.
 Možda ovde.
 Možda tamo. Ko to zna ?

...

Kroz maglovito jutro nazirali su se redovi kuća. Lepi izdaleka. Tužni iz blizine.
Prvi mrazevi su naterali zid od naboja da se napne. Upirao je svu snagu ugrađenu u svoju osnovu, da se održi u životu.
Letnju sušu je nekako izdržao, nakrivio se malo i stanjio,  izgubivši prolećnu vlagu koju je itekako osećao u svojim zemljanim ciglama. Jesenje kiše su ga podbule. Otežala je blatna duša.
- Šta se to sa mnom zbiva? Prođe leto.  Dođe jesen, evo me hvataju i prvi mrazevi. Poživeo sam mnogo, duge ogrlice zemaljskih godina su se raširile po meni i činile me lepšim. Načinjen sam od zemljanih cigala sušenih na toplom Suncu. Osnovu su majstori nabijači punili blatom pomešanim s kravljom balegom. Da trajem, da ne propuštam toplotu i ne dozvoljavam hladnoći da uđe. Mene su drvenim gredama povezali sa mojom braćom. Radovali smo se zajedno.  Gazda je bio srećan. Pre postavljanja biber crepa na grede je okačio košulje za majstore.
To je bila sreća!
To su bili dani!
 Ljudi, pesma, tuga , opet sreća i tako godina za godinom, decenije, pa i vek su prošli. Imam više od sto godina i stigao sam, čini mi se  do kraja. Drvene grede su popustile. Letnje oluje su odnele tanak biber crep. Moja braća su nestala. Vratili  su se majci od koje su potekli. Pretvorili su se u prah. Evo već zova izvija svoje stablo iz njih.  Toliko ih dugo nema.
Ja sam odolevao. Borio sam se. Trudio sam se da skrenem pažnju na sebe. Molio sam  bezglasno da neko vidi moju muku. Molio sam za život.
Ljudi je sve manje. Otišli su nekuda daleko. U potragu za boljim životom. U neki svet gde nema zemljanih zidova i starih kuća.
Otišli su.
Neka ih sreća prati.  Ja ostajem. Udišem miris svojih poslednjih dana. Moja zemljana duša se vraća zemlji. Utonuću u san. Sjediniću se sa svojom panonskom braćom. Naći ću mir.
...
- Molim te pogledaj onaj stari zid.  Ostao je sam. Opstaje. Kuće već odavno nema. Samo je on tu. Čini se kao da priča svoju životnu priču.
- Vidi , kolko je praznih kuća. Po njihovom izgledu se jasno može videti kakda je koja ostala prazna.  Posle ispraćaja poslednjih stanovnika dovoljna su dva proleća i dve zime da padne.
- Tužno!
- Da, tužno.
...
- Pogledaj, nema zida. Pao je.  Čini se da je veliko parče torte sklizlo s noža i da se prućilo u jednom delu po porcelanskom tanjiru.   Mraz ga je darovao srebrom.  Odao mu je poslednju počast. Zahvaljuje mu  na druženju. Ova magla, koja odnekud stiže,  ga pokriva. Inje se hvata preko ostataka kuće.
-
- Daj mobilni telefon, da fotografišemo.  Možda ...
...

Srećom točkovi svoj put prevaljuju brzo, pa čovek hteo ili ne mora brzo da zapaža. Ono što ne vidi jednoga dana,  čeka ga u zasedi drugoga, pa uz malo otvorene duše uspe da spozna istinu.






понедељак, 5. децембар 2016.

U Blage dane

U Blage dane, kada u blistavim hladnim noćima zezde na nebu jasnije sijaju, kada se njihov sjaj božanskom moći razliva na običan svet i kada duhovi umire svoje neostvarene želje, duboko udišem vazduh. Dok mi hladnoća blagim trzajima remeti mir, gledam u nebo i čekam znak. Preispitujem, merim, postupke odmeravam.
Nalazim lepotu.
U nebu, u neodoljivom plesu dalekih svetova obasjanih  skrivenom sunčevom svetlošću. Planete, daleke, nedodirljive, a beskrajno zadivljujuće lepote.
Mračne su, a ipak sijaju, trude se i žele da isprave gnev onih što im uskratiše svetlost.  Bivaju još sjajnije. Hladnom svetlošću se veličaju.
Pričaju priče.
Udahnjuju nadu.
Daruju.
Možda se baš na  onoj najsjajnijoj, najudaljenijoj nalaze duše mnogih. Možda su duše meni drage baš tamo i sada me eto daruju nežnošću.
Možda me opominju.
Možda kazuju da mi se dešavaju stvari koje oni žele. Možda postajem baš ono što bi  želeli.
Možda.
Kada me stigne onaj neočekivani nemir, udahnem hladan noćni sjaj. Tada se uspostavi veza. Nevidljive razdaljine se brišu.  Vantelesne igre počinju. Bujaju. Uzdižu se i pokazuju sve svoje moći u punom sjaju.
Takav sklad se može osetiti samo u hladnim noćima bogatim svetlošću začinjenom magijom.
Svetlo koje iz bezvremerja stiže, koje prelazi puteve, leti preko planina i pustinja i donosi mir.  Oslušnimo decembar, počujmo njegove priče, osetimo njegove mirise. Ponesimo radost, za sve naše. Za one  ovde i  one tamo.


субота, 3. децембар 2016.

Podeliću s tobom

Pored poslednjeg niza kuća u malom predgrađu prolazila je žena. Žurnim korakom.  Brzohodajućem.
Ko ju je poznavao znao je da je to uobičajeno.
Uvek je žurila. Stopala su pravila vence banaćanskog kola. Sitan vez do sitnog veza.
Neupućenima se činilo da ne zapaža. Činilo se da je detalji ne interesuju  i da pored života koji se odvijao nezavisno od nje,  vidi  samo svoj jedan - jedini život.
Uputila prema gradu.
Popodne je brzo proticalo, druženje još brže, a mnoštvo poslova je čekalo. Osetila je zov rada duboko u sebi. Jednostavno nije više mogla da sedi.
- Moram da idem.
Reski vazduh je iz potaje vrebao. Čekao je  da iz sigurnosti zavetrine korakne na otvoreno. Kratko joj je vetar pretio, štipao joj oči i obraze, a da se ona ni najmanje nije obazirala. Napredovala je dalje. Samo dalje.
S desne strane se nazirala kapija groblja. Najvećeg u gradu. Tiho i mirno novembarsko predvečerje je doprinelo tajnastvenosti mesta i trenutka.
Pojas trske rasprostranjen toliko da je od male bare bila  vidljiva samo  malena sjajna sivkasta  površina. Barski biser se presijavao i pokušavao da dobije davno izgubljenu bitku.
Često je pogledavala preko trščanog pojasa. Neobičan zvuk  je izazivao. Zastala je i osluškivala. U neobičnim tonovima iskrivljenih ptičjih glasova prepoznala je razgovor čvoraka  koji su bežeći od  nešumovite ravnice spas od hladnoće našli u gustom šipragu.
Suza potaknuta tugom i hladnim vetrom tiho je skliznula.
- Šteta što ranije nisam prošla, mogla sam ih obići...Drugi put...
Promena pravca donela je vetar u leđa. Bilo je manje hladno, a topla jakna doprinela je sigurnosti hoda. Brzo je odmicala. Odjednom je okrenula glavu. Učinilo joj  se da se neki skoro bešumni koraci opasno približavaju njenim užurbanim.
Rani zalazak Sunca doneo je  providno mestičavi sumrak.
Tiha jeza predvečerja. Lagani osećaj nelagodnosti ju je preplavio.
Živog čoveka nije bilo. Nije bilo duša zaspalih. Tu je bio on. Poveliki crni pas. Lako trčkarajući primetio je njen hod.
Možda je prepoznao da voli životinje. Možda je u svojoj beskućnosti tražio siguran dom. Možda je samo u nedostatku ljudskoga glasa započeo nenametljivo praćenje.
Ubrzala je korak.
Ubrzao je korak.
Stala je.
Stao je.
Metri su odmicali. Odmicalo je i tiho praćenje.
Nelagoda.
- Kud ću sa  njim? Imam psa. Možda još malo, pa će skrenuti...
Ne skreće... Bar da je u blizini neka pekara, pa da kupim hleb. Da uđem... Možda je gladan? ... Tražiš li vlasnika ili si samo gladan? Ličiš na pulina.  Jesi li to?  Možda si se samo izgubio?  U gradu ti neće biti dobro, bolje je da ostaneš tu! ...
Pametne oči su nemo gledale.
- Čekaj, imam nešto lepo! Ako si gladan nećeš birati. On  mi neće zameriti, dao je meni, ja ću podeliti s tobom!  A?  Šta kažeš?

Teksas torba je u sebi krila veliku kesu sa žutim jabukama, ali  i plastičnu kutiju. Ona  je svojim unutrašnjim mirisom darovala okolinu. Unutra se nalazila ohlađena musaka od kiselog kupusa.
Miris je na nevidljivim krilima vremena nekim čudom prenešen u neko drugo vreme.Vreme detinjstva, skromnosti i unutrašnje lepote.
...
- Kad će biti gotovo?
- Biće, moraš da čekaš.
- Kad će biti gotovo?
- Još malo, pa mora u rernu! Donesi mi još drva iz šupe! Biće gotovo kad svi stignu, pa ćemo svi zajedno jesti.
Velika šerpa je na malom šporetu delovala još veća. Unutra se pržio kiseli kupus tanko nasečen na rebarca. Baka je veliku glavicu  kiseloga kupusa umesto  da pravi sarmu, iseckala na sitno. Stavila je luk i dugo ga dinstala u plavoj šerpi sa belim bobicama. Sve se pržilo  na plotni  staroga smederevca. Para se u oblacima lepila na debele zidove sabijene zemlje. Naboj nije upijao paru. Odbijao ju je i činio vidljive oblake beličastim. Od mirisa je glad postajala veća, a nestrpljenje neizdrživo. Meso se pržilo u tiganju. Tučanom. Kupusna para se lepila za staklo ulaznih vrata, niz koja se slivala kap po kap. Devojčica je hvatala brzoklizuće kapi svojim tankim prstićem i brzo ih prinosila ustima. Ispod vrata je u kuhinju ulazila hladnoća decembarskih dana.
Vrata smederevca su morala biti dodatno zatvorena drvenim lecom.
Pritisak je bio gotovo neizdrživ.
Miris pečenja i kapljice masti koje su sagorevale u pućkanju sadržaja plave šerpe. Pre potpunog pečenja lec se skidao. Vratanca su padala od vreline. Baka je musaku prelivala umućenim jajima sa malo mleka. Trenutak preliva je donosio radost. Jaja su od vreline narastala. Prekrila su ravnu površinu donoseći ostrva i uvle. Daleke nepoznate zemlje su svoje mape pravile u kupusu.
Pa opet lec. Kratko.
Rumeno, slasno. Isečeno na jednake delove. Svakom članu po jedan. Odraslima po dva.

...

Skimula je rukavicu s ruke. Oslobođenom rukom je podigla poklopac. Odjednom je torba bila višak. Podigla ju je na rame i druga ruka je bila slobodna. Izavdila je polovinu musake. Birala je mesto na koje će mu staviti hranu.  Ćupija ispred kuće je bila čista. Sveže počišćena.
Pravo mesto. Nije se bunio. Nije ga odbijao miris kupusa. Privlačilo ga je meso u njemu.
Jeo je.
Žurno je natavila dalje. Plašila se da se osvrne. Nije želela da je se postidi.  Prešla je ulicu. Na pristojnoj udaljenosti je pogledala unazad. Nije je pratio.
Jeo je.
Bila je zadovoljna.
Žurni korak je plesao.
Duša je pevala.

Mali crtež kao ilustracija.