уторак, 28. фебруар 2017.

Vrata

Bilo je mnogo vrata u njegovom životu. Neka su se otvarala sama. Neke   kvake nisu držale. Neka su se otvarala uz cvrčanje oštro i opominjujuće. Neka je morao dobro gurnuti da bi popustila, a neka je otvarao na silu. Neka nikada nije ni otvorio, jer su  se preteći uzdizala i u njemu izazivala neku nelagodu uz osećaj unapred izgubljene bitke.
Kako god bilo, danas se nalazio tu. Pred još jednim vratima. Možda poslednjim koja treba da otvori.
Nikako nije mogao da razmrsi čvor koji se  gordo držao preko njegovih ruku. Ruke je držao na čelu. Razmišljao je kako, zašto, pa opet kako i zašto?
Ruke su odbijale svetlost. One male pege stvorene taloženjem godina tužno su pričale svoje priče. Polako je spuštao ruke i  nežno ih, kao kakvo dobro čuvano blago, okretao na dlan.

Sećao se:

Dlan.
Nalazio se pred vratima. Onim životnim. Premišljao je kada i da li je pravo vreme da ih otvori...
Sedeo je.
Ćutao.
Na klupi u parku je, dok se dan prelivao u mnoštvo boja kroz  mnoštvo svetlosti  pružanih na sve četiri strane, nezavisno od toga da li će ili neće otvoriti vrata, razmišljao.
- Zdravo Milane! Šta si se tako snuždio? Pa sutra ti je veliki dan!  Izlaziš, odlaziš iz roditeljske kuće.To je život, sloboda, studiranje...Može se nazad, ali što bi? ... Hej, šta ti je ? -  Pored njega je sedala sredovečna gospođa od koje je  na pijaci kupovao zelen za supu. Ruke su joj  bile izbrazdane radom na njivi.
- Njie, ne premišljam se.  Imam strah od nadolazećeg... ne znam da li ...ili ne...
- Znaš li ti da ja gledam u dlan? Naučila sam...naučila... Daj...Hm...Hm...Uh! Uh!
- Šta je kaži? Šta je kaži?
- Ne mogu, moraš sam...
Sada je bio još zbunjeniji, još nesigurniji. Bolje da mu ništa nije rekla. Bolje da je nikada nije ni sreo, ni pružio joj dlan.

Dlan.
Poljubila mu je dlan. Njegov izbrazdani dlan, ispresecan mnogim linijama i urađen nafinijim filigranom koji su poznati majstori ispleli preciznim  alatom.
Bio je spreman da otvori vrata. Duboko je udahnuo. Vrata su se sama otvorila. Mnoštvo ljudi ga je čekalo. I nju.  Mnoštvo osmeha, pozdrava i
darivanja.
- Eh, ta su najlepša koja sam otvorio.

Dlan.
Dan, svetao, topao, osunčan, kada je on poljubio njen dlan. I otvorio vrata najlepšeg doživljenog pogleda,  osmeha i novog života.

Dlan.
Trag dlana na obrazu.
Da ili ne. Vrata. Nisu se otvarala lako. Privlačila su ga najsnažnijim magnetima načinjenim od strane čoveka.  Morao ih je otvoriti. Morao je!
- E jesam bio budala.  Od tada, od tih udovičkih vrata je krenuo moj sunovrat. Proklet bio dan kada sam  ih prvi put otvorio. Prokleti dani kada sam ih lako otvarao. Proklet neka je dan kada je ona saznala i otvorila ih.
Neka se izbriše dan  kada je ona zatvorila vrata  i odletela u neki nov život.

- Vrata.
Treba da ih otvorim. Šta će me tamo čekati ne znam. Svetlost?  Tama? Mir? Da li sam ih zaslužio?  Mnogo je vrata bilo u mom životu. Previše.

Ustao je i krenuo prema onim poslednjim.


Visibabe otvaraju prolećna vrata. 

субота, 25. фебруар 2017.

Prezentacija ,,Radost žute lubenice"



Zahvaljujem  timu Kulturnog centra, zahvaljujem gospođi Tanji na toplom prijemu i rečima dobrodošlice.
Zahvaljujem  gospođi Mariji Ostojić na čitanju pisma drage Veselinke Stojković.
Zahvaljujem svima koji su deo svoga vremena posvetili meni i mojoj knjizi.
Zahvaljujem svojoj porodici na podršci.

Zahvalnosti su mnoge, reči je premalo.
Nepoznatih lica je u publici bilo malo. Poznatih i dragih toliko da mi se duša ispuni radošću. Prepustila sam se trenutku i dozvolila da se draga lica rasplinu i preplave moju dušu.
Mladost se vratila.
Unela je mnoštvo boja i svetlosti. Radost žute lubenice se mešala sa radošću duše moje. Mešala se sa nekima koji su živeli, poletala je, dodirivala je sve prisutne. Tekle su reči bez prepreka i  vremena.

Moja radost se može porediti samo sa naslovom knjige.


    Osnovna čovekova potreba jeste prijateljstvo.  Ono nas povezuje od praiskona do dana današnjeg.

  Jedne letnje večeri suprug i ja slučajno sretosmo našeg prijatelja. Kako se dugo nismo videli, iznenađenje je bilo obostrano.  Ono što ću zauvek pamtiti jesu njegove reči:

  ,,Kako je lepo videti draga  lica moje mladosti".

   Prisetih se stihova  Desanke Maksimović

,,Mladosti, mladosti da brzo prolaziš
ljudi kažu,
ali ja te nikada neću pustiti,
oko srca svoga postaviću stražu jednog
bola i jedne radosti!
OJ MLADOSTI!"...





Dok je mene, dragi moji prijatelji, imаćete  samo mladost.

HVALA!

уторак, 21. фебруар 2017.

Videh majku

Videh majku
Živa se od života rastavljaše
Duša je boleše
Živeše tu.
Živeše bez disanja tu.
Disaše tamo
Gde ležaše sa životom
Rastavljajući se
Plod utrobe njene.

Bez volje se
Prepustaše.
Bez znanja se  opiraše
Bez misli životariše
Bez glasa govoraše
Moliše.

Majka plakaše
Majka govoraše
Bez reda.

Majka kazivaše jedno
Majka mišljaše drugo.
Moliše.

Otvorenih očiju grabiše zrak
Otvorene duše čekaše znak
Želeše bez moći
Čekaše
Moliše.

Računati na mene možeš
Za dana
Za noći možeš.

Tu sam.


Podršku davati mogu.
Tugovati mogu
S tobom
S majkom.

Ćutati mogu.
Plakati mogu.

Ćutim.
Plačem.

Za sve majke nežnih duša, nežni različak na svili.









петак, 17. фебруар 2017.

Čarobnjak iz bajke

Negde daleko, iza mnogo gora i iza mnogo mora, u nekoj dalekoj nepoznatoj zemlji, živeo je u svojoj drvenoj kućici sagrađenoj da pre svega bude sklonište, čovek.

Odabrao je ovu zemlju, da se skloni od dosadnih bockanja i života koji njije bio ono što je želeo.  Obožavao je brz život. Voleo je točkove koji za kratko vreme prevaljuju mnogo kilometara.  Voleo je žestinu koja peče grlo, a kako je oduvek mrzeo svoje korene, dopuštao je sebi, ne onu ljutu rakiju što žari, već one inostrane opake tečnosti  koje domaći čovek  snagom svoga bića-  ne podnosi.
Iza sebe je imao propali brak.  Da li svojom ili tuđom krivicom nije znao. Nekako, nikada nije mogao da se skrasi na jednom mestu. Stalno je tragao za uzbuđenjem. Trebalo  mu je još. Trebalo mu je novo. Trebalo mu je nešto što neko drugi ima.
Tako je bilo oduvek.
Ako su se deca igrala loptom, on je želeo frizbi.
Ako su deca vozila bicikl, on je imao mali motor.
Ako su deca šetala, on je jurio na rolerima.
Ako su drugovi pili koka kolu iz limenke, on je pio pivo. Kada su drugi pili pivo, pio je i on , ali sa malim dodatkom energetskog pića.
Drugi su palili prve cigarete. Njemu je trebalo više...
Uvek se skrivao iza drugih. Uvek je pronalazio način da se čist izvuče iz svake situacije. Imao je onu osobinu zlog čarobnjaka iz bajke, koji se dobrima činio dobar.
Samo je jednom,  u čudnom izlivu iskrenosti, kada je  na dušu koju je skrivao i od samoga sebe, pala neka božanska svetlost, potpomognuta   moćnom rukom i nebeskom srebrnom prašinom, priznao:

- Drugi misle da sam dobar, ali ja to nisam. Imam neku crtu surovog praiskonskog čoveka koja me goni bičem Atile Hunskog.

Probijao je okvire detinjstva.
Probijao je okvire mladosti.
Jednostavno je morao da probije okvir sredovečnosti, koji ga je gušio kao ništa do tada.
Napustio je ženu i decu.  Ostavio ih je da žive svoje živote, dok će on živeti svoj. Otisnuo se u avanturu nove mladosti.

Zaista:
.
- Vratio sam se. Snaga mladosti se vratila u moje ruke. Lako sam napravio splav koji me je poneo do ove daleke zemlje. Plovio sam na njemu. Leteo sam na njemu!
Pa, ja sam čudo!
Mogu sve.
Podigao sam sebi kuću na visokom drvetu. Plavo nebo me pokriva svojom mekotom. Lebdim i pevam. Sviram snagom vetra.  Razgovaram sa izgubljenim perom nekada sjajne ptice blistavog perja i oštrog glasa.  Kupam se u blistavim kapima kiše.
Mislim daleko.
Pričam blizu.
Šapućem.
Čujem samo udaljeni eho glasova koji me dozivaju. Čujem, ali se ne javljam. Neću da se javim. Zaslužujem novi život. Zaslužujem ovo nebo i ovo drvo. Zaslužujem morske talase i nepregledne plaže pokrivene srebrnom mesečinom.
Neću da se javim. Nemojte me zvati.
...
Pokraj bolničkog kreveta stajala je žena.  Davno je prestala da plače. Davno su joj suze presahle. Utonule su duboko u zemlju. Izmešale su se sa prahom svih njenih davno otputovalih. Mogla  je samo da gleda telo povezano mnoštvom cevčica za život. Duša se izgubila.

- Uspavana i daleka,  možda  živi tamo negde, u nekoj nepoznatoj dalekoj zemlji iza  mnogo gora i iza mnogo mora. Možda sedi na grani nekog nepoznatog drveta i sanja svoje izgubljene snove. Možda se zaigrava nošena vetrom i sunčevim zrakom, pa puna  nove životne radosti traži dečaka i neku novu mladost.

Tiho
Iz dana u dan
Nošena kroz
miran san.
Duša
Šeta, leti, skakuće,
Mesečini šapuće.
Donosi,
Daruje,
Odnosi.


Duše i slika na svili -  ,,Odjeci" .

уторак, 14. фебруар 2017.

Zeleni se jagodo...u mojoj baštici

S prvim najavama topline leta, ljudi su postajali topliji.
Toplije su im bile oči. Nekako su se punile jutarnjom svežinom koja se kroz mnoštvo mirisa prelivala u mnoštvo reči. Reči su se preplitale. Letele su kroz otvorene prozore i dodirivale su sve koji su otvorenih duša išli kroz život.
Letelo je i zeleno i plavo. Letelo je ljubičasto i žuto.Vijugalo je kroz otvorene bašte i raspevane ulice.
Od svih mirisa, najviše opijanja je donosio miris jagoda. Onako bogat i sladak, carovao je i darivao, otimao i pružao najveće zadovoljstvo koje se moglo zamisliti.
Pijaca se nalazila u centru grada. Nije bila ni mala, ni velika, taman onolika kolike su potrebe male varoši.  Bivala je mala jedino s početka leta,  kada su na tezge dospevale jagode. Tada se dešavalo čudo!
Pijaca nije mirisala na pijacu. Ulice nisu mirisale na ulice, grad nije mirisao na grad...  sve je mirisalo zrelim svežim, bogatoživotnim jagodama.  Mirisao je vazduh, mirisala je voda, mirisali su ljudi. Starima bi miris udahnuo  novu živost, a dečja cika se nadaleko čula.

- Požuri, prodaće se sve...požuri...idemo, idemo...

Tako dan za danom, dok traju.
- Molim, te kupi dva kilograma onih domaćih, mirisavih, onih od kojih krv brže prostruji, a nepca zadrhte od slasti. Nemoj one pikirane, iz plastenika,  one imaju ukus plastike ispod koje rastu.  Pravim tortu. Jagode su neophodne. Malo ću staviti, malo ćemo pojesti.
 Kreni već!
- Krećem, letim, na krilima vetra ću kao ptica da odletim.
Sa zebnjom u srcu ga je ispratila. S nevericom dočekala.
- Nema, sve je prodato. Nema!
- Kako nema?  Znala sam. Kad ti ideš... bolje da sam otišla sama! Sad mi je dosta. Od jeseni počinjem da sadim jagode. Neće više biti pijace! Neće biti kasnog ustajanja, pa hoda do praznih tezgi!

Kao u nekoj bajci:  Što reče to steče!

Imali su baštu u dedinoj kući. Mala baštica. Malo boranije, malo zeleni i šargarepe, tek toliko da supa zamiriše starinskim mirisom bakine kuhinje, obogaćene ukusom svežeg povrća.
- Ali dosta je! Od sada sadim samo jagode!
Bilo je potrebno dobro razglasiti nameru. Bolje je uzimati rasad sa više strana, da bude razlike u vremenu dozrevanja plodova, da se duže uživa u crvenoj slasti.
Uvek bi osetila nagon za jelom, pri samoj pomisli na slatki ukus crvenog lepljivog soka koji se u bogatom mlazu spušta niz grlo, malo grebuckajući crnim, sitnim semenkama.
Prekopati. Sačekati da mraz učini svoje.  Usitniti zemlju onom dedinom motikom dobro izjedenom zubom vremena i bogatstvom snažnih udaraca u suvu zemlju. Pa sadnja, pa zalivanje, pa nadgledanje, pa disanje životom jagode, pa pesma:
...Zeleni se jagodo, zeleni se jagodice...
Ali ne u travi. Nije smelo biti korova, ni jednog jedinog. Često je s mukom vadila blato ispod noktiju , a počupani korov je ostavljao tragove na njenim rukama.
Prva godina...
Druga godina...
Treća godina...
Prvi plodovi su stizali.  Lepota ukusa i zadovoljstvo učinjenom, su brisali muku i trud. Imali su izobilje. Pravo uživanje za sve. Nije se znalo da li su bolje one krupne, raskošno crvene sa krunicom zelenila na glavi ili one sitne, tamnocrvene bogate sunčevim zracima pretvorenim u šećer. Nestajale su!
- Vidiš, to je posao! To vredi.
Višak se pretvarao u sok, koji je trajao duže od sezone.
- Sledeće godine će ih biti! Ima i džem da kuvam! Jedva čekam!

Jesen je donela svojim bogatstvom mnoštvo boja i ukusa. Za nju je postojao samo jedan. Ukus zrelih jagoda. S ponosom je gledala svoju baštu. Uspelo joj je uz puno truda i mnogo sati provedenih u radu da jagode zauzmu sav prostor. Rasađivala ih je i sadila. Sakupljala je rasad onih mesečarki koje daruju od maja do oktobra.
Bila je ponosna.
Poslednje tople dane miholjskog leta je provodila u svojoj bašti. Sedela bi na toploj zemlji. Upijala je njenu snagu. Davala joj je ljubav i nadu. Obećavala je bogat rod uz svu zahvalnost za uloženi napor. Skoro geometrijaska preciznost se mogla videti:
Redovi i brazde.
Lepo pružene vitice mladih izdanaka, fino potkresane,  su polako tonule u dugo čekani odmor. S prvom hladnom kišom će potpuno utonuti u zimski san, a na proleće će eksplodirati svom svojom snagom.

- Odjeknuće cvet snagom svih cvetova od praiskona do dana današnjeg! Pesmo moja, pesmo...Zeleni se jagodo, zeleni se jagodice, zeleni se u mojoj baštici, oj...zeleni se u mojoj baštici joj...

Oktobar, novembar, decembar...nizali su se meseci. Besneli su vetrovi  svađajući se među sobom. Severac je često bio pobednik. Često se razmetao potpomognut ledenom kišom ili snegom. Ponekad su se iza njega skrivali snegovi, čineći smetove. Praznu baštu i pustu kuću niko nije obilazio. Spavali su mirnim snom predaka koji su svoje poslednje dane provodili pod krovom sada oronule kuće.
S prvim prolećnim danima , već početkom marta, naoružana osećanjem radosti koje svako proleće unese u duše vrednih ljudi, krenula je u obilazak svoje bašte. Bilo je vreme za buđenje!
- Sigurno je odnekud zalutao koji korov ili je zimski vetar   s nepoznatih strana doneo suve grančice i lišće koje je moram očistiti.   Idem, idem... Zeleni se jagodo, zeleni se jagodice, zeleni se u mojoj baštici oj, zeleni se u mojoj baštici oj...

- Majko moja! Majko moja! Šta je ovo? Šta je ovo? Gde su? Gde su`? Šta se to  ovde dogodilo? Jaoj, jaoj!
Srce joj je na trenutak stalo. Na trenutak je nestalo u beskraju vremena, u nekom procepu, kada se duša predomišlja da li da se oprosti od umornog tela ili da nastavi dalje. Na trenutak je sav rad i trud uz gromoglasno podrugljivanje proleteo ispred njenih očiju u obliku troglave aždaje, a ona je bila careva kći jedinica, nema ,nemoćna da se suprotstavi i bez ikakve moći da odbije postojeće zlo.
Bašta , do poslednjeg decimetra pretvorena u jagodnjak je nestala.  Posađene sadnice jagoda su nestale. Pogled je leteo od usamljenog patrljka, do usamljenog patrljka. Jagode su bile pojedene od dvonogih komšijskih nemani. Nekoliko šarenorepih kokošaka je gordo raširenih repova šetalo kroz ostatke zelenog carstva.
Bašta se pretvorila u blatnjavu pistu, dobro utabanu troprstim nogama. Sitan vez do sitnog veza  toliko čvrsto isprepletenog da se potka nije videla, a vez nije ličio na vez, već na mnoštvo grešaka nerazmrsivo zamršenih i gordijevski vezanih u čvorove.
- Blato, mulj!  Mulj ste napravile od moga truda!
S one strane drvene ograde četiri dečja oka su virila. Letos im je davala jagode. Crvena činja je samo preletela preko zida, a otežana se vraćala nazad.
- Gde je vam je tata?
- Nije kod kuće!
Gde vam je mama?
- Nije kod kuće.
Naslonila se na zid,  da ne bi položila svoje telo u beživotan jagodnjak.
- Kažite tati da dođe kod mene.
Tata se nije pojavljivao. Duboko razočarenje je preraslo u ljutnju. Ljutnja u bes. Niko se nije pojavljivao! Čista sreća!
Bes je splasnuo. Vratila se da ulovi komšije. Vrebala je trenutak da izađu napolje.
- Pa komšija, šta je to?
Nisam znao da će one tako to...ja ih pustio malo...da čeprkaju...malo gliste...malo ...
- Pa kad si video šta rade, što ih nisi zatvorio?
- Nisam mislio  da će one tako... nadoknadiću štetu. Kad stignu jagode doneću dve gajbice... baštu ću ponovo posaditi...
 Nadajući se da će održati obećanje, čekala je. Bašta se malo po malo pretvarala u zapušteno parče zemlje. Ubrzo je divlji bagrem svojim dubokim korenom odnekud došetao. Video je plodno tlo.  Nastanio se. U goste su mu došle sestre. Stigla su i braća. Jagodnjak se pretvorio u bagremov šumarak. Bašta u neprohodnu šumu.
Ona se i dalje nada!

Радост

Данас сам даривана радошћу.  На мој сто
стигле су дивне књиге, које ћу с уживањем читати.

среда, 8. фебруар 2017.

U rukama nosim

U rukama nosim nebo!

Jer se plavo proteže kroz duge godine postojanja
Plavo se nalazi u svakom meni dragom
Neko nosi plavo oko,
Neko nosi plavu dušu,
Neko nosi plavu suzu,
A neko  neko se raduje plavom.

U rukama nosim dugu!

Jer je život obojen njenim bojama.
One se prelivaju i čine život lepšim i poletnijim.
Dugu u srcu nose svi meni dragi,
Kroz njih raste ljubav i preliva se zlatnom lepotom svetlosti i vode.

U rukama nosim reku!

Jer se svakoga jutra prevozim preko nje.
Čini se mirnom i uspavanom.
Živi.
Ona nosi tajne života i lepotu sunčeve svetlosti.
U njoj se oslikava i nebo i jutro i drvo i šuma.

U rukama nosim reč!

Jer reč čini čudo
Reč je moje bogatstvo najveće
Rečju radim,
Rečju kazujem unutrašnje i spoljašnje
Rečju podižem i spuštam
Rečju delim i uzimam.

U rukama nosim travu!

Jer volim Lorku,
Volim zeleno.
Volim zeleni odsjaj sunčeve svetlosti kroz razgranate krošnje drveća.
Volim ples visoke trave kroz koju vetar raznosi nemir.
Volim  tanku vlat bogatu semenom
Puštenu da odnese neki novi život.

U rukama nosim snove!

Jer vidim daleko i duboko.
Vidim nedostižno i usamljeno.
Vidim skriveno i tajno.
Vidim drago i daleko.

U rukama nosim...

Slika na svili  ,,Negde između".

понедељак, 6. фебруар 2017.

Pismo izgubljenom dečaku

Neću dozvoliti tvoje zidove!
Vidno polje ti se suzilo.
Oči su ti se smanjile od gorčine koju nosiš i nimalo se ne trudiš da je prikriješ ili zadržiš negde u svojim dubinama.
Svemu imaš zamerke.
Svima nalaziš mane.

Zaboravljaš.

Zaboravljaš prostor bez tame.
Zaboravljaš male stvari koje čine život.

Pričaš  iste priče, o tome kako treba i zašto treba. Odlaziš na svoja putovanja u neke vode koje nemaju dah prijateljstva i sobom nose samo talog buđi i nečistoće.
Ćuti.
Sećaš li se kao veliki pesnik peva:

...ćuti i pusti da sad žile moje...

Seti se stihova svoje mladosti, seti se lepote plavog beskraja i pogleda uprtog negde u  tajanstvene daljine.
Znam da si želeo putovanja i pustolovine, nepregledne tajanstvene dubine i vrhove pokrivene snegom, nikada otopivim. Želeo si pustinje i retke životinje skrivene duboko u pesku. Zavideo si im na skrivenosti od moćne toplote Sunca.
Želeo si da vidiš kamen na kamenu.
Na kraju, zar ih nisi dobio?
Tvoj život je najveća avantura darivana od strane Gospoda.  Odluka Jedinoga da se baš ti rodiš i čast da baš ti udahneš vazduh bogat čistoćom i da osetiš dan umiven predivnom jutarnjom rosom, je milost Njegove ruke.
Budi srećan i nosi je s ponosom.
Podigni glavu i leti slobodno u beskraj dana  sve do same večnosti.
Ponesi smo onoga  dečaka u sebi. Pusti da on priča svoje snove. Pusti ga da poleti  na krilima Fuhura- zmaja sreće,  koji  svojom snagom  seje  prah po ljudima i  vremenima.
Duboko udahni.
Izađi  na kišu i sneg. Izađi na onaj mrski zapadni vetar koji ti toliko smeta. Možda ćeš uspeti da vidiš lepotu u njemu.  Oslušni njegovu igru kroz modri sumrak.  Pričaće ti o ljubavi i prijateljstvu, o dalekim meridijanima i ribama koje plivaju po južnom moru.  Putovaćete daleko, do juga , gde je carstvo hladnoće i gde sve spava.
Samo oslobodi ono dete u sebi.
Primaj.
Neću dozvoliti da se i zgubiš u magli. Neću dozvoliti da te gorčina zatrpa.
Tu sam za sva vremena. Dovoljno je da pružiš otveren dlan i da me dotakneš njegovom toplinom.

U modroj gori,
Pokrivenoj nebom i
Beskrajnom lepotom.
Glas ori.
Peva.
Šapuće.
Grleni se!
Dodiruje notom obojenom.
Prkosi.
Donosi .
Daruje.

Pruži dlan.
Danas je novi dan..
Sutra će osvanuti dan.
Dan po dan
Po radosti istkan.

Za retke-  retko. Kaktusov cvet.

недеља, 5. фебруар 2017.

Sretoh te pre neki dan


Sretoh te pre neki dan.
Uvek se obradujem kada ugledam tvoju još uvek vitku priliku i užurbani korak. Telo si uvek zanosila, govorila  njime, otkrivala svoje tajne.
Otkrivala si raspoloženje.
Nisam gledala tvoje lice i bore koje su donele godine. Gledala sam tvoje oči. Tamne, ovenčane radošću susreta. Godine su nas naučile da vidimo i ono skriveno u dubinama.
 Vidim...

 ...kada smo lebdele praznih džepova, kroz lepotu dana mladosti, kada smo sanjarile cvasti lepote i bujnih reči, a u sunčev sjaj ugrađivale  svoje duše. Plovile smo na čamcima ispredenih reči, nikada pokidanog konca, ili iskrzane niti.
Sećam se hladnog zimskog dana.
Posle predavanja u školi i kratke šetnje kroz našu malu varoš, stale smo da izmenjamo još koju reč.
Reči su se prele.
Reči su se nizale i nizale.
Bilo ih je toliko da ne znam više o čemu su govorile. Sećam se samo njihovog narastanja,  kao što narastaju baloni sapunice,  kada se prazna šampon boca napuni vodom, pa se dobro promućka. Bogatstvo bele pene donosi radost. Narasta i narasta. Otvaranjem čepa pena se preliva, klizi preko ruku i kvasi. Donosi vedrinu i sjaj čistote. Čistile su nam se duše.  Sjaj sva četiri oka se belasao s ponosom i uzdizao se u hladnoći,  zubatim suncem osunčanog dana. Nismo osećale peckanje mraza, ni promrzline na nogama. Tek nas je iz praznog razgovora trgao glas školskog druga.
- Ne mogu da verujem, da imate još reči...neverovatno...davno sam zaboravio da sam bio u školi...

Sećam se i jednog septembarskog dana.
 Sunčan i topao. Svetao u svojoj lepoti i bogatstvu boja. Žuto se prelivalo i darivalo sve otvorenih duša i čistih srca. U džepu svega nekoliko dinara, zaostalih posle skromne, podeljene užine. Pijaca se pružala i mahala je svojim bogatstvom.
Boje.
Mirisi.
Mrgodna i nasmejana lica. Opomena davno punjenog stomaka se zvučno naglašavala. Umorne i gladne gledale smo bogatstvo. Preračunavale smo koliko se toga može kupiti za ono malo novčića. Tačno dve jabuke. Sećam se njihovog ukusa. Sećam se one glatke neoprane crvene kore. Sećam se sjaja kojim su zablistale kada smo ih brisanjem o majice uglancale do savršenstva.
Slika je toliko živa.
Tvoj smeh čujem. Čujem i svoj smeh.  Osećam radost dana mladosti. Čujem ispredanje priča bez težine. Čujem puno reči bez težine.  Bile smo jedna drugoj podrška i dobrota. Bile smo jedna drugoj sestra. Ni ti ni ja sestre nismo imale.
Sećam se i dana plavetnila i mirisa neistraženog neba.
Sećam se one godine kada smo obe počele da radimo. Pa štednja da odemo na more. Osećam miris plavog.  Osećam peckanje soli na svojoj koži. Osećam toplotu kamena i vrelu noć provedenu na prozoru iznajmljene sobe. Sećam se priča do duboko u noć.  Predivo se samo zavijalo u veliko bestežinsko klupko.
Onda su došla neka nova lica u naše živote. Porodice i obaveze. Rano ustajanje i kasno leganje. Došli su neki novi dani i neka nova, drugačija druženja. Reči su dobijale ne težini. Nikada više nisu bile bezbrižno razigrane u svojoj leptir igri.  Udaljile smo se, sporim, ali sigurnim koracima.

Slučajni susret  je doneo da svojim iskustvom vidim tugu  oko tvojih usana. Osmeh ti je vedar, ali,  blistavost se izgubila.
Obećavamo da ćemo se sresti. Obećavamo da ćemo odvojiti dan, da se narazgovaramo onako kao nekada. Obećavamo da ćemo opet u neko mirno letnje veče ispredati stare priče bez težine.  Obećavamo da će bezbrižna mladost opet doći da nas ponovo ponese nekim davno zaboravljenim stazama.
Slažem se s tobom.
Obećavam.
Osećam da je ono vreme kada se nismo sretale donelo bol i mnogo dubokih brazda na tvojoj duši.  Osećam gorko i počinjem da mislim gorko. Obema rukama i svom svojom rečitošću teram gorčinu. Nije nam potrebna. Iznutra smo iste. Spolja ostavljamo ljudima da presude. Spolja svaka bora priča svoju priču.
Zaista.
Obećavam da ćemo jedne blage letnje večeri ušetati  u neku cvetnu baštu. Udisaćemo miris petunija bogato darivanih suncem. Udisaćemo njihov miris, a iz svojih duša ćemo pozvati one blage povetarce koji nose mirise mora i udaljenih meridijana. Bićemo, kao nekada u našoj mladosti bezbrižne  i dokono spremne za  motanje konca u veliko klupko.

- Pozvaću te telefonom, da ti javim kada budem imala promociju svoje knjige. Bila bih veoma srećna ako budeš mogla da dođeš.

Za nju.
Svilena ešarpa.

петак, 3. фебруар 2017.

Промоција књиге,,Радост жуте лубенице"

Поштовани пријатељи,
 Уколико се крајем фебруара нађете у Кикинди, биће ми част да присуствујете промоцији моје књиге ,, Радост жуте лубенице".
Промоција ће се одржати у Великој сали Културног центра у Кикинди, 24.02.2017.године са почетком у 18 часова.
Хвала!







четвртак, 2. фебруар 2017.

Majstor Đula

U nizu ušorenih kuća i mnoštvu tajni koju su one krile,  isticala se jedna. Mala, neugledna. Svojim izgledom je saopštavala da joj mesto nije tu, već da se nekim čudom, magijom, ljudskom voljom ili božanskom nebrigom našla tu.
Možda naziv kuća nije odgovarajući.  Kada bi se namernik namerio da je opiše , morao bi birati reči koje najbolje oslikavaju njenu spoljašnjost. Koliba, udžerica...
Plitak temelj,  od,  možda jedne cigle. Nakrivljeni zidovi, nikada oprani prozori, čija su okna bila mešovita. Malo stakla, malo debelog istrošenog najlona. Krov je sadržavao mnoštvo ploča: drvenih, limenih, valovitih, onakvih kojima se pokrivaju terase. Našao bi se tu i pokoji crep,  davno izašao iz modle i svih vremenskih okvira. Tanki, od cevi istkan  dimnjak je uvek otpuštao dim.
Godišnja doba za nju nisu postojala. Unutra je uvek gorela vatra upaljenog šporeta  (od više starih smederevaca napravljen smederevac).  Ponekad se kuvala  hrana, neki kupus ili pasuj, takav da je cela ulica mirisala na sadržaj lonca. Ponekad je lonac iskuvavao veš, a nekad bi samo izlazio dim obojen bojom tajne, zagonetan i beo sličan onom konklavskom.
Dvorište je bilo u skladu  sa kućom. Sadržavalo je  svega što bi ljudsko oko moglo poželeti. Modernije rečeno, tu se nalazio otpad koji je u sebi sadržavao sve od igle do lokomotive.
Na urednu i  umivenu komšijsku kuću naslanjala se velika smokva. Pukim slučajem iznikla tu iz semenke donešene nepoznatim južnim  vetrom obogaćenim mirisom dalekog mora.  Bogato je, za neuznemiravanje,  darivala svoga gazdu Majstora Đulu.
Majstor Đula je radio sve. Sitne popravke po komšiluku, krupnjie radove zavarivanja ograda i starih traktora, odnošenja starih, bezupotrebnih stvari i donošenje istih u čarobno dvorište,  nikada sito.  Darodavci su još neko vreme s trotoara ispred kuće mogli da pogledaju svoje bivše stvari. Nikada ih niko nije tražio nazad, iako su tužno pognutih glava,   drage uspomene, čamile na letnjoj vrelini, jesenjim sumornim kišama ili na veselom prolećnom vetru. Ni zimski mraz ih nije štedeo.  Letnje sunce ih je najbrže jelo, pa su se same od sebe pretvarale u gomile smeća i stapale se sa okolinom.
Ispred razvaljenih i drvenom gredom poduprtih ulaznih vrata je uvek, kao drevna sfinga, spavao debeli mačak.
- Jel, komša? Jel, komša? Oćeš da ti prodam ovo parče zemlje?  Da  me izdržavaš dok sam živ? - često je znao da pita najbliže komšije koji su zazirali od njega i njegovih čkiljavih očiju.  Naročiti strah je izazivalo oko koje se vrtelo u krug. Nestajalo bi negde iza gornjeg kapka, plivalo  negde po unutrašnjosti lobanje, da bi  se opet u svom sjaju doteturalo napred. Sujeverni su sklanjali decu, da ih ne urekne  tom svojom plovećom napravom.

Ali!

Kakva god da je bila njegova spoljašnjost,  neodoljivo je privlačio žene.  Ženio se petnaest puta. Bar su tako starosedeoci ulice pričali. Nije da je sa svakom bio venčan, ali žene su dolazile i odlazile kao muve što dolaze  na lepljivu traku okačenu za gredicu terase.
Nisu se  baš lepile. Neko vreme bi proživele tu. Trudile se da poseju nešto svoje i da duša čoveka nastanjena Majstoru počne da živi nekim drugačijim životom. Velikom brzimom bi i odustajale od te svoje namere.  Možda su samo pokušavale da izmame novac iz džepa majstora, možda su tražile sklonište ili mir bar na kratko. Kako god bilo- bilo je. Trajalo je dok traje, pa iz početka.

- Moj prva žena...moj prva žena, bio lep. Bio lep ko jutro. Svež.  S kosu veliku do zemlje. Pleo je kosu u pletenicu. Kad je uvatim s ovu moju majstor ruku, pa je trgnem... Odma doleti  tu. Kuvo mi je. Rodio mi je decu. Imam s njom sin. Dok sin bio mali, nekad ode kod oc i matere, ode, pa se vrati.  Tako išlo dok išlo. On ode, ja dovedo Marišku, Mariška sedi malo,  pa pobego... Došlo Smilja. Lepo Smilja... kaže kod teb Đul nije dobro... pa ode...   Vrati se moj žena.  Žena poseko kurjuk, da je viš ne vuče moj ruka za kosu... Ja ćuto... Sin narasto. Kaže ide on i vodi mater. Idi samo idi.  Ja mogu sam. Ode on  u grad da radi.  Otišla s sin. Nek samo idu. Bolje mi ovako sam. Nis dugo bi sam.  Dođe žena, kaže beži od njen muž.  Ode. Dođe neka drugi. Da bog skloni i sačuva... pije ko muški... ne jede, ne radi, samo vruću rakiju pije ...jedva da mi nešto ostane od nju.
Oj,  dete moj, ti što pitaš koja po redu dođe. Koj  i  je brojo... Šesta, sedma, osma, deveta...Pa mi se vratio ona treća, bio tu malo, pa ode i tako tu i tamo , tu i tamo... Ko bi ji nabrojo?! Pitaš kako sam ja to? Kako? Malo tako, malo ovako i tako nekako. Evo  osamdeset godina imam. Čekam ženu da dođe. Otišal u dućan, još juče, a nema je...

Začuđen prolaznik skriva osmeh. Ne zna da li bi se smejao ili plakao. Šta da kaže? Ne može ni sa onom jednom da izađe na kraj , a dedica... Pravi majstor...
Majstor Đula!
- Bogme,  Đula svaka čast!  Vi tolko žena ispratili...
-Nij to ništa, još ću ja. Samo da on dođe iz dućan...

Kao sećanje na Majstor Đulu slika na svili  ,, Mačak" .