понедељак, 27. март 2017.

Radost Čučkove knjige

   Rečima se ne može opisati doživljeno.
Ljubaznost domaćina i veoma dobra organizacija obeležavanja Čučkovih dana zaslužuju krila.
Pozitivna energija gospođe Ozrenke Đurić Radulović se prenosila na sve prisutne. Pohvale se odnose i na njene saradnike. Osećali smo se kao da smo kod kuće i da se poznajemo čitavoga života.

Velika je radost naći se na takvom mestu.
Velika je radost dobiti priznanje koje nosi ime velikog pesnika.
Velika je radost  Radost žute lubenice.
Nagradu nisam primila samo ja. Sa mnom je dobijaju moja porodica, Veselinka Stojković, Andrea Beata Bicok, Kreativna radionica Balkan i svi koji su na bilo koji način doprineli nastajanju ,,Radosti Žute lubenice" .
Knjige su najbolji putnici. One nadmašuju vreme, nadmašuju ograničenost ljudskog života. One se stapaju s vekovima i podižu mostove koji ih spajaju.
Balkanski duh koji prožima sve nas sa ovih prostora je spojio



stihove Branka Čučka sa rečima napisanim u mojoj knjizi.
Svoju zahvalnost izražavam još jednom stihovima Branka Čučka:

Kada su me na svijet izdali
moj otac i majka moja
u grubom povezu
sa pečatom narodne biblioteke na leđima
sve radio stanice govoraše jezike Vavilona
Mislim da se moj otac grdno napatio
lijevim uhom slušajući Moskvu
desnim Glas Amerike.


http://www.glassrpske.com/kultura/vijesti/Branko-Cucak-prijatelj-i-pisac/lat/232894.html




среда, 22. март 2017.

Ljubi bližnjega svoga



Toplo nedeljno popodne je uveliko odmicalo. Polako se počeo zaboravljati ručak, a letnja sparina je uzimala svoj danak.
Gorelo je nebo.
Gorela je zemlja.
Sve se užarilo toplotom Zvezde.  Debeli zidovi kuća od naboja su dugo zadržavali hladovinu.
Tih dana je to bilo nemoguće.  Ugrejali su se, popuštajući pred voljom Gospodnjom. Danju se još moglo izdržati u unutrašnjosti kuće, ali su  noći bile nepodnošljive.  Odrasli su spavali u kotarkama na prostrtoj slami, pokrivenoj jutanim čaršavima.
Večeri su bile teške.
Dahtalo je i staro i mlado. Dahtale su i životinje i ljudi. Samo su koze u miru hladovine žvakale i preživale zalogaje hrane. Imale  su volju da jedu. Lagano su trljale gornju o donju vilicu.  Gutale su blago usahlu travu. Nedostatak vlage dopunjavale su pijenjem ugrejane bunarske vode iz šerpe sa koje je deo kalaja otpao. One za to  nimalo nisu marile. Gledale su svoja posla.
Devojčica je volela kretanje vilica Belkinih. Belka ih je hranila. Belka je davala mleko, kada mleka nije bilo nigde.
Znala je da satima sedi pored nje. Gledala je žvakanje vlati trave, Krug po krug. Kada bi koza dozvoljavala, milovala je njenu belinu. Pod prstima je osećala toplinu i prijateljstvo. Nije joj smetao miris stada ili ustajali zadah sažvakane trave.
 Koza je bila sve. Ljubav . Dobrota. Hrana. Mir.  Koza je bila prećutno prijateljsko odobravanje.  Drug za duga popodneva i nemirne večeri.
-Gde vodiš Belku? Gde... spazila je oca kako odvezuje kozu.  U svojoj pomućenoj svesti  i stalnoj tražnji novih količina alkohola , hteo je da je krišom odvede, da je proda.
-Gde vodiš kozu? Ne dammmmmm, neeeeeeee, neeeeee-  glas joj se grlenio, narastao je, uzbunio je sve koji su se našli u blizini.
Otac je vukao kozu.
Ona se obema rukama okačila o Belkin vrat, spremna da pogine u svom nastojanju da je ne prepusti. Baka je uletela u kraj dvorišta u kome se nalazila šupa koja je kozi značila dom. Metlom je lupila zeta po glavi.  Pa opet i opet.
- U mojoj si kući! Primila sam te! Sve  si propio! Hoćeš i kozu? Ne dam! Ne dam! Beži, da ne uzmem motiku! Beži!
Metla načinjena od  divljeg sirka je samo letela, nanoseći crvene tragove po nevoljenom zetu.
Ništa mu drugo nije preostalo već da se okane ,,ćoravog posla".
Koza je bila spašena.
-Mila moja Belkice. Beeeelkiceeee!
Belka je mirno stajala, nemo ispraćajući poslednji trzaj metle. Rat je bar na kratko bio završen.
-Hajde, jedi! Žvaći! Kako ti to lepo umeš! Kako ti to vešto radiš!
Toplota je nosila svoj danak. Miris ustajalog kiselog znoja se počeo širiti unaokolo.  Muški svet se rashlađivao olako odbacujući odeću  i polivajući se hladnom bunarskom vodom, a zatim bi se povukao u unutrašnjost kuća. Žene su izbegavale svaki kontakt s drugim telom. One su rashlađenje tražile na svoj način.
U komšiluku je bila žena. Živela je sama. Sudbina joj je oduzela dobar deo sluha, ali ako se sagovornik malo unosio u lice i pri tom još govorio povišenim glasom, imao je uspeha.
Toga popodneva je vazduh   vrcao.
Naravno, devojčica je svoje toplo popodne provodila pored svoje miljenice, što od milošte, što od staha da se ne ponovi malopređašnja situacija.
Mileva, kao se žena zvala je nasred dvorišta, ne obazirući se ni na koga, iznela lavor s hladnom vodom. Počela je rashlađivanje svoga krupnog tela. Skinula se. Ostale su samo gaćice na njoj. Grudi su joj u svojoj punoći padale na okrugli stomak. Prala ih je stalno ponavljajući potapanje ruku u lavor. Devojčica je gledala.  Kod njih su svi mršavi . Usahli.  Ovo je bio sasvim opčinjavajuće interesantan prizor.
Kao kada se Belkino vime napuni mlekom.
Pamuk  se natapao vodom.  Pre njihovog skidanja, obukla je haljinu bez rukava. Poznatu pod nazivom kecelja. Kecelja je bila od tankog cica. Gaćice su pale na bogatu banatsku  prašinu, koje se pod kapima vode  pretvorila blato. Oprala je i nih. Okačila ih je da se suše u svojoj raskoši.
- Milice, zovi babu i mamu da pijemo kafu. Sad ću skuvati!
- Evo, idem odmah!
Ispod starog oraha bio je postavljen mali sto sa drvenim stolicama oko njega. Na stolu su stajle male šoljice u kojima se hladila kafa. Onako vrelu je niko nije mogao, ni želeo, piti na letnjoj žezi.
Toplota je sprečavala domaćice da mese klače.  Neko golicajuće opominjanje nedostatka istih je Milevu nateralo da napravi kokice. U staru šerpu je stavila žuti kukuruz kokičar. Morala je stalnim pomeranjem drmusati šerpu. Čitavo telo joj je plesalo kokičavi ples.
- Leeevooo, deeesnoooo, leeevooo, deeesnoooo...treeslo se telo ispod cicane kecelje. Tresle su se noge i bujno poprsje. Tresla joj se duša. Sve dok se pucketanje nije završilo. Onda je beli sadržaj sipala u metalnu vanglu.  Stavila ju je na sto.  Grickali su svi. Dno vangle se brzo pojavilo. Na njemu su ležala neiskokana zrna. Mileva je krupnom šakom  okruglim  valjuškastim prstima hvatala puvare. Staljala ih je u usta. Donja vilica se trljala o gornju. Gornja je pritiskala donju. Kružno. Gornja mirno, donja u krug. Uz zvučno puckanje.  Uz zvučno krcknje.
- Baba Mileva, pa ti žvaćeš kao koza! Ti žvaćeš kao Belka! Ti si kao Belka!- uzviknula je u naletu sreće devojčica.
Mileva je nastavljala drobljenje i žvakanje. Mirno.
- Kako ti to njoj! Ko je koza! Baš si bezobrazna! Ko te je to tako učio?
Baba i mama su skočile.
- Da si odmah otišla kući i da ćutiš.  Videćeš ti svoga Boga!

- Belka, Beeelkiceeeee, nisam kriva...ona je... kao ... ti...




Davno nastao crtež . Bunar.


недеља, 19. март 2017.

Putopis : Venecija

Uzbuđenje je raslo smanjivanjem razdaljine.
Ona ponosno stoji na svom viševekovnom mestu. Mali  ljudi- u velikoj radosti posete  Kraljici Veneciji.
Grad duždeva i Marka Pola, grad Mletaka i nemerljivog bogatstava. Grad koji po svemu ne liči na grad kakvim ga poznajemo.
S uzbuđenjem sedamo u brodić koji će poslednje kilometre razdaljine preći sekući morske talase. Penušavi šampanjac mora. Beli trag pene . Miris mora u punoj snazi.
Dodiruje čula.
Doprinosi mnoštvu osmeha. Svako bi hteo bolje mesto na brodiću. Hteo bi da prvi upije, da prvi ugleda. Hteo bi da mu s visina bude podaren usklik sreće  prvog susreta.
Čutim na svom mestu. Duša se glasno smeje, a radost odzvanja. Donešena sam do pristaništa. Lagano ljuljanje platforme koja spaja brod i kopno.
Kopno, kako to na ovom mestu nemoguće zvuči. Ljuljanje koje je Veneciju pomeralo levo desno, prestaje. Stojim.  Ona pokazujući svoju lepotu stoji stamena i nepokolebljiva na svome mestu. Vekovi joj ne mogu ništa. Bela, svetla, gordo uzvišena, od prvoga dana svoga postojanja stoji na  drvenim stubovima. Čoveku se, gotovo nemoguće čini da ispod njegovih nogu ne postoji kopno. Ispod čvrste kamenite linije belog mermera su duboko u pesak i mulj lagune zabijeni stubovi četinara. Mnogo borova je poklonilo svoj život ovoj lepotici Jadrana.
Očekujem objašnjenje svoga uma, o mogućnosti drveta da drži ogromne predivne kamene građevine.  Ne dobijam ga. Neshvatljivo je da je ispod voda.
- Kako je moguće da voda i drvo drže svu težinu ove jedinstvene lepote?
Mnoštvo belih mostova, s još većim  mnoštvom ljudi svih rasa i nacija, premošćuje kanale  kojima plove crne gondole. Nekada su gondole bile raznih boja. Prevozile su baš kao i danas i putnike i zaljubljene i znatiželjnike, ali u vreme Velike kuge, njihov zadatak nije bio nimalo lak. Prevozile su tela koja su duše napustile.  Od tada su  iz poštovanja prema njima gondole samo crne.
Kako god bilo, daju živost vodi. Glasno viču, smeju se, dozivaju, odvoze i dovoze. Ljudi svuda.Fotoaparati i sevanje bliceva.

Pogled leti od lepote do lepote. Ne znam u šta bih prvo gledala.
Želim sve.
Želim sećanja prepuna ovoga sunčanoga dana, obojena osmehom i lepotom, obojena venecijanskim plavetnilom neba i strasnom bojom vode.
Pogled se zadržava izmedju dve zgrade. Nemrljiva lepota izbija iz obe. Jedno je Duždeva palata, drugo je zgrada nekadašnjeg zatvora. Povezuje ih Most Uzdaha. Nekad je  kao poslednji pogled , kroz njgove otvore, osuđenik dobijao zrak sunca i plavetnilo vode, pre konačnog  mraka.
Palata svojim savršenstvom dominira čitavom okolinom. Lepota i raskoš. Na jednom mestu belina i svetlost, radost i tuga.  S visina me posmatraju konji u punoj snazi. Podignutih nogu i širokih nozdrva. Visoko su, nedodirljivi, neuhvatljivi za običnog smrtnika.
Mala sam u ovolikoj večnosti.
Trg puca.
Florijan. Gudači i uštirkani konkobari.
Putujuće tezge s gomilama suvenira.
Smeše se maske i pelerine, razglednice i šeširi. Male uspomene za običnog čoveka.
Lavirint hodnika i lavirint kanala, ipak ne možete se izgubiti.

- Pratite gomilu ljudi i stići ćete tamo gde treba.

Sledimo uputstvo. Hodam i slažem. Mnogo hodam i mnogo slažem. Čini mi se da me noge same nose.

Velika je sreća naći se na ovakvom mestu, istorija, legenda, istina i imaginacija sve je tu. Povezani su u neraskidivom lancu dugog niza godina pretvorenih u karike  večnosti.
Na trenutak se sama osećam delom večnosti.
Rialto most.  Jedan luk. Dva spoljašnja i jedan unutrašnji deo. Prepun je malih suvenirnica načičkanih neprocenjivo vrednim figuricama Murano stakla. Gledam.

Uličice. Kamen do kamena. Spoljašnje bogatstvo je vidljivo. Ono unutrašnje samo zamišljam. Skriveno je iza debelih zidova i teških hrastovih vrata.
Gospođa u kolicima, veliki broj decenija iza nje. Aristokratsko, manekenskog izgleda. Osećam duboko poštovanje. Ja sam samo jedna kap mora turista koje ona ne primećuje.
Preko mosta Akademia, prelazimo na drugu stranu Venecije, ne manje vrednu, ali sa nešto nižim cenama u odnosu na one saTrga SvetogMarka.
Tražimo Nju.
Caricu Venecije.
Najprepoznatljiviju crkvu svih fotografija ovog divnog grada.
Bela. Svetla. Odromnih, za čoveka zadivljujućih dimenzija. U vreme Velike Kuge, dužd se molio i u svojim molitvama je obećao Svetoj Mariji , da će joj podići hram, neviđen do tada, ukoliko Svetica  zaustavi epidemiju u kojoj je Venecija ostala bez više od polovine stanovnika.  Desilo se čudo. Kuga je stala. Obećanje se izvršilo.
Za stubove crkve je bila isečena čitava Velebitska šuma.  Laza Kostić je , kao mnogi osuđivao i  žalio šumu, no ipak je kroz svoje stihove morao tražiti oproštaj,
,, Oprosti, Majko Sveta oprosti...

Santa Maria della Salute je građevina nemerljive lepote.
Unutra-  dela slavnih majstora.  Mermer obradjen rukom nošenom snagom Gospoda. Pod i tavanica. Zemlja i Nebo.

Stojim ponizno pred Ticijanom. Molim i klanjam se svojom panonskom dušom. Zahvaljujem za sve dobro koje sam u životu dobila. Zahvaljujem za sve dobro koje sam mogla da učinim. Kajem se za neučinjeno.
Izgovaram šapatom Lazine stihove.
Moji su odkada sam prvi put čula za njih. Palim sveću.  Njen plamičak se lagano izvija, mala linija skoro nevidljivog dima odlazi nekuda daleko u neki prostor darivan od stane samoga Gospoda...,,

...gde svih vremena razlike ćute...

Boli lepota.
Boli nepuštena suza.
Boli doživljena radost.

Postoje gradovi sa parkovima, visokim drvećem, morem zelenila na ulicama, širokim travnjacima i bulevarima ispresecanim zelenim površinama. Ovde toga nema. Nema ni jednog drveta. Nema parkova, Nema zelenila. Najveće čudo je:  ONO NE NEDOSTAJE.
Venecija daje nešto sasvim drugo. Ona povezuje delatnost čoveka od prve podignute kosti do dana današnjeg.
Ona je pobeda čoveka nad prirodom.U njoj je čovekova moć vidljiva. Ona slavi Gospoda i njegovu volju da svori nas.

Zemlja brzo hrli napred. Reke turista u sam smiraj dana. Venecija se polako prazni. Veliki broj turista sa dokova, malim brodovima, napušta kamen. Venecija ostaje Venecijancima i onima koji mogu finansijski da izdržđe noć u nekom od hotela.
Još sladoled za sećanje.
 Deo Venecije, ne kroz pogled i dodir, već kroz  ukus. Sladak taman koliko treba. Kremast onoliko da se ne može porediti ni sa čim. Zavoljivo topiv, začinjen mirisom mora i  mirisnim uljima drevnih duždeva.


Urezuje u sećanje.

Hvala Gospodu za tri predivna Suncem okupana dana.
Hvala našoj deci na divnom putovanju.
Hvala  Radosti žute lubenice.

петак, 17. март 2017.

Putopis: Verona

S nestrpljenjem očekujemo radost prvog pogleda na grad čuven nadaleko. Vodič, uz brzo prevaljivanje kilometara, vešto, nevidljivim linijama vodi grupu kroz istoriju Verone, nekada glavnog dela čitavog regiona.
Stari Rim, Srednji vek, Renesansa u punom sjaju, u naletu nezamislive snage.
Grad Dantea.
Grad Romea i Julije.
Grad savršenog spoja prošlosti i sadašnjosti , izmešanih  sa izgledima za blistavu budućnost.
Reke turista, u potrazi za lepotom i svetlošću, u traženju daha večne ljubavi i savršenstva poezije, kao sam Adiđe, ali sa različitih izvorišta, nadiru sakupljajući sitan pesak istorije.
Ne razlikujem se nimalo.
 Gledam, upijam, grabim što više za malo vremena. Htela bih da udišem vazduh opijena mirisom gladijatorskih borbi. Htela bih da osetim nemerljivi dodir ljubavi. Htela bih sve.
Misao može. Fizičko postignuće je nemoguće.
Dodirujem s poštovanjem zidine sarog grada koji deli centar drevne Verone, od  one moderne.
 Visoki, ponositi zid nekadašnje tvrđave još odoleva vremenu. Iako je bio srušen u Drugom svetskom ratu, savršeno je ponovo sastavljen kao i mnoge građevine ovoga divnog grada, tako precizno i sa istim materijalima, da se ne može ni naslutiti šta je original, a šta restauracija.
Uživam, sakupljam deliće i slažem ih u svoja sećanja. Želim da sačuvam što više, želim da ponesem sa sobom što više, da mi  traju što duže.
Smeši mi se most preko reke Adiđe. Providna i čista, deli grad, kupa se u svetlosti divnoga sunčanoga dana i daruje svojom bisernom površinom sve prolaznike.
Bljesak do bljeska. Miris isparenja čiste rečne vode budi čula. Izoštrava misao.
Nebo s raskrililo.
Rasteralo i najmanji oblačak. Blista i voda i nebo i čovek. Nasmejana lica. Mnogi narodi u jednom: u Veroni.
Neodoljivo me svojom veličinom privlači Arena. Ceo trg joj je posvećen. Ostale građevine su u njenoj senci. Ako je nekada svrha gradnje bila bol, jauk i nesreća, danas je mesto kulture. Repertoar bogat. Velika dela slavnih majstora. Bela i veličanstvena, na njenoj najvišoj terasi su ljudi. Mali. Beznačajni  svojom malenkošću. Prolazni, spram skoro dva milenijuma postojanja kamena na kamenu u jednoj od najčuvenijih građevina Starog Rima ovog dela Italije.  Lepota građevine i čovekovo nastojanje  da shvati način gradnje.
Arena krije tajne. Nekadašnje i sadašnje. Nevidljivi izgubljeni životi, pomešani sa smehom dece u bezazlenoj igri na vencu trga.
Reka turista se svojom šarolikošću nameće.
Žurimo.
Tražimo najčuveniji balkon. Pronalazimo ulicu.  Mali balkon , nekoliko mladića i devojaka na balkonu, oko njega, u dvorištu mnogo više. Toliko da je čitav prostor  ispunjen  mišlju o Juliji, sa velikom željom da se njena neispunjena  ljubav ostvari kroz lična osećanja.
Odzvanja zvuk.
Odbija se o zidove i odlazi negde na sigurno, gde svoj mir pronalaze sve velike ljubavi. Danteova misao kroz Šekspirove reči.
Ne zaobilazimo ni spomenik Danteu. Pognuh glavu da odam poštu velikanu. Oko statue se reči prelivaju u krugove. Svih devet je tu. Skrivaju se i opominju. Mali čovek i  veliki pesnik, sjedinjeni u trenutku vremena.
Kroz vazduh se pronosi miris ranog cveća. Svi balkoni na spratovima se  smeše uspunjeni zelenilom. Na svakom balkonu neka nova, mnogo srećnija Julijina ljubav. Prepreka za prodor mediteranskog vazduha nema. Sve buja, raste, rasplinjuje se i daruje svojom lepotom.
 Sedimo u malom restoranu, na stolu pasta. Miriše na sveži bosiljak. Miriše na drevni Rim. Obojena je pevljivim italijanskim jezikom. Pravo mesto za predah.
Bar na kratko se osećam delom svetske baštine. Dišem otvorenih očiju. Grabim. Osećam pod svojim prstima beli kamen Gavijevog
slavoluka.
Kada se čovek nađe na ovakvom mestu stiče se utisak o bržem okretanju Zemlje. Kazaljke na satu svojim kružnim kretanjem grabe minute i sate.Grabe dan.
 Prebrzo se primiče vreme za poći dalje.


четвртак, 16. март 2017.

Radost ,,Radosti žute lubenice" , nagrada Čučkova knjiga

Počastvovana sam.


Hvala žiriju, Hvala svim dobrim ljudima koji su dali svoj doprinos u nastajanju ove knjige!




О путоказима у лавиринту - саопштење жирија

ПРИПОВЕСТИ ДОБРЕ ВИЛЕ
   (О ПУТОКАЗИМА У ЛАВИРИНТУ)
 Овогодишњи добитник ЧУЧКОВЕ КЊИГЕ је Весна Ђукановић и њена збирка кратких прича РАДОСТ ЖУТЕ ЛУБЕНИЦЕ. Победила је у веома оштрој конкуренцији, јер је на овогодишњи конкурс стигао велики број квалитетних књига. жири у саставу: Миљан Радојковић, Миле Лисица и Бранка М. Касаловић, ипак је после прегласавања и надгласавања донео ову одлуку.
Награда иде у Банат, у Кикинду, а Весна Ђукановић, рођена 1963. године, уз признање добија и питање: „Зашто је оволико дуго чекала да се огласи?“ Иако јој је ово прва књига, Весна је већ искусан, изграђен писац са дубином мисли, стилом, ритмом, препознатљивом реченицом. У данашње време кад се сви боје познијег доба живота, када сви хрле да остану заувек млади, број година се узима као хендикеп; у нашем случају, године су помогле Весни да победи, написала је књигу која одскаче од осталих, баш зато што у њој нема слабости које првенци са собом носе и који се малтене, подразумевају.
Још увек дубоко зароњена у хуманизам ова анахрона РАДОСТ ЖУТЕ ЛУБЕНИЦЕ,  препуна је љубави према људима, према оном заборављеном „малом човеку“, коме се толико посвећивала књижевност деветнаестог века кроз реализам и натурализам. Веснини јунаци су рођени у Гогољевом шињелу и сведоче о оном, недавно умрлом свету у коме је још постојало саосећање, у коме људско „ја“ није тако драматично изоловано од остатка света. Ову књигу није заразило отуђење, та тешка и по свему судећи, неизлечива болест савременог света. Ове приче је приповедао један добри банатски Дух, предак Доситејев, са жељом да подучи, заштити од заборава неке пресудне секвенце у животима обичних људи.                                                                                                                                                                                                                                      
Непросвећеност и простота, надирућа сила која ће вероватно код будућих генерација и уништити сваку потребу за културом, склањају Веснине јунаке на сигурно, код Лазе Костића: „Где свих времена разлике ћуте...“ А лирски субјект ових кратких прича штити човека као што липа од грома штити своје вољене људе у једној од приповести. Човек је у првом плану, одбрана човека, опроштај, чак и за првобитни Каинов грех. Цео један свет је створен у Весниним причама, свет који је и даље целина, човек који је и даље део тог света, није његов фрагмент; човек још увек није канцер који живи за себе и уништава свет који га је створио.
Канда је и Кикинда, и равница из које нам ауторка долази, била услов за овакво добродушно приповедање о тешким темама. Живи се и умире у пауковој мрежи, ту је жалосна Панонска вила која се смуца по празним банатским кућама, проговара и кајсија, све нас подсећа на изгубљени рај. А радост нам је још парче златно-жуте лубенице, рефрен који је последња жеља човека на самрти, завештање.
Весна Ђукановић нас подучава кроз прећутано наравоученије да је рај исти овај свет у коме смо сада, у којем Адам и Ева једу само воће те да је амбијент Едена нестао али остаје РЕЧ, творитељка, створитељка, почетак и крај, алфа и омега, почетна моћ којој се и ауторка обраћа у уводу.
А у причи „Писмо нерођеног детета“, испричана је, чини ми се најлепша прича на нашем језику о нерођеном Исусу, прича о Његовом другом доласку, што поетици Весне Ђукановић даје једну вертикалу која нас диже високо, високо, изнад граница књижевности, помера границе нашег „ја“; младенац, Спаситељ, родиће се поново кад он буде хтео, јер он је дете и тако му се хоће!
Велика је радост читати ову књигу, наравно потребно је знати и прочитати је. Чучково сазвежђе добија нову звезду која се дуго крила негде у банатској равници, али сада када смо је угледали и препознали њен сјај, можемо само да пожелимо да нам у будућем времену донесе још неке нове непознате, боје на ово, све тмурније небо изнад нас. 
                                                                                                                                    Председник жирија
                                                                                                                               БРАНКА М. КАСАЛОВИЋ

HVALA!

понедељак, 13. март 2017.

Putopis: Kafa u Trstu

Prva ranoprobuđena svetlost je oterala carstvo noći. Ukazuje se sasvim drugačiji prizor od onoga jučerašnjeg.
Otvorenih očiju pratim oznake pored puteva stvorenih od strane Majke prirode. Iza podignutih mrežnih štitinika za ptice, me stidljivo posmatra poslednji okasneli bokor belog cvetanja. Visibabe ili nešto drugo, ne raspoznajem, jer moderno prevozno čudo suviše brzo grabi metre.  Pogled leti do prvog plavetnila ljubičice negde ispod još neolistalog drveća. Visokog. Ponositog. Stasalog u slobodi i lepoti  čak do nebeskih visina. Nežni cvet se svom svojom snagom trudi da dosegne nebesku svetlost što pre  i da Suncu podari delić svoga mirisa.
Tu je kamen.
Tu su mladi četinari. Očajničkom snagom se odupitru kamenu. Gravitacija im pomaže da rastu savršeno vertiklani, tačno u pravcu nebeskog svoda.
 Zeleno i kamen. Živo i neživo.  Neraskidivo jedinstvo koje brzo izmiče s pogleda.
Pred okom su prvi vesnici Mediterana.  Zbunjuju me izgledom. Zbunjuju me svojom lepotom i svojim stasom.
To je divotni badem. Raskošan u svom roze cvetanju. Negde s ponosom krasi lepotu kuće, a negde opominje da je sam i napušten.  Osećam žalost, jer sam uskraćena njegovim mirisom. Ipak pogled upija roze.  Divim se nežnosti i pokušavam da spojim oštrinu njegove zrelosti s nežnošću cveta. Iza njega se u daljini sasvim lepo vide vrhovi snegom pokrivenih Alpa.  Ponestaje dah od lepote prizora.
Negde između sve te lepote ukazuje se neverovatan prizor plavog u svoj svojoj širini.
Brzo nestaje.
Kao da želi da rastera žaljenje, brzo se opet vraća noseći sa sobom prve obrise grada.
 Trst
Okupan jutarnjom svetlošću isijava, preliva se u more, more se spaja sa nebom, a duša se hrani lepotom.
Zadivi čoveka lepota građevina i počinje u njima da uviđa sličnost s mnogimm palatama širom nekadašnje Habzburške monarhije. Zadivljuje arhitektura srpskih palata koje su svoje mesto našle u samom centru ovoga velikoga grada na Jadranskom moru. S njihovih fasada nas  gledaju i opominju veliki likovi naše istorije.
Ispred nih: Grand kanal. Miris mora i krik velikih galebova koji se spuštaju sasvim nisko da bi utolili svoju glad. Svoje nalete na glatku površinu vode kanala najavljuju glasnim kričanjem. Dogodi se da se spuste toliko nisko preko čoveka,  da se čini kako nas samo galebovo krilo svojom snagom dodiruje.
Strogi su u pogledu i nimalo prijateljski raspoloženi prema velikom broju turista. Ničim se ne mogu privoleti na fotografisanje. Svoju lepotu čuvaju za sebe i nebo.
Ne može se zaobići srpska pravoslavna Crkva Svetog Spiridona. Veličanstvena svojom veličinom i belinom. Zatekli smo se u vreme liturgije. Glas sveštenika se širio, svojom snagom je doticao prisutne,  pa se uzdizao do samih, oslikanih freskama,  visina kupola i u svojoj snazi pronalazio put do duša prisutnih.
Sa prostora oko Grand kanala je davno nestala pijaca Ponte Rosso, na kojoj se prodavala roba interesantna za stanovnike nekadašnje Jugoslavije, kada se dolazilo na vikend  u šoping ture, po farmerke, plastične gondole i velike lutke u rokoko haljinama.
Sada su tu moderne tezge prepune rukotvorina i proizvoda tršćanskog kraja.
Nekada je Trst predstavljao centar uvoza kafe za čitavu regiju. Neizostavno se kafa mora probati. Ona espresso, jakoga, gorkoga ukusa koji u momentu otera umor.
Kako za kratko vreme obići i videti što više?
Skoro nemoguće.
Posle popijene kafe idemo dalje.
(Samo mala napomena za buduće posetioce ove italijanske regije: Ako kafu uzmete za šankom cena je jedna, ista ta kafa za stolom ima drugu cenu,  a na tersi je treća.)
Impresioniraju ostaci starog pozorišta, ograđenog i restauriranog. Samo mala opomena da je Trst nekada bio deo Rimskog carstva.
Mene,  stanovnika davno izgubljenog panonskog mora, privlači miris plavog i soli. Upjam, dišem punim plućima, da što više mirisa poteče kroz moje vene i da se što duže zadrži.
Šetamo po obali. Vetar pojačava svoju igru. Oživljava svojim plesom, prska hrabrije razbijenim i u penu pretvorenim kapima vode.
Slano po licu i odeći.
Lepota u glasu!
Lepota u galebu!
Lepota u vodi!
Lepota u nebu!
Samo lepota.
Vreme leti. Ne pronalazimo način da ga zadržimo. Mora se dalje. Ostavljamo more. Prolazimo kroz grad. Zapažam neobične platane. Grane su neobičnih oblika.  Stalnim orezivanjem dobijaju neobične oblike. Kvrgavi su, kao ruke rimskih mučenika podignutih ka Nebesima.
Metri prerastaju u kilometre. Brzina čini svoje i grabimo napred, do novog pogleda na more  potresnog od svoje lepote. Nema kamenite obale, nema starih građevina i fasada, tu je samo voda. Plava od plavoga neba. Prozirna od svoje čistoće i nepregledna od svoga prostranstva.
Lido di Jesolo.
Više od  petnaest  kilometara  duga peščana plaža. Na ovom prelepom mestu se čovek oseti potpuno suvišnim.

- Stojim na plaži, na sitnom pesku. Deo sam ravnice. More je u sredini, bistro, plavo i nepregledno. Dugu peščanu obalu zapljuskuju sitni talasi, koji vodu pretvaraju u beličastu kratkotrajnu penu. Negde u daljini se  vide Dolomiti, kako se u ovim krajevima nazivaju Alpi.  Vetar s njiihovih vrhova donosi miris večitog snega.  Sve nas svojim blaženstvom pokriva nebeski plavi svod. Žmurim i pokušavam da zapamtim trenutak istinske radosti.
Otresam pesak sa školjki izbačenih  snagom plime.
Miriše prošli život u njima.
Miriše more.
Stavljam ljušture u džep.
Pevam!

среда, 8. март 2017.

U čast učitelju II

 Pamtim svoju učiteljicu: lepa( sa onom kako se u to veme nazivala takva frizura,,vodenom trajnom"), nasmejana, kako mi se činilo nikada sa problemima nije ušla u učionicu. Stroga kada treba.
Dragica Mrkić  se već odavno nalazi na nekom mestu gde se učitelji svih vremena sastaju, gde pričaju svoje priče, gde iščitavaju teško razumljive rukopise, gde se smeju i blagim pogledima bdiju nad svojim večitim mališanima.
Nikada nisam razmišljala šta je to uticalo na mene da se prihvatim u;iteljskog  poziva.  Možda ona, možda neki njen postupak, glas,  reč ili ono kada nam je donosila velike plave enciklopedije životinja od svoje kuće. Čitala je jasno, golicajuće, opijajuće. Životinje su silazile sa stranica enciklopedije, istraživale su učionicu, dodirivale su sve koji su uspeli da ih vide. Sećam se priče o medvedima...
Kako god, postah učitelj. Volim da svojim đacima čitam priče...
Na inernetu ugledah poziv na konkurs U čast učitelju, gospođe Ljiuljane Himel i Kreativnog kutka Osnovne škole ,,Aleksandar Sabovljev u Ečkoj.  Prijavih se. Moja priča i slika su pronašle svoje mesto u Zborniku I.
Ove godine isto.
Čast učiteljska je čast posebne vrste, nekako s prizvukom detinjstva, osmeha, lepote, čistote i prepuna podstreka za stvaranjem i predavanjem znanja.
Prijavih se ponovo - U čast učitelju II. Danas dobih priznanje.
Kreativnom timu, Ljiljani i žiriju HVALA!

Jednom učitelj-  zuvek učitelj!

понедељак, 6. март 2017.

CARPE DIEM

Dan po dan

Retki vide
Retki znaju
Retki beru

Retki
Navek vide i uhvate dan.
Pa tako u beskraj.

Neka oko sebe vide samo lepotu
Neka se reči pretvaraju u pesme, priče i eseje.
Neka vas- retke
Nebeska reč blagoslovi.

Dođe tako  do čoveka, na nevidljivim nitima postojanja ljudskoga roda neka svetla tačka.  Nevidljivim , a opet čvrstim i mnogima nedostupnim načinima se stvori ispred oka.
Kada bi neko rukom stavljao lepotu pred neke, ne bi je videli, što iz uskogrudosti, što iz straha, što od zavisti ili ljubomore.
Srećom Bog je stvorio i drugačija bića.  Ranjivija, osetljivija, druželjubivija, oštrija u čulima. Nesebična u delima.
Stvorio je retke među retkima. Na sreću, nije zaboravio da na neki način retke spoji.
Nekada su za susrete potrebni vekovi, nekada su godine, a nekada je to sasvim kratko vreme koje opet neki ne umeju da prepoznaju.
Prepozna li čovek  u nečemu nekoga ili nešto, zagolica ga unutrašnje biće i uspe da razume.
Shvati.
Vidi lepotu u svakom novom jutru.
Vidi lepotu u svetlosti Sunca.
Vidi lepotu u kamenu i izgužvanom mladom listu, otrgnutog sa prve prolećne olistale grane, grubo, bez osećanja i griže savesti. Rastuži se nad završenim, a još nezapočetim životom i plače.
Prepozna lepota drevnih okamenjenih biljaka nekim čudom sačuvanih u smoli pretvorenoj u ćilibar, gleda se dugo, pa se zauvek sačuva negde u dubini spokoja.
Retki su koji svojim unutrašnjim bićem sećaju nepoštenje, nepravdu, nemoral, gubljenje znanja, pa se svojom uzvišenošću uzdignu i  dopuštaju da homo sapiens pokaže ono zbog čega je stvoren.

Zahvaljujem gospodinu  Dušanu Đorđeviću Niškom što je u mojim pričama prepoznao vrednosti darovane nam od samoga Gospoda, što je u njemu nepoznatima prepoznao poznate, što je svoje mišljenje kroz esej postavio na

http://casopiskult.com/kult/carte-diem/gde-svih-vremena-razlike-cute.

Zahvaljujem i njegovoj  školskoj, ali i po unutrašnjem biću drugarici, Veselinki Stojković, bez koje sigurno ne bih, preko ovoga savremenog internet čuda, upoznala Dušana.
Gospođi Veselinki Stojković se zahvaljujem na darivanju svoje fino izvajane slovenske duše meni, koja svoje uhvaćene dane trošim   na severu.

Bašta Balkana Preporuka

Ove dve osobe su nesvesno izvršile veliki uticaj na mene.  Jedini način da im iskažem veliko poštovanje jeste da im kažem HVALA!

Freska.
Na zidu manastira Mileševa.
Beli Anđeo.
Neka vas dobrota i blagi pogled njegov prati gde god da krenete.  Ovoga puta oslikanog na svili.

петак, 3. март 2017.

Seci mi samo dva i još pet

Krupne bistre oči i neodoljiv sjaj u njima. Zrače samo iskrenošću. Milina je upustiti se u brzi tok njihovog pogleda.
Teško je uhvatiti sve što one mogu. Nedovoljno sam spretna. Nedovoljno sam brza.
Ko bi mogao biti jedinstveno neodoljiv i prepun životne radosti začinjene s nebrojeno mnogo reči izgovorenih bez glasa r?
To je moj najmlađi komšija Filip. Naše poštovanje je obostrano. Čovek u malom. Mnogo iskrenih  reči i neprikrivenih osećanja igra oko njega čineći mnoštvo najlepših i najčudnijih plesnih koraka ikada smišljenih.
- Vesna , dodji!
- Ne mogu, deda je zaključao vrata!
- Može, dođi okolo!
Okolo bi značilo preskočiti zid, žice, pa nekako kroz tuđe dvorište uz pomoć nevidljivih krila preleteti visoku šupu.
Zato razmenjujemo reči podrške i smeha kroz bakino prozorče za dodatke u ishrani.
Ponekad sam čarobnjak koji vidi dešavanje kroz debeli zid koji vezuje dve kuće.
- Vesna, oćemo li da secemo?
- Naravno!
- Roze makaze su za devojcice, a plave su za decake.
- Koje ću ja?
-Ti si devojcica, ti ceš roze.
Uzimam roze makaze. Moje ruke su velike za njih, ali me to ne sprečava da režem , seckam i kombinujem šarene listove ilustrovanih novina u njihovom oživljavanju. Nastaje nebrojeno mnogo kučića. Velikih, malih...okruglih, sa kratkim repovima, pa sa potkresanim repićima,  pa dobermani, pa oni sa špicastim ušima, pa oni bez ušiju.
Tako iz dana u dan.
Prvo igra automobilićima, zaostalim i sačivanim iz nekih drugih dečačkih dana, onda seckanje. Dešavalo se da iseckamo nove Lovačke novine, ali...Sve se prašta. Uživanje je veliko da bi se ljutnja zadržala.
- Nemoj da ideš kuci!
- Moram. Imam posla...
- Iseci još dva i još dva i još dva...i onda još dva.
Na podu je velika kutija obložena zlatnim ukrasnim papirom. Dobro napunjena. Iz nje vire repići, noge i  ušesa raznih psećih stvorenja stvorenih čarolijom rezanja.
- Koji je to kel?  Jel to dobelman?
- Nije, to je avlijaner!
- Šta je to avlijanel?
- To je pas koji nema rasu.
- Bako nemoj da kuvaš avlijanela!
- Ovaj avlijaner nije pas! Ovaj je pile!
Posle mnogo pitanja i podpitanja utvrđujemo da postoje dve vrste avlijanera, da su to psi i pilići...
- Jel avlijanel pas opasan?! Zašto? Kako? Gde? Ko ima? Ko nema?..i tako u nedogled.
- E sada moram kući.
- Ne molas! Seci...
- Moram da kuvam...bićemo gladni!
- Nećete biti gladni! Seci mi samo još dva i pet...
Posle potpune popunjenosti kartonske kutije pronalazi novo sklonište za papirne prijatelje. Tu je bakin krevet. Svi su sigurni ispod debelog toplog jorgana.  Dobro su skriveni, ali i opasni  za sve lopove i nevaljalce koji su opasnost za baku.
- Doci cu kod tebe da secemo...
- Dodji! Čekaću te!

четвртак, 2. март 2017.

Prezentacija ,,Žute" u Domu penzionera u Kikindi


27. februara sam na ličnu sreću održala prezentaciju svoje knjige na mestu koje živi intenzivnim životom.
Volja, nada, želja za životom se prepliću kroz vremešna lica prisutnih.  Neopravdano marginalizovani i prepušteni sebi, zaboravljeni i usamljeni okupljaju se i obeležavaju sve važne datume tokom cele godine.
Gledaju ispred sebe i uzivaju u trećem dobu na jedini pravi način.

Sala Udruženja penzionera u Kikindi se vrlo brzo napunila. Lica povezana zajedničkom mladošću i interesovanjima se okupila. Već na ulaznim vratima me je čekala reč dobrodošlice.

Priče žive  kada se govore. Izgovorene reči stvaraju lepotu ljudi utkanih u mnoštvo napisanih stranica. Duše lete, lica se smeju, puštaju se nezadržive suze. Imala sam neponovljiv osećaj sigurnosti i prihvaćenosti.


Hvala Tetka Zori, hvala gospođi Jeli, hvala svim prisutnim.