уторак, 26. септембар 2017.

Плави немири

Волим када јутро заискри
исконским тајнама равнице
и када таласи житни
досегну висину неба.

Волим када се брегови далеки
јаве одјецима дивљине
и када планине стресу
јаде
па замиришу
душом слободне чистине.

Волим када тиха река
коритом тамним ваља
тајне муљевитог дна
и
када ниско  њен глас пролети.

Волим када се море узнемири
када заиграју
дубоко скривени плави немири
а морске пене загрљаји
дотичу
мене,
тебе,
нас...

субота, 23. септембар 2017.

Izgubljen u magli

Noćna kiša je donela jutarnju svežinu. Izmorena zemlja se, onako ugrejana napila vlage, pa se prućila zauzimajući širine.
Raskiselila se.
Izmešala se trava sa sivom prašinom pretvorenom u blato.  Jaka kiša je pojačala uzdah izmamljen olakšanjem skrivenih.
Zvonio je njihov jedva čujni glas.
Mladost ga je ponela na svojim krilima. Onako bogat  se zadržao u obliku jutarnje beličaste prozirno plavičaste magle.
Prve ove godine. Govorila je bez glasa.
Paperjasto meka i  planinski bistra, a ipak neprozirna,  na samoj površini panonskih njiva, čuvala je duše probudjenih i okasnelih noćnih šetača. Lagano komešanje je odavalo bogatstvo.  Izmedju providnosti i duboke gustine se vičnom oku ukazivala počast. Nestvarna slika podarena pažljivima. Magličasta tvar je u oblačićima dosezala  nebo u nepreglednoj sivkastoj visini, ali i vlažnu iskrzanu strnjiku davno skinute pšenice na dnu. Bila je nekako ni na nebu ni na zemlji. Smeđa i crna, svoju radost je odavala mirisom kasnog bosiljka.  Beličasti sitni cvet se darovan nebeskim blagoslovom napio i iz sve snage, gotovo nestvarnim biljnim krikom, bacao je latice. One su opet darivale blagoslovenim mirisom. Poneki busen je bio pokriven nevidilom,  pa se svojim bićem bunio i svim silama terao maglu, ne  bi li se pridružio svojim otkrivenim prijateljima.
 Iz magle su izvirivali vrhovi retkog drveća čije su grane  stremile u visine.
Izgubljene ljudske duše su skrivale svoje grehove u čarobnjakovom palicom stvorenoj nestvarnosti. Mogle su se naslutiti.
Tišina je pokrivala njihova bezglasna grla. Nadljusko se  osmelilo. Prizivalo je izgubljene pod svoje okrilje.
Odjednom se iz samog središta ustreptale izmaglice pojavila prilika.
-  Život? Duh? Utvara? Sama smrt?  Strah?- Ledile su se i kravile misli u glavi žene koja se u svojoj žurbi osmelila da gleda.
Prilika je imala neki ogrtač otežao od briga i mnogih dana. Na glavi je nosila, kako joj se činilo, vunenu štrikanu kapu ili neku maramu složenu da liči na turban kakav nose Posvećeni.
Prilika se lagano izvlačila iz gustog,  oslonjena na krivi, na brzinu odsečeni izdanak mlade topole.  Odnekud se maglom zagrljeni čobanin stresao.  Možda je razgovarao s dušama predaka, pa su ga blago ili grubo opominjale i ispredale svoje priče.  Revnošću svih čobana i nakupljen prenesenim znanjem sakupljao je  ovce.
Predvodio je izgubljene u magli. Oko njega je leteo Lakokrili. Dodirivao ga je svojim krilima i pokušavao da smanji teret koji je nosio na svojim leđima. Krst je bio vidljiv samo Lakokrilom, spremnom da uoči svaki krst pod rukom Gospodnjom.
Čobanin se okretao u želji da odgonetne da li je zaista neko pored njega ili  se to samo magla igra. Osećao je.  Video nije.
 Lakokrili mu se smejao. Rugao se njegovom neznanju i nemogućnosti da vidi lepotu stvorenu rukom Gospodnjom.
Čaroliju je prekinulo lajanje krupnog crnog madjarskog pulina. to ga je vratilo u stvarnost.  Krupne šape su bacale blato, a maglu je rasterivalo telo pokriveno crnom kudravom dlakom. Zaletao se. Izlazio je i ulazio u beličasto. Rasterivao je oblačiće  i  kidao ih. Moćnim vilicama je grabio beličaste haljine i u svojoj snazi ih raskidavao.

- Da li je čovek sam?
- Da li ima nekoga pored sebe?
- Govori li srpski?
- Govori li mađarski?
- Govori li  jezik vavilonski?
- Odakle mu hrabrost viteza?
- Odakle mu smelost da se meša s jutarnjim prikazama?

S istoka je svetlost uzimala svoj danak. Poslednji pramenovi magle su nestajali u razvučenim sećanjima. Nestale su duše i čarolije. Nestao je Lakokrili.
Čobanin je u ruci držao mobilni telefon. Poslednji usamljeni pramen magle je njegov zvuk odneo do Nebesa.


Kao ilustracija slika na svili Srne .

среда, 20. септембар 2017.

Ti si

Ti si plik za moj mozak!
Ti si jedač moje džigerice: bele i crne!
Ti si nemoguća misija!
Ti si kamen na mojoj duši!
Ti si zastoj srca!
Ti si grabež!
Ti si nezasita zmija otrovnica!
Ti si karakondžula   najcrnjih snova!
Ti si žulj na nozi!
Ti si pucavac otrovnih strela!
Ti si glad!
Ti si žeđ!
Ti si pokvarena ploča!
Ti si neobuzdana reč!
Ti si baba roga moga detinjstva!
Ti si talog od kafe!
Ti si kratak živac!
Ti si pečurka posle kiše!
Ti si mrak oluje!
Ti si grmljavina !
Ti si pljusak!
Ti si stoglava  aždaja!
Ti si storuka morska neman!

Ti si nominativ!
Ti si genitiv!
Ti si dativ!
Ti si akuzativ i vokativ  instumental i lokativ!
Ti si padež nad padežima!
Ti si gonič robova!
Ti si kurkućica!
Ti si crna širma!
Ti si Bordžija!
Ti si Kleopatra!
Ti si Nefertiti!
Ti si ...
Ti si moja i samo moja!

субота, 16. септембар 2017.

Zabranjena priča o Surfli

Smenjuju se dani i noći, teku i klize, odlaze i talože se negde van dohvata.
Potrčali bismo, zaletali se,  ulagali bismo napore da bar na čas zaustavimo besprekoran rad vremena. Jedino stvarno, neprolazno savršenstvo. Činimo nemoguće misleći da smo uspeli. Hvalimo se i pretvaramo u svojim nastojanjima. Gradimo kule bez osnova koje se nekim čudom zadrže bar na kratko, a onda zauvek nestanu. Sve ih nekuda odnese neki brzi nemirno ustreptali vetar.
Ovo je priča o jednom čoveku koji je želeo da bude ono što nije bio. Činio je sve da ostvari svoj naum, da bi se na kraju izgubio između jave i maglovitih snova, zauvek se  utapajući  u svojoj, u najmračnijim danima smišljenoj slici.

- Ej, ti! Ti!
Šta gledaš!
Ko ti je dao pravo da pišeš o meni?
Ni ne poznaješ me!
Garant ne znaš kao sam dobio nadimak?
Ime ?
Prezime?
- Ne znam.  Znam samo neke maglovite pričice koje su do mene dospele čudom  razgovora vođenih u dokonim letnjim popodnevima.
- Dokonim! Čuj je! Sve to rekla-  kazala,  što je doprlo do tebe,  je jedno, moj život je sasvim nešto drugo.  Ne znaš ti šta je život i šta je dokono! Kakav sam ja život imao! Ehej! Kakav! Znam, čula si da sam lud. Veruj meni, nisam.
Nikada nisam voleo da radim, ali šta da se može, moralo se. Zaposlio sam se u jednoj firmi. Nelepa. Velika. Sa mnogo  radnika. Radilo se u tri smene. Danju, noću, pa tako u nepreglednom redu. Radio sam, radio. Došlo neko vreme za čekove. Čuo ja da se to može i pitam se, šta se  s tim može. Saznam, imaš i kad imaš i kad nemaš para. Odem u banku, uzmem, pa, celu knjižicu čekova. Onda nije bilo kao sad, koliko para toliko muzike, uzmeš pa imaš. Uzmem ja knjigu. Gledam, tako je lepo kad otkineš i potpišeš ček. Šta ću? Gde ću? Spakujem se pa na more! Bila onda ona Jugoslavija. Opatija, Dubrovnik, Sveti Stefan, provod, cice i hoteli. Lepota jedna. Ležim na plaži, oko mene lepotice, jedna lepša od druge,čupkam ih, dodirujem, one samo ciče... mahnem, konobar doleti nošen nevidljivim krilima, dajem bakšiš, ne svidja mi se piće, ostavim, kokteli, prelivi, piva sa svih strana sveta... Plivao sam, ronio, skijao se na vodi, jeo, pio i vozao se ...probao sam i onaj surf.  Prelepo. Mogu ti reći da su najlepši oni dubrovački hoteli. Ostao sam do poslednje mrve čeka. Onda sam se vratio kući, pa u fabriku. Kad ono, počeli da stižu na naplatu, jedan, pet, deset, pedeset. Odakle mi pare da platim? Oni sazvali Radnički savet, pa izglasali da daju od plate... sažalili se na mene... i  prozvali me Surfla. Kažu : lud. Pa kod lekara...psihijatra...onog ludog doktora...pitao me svašta... kao ovo, ono, pa novac, pa čekovi...ne znam ja šta je to... pravim se da ne znam...kako bilo, dobio sam penziju. Ne valja samo što ne mogu s čekovima na more...

I slušaj, nemoj da pišeš o meni!  Jesi li dobro čula? Nemoj da imamo posla s lekarima i advokatima! Jasno?
Ne čujem?

Ček,
Mek
Kek
Nek
Ček
Opet mek.
Pa opet ček.
Dokopaj se čeka
To je za čoveka.

...
Množe se putevi i račvaju u mnogim pravcima. Ostaju priče negde u vazduhu, čekaju spremne. Čekaju da ih neko dotakne čarobnim percem rajske ptice, pa da ih smesti u neki suncem obojen dan i neku malu, malenu priču. 
Ako sme!

четвртак, 14. септембар 2017.

Тражим

Премало је времена
Ових дана.
Премало је дружења
Премало снова
Премало жеља
Премало надања
Премало радости.

Свега премало.

Измиче песма.
Измиче реч кроз отворене прсте.
Измиче скривени сјај.
Измиче нежност.
Измиче угасло око.
Измиче скраћени дан.

Премало га је.

Тражим
Светлост првог зрака.

Тражим
Реч првог пријатеља.

Тражим
Дан ношен крилом птице.

Тражим
Осмех после туге.

Тражим
Путовање кроз даљине.


Тражим.

недеља, 10. септембар 2017.

Zaboravljeni dimnjačari

 Samo se vredni jesenji vetar valjao po požutelim umornim njivama.
Nedostatak vlage je odneo danak. Prerano požutele, ostarele njive su odavale umor. Tek poneki traktor je svojim brujanjem remetio tišinu polja.  Vetru to nije smetalo. On se radovao, pevao je pobedničku pesmu i davao dodatnu snagu svojim nevidljivim krilima.
Smejao se onima koji sebe zovu ljudima. Svašta je u svom životu video i  doživeo, ali nikada neće prestati da ga iznenadjuju.
Znao je on da ljudi propadaju, da ne poštuju starinu i konce koji ih povezuju s prošlim vremenima, ali  da su toliko nemarni , nije mogao da pretpostavi. Dozvolili su da dimnjačari nestanu.
Voleo je visoku kuću. Zabati su se podizali visoko, pa su onako neomalterisani privlačili njega i njegovu braću. Lepo su se zavlačili kroz šupljine i svojim prolascima stvarali najlepšu muziku načinjenu nevidljivim sviralima. Plesali su oko dimnjaka, pružali se preko betonske tavanice i podizali s njene ravnine  zaboravljeni papir ili izgubljenu čarapu. Danas je bilo sasvim drugačije:

Čovek i žena su udruženim snagama krenuli u avanturu. Nije to bila obična avantura. Bila je nešto posebno, nešto o čemu će dugo pričati neki uznemirujući banatski vetar.

- Zdravo, nešto čuh, dok sam prolazila ispod besprekornog platanovog venca malog naselja  na kraju grada,  ustreptalog od ranojesenje toplote.  Da te pitam, da li postoje odžačari u našem gradu?
Ne postoje!
Šta kažeš!!!!!
Kako ćemo mi to? Znaš li da treba očistiti dimnjake? Nismo ih nikada čistili, doduše od gasa nema pepela, ali opet, ovi vetrovi donesu svašta.
Da ne brinem?
Naći ćeš... aha... dobro. Misliš jednostavno je? Nije teško? Vidimo se kod kuće.

Od čika Tome je pozajmljena četka za čišćenje. Duga čelična sajla koja je na jednom kraju imala žičanu bodljikavu četku, sa zadatkom skida čađ sa unutrašnjeg zida dimnjaka. Vratanca dole, na spratu i na tavanu.
Zatvorena.
Obezbedjena.
Popeli su se na tavan. Iz ugla pokrivenog paučinom virio je skriveni posetilac. Paučina se blago njihala u ritmu njegovog disanja.
Ljudi su razvlačili četku. Sajla se nije dala. Najzad je čišćenje počelo. Lagano su je stavljali u usta dimnjaka. On ju je gutao.
- Neće  dalje!
- Kako neće?
- Zaglavila se.
- Daj ja ću, moja ruka je tanja! - polako je zavlačila ruku. Ona je pratila uski prolaz kroz tamu. Pipanjem je osećala zavijutak, pa sajlu, ruka je do ramena bila u unutrašnjosti. Glava se s uredno očešljanom kosom naslonila na hladan ulaz.  Fina, neobično meka prašina se osećala pod prstima. Malo cimanja i prolaz se oslobodio. Gore, dole, gore, dole, pa do kraja. Ruka je izašla.
Vetar se smejao.
Tresla se paučina. Tama tavana je služila svojoj svrsi.
- Idem da operem ruke- tup, tup... - Stoj, stani, zaustavi se! Dodji brzo!
- Šta je bilo?
- Dolazi!
Drveni pod je bio pokriven slojem crne prašine. Gar je u bogatstvu svojih cvasti visio s lustera i zavesa. Boja bele kafe je nestala s troseda. Crnela su se vratanca dimnjaka. Ulaz se nije razaznavao.
- Daj usisivač, brzo! Ne diraj, sve će se razmazati!
Usisivač je s jedne stane uvlačio gar, a s druge je izlazio vazduh raznoseći skoro nevidljive čestice čadji s ogromnom moći lepljenja za sve i svašta.
Pod pritiskom vratanca na dimnjaku su izletela. Ogromna količina crnog se razletela na sve strane.
Samo su im  beonjače bile bele.
U sve se umešao veseli vetar.  Jedva je dočekao otvaranje prozora da zaigra Banatsko kolo. Letelo je sve i vrtelo se u krug.
Od muke,  usisivač je prestao da radi. Krpe su se menjale, voda i četke su letele.
Tekle su crne suze.

- Ljudi su zaboravili da odžačari donose sreću. Nekada sam se smejao  deci i njihovom dodirivanju dugmića na  kaputićima.
Kad bi ugledali dimnjačara, brzo bi zgrabili  dugme.  Ja sam ih pomerao, zavlačio sam im se u rukave i ispod jakni.
Voleo sam dimnjačare, dodirivao sam svojom pesmom crne kape na njihovim glavama. Penjao sam se s njima na najviše krovove i dodirivao dna s njihovim četkama. Nosio sam gar u dubinu i visinu.
 Danas ih nema. Ljudi su ih izbrisali.
Zaboravili su da se raduju dodirnutom dugmetu i belom osmehu.
A ovi, ovi su posebna priča!



среда, 6. септембар 2017.

Banatski prorok

Кроz tunel isprepletenih grana starih platana, posađenih u nekim srećnijim vremenima, je strujao čudan zvuk.  Šuštanje se pretvaralo u razgovore beskrajnog niza duša onih koji su udisali ovozemaljski vazduh ispod njih. Zanosila  je igra ranog jesenjeg vetra i onog poslednjeg letnjeg. Dodirivali su svojim zvukom iznad svih zvukova, one koji su bili spremni da ih  čuju i osete.
Žurnim korakom,  otvorene duše, spremna da upije darove prirode,   žena je žurila. Trudila se  da  ne uznemiri šumni razgovor.
 Nije želela da se, potpuno nebitna i neuporedivo manje lepote od one oko nje,  umeša među gorostase i da ih omete u drevnim pričama.
 Šuštanje i šumovi. Šaputanja i neobični zvukovi. Prvi krupni požuteli listovi ispod nogu. Žal za nekim prošlim mirom.
Na samom kraju drvoreda nalazila se klupa. Ništa neobično, da na klupi  nije sedeo vremešni starac neugledne spoljašnjosti. Baš ta neuglednost je privlačila.
Iako toplo, na sebi je imao kišnu kabanicu. Ispod nje se telo moglo samo nazreti. Skrivalo ga je mnoštvo džempera i odeće. Cipele su bile one zimske, duboke, s naznakom vrelih nogu, jer su pertle bile odvezane. Čitava slika starca s neobičnom zlatno zelenom šumom iznad glave je izazivala strahopoštovanje.
Oreol nad glavom starca.
Da je bio sumrak posumnjala bi da se nalazi u nekoj zoni nedostupnoj običnom čoveku. Iako nespojivi,  stapali su se u jedno. Činili su celinu spremnu da se voljom nebeskom zauvek sačuvaju za neka buduća pokolenja.
Starac je nešto mrmljao.
 Nerazgovetno, usled nedostatka niza zuba. Reči su se penušile i narastale. Morala se pritajirti i uložiti trud da prikrije svoje prisustvo,  kako bi čula  i odgonetnula njegov monolog. Možda je i razgovarao s nekim,  njenom oku nedostupnom sagovorniku.
- Ehej, sine moj, koliko puta sam govorio, koliko puta sam rekao, a da me niko nije čuo?
Znam, kažeš nisi ti prorok, kao oni  Tarabići ili onaj Nastrad ili kako li se već zove, ali ja znam, znam.
Nikada mi nisi verovao. Možda sam mali, neugledan, pa ti se čini da ne postojim, i da moje reči nosi jesenji vetar, ali ja čujem i vidim.
Ja znam bolje od vas običnih.
Ispred mojih očiju se nižu slike iz davnina, kad god poželim moji su tu. Pružaju mi utehu i pričaju o nekom drugom dalekom i boljem svetu. Ispred mojih očiju se nižu slike onoga što će biti.
Reću ti nešto strašnije, nešto što će se desiti i na šta niko od ljudi s ove naše  Zemlje neće moći da utiče.
Misle moćni su.
Misle silni su.
Upravljaju životima.
Pritiskom na dugme odlučuju o životu i smrti. Odlučuju kakav će im biti porod, da li hoće muško ili žensko dete. Ništa se ne prepušta radosti i sudbini.  Svako bi hteo više i bolje. Svako bi hteo da odlučuje i naređuje.
Reći ću ti šta će biti. Dobro slušaj, ja neću biti tu kada se to desi, ali ću znati da se desilo.
Iz daleka, tamo gde čovek nikada nije stao nogom i gde nikada neće stati, će doći prikaze. One će biti tako moćne da se ne moraju približiti  oku čovekovom, a on će znati da su tu. Njihova senka će delovati umesto njih. Biće ljute. Na čoveka. Na njegovu gordost i misao o moći. Čekaće da noć bude vedra. Probudiće čoveka i naterati ga da gleda u visine.  Videće da sa neba padaju kutije, koje ti, sine moj zoveš satelitima. Padaće i goreće u svom padu. Plakaće ljudi na severu. Plakaće ljudi na jugu. Plakaće i oni na zapadu , a ni istok neće biti pošteđen. Zaboraviće čovek na rakete i putanje aviona. Zaboraviće se nevidljivo kretanje zvuka i reči. Neće se čuti ni videti ni slika ni reč. Rasuti po  stranama sveta,  raseljeni će misliti o roditeljima u postojbini, ali ih neće čuti, ni videti. Sve će stati. Vreme će biti skupo. Zemlja će drhtati. Ljudi će patiti od gladi. Rušiće se mostovi. Neće imati znanje oni koji treba da ih poprave. Neće imati znanja o rau i načinu rada. Zaborav će pokriti zemlju. Komjuteri i roboti neće vredeti, mobilni telefoni će biti otpad. Sve što je prljalo će biti izbrisano.  Senke  će u radosti leteti.
Šta kažeš, pričam svašta?
E moj sine, jesi li me ti slušao kad sam govorio da će doći vreme da neće biti odžačara? Nisi mi verovao! Ne veruješ mi ni ovo. Biću ja negde. Podsetiću te na sve što ti rekoh. Ti zapiši ako smeš.
Morala je  pustiti osmeh. Šta to čovek reče? Šta to u svome bunilu mrmlja, kakvi proroci, kakve senke. Uzela je mobilni telefon.TI TI TI TI TI TI TI..
- Zdravo, nešto čuh, dok sam prolazila ispod besprekornog platanovog venca malog naselja  na kraju grada,  ustreptalog od ranojesenje toplote.  Da te pitam, da li postoje odžačari u našem gradu?
Ne postoje!
Šta kažeš!!!!!

недеља, 3. септембар 2017.

Posle Š

Krivudava linija koja je značila traku po kojoj se kreću vozila je lako grlila društvo starih, nekim čudom opstalih borova. Njeno sivilo je davalo kontrast zelenim iglicama. Tu im nije bilo mesto, a opet nekako su baš tu pripadali. Uzdizali su se onako srasli sa ravnicom i svojim čupavim krošnjama su dodirivali samo nebo.
Darivali su ravnicu smolom i slali miris dalekih krajeva posle svake kiše. Ljudi ih nisu primećivali među mnoštvom bagremova i lipa. Ostavljali su ih na miru. Bagremovi i lipe su nestajali pod zvukom motornih testera u kasnim noćnim satima, dok su njih odbacivali kao manje vredne. U tim samotno tužnim noćima,  su tiho  plakali svojim smolastim suzama. Čule su ih samo sove nastanjene u njihovoj sigurnosti.
Posle jednog noćnog pohoda živih, uznemirilo se nebo, maličasta paučina privida se spustila  oko rasplakanih. Dobili su nove tamnije boje i čudna obličja.
Stresli su se, a u njihova drvenasta tela su se uvukle duše pobegle s Nebesa u želji da još jedan put osete vazduh po svojoj mekoti uz pomoć  mirisa  mesečeve prašine  koja im je na kratko značila povratak.
- Pamtiš li prvi dan? Sećaš li se trenutka kada je telo bilo na jednoj , a duša na drugoj strani?
- Naravno da pamtim. Onaj prvi dodir bezvremene gustine i svetlosti. Ono milovanje vakuuma koje je značilo i more i vazduh i boju i svetlost.  Sve u jednom. Zatvaranje i otvaranje. Besmislenost završetka jednog života i smisleni početak drugoga koji to jeste i nije.  Mekota dodira mnogih ruku u radosti dočeka. Pogled i pokret. Zvuk bez zvuka i nečujno čujan pev nebeskih heruvima praćen bezglasnim pojanjem duša nastasnjenh oko njih. Sklad i spokoj.  Bezgranična sloboda i let kroz prošla vremena koja znače jedno. Istinska radost začinjena tugom rastanka.
- Rekao bih tako da mogu. Nemam tvoju rečitost.
- Gde si živeo dok si udisao vazduh?
- Među borovima, na vrhovima planina. A ti?
- Ovde u ovoj ravnici. Voleo sam borove i njihov miris.
- Ti si Lala.
- Jesam.
- Znaš li ti kao su Lale dobile ime? Da ti kažem?
- Kaži.
- Čuh  da postoje dve priče: Banaćani su prodavali svinje preko Dunava. Da bi se razlikovali u praskozorje kada se duše bude i ne razlikuju se živi od okasnelih  zalutalih duhova, a i protiv uroka, žene su im na nogavicama pantalona vezle finim  crvenim koncem cvet lale. Tko ih prozvaše.
Druga kaže da je Banaćanin služio kod Austrougarske carice. Došlo je vreme da se deli ordenje. Pozvan je i on. Kako je stajao na kraju reda zlatno ordenje je nestalo. Carica je iz svoje kose izvadila zlatnu ukosnicu oblika cveta lale i zadenula mu za rever. Otuda ime. Ti biraj.
- Ako ću da biram, biram ono drugo. Nego, da mi ostavimo borove dok traje mesečev prah.  Nećemo da budemo okasneli duhovi.
Videsmo i čusmo .
Idemo u sjaj i čistotu.
Idemo u mir i lepotu.
Tamo gde jednaki caruju.
Tamo gde se duše zadovoljno smeše.
Taamo gde je put svemu živom.
Tamo gde SVIH VREMENA RAZLIKE ĆUTE.

Prvi nagoveštaj svetlosti sa istoka je stresao najstriji bor.  Sova se probudila iz tek započetog sna posle noćnog lova. Otvorila je oči. Videla se samo siva linija koja je značila traku kojom prolaze vozila.

Ilustracija : slika na svili Snovidjenje.