субота, 23. септембар 2017.

Izgubljen u magli

Noćna kiša je donela jutarnju svežinu. Izmorena zemlja se, onako ugrejana napila vlage, pa se prućila zauzimajući širine.
Raskiselila se.
Izmešala se trava sa sivom prašinom pretvorenom u blato.  Jaka kiša je pojačala uzdah izmamljen olakšanjem skrivenih.
Zvonio je njihov jedva čujni glas.
Mladost ga je ponela na svojim krilima. Onako bogat  se zadržao u obliku jutarnje beličaste prozirno plavičaste magle.
Prve ove godine. Govorila je bez glasa.
Paperjasto meka i  planinski bistra, a ipak neprozirna,  na samoj površini panonskih njiva, čuvala je duše probudjenih i okasnelih noćnih šetača. Lagano komešanje je odavalo bogatstvo.  Izmedju providnosti i duboke gustine se vičnom oku ukazivala počast. Nestvarna slika podarena pažljivima. Magličasta tvar je u oblačićima dosezala  nebo u nepreglednoj sivkastoj visini, ali i vlažnu iskrzanu strnjiku davno skinute pšenice na dnu. Bila je nekako ni na nebu ni na zemlji. Smeđa i crna, svoju radost je odavala mirisom kasnog bosiljka.  Beličasti sitni cvet se darovan nebeskim blagoslovom napio i iz sve snage, gotovo nestvarnim biljnim krikom, bacao je latice. One su opet darivale blagoslovenim mirisom. Poneki busen je bio pokriven nevidilom,  pa se svojim bićem bunio i svim silama terao maglu, ne  bi li se pridružio svojim otkrivenim prijateljima.
 Iz magle su izvirivali vrhovi retkog drveća čije su grane  stremile u visine.
Izgubljene ljudske duše su skrivale svoje grehove u čarobnjakovom palicom stvorenoj nestvarnosti. Mogle su se naslutiti.
Tišina je pokrivala njihova bezglasna grla. Nadljusko se  osmelilo. Prizivalo je izgubljene pod svoje okrilje.
Odjednom se iz samog središta ustreptale izmaglice pojavila prilika.
-  Život? Duh? Utvara? Sama smrt?  Strah?- Ledile su se i kravile misli u glavi žene koja se u svojoj žurbi osmelila da gleda.
Prilika je imala neki ogrtač otežao od briga i mnogih dana. Na glavi je nosila, kako joj se činilo, vunenu štrikanu kapu ili neku maramu složenu da liči na turban kakav nose Posvećeni.
Prilika se lagano izvlačila iz gustog,  oslonjena na krivi, na brzinu odsečeni izdanak mlade topole.  Odnekud se maglom zagrljeni čobanin stresao.  Možda je razgovarao s dušama predaka, pa su ga blago ili grubo opominjale i ispredale svoje priče.  Revnošću svih čobana i nakupljen prenesenim znanjem sakupljao je  ovce.
Predvodio je izgubljene u magli. Oko njega je leteo Lakokrili. Dodirivao ga je svojim krilima i pokušavao da smanji teret koji je nosio na svojim leđima. Krst je bio vidljiv samo Lakokrilom, spremnom da uoči svaki krst pod rukom Gospodnjom.
Čobanin se okretao u želji da odgonetne da li je zaista neko pored njega ili  se to samo magla igra. Osećao je.  Video nije.
 Lakokrili mu se smejao. Rugao se njegovom neznanju i nemogućnosti da vidi lepotu stvorenu rukom Gospodnjom.
Čaroliju je prekinulo lajanje krupnog crnog madjarskog pulina. to ga je vratilo u stvarnost.  Krupne šape su bacale blato, a maglu je rasterivalo telo pokriveno crnom kudravom dlakom. Zaletao se. Izlazio je i ulazio u beličasto. Rasterivao je oblačiće  i  kidao ih. Moćnim vilicama je grabio beličaste haljine i u svojoj snazi ih raskidavao.

- Da li je čovek sam?
- Da li ima nekoga pored sebe?
- Govori li srpski?
- Govori li mađarski?
- Govori li  jezik vavilonski?
- Odakle mu hrabrost viteza?
- Odakle mu smelost da se meša s jutarnjim prikazama?

S istoka je svetlost uzimala svoj danak. Poslednji pramenovi magle su nestajali u razvučenim sećanjima. Nestale su duše i čarolije. Nestao je Lakokrili.
Čobanin je u ruci držao mobilni telefon. Poslednji usamljeni pramen magle je njegov zvuk odneo do Nebesa.


Kao ilustracija slika na svili Srne .

2 коментара:

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!