U trenucima samoće i mračnih noći bi se ispovedala bledom mesecu:
,,Grehovi su moji samo moji, na meni je da ih okajem i bar malo smanjim teret na svojim plećima. Ako je Bog dao ženi pamet, na njoj je i da je iskoristi. U malom gradu je teško bilo biti žena , upravljati imanjem i imati veliku moć. Ta sam bila. Stvorila sm mnogo više od brojnih muškaraca. Nošena bezmernom željom za potomstvom navela sam čestite , učene ljude na greh, ali sam dobila šta sam tražila. Radost mi je kratko trajala, bol se nizala i oduzimala mi sve one koje sam volela. Gospod mi je mnogo dao , ali i oduzeo. Ko sam ja da se na Gospoda ljutim, da mu zameram ? Ko sam ja da zameram ljudima i gradu na osudi mojih želja i htenja? Ko sam ja da zabranim žutoj kaldrmisanoj ulici da priča?
A znam da priča, da se seća one hladne zimske noći kada sam ga pozvala da me vidi poslednji put. Bio je promrzao, u kratkoj bundi na pustoj kaldrmi. Znam da me je voleo, da je od svih lepotica na balu video samo mene. Dok je šuštala svila na haljinama gospođica kikindskih šuštala je i uštirkana posteljina pod našim telima. Pamtim ga usamljenog na oštrom karpatskom vetru dok oko njega aveti stoletnih hrastova izvode noćne plesove. Belasala mu se koža, a oči su mu gubile sjaj. Nisam mogla da volim njega, niti bilo koga drugog. Jeste me prosio, ali svoju nezavisnost i moć nisam mogla da delim ni sa kim. Kad sam postigla svoj cilj, oterala sam ga, dozvolivši mu da mi samo ovlaš poljubi ruku. Da bih je potom spustila na meki vuneni šal koji nikada više nisam nosila. Ostavila sam ga da čuva njegov poljubac. Okrenula sam se poslednji put . Klečao je na belom putu posut belim pahuljama. Usne su bile bez glasa. Nikad ga više videla nisam. Izgubio mu se trag u vremenu kao što su se deca naša izgubila i utonula u tamu. Sve ostalo je nestalo u belini banatske zime.
Postoje dani kada iz unutrašnjosti sobe posmatram gradsku ulicu, kroz otvoren prozor osećam kako grad živi i kako se ljudi u njemu raduju , ali i pate. Ostala sam sama, bez igde ikoga svoga , pa odlučih: Ceo grad, moja rodna Kikinda će biti moje veliko dete. Sve što imam ću darivati njoj. Pod svoje okrilje ću skupiti svu decu , siročad koja hoće u školu, jer znanje je sve i putokaz i staza i proširivanje vidika, na kraju i moć. Imaće Kikinda manastir i groblje, okupiću sveštenike da osveštaju zemlju , podići zdanja, vaskrsnuće zajedno sa Hristom svi sahranjeni na njemu , pa i oni koje sam volela iznad svega.
Ako se neko seti neka me pomene. Možda će neke buduće generacije razumeti moj čin, ali i moje stradanje.
Sve pomenite samo moje grehove nemojte, oni su samo moji.