четвртак, 31. август 2017.

Između a i š

Šta se nalazi između a i š,
Između prvog i poslednjeg,
Između alfa  i omega?
Ne može se ćovek čudu načuditi:
Sitne duše.
Veliki u koži malih.
Mali u koži velikih.
Problemi.
Rešenja.
Strahovi i slutnje.
Plakanja i skrivanja.
Nadanja.
Novi svetovi.
More.
Ravnica.
Stepa i prerija.
Pomirljivo i svadljivo.
Tiho.
Suviše glasno.
Neprepoznatljivo.
Skriveno.
Otvoreno.
Zatvoreno.
Crno.
Žuto.
Slatko!
Ljuto!
Ljigavo!
Medeno.
Vrhovi planina.
Dubine ponora.
Suprotnosti.
Spajanja.
Pomirenja.
Ujedi.
Poljupci.
Smeh.
Suze.
Život.
Smrt.
Samoća i plač u noćnoj tami.
Čuđenje.
Neverovanje.
Ja.
Ti.
On.
Mi.
Vi.
Oni!

Mnogo je toga između alfa i omega.
Mnogo i još toliko.


Slika na svili: Tri.

понедељак, 28. август 2017.

Retki za retke

Uključila je svoj lap top, skuvala kafu i uz lagano pijuckanje gorke tečnosti prelistavala je postove ljudi koji su se zvali prijateljima. Neke od njih je poznavala, a neki su to postali posle par lajkova.
Interesovanja ljudi su bila različita. Bilo je tu svega, od tuđih misli, preko grupnih i pojedinačnih fotografija, priča, pesama, postavki zagonetki,  do selfija.
Pogled joj se zadržao na fotografiji koja je svojim bleskom privlačila.
Žena u pedesetim. Duge prosede kose u blagim uvojcima. Čelo oslobođeno , sa tek pokojim nemirnim tamnim uvojkom isklizlim u svom nestašluku. Glava blago zbačena unazad. Nekadašnja lepotica, lepa i u svojoj jeseni. Pogled pritajen, zagonetan, skrivajući, a ipak u isto vreme izazivački napet,  obojen buginim bojama. Svetlost u svakoj zenici.Otkrivanje i davanje.  Karakter u tankim  ružem obojenim usnama, blagim, setno razvučenim. Otvaranje duše za one koji razumeju.
Šta skriva?
Kakve se misli roje ispod tamnih kapaka?
Kakav se bol nastanio ispod svakog oka?
Kakva se patnja zavukla ispod usana razvučenih  u blagi osmeh?
Da li da je upitam?
Ima li porodicu?
Životnog druga?
Voli li jesenji miris zrelih jabuka?
Voli li šuštanje zrelih kukuruza ili lagani ples zlatne pšenice uzdrhtale pred letnjom olujom?
Strepi li nošena unutrašnjim nemirom?
Smeje li se?
Da li se utapa u svakodnevici ili buntovno iskoračuje?
Da li je u svojoj unutrašnjosti skrila tragove vrele mladosti?
Pati li za nekom davno izgubljenom ljubavi ili sanjari o budućoj?
Kojim se skrivenim šumskim stazama kretala noseći blistavi osmeh prve zrelosti?
Da li plače nad ispalim iz gnezda,  malim  još uvek goluždravim vrapčićem?
Nosi li u rukama mirise godišnjih doba?
Ima li zaboravljeni unutrašnji džep u kome skriva talog godina?
  Pitanja su sama nalazila put. Penušala su se poput sapunice rastopljenog starog sapuna slučajno upalog u poluprazni lavor.
 Pijuckala je svoju kafu. Ispod fotografije je stavila lajk. Bez komentara.
Bio bi suvišan.

 Ilustracija: Retki za retke.

Praznina

Reč po reč,
Godine
Lepota,
Sjaj,
Mio glas.

Dunu vetar
Pomuti svest.

Bolan glas peče.
Briše se lepota i prijatelj.
Brišu se godine u nepovrat.

Reč caruje.
Lebdi zauvek.
Ostaje praznina
I  duša bez smeha.



понедељак, 21. август 2017.

Gde da idem

U tišini dana
U zadnjoj mrvi svetla
Što na zapadu vitla
Bežeći u neki  daleki
Nepoznati svet
Kroz dušu proleti
Beskraj iglica donoseći zebnju.

Prepuno, a premalo,
Puno , a prazno.
Vid i privid.
Gde da idem?
Gde je mesto gde se strah gubi?
Gde naći rajsko mesto zadovoljnih duša?
Gde im pružiti svoju
Na otvorenom dlanu?
Gde da idem?

петак, 18. август 2017.

Jedna zbori druga priču kvari


Da li grmi il se zemlja trese
Da li pada ili sneg zavija
Da li sija ili oblak skriva
Niti grmi nit se zemlja trese
Niti pada nit sneg zavija
Niti sija niti oblak skriva
Već se suša nad baru nadnela
Zvezda sjaji  kiše nigde nema
Zemlja žedna, voda nedostaje
Bara bila al je više nema
Samo blato okorelo vlada
Koja roda male žabe lovi
Uto čudo samo sebe pravi
Telo malo svoju dušu tvori
Odvoji se i polete samo
Dve se duše na putu sretoše
Jedna zbori druga priču kvari
Kreket ori glasa jasnog nema
Ne mogu se rečenice kasti
Da dve duše jednu pesmu kažu
Svaka  ori  glas joj pesmu zbori
Niti sluša niti mudro zbori
Šta ko reče tako priču veze
Kako veze samo sebe para
Obe viču sve se bara trese
Ne mogu se neba namoliti
Niti Sunca, niti  mesečine
Što bi rekle to bi i porekle
Kudi jedna druga se sakriva.
Treća gleda svom se čudu čudi
Gde se žabe u priči nadmeću
Duša piše trag joj se zameće
Što ne znala samo joj se reklo
U potaji nova  vodu muti
Što zamuti niko ne razmuti.
Sve se peni i narasta samo
Kuda ide samo Nebo znade.



петак, 11. август 2017.

Olujni glas

Vrme je odmicalo s neistrošenom snagom. Bilo je dana kada joj se činilo da prolazi brže nego inače i da joj svaki trenutak vremena koje joj je dato, polazi mnogo  brže nego što je darovano od majke Zemlje, Svemira ili Gospoda.
-  Krug do kruga. Neizmernog obima ljudskog trajanja. Pojedinačno trajanje je nešto sasvim drugo.
- Ja sam primer. Kome treba gravitacija? Da je nema... -lako je rukom prelazila preko svoga lica. Ruka joj se zadrzala na najdubljoj bori koju bi itekako htela da izbriše.
- Gde joj je koren? - pažljivo  se zagledala u blistavu površinu ogledala. Za čudo, sve je popuštalo, samo su je oči služile. Lako je prevalila desetine godina u vremenskoj mašini kupatilskog ogledala. Oduvek je znalo da čuva vreme i trajanje, da sakriva ljude i događaje, da isporučuje skriveno i  zaboravljeno. Znalo je i da vrati, bez obzira da li vraćeno donosi bol ili radost.
 Videla je dobro:
Laki ranojesenji dan, osunčan i obojen mirisom suvoga lišća. Blagi zapadni vetar je toplotu razigrano davao  požutelim granama sa. Ono se poigravalo i uvrtalo u pripremi za odlazak. Sve je odisalo suvoćom, blagim kratkim danom i neobičnim mirom.
Bila je mlada, s životom na dlanu, s mnoštvom misli i verom u beskonačnost. Nosila je život u sebi. Malo treperenje životne iskre joj je davalo snagu diva. Život je prihvatila obema rukama, držala ga je čvrsto, ne ispuštajući  i ne mareći za one oko sebe.
Čula je različite glasove.
Osećala je poglede.
Ležala je na kauču. Teške kapljice znoja su se slivale. Teklo je preko celog tela. Kap bi krenula s jednog mesta, a završavala se jačajući na sasvim drugom. Onda je počela kiša kapi. Igra u nadolazećoj bujuci , povezivala je reke dunavskog sliva. Gubila je snagu. Ustala je. S vrha glave, kroz gustu kosu se počela radjati krupna okruglica vode. Kada je izašla iz kose bila je potočić. Dodirnula je tlo kao reka. Reka se spojila sa morem.
- Da li ćeš roditi normalno dete?
Olujni glas je doneo novi bol. Prerastao je u oluju. Podigli su se uragani i orkani. Nestala je nošena snagom i kovitlacem vetrova. Gubila se u snoviđenju i mešanju likova i glasova. Sve se kretalo bez pravca i smera, uzburkavalo, premošćavalo je vreme i gubilo se u beskrajnim krugovima. Onda se sve smirilo. Nastao je potpuni mrak bez prisustva ljudi, tonova, bola ili radosti.
Nastala je potpuna praznina.
Trepnula je, bila je tu ispred svemogućeg-  Nastao je tvoj koren.

Slika na svili: Vrabac .


понедељак, 7. август 2017.

...ono rusvaj...

Leto se i punom zamahu šepurilo nad posustalom ravnicom. Kukuruzi su dahtali, šećerna repa je svoje uvele zelene krupne listove opustila do dna ispucale suve zemlje, a ljudi su se zavukli pod ugrejane krovove svojih kuća. Temperatura je rasla svakim satom prolazećeg dana. Kada je postalo neizdrživo, poleteo je nemir na krilima vetra. Sa sobom je doneo lagani pad temerature, taman toliki da čovek željno očekuje sledeći talas. Sa sve četiri strane sveta je počelo lagano gomilanje tamnih oblaka. Ljudi su gledali u nebo i okrenuli se nemim molitvama za vlagom. Tek bi po koja laka kap dodirnula tlo, ali bi još brže usahla ne dozvoljavajući radost.  Ipak vetar je značio osveženje.
Popodne je provela tik do ventilatora. Bila je srećna što ga je kupila. Duvao je i razduvavao,  bar prividno je čistio unutrašnjost prostorije od toplote. Pomagao joj je da izdrži gledanje turskih serija u kojima se radnja vrtela u krugu, a  bile su začinjene   velikom dozom teatralnosti. svi lepi, doterani, nikada na poslu, a para imaju...
 S prvom nemirnom igrom vetra ga je isključila, otvorila  prozore, pa  na sred dvorišta, baš na mestu gde se smenjivanje toplote i svežine najviše oseća je postavila mali metalni stočić. Donela je stolice i skuvala kafu. Lagani gutljaj mlake kafe ju je  osvežavao. Merila je štetu suše nežno milujući osušene izdanke nekadašnje bujne cvasti. Iz lagane tuge i lake obamrlosti prenuo ju je glas:
- Alo, komšinice, alo...
- O , ti si! Gde si? Kada si stigla?
- Stigla sam, pre neki dan... Uf, ova vrućina...
- Hajde uđi, baš sam kuvala kafu!
- Ne mogu, vrućina mi je...
- Onda hladan sok. Imam koka kolu...
- To može, na ovu vrućinu...
Dvorište je živnulo kroz laki razgovor.
- Kako je tamo? Ti si u Švajcarskoj?
- Lepo je, nema nigdi da vidiš ni papiri ni pikavci. Sve čisto, lepo.
- Radiš li?
- Više ne, imam penziju, zaradili smo muž i ja...možemo lepo da živimo, šta bi ovde, sirotinja... ovako, dobro nam, tamo mi i deca. Blizu. Jedan ko do Novi Sad, ćera ko do Zrenjanin. Tu smo svaki čas. Družimo se, imam i praunuci.
- Nisam znala da ti se unuk oženio.
- Jeste , jeste, pevali na svadbu..., ..., i... sve poznati pevači.
- Onda ste dobro zaradili.
-  Sad ću ti pričam kako. Radila sam po kućama, spremala, tamo ti to sve ide u staž, završim, pa radim još. Malo, po malo, nakupila sam da uštedim franci. Ja to sklonim, u jednu kutiju ispod krevet. Kupim i neko zlato, bilo jeftino...pa pod krevet. Neki dan, neću da sušim veš u mašinu, tamo imu i one što sušu, već ću da raširim ko kod nas na štrik, vidim neke ljude kako se u odelu i s tašnama šetu po komšiluk. Kažem mom Joci:  Joco, ovo nije kako valja, to neće biti dobro! Pa drugi dan opet. Kažem i sinu. Tako ja dan za dan. Onda sin kaže, uzmi pare, idemo u banku. Stavi pare tamo. Uzmem ja, odem u banku. Zlato ostane. Kad smo kući iz banke, ono rusvaj. Sve prevrnuto, sve razbacano!  Ju, da me srčko opali! Vrisnem ja, svi se okupu! Zvali i policiju... Al, ništa, ne može da se nađe ko je. Kažem sinu: pare su tvoje oženi tvoj sin! Mogo je lopov sve da odnese! Tako mi napravimo veliku svadbu s muziku! Još da ti kažem, zlato odneli. Nema.
-  Šta kažeš? Imala si dobar osećaj! Sreća ! A zlato, biće drugo. Sreća za pare tako nije propalo...
Razgovor se nizao, dok su se  oblaci  gomilali, a vetar  pojačavao. Prve krupne kapi su prenule komšinice iz razgovora. Iza nih je stajao dugi niz godina provedenih u istoj ulici. Dugo ih je delilo ih je nekoliko kuća, a sada tokom većeg dela godine  mnogo granica.

Ilustracija: svadbena torta. 

петак, 4. август 2017.

Dan kada su padale šljive

Traje niz dana poređanih pažljivo u  koralnu ogrlicu vremena. Krhku nežnu, a opet neraskidivo snažnu. Ljudi, događaji, reči, slike. Beskonačnost u konačnosti.  Nije li vreme jedini nepogrešivi prorok koji daje, uzima, pakuje, prepakuje i pamti? Mnogo skriva, otkriva, postaje živo i poigrava se sa nama.
 Kažu da čovek umire dva puta. Prvi put kada se rastane sa ovozemaljskim životom, a drugi  i konačni,  kada bude zaboravljen.
...
Jutro je u punom sjaju proleća donelo lepotu. Prelivalo se plavetnilo neba s plavetnilom prvih  ljubičica, da bi se opet spojilo negde u dubini plave duše. Radovao se lepoti, čistoti jutra i veselim jutarnjim senkama upletenim u prve mlade izdanke.
Ovoga jutra ga je preplavila radost. Sve je obećavalo dobar dan. Posle prve popijene jutarnje kafe krenuo je starim biciklom na pijacu. Imao je dobar osećaj. Srce mu je pevalo.
Dugo je prebirao po vitkim sadnicama glatke kore. Tražio je nešto što je doživeo. Tražio je šljive koje su u sebi imale slast mediteranskih bresaka. Onih koje je kupovao pored plavog beskraja od čoveka  licem okrenutim prema pučini. Voleo je vagu koja je ličila na veliku bakarnu lopatu. Drška joj je bila kratka, više je podsećala na majkinu lopatu kojom je vadila brašno iz drvene kutije, nego na tas vage.
- To je bio hleb, pa paorska peć...Velika cipovka, do neba se kolutao njemn miris! Prvoga dana samo za gledanje i divljenje. Oduvek volim miris svežeg hleba.
Vaga je merila  nepogrešivo, a dodatak je stizao u obiliku  najlepše i najvećebreskeve koja je virila iz pletene korpe. Jeo ih je polako s uživanjem. Tako da se svaki zalogaj zlatne unutrašnjosti lagano zadrži u ustima, pa tek onda da sklizne.  Mešali su se ukusi i mirisi da bi se zauvek ucrtali u njegovo sećanje. Imale su ukus julaskih šljiva.
 Tražio je baš takvu,  onu koja će roditi šljive krupne i okrugle, mesnate i pune slatke slasti začinjene mirisima davnina.  Pune slatkoga soka i bogate narandžastim mesom. Kada se skine plava spoljašnjost unutra je zlato.
- Da, to je to.  Nećete me prevariti? Dajte mi...ovako...jednu... tri, pa dva puta, Dajte mi šest komada.
Srce mu je pevalo. Ispred male kuće koja je mnogo puta pregrađivana i renovirana i koja je oduvek značila posao i rad, je brzo stigao nošen starim biciklom.
Smešila mu se.
Značila mu je porodični mir i utočište. Mnogo puta je menjao gredice na krovu, pa položaj prozora, pa...koliko toga... Šljive će joj biti ukras mnogih  boja koje se menjaju: plave i zelene, a s jeseni žute.
Iskopao je duboke rupe.  U svaku je stavio lopatu stajskog đubriva...
-  Dobar je Đoka, dao mi je...biće šljiva i za njega.
Onda jedan sloj zemlje crnice, pa ona lepotica i kraljica svih šljiva , pa opet  zemlja. Oko svakog vitkog stabla je napravio mali okrugli valovčić u koji se sipa voda.
- Zalivati se mora.
One su nesebično uzvraćale negu i ljubav. Prve godine su osnažile svoj koren, druge su stasale vitkim granama, treće su počele s donošenjem plodova. Nigde lepših nije bilo.
Ljutio se na decu, ne što beru slatke i jedu, već što ih beru onako zelene pa se njima gađaju. Duša ga je bolela kada bi se u rano jutro odmah posle prvog svečanog početka dana vraćao kući iz noćne smene, a tragovi otkinutih plačućih zelenih miljenica su mu odavale rad noćnih hordi.
Od zelenog do plavog je trebao trenutak u nizu beskaraja. Zrele su mamile još više.
 Iz lakog sna ga je trglo rzanje konja i dobovanje neobičnog zvuka.
- Kakav je to zvuk?
Lagano je pomerio zavesu. Ispred kuće, tačno naspram prozora, suncem oprljenog lica, žena se s kolske prikolice zakačila za otežalu granu šljive. Šarena cicana haljina je bila zastava koju su pokretale dve preplanule ruke, a njih  dva upregnuta konja. Šljive se nisu otimale.  Padale su podstaknute trešenjem. Spuštanje zavese su pratili konji. Puckanje biča ih je pokrenulo, Nastavili su svoj put brzim galopom.
- Dođi da obereš šljive. Sve će odneti, neće ostati za pekmez. Dođi, pravi gomboce, radi šta ćeš raditi, samo dođi. 
Klupa ispred kuće bi služila za lagani odmor  u osunčanim toplim danima. Šala, smeh, koštice šljiva i skupljanje prezrelih za rakiju. Noću su pružale zaštitu parovima. Onako raskriljene i pod velom prikrivene mesečine, dugo su šaputale i mešale su se skrivene kose.
Leto bi brzo prošlo i opet došlo. One su rasle. Grane su odebljale, težile su da dosegnu nebeske visine i da dotaknu okorele ljudske duše.
- Idemo da tresemo šljive. Vreme je.  Izguraj me napolje. Ponesite šerpe i vangle. Može i ona pletena korpa! Parkiraj me ovde. Počni!
Kao nikada do tada na granama je bilo roda. Bezbroj u nizu. Načičkane kao cvetovi beskrajnog vojvođanskog  plavog čička. Plave. Krupne. Sjajne. Oprane letnjom kišom i okupane sjajnom mesečinom. Bezbroj u beskrajnom.
Snažne ruke su zatresle prvo drvo. Dobovanje plavog po asfaltu i rukama koje tresu. Kiša je počela. Tum,tum, tum...pa brže i brže.
Mali dečak svetlih očiju se držao dedinih kolica.  Naglo je poskočio. Pustio je ruku. Zagrlenio se smehom. Smeh je poplaveo, pretvorio se u bezbroj padajućih krupnih okruglica. Tum, tum tum, tum, tum...
Što su ruke više tresle, glasić se jače bojio smehom. Kolica su počela da se smeju. Smejala se kuća i ulica.
 Dotrčala je krupna komšinica poterana radoznalošću. Smejalo se nebo, Zemlja se tresla. Bezbroj u beskraju.
Padala je kiša od šljiva.
Nedolazeća bujajuća radost se širila. Doticala je sve i svakoga. Slučajni prolaznici su zastajali poneseni dečjim smehom. Sami su se pretvarali u smeh. Smejalo se veliko i malo. Smejalo se staro i mlado. Smeh se vijorio kao pobednička zastava na visokom jarbolu. Pobedio je život.
...
Dolaze proleća.
Donose nebrojeni beli cvet.
Dolaze leta.
Dolaze zrele šljive.
Nikada više  nije osvanuo takav dan.
Nikakva sila ljudska
Ne može namoliti Nebesa
Da ponove
Dan kada su padale šljive.