субота, 31. децембар 2016.

Novogodišnja čestitka

Prijatelji dragi, čini se samo trptaj oka i opet Nova godina. Brzo prolazi da čovek nema vremena da uživa u darovima dana i noći.  Čekamo danas, sutra, zimu,proleće...
U ovim danima bar na tren odbacujemo sivo , prihvatamo samo lepotu i blistavost. Neka vam dobro raspoloženje traje dužeod jedne noći, neka traje bar čitavu godinu, pa onda ponovo.

Svima vama,  koji mi poklanjate deo svoga vremena želim svako dobro.
Radovala me je svaka vaša poseta. R
adovao me je svaki komentar.
Radovalo me je čitanje  postova i objava. Uživala sam u vašim stihovima, slikama,  fotografijama  i pričama.

Danas je noć, kada se premerava vreme, kada se svi bar na trenutak okrenemo lepim stvarima i pokušamo da zaboravimo prebleme, nedaće i strahove.
Napuštamo onu Staru godinu, izboranu i isprljanu od težine dana koji su prošli.  S nadom gledamo u vedro nebo milovano nebeskom zvezdanaom svetlošću. Osećamo blagost i milost. Radujemo se.

Želim da vam poklonim osmeh, radost i ljubav.
Želim da vam poklonim lepotu i  večnu maldost duše.

Želim vam dobro zdravlje i mirne snove.
Želim vam samo ono najbolje,
iskreno i od srca.

среда, 28. децембар 2016.

Prvo javno predstavljanje ,,Radosti žute lubenice"

Prošao je i taj dan,  veliki za mene , moju porodicu i prijatelje koji su došli u Centar za stručno usavršavanje u Kikindi da me podrže. Bilo je onih  nepoznatih,  koji su radoznalo ulazili i razgledali postavljene slike. Svila je zablistala.
Ovom prilikom zahvaljujem Gordani Bulatović na pomoći i saradnji.
Zahvaljujem Andrei Beati Bicok na lepoj reči izgovorenoj o meni i mojoj knjizi.
Zahvaljujem Jeleni Milošev na čitanju recenzije koju je Beata nazvala Premeravanje  života.
Zahvaljujem ,,Kreativnoj radionici Balkan i gospodinu Stevanu Krstecu na saradnji.
,,Radost žute lubenice"  je unela radost u konferencijsku salu CSU. Smenjivale su se skrivene i potisnute suze i smeh.
Posle čitanja ,,Savršenog života" , jedna osoba je iskreno izjavila da nikada nije razmišljala kao mačka i da je prijatno iznenađena.
Imamo i nekoliko fotografija koje su zabeležile prvo javno pojavljivanje ..Žute".




Додајте натпис



Beata,  i Jelena


недеља, 25. децембар 2016.

Prva pomorandža

Sedela je na staroj fotelji donesenoj iz roditeljske kuće.
Drvena osnova i nasloni su bili stari. Nov je bio mebl kojim je bila presvučena. Dezen sličan onome prvom, nekadašnjem, nevidljivim nitima sličan  sa onim prvim štofom koji je davao život i nadahnjivao njenu udobnost.  Toliko ga  je volela, da nije mogla dopustiti da se iscepa i baci staro platno,  iz koga su na mahove izbijali delovi potke. Deca nisu znala šta je uradila u saradnji s majstorom. Naredila je dao ono staro ostane ispod, tako da samo ona to zna. To je bila neraskidiva veza sa rodnim domom i dve sestre.
Toplina električne peći ju je potakla na razmišljanja. Zima je uzimala maha. Osećala je da je bole kosti.  Volela je toplotu, čaj i miris pomorandži.
- Da, pomorandže. Čekaj, kada je to bilo... Mora da ja to negde imam. Samo treba da potražim. Ne može biti daleko... Tu je... Sigurno  onoj kutiji... Onoj presvučenoj ružičastim papirom sa malim crvenim cvetovima.
Lagano je preturala orman u nadi da će što pre ugledati traženo. Našla je. Sela je nazad u sigurno okrilje svoje fotelje. Drhtavim rukama i dugim hladnim prstima je polako otvorila kutiju. Svo blago je zablistalo. Požutele fotografije davno zaboravljenih likova koji su vaskrsli su stali ispred nje.  Počeli svoje neme priče.  Uzela je jednu. Na njoj je bila ona , baka i sestre.
- Baka...
...
-Hajde, hajde, devojčice  treba da su lepe, umivene... Brže, brže... Šta vam je danas?  Požuri, požuri...dolazi nam teta.
- Bako, koja teta?
- Bako kako mi ne poznajemo tetu?
- Bako zađžšto samo ja poznajem tetu?
- Ne poznajete je jer ne živi ovde. Ona dolazi iz grada. Nisam je dugo videla. Još se niste rodile. Rodila si se samo ti!  Videćete je, sada brzo presvlačenje! Brzo...
Užurbanost je donela svoje rezultate. Devojčice su sa belim mašnama u kosi stajale nemo gledajući gospođu iz grada. Gospođa ih je pomilovala po kosi. Prošla je pored njih i pozdravila se sa bakom. Zagrlile su se. Malo su ličile jedna na drugu.  Ušle su u kuću. Devojčice su bez imalo žaljenja nastavile svoje igre. Skrivale su se, pronalazile najlepša mesta u dvorištu, jurile su mačke i rasterivale kokoške. Bele mašnice su spale. Veče se približavalo kada je gospođa otišla. Od čistoće haljinica i belih mašnica je malo ostalo.
Tetku je ispratila tišina. Devojčice su je osećale, ali ju je detinjstvo zanemarivalo. Ušle su u kuću. Na stolu je stajala pomorandža.
Jedna.
Narandžasto se presijavalo u bezbroj nijansi , dok je na nju padalo svetlo sijalice. Senke se se širile na sve četiri strane. U kući je bilo podne. Pomorandža je slavila dan uveče.
Prvi pogled na nedostižno. Strahopoštovanje malih očiju prema narandžastom. Samo su je gledale. Nisu želele da je dodirnu. Upijale su njen miris. Miris nedodirnute hrapave kore. Jedva vidljive rupice su  obećavale. Tri devojčice i jedna pomorandža.
-  Bako, bako...
- Dođite. Podelićemo je.
Baka je ljuštila koru. Miris je postajao jači, opijajući, nestvaran. Pričao je o dalekim zemljama i toplim krajevima. Pričao je o moru i talasima. Pričao je o kriku galeba i zaljubljenim parovima na plažama. Pričao je.
Ukus je pevao. Nepce se pretvaralo u nebesko prostranstvo obojeno narandžastom jutarnjom svetlošću. Lagana vlakna su meko, kao najmekše preje skinuto sa božićne guske, klizila niz grlo...
...
- Da , pomorandže. Nikada posle toga nisam osetila takav ukus. Nijedna kupljena nije odavala takvu strast života kao ona prva, namenjena baki, a podeljena devojčicama.  Meni i mojim sestrama.

Uzela je telefon, pozvala je sestru:
-...Da li se sećaš...
Pozvala je drugu sestru:
...Da li se sećaš...
Na stolu je stajala velika bela činija puna pomorandži kupljenih negde u nekom supermarketu.







четвртак, 22. децембар 2016.

Samo obična...

Koraci su merili.
Ona nije.
Iako je zimska hladnoća širila svoje carstvo i rasterivala poslednje užurbane šetače, njoj se nije žurilo. Žurio je samo korak.
Pognula je glavu. Morala je da gleda u igru pređenih rupa na asfaltu.
 Bilo ih je dosta.
 Bilo je slučajeva da je samo svojom nepažnjom dodirnula hladnoću smrznutog tla. Bolele su je kosti. Zadnji deo kičme se toliko ugruvao da je danima hodala lagano, što joj nije bilo u krvi. Volela je brz hod. Volela je vetar koji se stvarao oko njene glave i terao uvojke na brzi ples.
Da, uvojci su to činili.
Nikada nije nosila kapu.  Smetala joj je. Nije mogla da oseti miris zime, nije mogla da oseti onu jezu prvog podizanja šiške dotaknute  hladnoćom. To joj je davalo snagu. Obezbeđivalo je tišinu. Davalo je prednost njenim mislima.
...
Neizmerno sam zahvalna Bogu na milosti meni pruženoj
Zahvalna sam anđelima nebeskim
Puštenim da se usade
U duše onih koji čine dobro
Njihova dorota je neizmerna
Nemerljiva zemaljskim merama
Dobrota koja dobija obličje nestvarnog
Možda greškom kažem da ima mnogo slučajnosti
Možda je to sama sudbina
Možda  se baš ovog decembra sva milost
Nebeska daje
Meni.
Običnoj
Svakidašnjoj
Obojenoj zimskom hladnoćom
Skrivene duše
Iza uspavanog bagrema panonskog
Obojenoj
Zimskom svetlošću
Obojenoj verom
Obojenoj nadom
A ipak samo
Običnoj.


Slika zime na svili.

субота, 17. децембар 2016.

Moja prva knjiga

Danas je na moj sto pristigla knjiga. 
Žuta lubenica se osmehivala sveže odštampana i nadahnuta tajanstvenim životom koji je tek očekuje. Da li će ili neće pronaći put do čitalaca, ostaje da pokaže vreme. 
Do tada reč, dve o poklapanju niza događaja koji su omogućili njeno nastajanje.
Negde u jeku sezone lubenica i slučajni odabir baš žute,  dodirnulo me je sećanje na jednu žutu lubenicu koja je u nekom trenutku obeležila živote mnogih.
Letnja vrućina i mir  doneli su reči. Reči su prerasle u priču. Priča je dospela na blog.  Tu su je čitali mnogi.  Pročitala ju je Veselinka Stojković, koju  opet igrom okolnosti ili slučaja, upoznah na svemoćnom internetu. 
Veselinka je široke slovenske duše, pa ju je objavila na ,,Bašti Balkana".  Jelena Milošev je priču objavila na Fejsbuku. Preko njenog profila priča je dospela do Andree Beate Bicok, koja se ponudila da uradi lekturu i recenziju za niz priča. Odlučila sam se za one, meni veoma drage.  Ona im je udahnula neki novi život. Dala im je krila i priče su poređane u niz počele da liče na knjigu. 
Posle pretraživanja po internetu i odabiranja izdavačke kuće,  sasvim slučajno sam došla do g Stevana Krsteca i ,,Kreativne radionice Balkan". 
Elektronski materijal je dobio novi oblik. Dobio je životnu energiju. Odštampana je knjiga. Danas je ovde preda mnom. Ja je predstavljam vama, poštovani čitaoci. 

Radost žute lubenice.

Knjiga se nože poručiti na mejl adresu, 
djukanovic.vesna63@gmail.com

среда, 14. децембар 2016.

Ne zna ni da kuva

Neke ljude upoznaš slučajno. Kao osobu koja stoji iza tebe u redu. Neko sedi pored tebe u zagušljivoj i virusima punoj ambulanti. Neko se u brzini očeše o tvoj novi kaput i napravi gravure vezama zeleni za supu. Nekima odobravaš.
Nekima ćutiš.
Nekima samo blago odmahuješ glavom samo površinski dodirnut rečju njegovom.
Neki u nepoznatima traže odušak, pa im pripovedaju bez straha iznoseći najskrivenije zebnje i tajne misli. Neki podstiču priču, a neki hteli ili ne čuju.
...
- Da sine moj , sto ljudi sto ćudi. Tako je meni moja mati govorila. Tako ja govorim onome svome klipanu, koji ne vidi dalje od svoga nosa. Gleda slep kod očiju. Gleda bez gledanja. Lepo kažem:  nemoj nju, nije ona za tebe.
On, ne daj Bože!
Samo ona i nijedna druga. Da je lepa , nije! Da je pametna, nije!  Da je visoka, ni to nije! Kažem ti nikakava! Nikakva!
Šta pitaš? Malo sam nagluv! Da li ima kakve škole? Ima škole. Završila neki fakultet. Zna šta zna. Mislim da ništa ne zna.  Ko mene šta pita? Niko.
Da li kuva?
Bar da zna da kuva. Ne zna! Ništa meso, ništa supa... ništa paprikaš... ništa, kad ti kažem. Ne ume ni gibanicu da zamesi.
Ne ume.
Pa šta kuva pitaš?
Nešto smuljano, zeleno, ljigavo. Kad ti kažem čudo jedno. Kad ti kažem... muka mi pripadne...  po tri dana me peče u stomaku od neke kiseline...
Pitaš me gde ću? Idem kod sina.
A kod nje?
Idem i kod nje. Šta ću imam samo njega?  Sav se jadan osušio od one njene trave. Samo mu pednji zubi narasli kao u zeca. Još kad ga obuče u onu sivu jaknu! Pravi sivi zekan izbezumljenih krupnih očiju  raširenih od urođenog straha.
Ej, ja sam u ono vreme bio...
Eno vidiš, eno mi sina!
Eno i nje!
...
Na peronu su stajali mladić i devojka. Mladić je na sebi imao tamne pantalone i sivu jaknu. Vrat mu je grejao šal.
Sivo bele pruge.
Ona slična njemu. Siva jakna i beli šal.  Skladan par. Vesele oči su pratile ulazak autobusa na stajalište.
Mahali su.

понедељак, 12. децембар 2016.

Očenaš za Čedu

U ulicu gde su sve kuće ušorene i gde su nekada sve ličile jedna na drugu, je došlo neko novo vreme. Nikle su nove kuće. Lepše. Stasitije, sa podrumima i visokim spratovima, sa potkrovljima obloženim drvetom, sa kapijama ukrašenim kovanim metalnim  ogradama.
 Među poslednjim  kućnim srtarosedeocima  je ona. Kuća njegovog detinjstva.
Prednji deo kuće sa velikim zabatom se nakrivio. Činilo se kao da je podbuo od alkohola izgubio ravnotežu i da se održava samo nevidljivim nitima ljudskih duša koje su nekada tu živele. Neposredno ispod crepa su golubovi i vrapci pronašli ulaze i baškarili su se u skrivenom mraku tavana. Ljudska noga već odavno nije tu kročila. Ljudi su se plašili osušenog ispucalog blata nalepljenog na štukatur-trsku.  Ona se naslanjala na drvene grede izrezbarene delima malih buba koje neopravdano zovu crvima. Sve zajedno je odavalo sliku davno prohujalih vremena. Činilo se da se svakoga trena može srušiti i da će tom prilikom neko nastradati.
On je zbog  tog straha, i  ne bez osećanja, platio radnicima da sruše staru kuću. Toga dana je otišao u prirodu.  Gledao je vodu, udisao mirise bilja i trudio se da ne misli na uspomene koje su ga vezivale za zidove nabijene  zemljom.
Setio se!
Osmehnuo se iako mu do smeha nije bilo.
...
- Di li je dosad? Di se sakrio, sakrilo ga! Dan je prošo! Ni ručo nije, a treba da se večera. Samo kad je otišo! Dabogda se ne vratio! Bože ne slušaj šta govorim! Ne mislim ja tako. Ja to onako. Sad ću triput ,,Očenaš"  .
Oče naš...
Oče naš...
Oče naš...
E moj Čedo! Nisi ti za Očenaš, di si!?
Evo i noć ide , a njega nema! Idem ja da legnem, a on kad dođe...  tu mu je jelo, pa nek jede, dabogda mu zaselo, kad ga nema!

Mara se povukla na spavanje u prednju sobu, na čiji je najveći zid bio naslonjen veliki ručno rađeni drveni krevet. Pokrila se i pod teretom umora, brzo je utonula u san. U neko doba noći, iz kuhinje ju je probudio glas.
- Maro! Maro! Di je ručak? Di je večera? Gladan sam!
- Pa da, gladan s i, di si bio kad je trebalo?... Imaš ukraj šporeta šerpu. Ima paprikaš sa mesom. Uzmi i jedi. Neću ustati da te služim. Što nisi došo na vreme.!!!!
- Neće da ustane- do nje je dopirao glas obojen popijenom rakijom i začinjen belim vinom.
- Neće da ustane...  lup, tup, tip, lup, škriiiiii.
Čulo se čangrtanje kašike i grebanje po emajliranoj šerpi.
- Maro! Šta si to kuvala! Pa ti, da kuvaš ne znaš! S kim sam se ja to oženio! Lepo mi je moja mati govorila... Maro! Bog te ubio! Šta je ovo? Kakvo ti je to žilavo meso!  Jesil  ti to konja kuvala?  S kim sam ja to starost dočeko!  Ajd, ova čorba još može da se poje, osrkaću... al meso! Sve se tegli,  ko ona guma što se ugaće uvlači... Maro! Meso ti tvoje,  šta je ovo?
Mara je u sobi ćutala, pravila se da ne čuje.
- Ima da je! Šta me briga. Napio se, pa ni ne zna šta je.  Svi smo jeli...
Iz male kuhinje se dugo čulo neko kidanje, žvakanje, coktanje, mljackanje i srkanje. Sve to je Maru uljuljalo u divan san:  šetala je uz kanal. Gledala je zelenu vodu. Oko nje su leteli vodomari najlepših boja, a divlje patke su ucrtavale svoje staze po mirnoj vodi. One su trajale taman toliko koliko ih je oko pratilo, a zatim su se gubile...
Nije imala nikakve spoznaje o tome kada je legao, ni koliko je trajalo izjedanje paprikaša.
Jutro je podiglo vremešni bračni par iz kreveta. Kao i svakoga jutra, Mara je palila smederevac i stavljala čaj da se kuva.
- Čedo! Čedo! Pa šta si to jeo?
- Pojo sam onu čorbu i meso unutra! Ko da si neku gumu kuvala. Ništa gore nisam jeo. Celu noć sam podrigivo!
- Crni Čedo, di je masna voda od  pranja sudova?  Pa ti si pojo...  ono za svinje... Crni Čedo, kakvo meso!? Ti si pojo OPIRAČU! Taman sam tela da je bacim! - nije mogla da ostane ozbiljna. Iz njene duše se razlegao grohotan smeh.. .
- Ha,ha, ha ...
E sad, idi pa loči! Loči...Ho, ho. haha ...
...

Seo je na svoj bicikl. Otišao je do prodavnice.
Svakom majstoru je kupio pivo. Kupio je sok i kesicu grisina.
- Dobar dan, ide li posao...

четвртак, 8. децембар 2016.

Prvi sneg!

,,U osvitak zore ,u sumračak tavni
pokrivene snegom počivaju ravni..."
Vojislav Ilić

  Danas pada prvi sneg na našu pospanu panonsku ravnicu. Do juče smo mislili da prava zima nikada neće doći, a danas bele pahuljice padaju od jutros, napadalo je nekoliko desetina centimetara. Vredno smo čistili,otrpavali se, pa sutra je radni dan. Maločas opet počistismo, verovatno će biti potrebno još jedno čišćenje do spavanja.
   Nekako me je ponela hladna belina. Mir. Tišina. Samo nemo posipanje belog pokrivača. Krenuh u laganu šetnju. Sama. Volim tišinu. Sva lepota trenutka je samo moja. Nepregledna belina i savršena tišina daju snagu. Čiste misli i osećanja.
    Hodam polako, upijam lepotu i mir zimske večeri. Sneg pokriva nečistoću, zavidnost, loše ljude. Belina doprinosi sjedinjavanju čoveka i prirode. Na samo jednom mestu koje je čovek napravio sam osetila to sjedinjenje i potpuni mir. Ništa slično nigde nisam osetila. Nigde me to jedinstvo nije toliko ponelo i proželo savršenom mirnoćom.
   Pre par godina smo se našli na širokom platou parkinga manastira Studenica.
Rezak vazduh nam je napunio pluća.  Stigli smo negde oko deset sati. Osetila sam neobičnu tišinu, bez ljudi. Krenusmo kroz prilaznu portu u unutrašnje dvorište pa do same Bogorodične crkve. Velika bela građevina nas je dočekala nema, pod teretom prohujalih vekova. Ipak mlada, sveža spremna da otvori svoje riznice za sve dobronamernike.
   Na ulazu nas je dočekao monah. Tih, neupadljiv, dobronameran. Takvog čoveka sam srela samo tamo i nigde više. Nenametljivo uslužan. Prišao nam je, predstavio se. Prvi susret je bio isped suvenirnice. Ipak je samo zatvorio vrata i dobronamernim glasom rekao da za to ima vremena. Poveo nas je, pričao o istoriji manastira, uputio nas u tajne gradnje, pokazao najpoznatije freske. Sve mirno, sjedinjen sa Bogom i prirodom. Mirno kao da smo mi jedini posetioci toga dana. Objasnio nam je da je pre samo pola sata sve vrvelo od ljudi. Za vreme velikih Svetaca, a toga dana je bio Sveti Luka, ljudi dolaze da se mole za ozdravljenje  pred kivotima Stefana Nemanje i njegove žene Ane. Toliko lepih, mirnih reči sam čula od monaha čije se ime izgubilo iz moga sećanja, ali je njegov glas ostao svež  kao studenički vazduh, kao padanje prvog snega,  kao oprost svih grehova i zala koje je čovek učinio.
   Savršeni mir, savršeno sjedinjenje čoveka i Boga. Mesto na kome se duhovnost oseća svuda u vazduhu, vodi, kamenu, pogledu ,ljudima... Mesto gde je istorija ostavila najlepše stranice.
    Samo jedna reč:
    Studenica!


Evo nas ponovo u vojvodjanskoj ravnici. Mali vrapčić promrzlo ćuti i čeka...

Panonski zid

Godine, meseci, dani, sati... suviše brzo prolazi. Htela bih da ga čvrsto uhvatim, zadržim, ne pustim, da bar malo uspori svoj tok i da bar  na trenutak ostanem zamrznuta tu u beskraju prolaznosti.
Želela bih da sliku trena osetim i  da se trenutak prenese u večnost. Ma koliko bio mali delić vremena je ogroman, nemerljiv i čitavu ogrlicu postojanja, drži čvrsto na jednom mestu.
Možda je ovaj zapis baš to.
Zamrznuta slika u vremenu. Možda  će baš Vas, sreća u trenutku posetiti i osetićete  se izuzetim iz sadašnjosti, pa na krilima nevidljivih duša, nekim čudom sreće, budete preneseni negde.
 Možda ovde.
 Možda tamo. Ko to zna ?

...

Kroz maglovito jutro nazirali su se redovi kuća. Lepi izdaleka. Tužni iz blizine.
Prvi mrazevi su naterali zid od naboja da se napne. Upirao je svu snagu ugrađenu u svoju osnovu, da se održi u životu.
Letnju sušu je nekako izdržao, nakrivio se malo i stanjio,  izgubivši prolećnu vlagu koju je itekako osećao u svojim zemljanim ciglama. Jesenje kiše su ga podbule. Otežala je blatna duša.
- Šta se to sa mnom zbiva? Prođe leto.  Dođe jesen, evo me hvataju i prvi mrazevi. Poživeo sam mnogo, duge ogrlice zemaljskih godina su se raširile po meni i činile me lepšim. Načinjen sam od zemljanih cigala sušenih na toplom Suncu. Osnovu su majstori nabijači punili blatom pomešanim s kravljom balegom. Da trajem, da ne propuštam toplotu i ne dozvoljavam hladnoći da uđe. Mene su drvenim gredama povezali sa mojom braćom. Radovali smo se zajedno.  Gazda je bio srećan. Pre postavljanja biber crepa na grede je okačio košulje za majstore.
To je bila sreća!
To su bili dani!
 Ljudi, pesma, tuga , opet sreća i tako godina za godinom, decenije, pa i vek su prošli. Imam više od sto godina i stigao sam, čini mi se  do kraja. Drvene grede su popustile. Letnje oluje su odnele tanak biber crep. Moja braća su nestala. Vratili  su se majci od koje su potekli. Pretvorili su se u prah. Evo već zova izvija svoje stablo iz njih.  Toliko ih dugo nema.
Ja sam odolevao. Borio sam se. Trudio sam se da skrenem pažnju na sebe. Molio sam  bezglasno da neko vidi moju muku. Molio sam za život.
Ljudi je sve manje. Otišli su nekuda daleko. U potragu za boljim životom. U neki svet gde nema zemljanih zidova i starih kuća.
Otišli su.
Neka ih sreća prati.  Ja ostajem. Udišem miris svojih poslednjih dana. Moja zemljana duša se vraća zemlji. Utonuću u san. Sjediniću se sa svojom panonskom braćom. Naći ću mir.
...
- Molim te pogledaj onaj stari zid.  Ostao je sam. Opstaje. Kuće već odavno nema. Samo je on tu. Čini se kao da priča svoju životnu priču.
- Vidi , kolko je praznih kuća. Po njihovom izgledu se jasno može videti kakda je koja ostala prazna.  Posle ispraćaja poslednjih stanovnika dovoljna su dva proleća i dve zime da padne.
- Tužno!
- Da, tužno.
...
- Pogledaj, nema zida. Pao je.  Čini se da je veliko parče torte sklizlo s noža i da se prućilo u jednom delu po porcelanskom tanjiru.   Mraz ga je darovao srebrom.  Odao mu je poslednju počast. Zahvaljuje mu  na druženju. Ova magla, koja odnekud stiže,  ga pokriva. Inje se hvata preko ostataka kuće.
-
- Daj mobilni telefon, da fotografišemo.  Možda ...
...

Srećom točkovi svoj put prevaljuju brzo, pa čovek hteo ili ne mora brzo da zapaža. Ono što ne vidi jednoga dana,  čeka ga u zasedi drugoga, pa uz malo otvorene duše uspe da spozna istinu.






понедељак, 5. децембар 2016.

U Blage dane

U Blage dane, kada u blistavim hladnim noćima zezde na nebu jasnije sijaju, kada se njihov sjaj božanskom moći razliva na običan svet i kada duhovi umire svoje neostvarene želje, duboko udišem vazduh. Dok mi hladnoća blagim trzajima remeti mir, gledam u nebo i čekam znak. Preispitujem, merim, postupke odmeravam.
Nalazim lepotu.
U nebu, u neodoljivom plesu dalekih svetova obasjanih  skrivenom sunčevom svetlošću. Planete, daleke, nedodirljive, a beskrajno zadivljujuće lepote.
Mračne su, a ipak sijaju, trude se i žele da isprave gnev onih što im uskratiše svetlost.  Bivaju još sjajnije. Hladnom svetlošću se veličaju.
Pričaju priče.
Udahnjuju nadu.
Daruju.
Možda se baš na  onoj najsjajnijoj, najudaljenijoj nalaze duše mnogih. Možda su duše meni drage baš tamo i sada me eto daruju nežnošću.
Možda me opominju.
Možda kazuju da mi se dešavaju stvari koje oni žele. Možda postajem baš ono što bi  želeli.
Možda.
Kada me stigne onaj neočekivani nemir, udahnem hladan noćni sjaj. Tada se uspostavi veza. Nevidljive razdaljine se brišu.  Vantelesne igre počinju. Bujaju. Uzdižu se i pokazuju sve svoje moći u punom sjaju.
Takav sklad se može osetiti samo u hladnim noćima bogatim svetlošću začinjenom magijom.
Svetlo koje iz bezvremerja stiže, koje prelazi puteve, leti preko planina i pustinja i donosi mir.  Oslušnimo decembar, počujmo njegove priče, osetimo njegove mirise. Ponesimo radost, za sve naše. Za one  ovde i  one tamo.


субота, 3. децембар 2016.

Podeliću s tobom

Pored poslednjeg niza kuća u malom predgrađu prolazila je žena. Žurnim korakom.  Brzohodajućem.
Ko ju je poznavao znao je da je to uobičajeno.
Uvek je žurila. Stopala su pravila vence banaćanskog kola. Sitan vez do sitnog veza.
Neupućenima se činilo da ne zapaža. Činilo se da je detalji ne interesuju  i da pored života koji se odvijao nezavisno od nje,  vidi  samo svoj jedan - jedini život.
Uputila prema gradu.
Popodne je brzo proticalo, druženje još brže, a mnoštvo poslova je čekalo. Osetila je zov rada duboko u sebi. Jednostavno nije više mogla da sedi.
- Moram da idem.
Reski vazduh je iz potaje vrebao. Čekao je  da iz sigurnosti zavetrine korakne na otvoreno. Kratko joj je vetar pretio, štipao joj oči i obraze, a da se ona ni najmanje nije obazirala. Napredovala je dalje. Samo dalje.
S desne strane se nazirala kapija groblja. Najvećeg u gradu. Tiho i mirno novembarsko predvečerje je doprinelo tajnastvenosti mesta i trenutka.
Pojas trske rasprostranjen toliko da je od male bare bila  vidljiva samo  malena sjajna sivkasta  površina. Barski biser se presijavao i pokušavao da dobije davno izgubljenu bitku.
Često je pogledavala preko trščanog pojasa. Neobičan zvuk  je izazivao. Zastala je i osluškivala. U neobičnim tonovima iskrivljenih ptičjih glasova prepoznala je razgovor čvoraka  koji su bežeći od  nešumovite ravnice spas od hladnoće našli u gustom šipragu.
Suza potaknuta tugom i hladnim vetrom tiho je skliznula.
- Šteta što ranije nisam prošla, mogla sam ih obići...Drugi put...
Promena pravca donela je vetar u leđa. Bilo je manje hladno, a topla jakna doprinela je sigurnosti hoda. Brzo je odmicala. Odjednom je okrenula glavu. Učinilo joj  se da se neki skoro bešumni koraci opasno približavaju njenim užurbanim.
Rani zalazak Sunca doneo je  providno mestičavi sumrak.
Tiha jeza predvečerja. Lagani osećaj nelagodnosti ju je preplavio.
Živog čoveka nije bilo. Nije bilo duša zaspalih. Tu je bio on. Poveliki crni pas. Lako trčkarajući primetio je njen hod.
Možda je prepoznao da voli životinje. Možda je u svojoj beskućnosti tražio siguran dom. Možda je samo u nedostatku ljudskoga glasa započeo nenametljivo praćenje.
Ubrzala je korak.
Ubrzao je korak.
Stala je.
Stao je.
Metri su odmicali. Odmicalo je i tiho praćenje.
Nelagoda.
- Kud ću sa  njim? Imam psa. Možda još malo, pa će skrenuti...
Ne skreće... Bar da je u blizini neka pekara, pa da kupim hleb. Da uđem... Možda je gladan? ... Tražiš li vlasnika ili si samo gladan? Ličiš na pulina.  Jesi li to?  Možda si se samo izgubio?  U gradu ti neće biti dobro, bolje je da ostaneš tu! ...
Pametne oči su nemo gledale.
- Čekaj, imam nešto lepo! Ako si gladan nećeš birati. On  mi neće zameriti, dao je meni, ja ću podeliti s tobom!  A?  Šta kažeš?

Teksas torba je u sebi krila veliku kesu sa žutim jabukama, ali  i plastičnu kutiju. Ona  je svojim unutrašnjim mirisom darovala okolinu. Unutra se nalazila ohlađena musaka od kiselog kupusa.
Miris je na nevidljivim krilima vremena nekim čudom prenešen u neko drugo vreme.Vreme detinjstva, skromnosti i unutrašnje lepote.
...
- Kad će biti gotovo?
- Biće, moraš da čekaš.
- Kad će biti gotovo?
- Još malo, pa mora u rernu! Donesi mi još drva iz šupe! Biće gotovo kad svi stignu, pa ćemo svi zajedno jesti.
Velika šerpa je na malom šporetu delovala još veća. Unutra se pržio kiseli kupus tanko nasečen na rebarca. Baka je veliku glavicu  kiseloga kupusa umesto  da pravi sarmu, iseckala na sitno. Stavila je luk i dugo ga dinstala u plavoj šerpi sa belim bobicama. Sve se pržilo  na plotni  staroga smederevca. Para se u oblacima lepila na debele zidove sabijene zemlje. Naboj nije upijao paru. Odbijao ju je i činio vidljive oblake beličastim. Od mirisa je glad postajala veća, a nestrpljenje neizdrživo. Meso se pržilo u tiganju. Tučanom. Kupusna para se lepila za staklo ulaznih vrata, niz koja se slivala kap po kap. Devojčica je hvatala brzoklizuće kapi svojim tankim prstićem i brzo ih prinosila ustima. Ispod vrata je u kuhinju ulazila hladnoća decembarskih dana.
Vrata smederevca su morala biti dodatno zatvorena drvenim lecom.
Pritisak je bio gotovo neizdrživ.
Miris pečenja i kapljice masti koje su sagorevale u pućkanju sadržaja plave šerpe. Pre potpunog pečenja lec se skidao. Vratanca su padala od vreline. Baka je musaku prelivala umućenim jajima sa malo mleka. Trenutak preliva je donosio radost. Jaja su od vreline narastala. Prekrila su ravnu površinu donoseći ostrva i uvle. Daleke nepoznate zemlje su svoje mape pravile u kupusu.
Pa opet lec. Kratko.
Rumeno, slasno. Isečeno na jednake delove. Svakom članu po jedan. Odraslima po dva.

...

Skimula je rukavicu s ruke. Oslobođenom rukom je podigla poklopac. Odjednom je torba bila višak. Podigla ju je na rame i druga ruka je bila slobodna. Izavdila je polovinu musake. Birala je mesto na koje će mu staviti hranu.  Ćupija ispred kuće je bila čista. Sveže počišćena.
Pravo mesto. Nije se bunio. Nije ga odbijao miris kupusa. Privlačilo ga je meso u njemu.
Jeo je.
Žurno je natavila dalje. Plašila se da se osvrne. Nije želela da je se postidi.  Prešla je ulicu. Na pristojnoj udaljenosti je pogledala unazad. Nije je pratio.
Jeo je.
Bila je zadovoljna.
Žurni korak je plesao.
Duša je pevala.

Mali crtež kao ilustracija. 

недеља, 27. новембар 2016.

Zec i krive noge

Proleće je završavalo svoj put, negde u daljini leto se spremalo da na nevidljivim krilima doleti u panonsku ravnicu, a mnogočlana porodica iscrpljena prolećnom nemaštinom praznoga špajza je blagdašnje popodne provodila ispod prve višnje koja se zarudela. Mnogo usta je gledalo u blago rumenilo.
- Kakva će to štrudla biti...
- Kakav će se sok sliti niz moje grlo...
- Kako ću je progutati zajedno s košticom...
- Prvo ću je dugo držati u ustima, dok sama ne odluči da razlije svoj kiselkasti ukus...
- Napraviću one tegljene kolače...
- Pritisnuću je svojim zbima, da pukne, da me poprska...

- Hej, da otpevamo onu:
Višnjičica rod rodila, višnjivišnjičica rod  rooodila...Šteta što ovde nema odjeka! Višnjićica rod rodila...
- Pst!...Pst...ruka je pokazivala u pravcu bašte.
  Pst, pst...Visilo je u vazduhu.

Negde uvrh bašte nešto se micalo. Virila su dva siva uha. Mreškala su se i plesala na lakom vetru.
Odnekud je dolutao zec.
 Mirno je  pravio samo njemu znanu stazu kroz mladu salatu. Onu prvu, tek dozrelu. Sočnu. Zelenu kao jed. U očima porodice :
Sveže opranu i blago začinjenu sirćetom zaostalim iz neke davno potrošene tegle s kiselom paprikom. Tako prelivena je mirisala na jesen i bogatstvo.  Sada se on usudio da sve to poništi...
- Pst, pst ...ruka je pokazivala u pravcu salate i mladoga luka.
 - Pst, pst, govorio je glas bez zvuka... tamo, tamo...brzo... brzo... tiho...tiho...
Voda je potekla na usta... uz salatu ... paprikaš... crven... od zečjeg mesa...mekog... mirisnog...u sosu od višanja...
- Pst... Pst...
Vojska čiji je glavni vodnik bila baka, zamenik majka, a vojnici  deca,  je razumela moćnu reč pst. Njih četvoro.  Jedan drugome do ušiju. Rasli su bez rano umrlog oca i bilo čije pomoći. Vojska se rasporedila na sve strane dvorišta. Svako je čuvao svoju teritoriju, ali ne od neprijatelja, već od dugouhog slučajno zalutalog mesnatog gosta. Počelo je stezanje obruča.
Gost se nije dao. Osetio je glad. Prepoznao je da mu je lonac blizu i da ga čeka sasvim izvesna sudbina. Svim silama se trudio da preživi. Trčao je levo, desno, napred, nazad...
Branioci su bili uporni. Verno su čuvali svoje granice od proboja. Neki su bili veštiji, a neki mnaje vešti.
Najmlađa od svih, devojčica plavih očiju i krivih nogu je dobila na čuvanje zonu kapije.  Stara drvena kapija koju je osiguravala drvena ruda zabodena u rupu, činila je naveću sigurnost, po proceni ostalih zahtevala je najslabiju odbranu. Devojčica nije mogla brzo da trči, ali da čuva kapiju je mogla.
Zec se nikako nije dao. U suludom trku nebrojenih pravaca, i nemogućih misija, izlaz je pronašao kroz krive noge.  Svom brzinom svojih lakih  nogu zec je izleteo na ulicu i ko zna gde...
Bitka je bila izgubljena. Vojska je bila naprašena, izgrebana i ojađena. Znoj se mešao sa dahom. Oči sa uzdahom, a brzo disanje i lupanje srca je odzvanjao praznim dvorištem.
Poraženi!
Paprikaš je nestao u oblaku prašine stvorene bosim nogama.
- Baš si nepretna!
- Kakva si!
- Ti si kriva!
- Ti!
Devojčica je plakala.
- Baš ste neki! Krivi ste vi! Što ste nju postavili na kapiju kad ima krive noge?! Dođi ti kod mene, nemoj plakati...
Sažališe se svi...
- Nemoj plakati, baš je bilo ludo!
-  Ala sam ga jurio. Samo što ga nisam uhvatio! Rukom sam mu dodirnuo rep!
- Nemoj plakati, ionako ne bi bio ukusan, a i bilo bi mi žao...
- Ne bih mogao da ga sredim!
- Ni ja!
- Ni ja!


Za nju, koja nije više devojčica, ali i dalje ima plave oči i krive noge!
Juka, dugo negovana!

петак, 25. новембар 2016.

Začarani krug senke

Hladno novembarsko jutro je preraslo u blago osunčan dan. Sunce je, iako škrto,  davalo toplote. Manje škrto je davalo svetlost. Svetlost se širila. Osvetljavala je i razotkrivala vesele, tužne , uzurbane. Imala je moćnog saveznika:
Senku.
Senka je značila sve. Čitala je snove. Tumačila je stare kalendare i razotkrivala je tajne.

Senka je znala sve.

U svojoj tišini se kretala ulicom. Nije primećivala prolaznike. Povremeno bi se osvrtala, jer ju je proganjao osećaj praćenja. Činilo joj se da neko pravi odjek pritajenih koraka iza njenih leđa. U svojoj plašljivosti je delovala neskladno i iscrpljeno.  Oko očiju je imala dva nepravilna polumeseca koja su naglašavala nemirne oči.
- Opet je tu. Preti mi svojom tišinom. Nedozvoljava mi da živim. Ne mogu da donesem odluku. Želim da pobegnem.
 Opet je tu. Kako se okrenem gleda me svojim sivim bezličnim očima. Preti mi ćutanjem. Niko me ne poznaje tako kao ona. Neželjena pratilica mojih uspona i padova. Nezvana gošća u mojim nadanjima. Sumnja koja me izjeda. Nesposobnost da se otarasim neželjene.
Opet je tu. Zakonima fizike vezana zauvek za mene.
Da mi je pobeći. Uzeti nevidljiva krila i poleteti u daleku zemlju gde senke ne postoje. Bežim kao jegulja klizavim putevima, a ona ostavlja svoj trag.

Hladan dan je ušao u predvečerje. Senke su se mešale. Plesale su čineći nerazumljivi splet zamršenih niti. Postajale su strašnije. Hladnije. Više su skrivale nego davale. Izobličile su se. Prerasle  su u nešto jače. Moćnije.
 Stvorile  su strah, groteskne maske su zaigrale.

- Niko me ne razume. Niko me ne zna. Niko u meni ne vidi ono što ja vidim. Želim mir. Želim beskrajne livade opijene mirisima tek rascvetalog prolećnog bilja. Želim reski planinski vazduh obojen mirisom mladih iglica borovine tek poprskane prvim kapima kiše. Želim strujanje morskog vazduha kroz moje vene i prvo spajanje s jutarnjom osekom. Želim daleke predele i kišne šume...

 Nije joj preostalo ništa drugo već da uz pomoć velike čaše vode i male tabletice utone u san.


Za nju, oslikani muslin.

четвртак, 24. новембар 2016.

Novembar

Novembar,
Za uzdahe,
Za strepnje,
Za strahove,
Za lepotu,
Za prijateljstvo.
Novembar,
Iz toplog
U hladno!
U čistotu!
U radost!

Pozdrav dragim prijateljima!

недеља, 20. новембар 2016.

Kako ko, ja ovako

.
 Lakim korakom je došla do ulaznih vrata.
Vožnja bicikla kroz ulice na koje je novembar prosuo svo svoje bogatstvo je oterala umor. Radovala se dobrim vestima. Brzo je stigla jer ju je toplao vazduh gurao. Blago joj je duvao u leđa i činio sve da lakše i brže stigne.
Lakim koracima  je došla do ulaznih vrata bolničke trpezarije. Bila su otvorena. Pre nego što je zakoračila preko nepostojećeg praga, čula je poznati glas. Uzdizao se i odzvanjao je bilničkim hodnikom. Mogla je samo da se osmehne.

On je bio takav i nijedno mesto na svetu ga nije moglo promeniti. Nisu  ga u grlenosti sprečavala zabrinuta lica ostalih posetilaca, ni blagi bol koji je dolazio iz grudi.
Bio je takav.
Ušla je u prostoriju.
Osmeh na oba lica.
-Nije ti ništa! Pa tebe ovde slučajno drže.
- Ma kazo sam ja njima! Al neće da čuju! Neće!
- Šalim se! Važno je da ti je bolje! Donela sam ti gibanice. Ako želiš napraviću ti...
- Ne treba mi ništa! Nisam ni gladan ni žedan, imam sve! Jest da im je hrana ništa, al ja sam umiljat! Umem! Ja sa svima lepo, pa mi daju... dobio sam znaš kakvu parčekanju... Ija...
Na sebi  je imao pidžamu. Različit gornji i donji deo.  Dole sivo, s malenim listićima deteline, tek toliko da se razbije monotonija  kada bi načinio pokrete nogama.  Gornji deo svetlo plav. Ranfle na rukavima -sive.  Jedna je potpuno oparana i visi. Ako podigne ruku vide se guste dlačice. Ruka je snažna mišićava. Radna. Odisao je svežinom. Lice je bilo odmorno. Podmlađeno. Nije pamtio vreme provedeno u dokolici. Nije pamtio vreme u ispredanju dugih priča bez kraja.
- Meni je ovo ko godišnji odmor! Ništa ne radim! Šetam! Idem! Ima jedan deda, zove me Vojo...
Na trenutak se vratio unazad. Postao je majka. Pozivao je samoga sebe onim tankim neznim, jedva izgovorenim glasom...
- Pomognem mu, dodam mu vode...i mao leba...uzme od mene...
- Gde si Vojo... prolaznik dobacuje, pruža mu ruku.
- Di sam, tu sam! Uživam...
Otkud ti ovde?
- Ma, nije mi bilo dobro... ko da sam imo knedlu... uzo ja malo koka kole, da proteram, knedla stoji... neće nigdi... ni gore ni dole! Mislim, pojo sam nešto...al ne prolazi... neće...dođem kući ...ona mi da neki lek, bilo mi bolje, al, onda opet! Pa kod lekara, pa u bolnicu. Eto me tako tu!
- Šta ćeš , samo neka ti je bolje! - prolaznik odlazi.
Sedeli su okupljeni oko mlog stola na kome su stajale ponude za bolesnika. Sve oči su gledale i njega.
- Ta di mi neće biti bolje! Zalepili mi neke sisaljke! Pa meru! Meru! Spojili sve ...Kazali mi na  dva sata merenje, kao ono, gledim ja u sat... prošlo dva sata... Doktore... Kad ću kući? Kaže doktor:  ,,Kakvi kući , ti ćeš bar dve nedelje ovde!" JU, majko moja, dve nedelje! Al , eto!
A tek pilule! Gledim , neka kutija. Pilule, po tri, po pet, pa opet tri! Puna šaka. Ju, reko, sve to? Sve, gutaj! Gutaj, proguto sam sve, pa opet, opet i eto me! Dobro mi je. Još neki test, kažu da teram bicikli! Teraću, ne bojim se ja! Ima da ga teram...sve će da leti...
Ženo, ajd da mi napraviš onaj jorgan. Ćebe, šta li je? Sav s zgužvo, ne mogu da ležim, ni da se pokrijem...
Ajd, da se pozdravimo! Bio mi tvoj muž, dođe svaki dan, donese mi novine... ko će tolike novine čitati... Malo gledim, malo... pa dam nekom, ima takvih što nemu nikog! Šta ću? Kako ko, ja ovako!
Okupljeni se gledaju, ubace pokoju reč, malo se smeju, malo smeškaju. Drago im što mu je bolje, pa neka ispreda priče.

- Vidimo se sutra!
- Vidimo se sutra! Pozdravi kući! Ej, mogo bi malo pekmeza, od uroljani šljiva! Jel imaš...
- Imam !


Dve tegle, pa neka bira!

среда, 16. новембар 2016.

Prolaznost trenutka mladosti

Kada počinje budućnost?
U kom deliću sekunde se sastaju sadašnjost i budućnost?
Gde je jedinka, čovek, u ispletenim nitima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti?
Za nekoga razlika ne postoji, nema  prelamanja vremena , sve je  satkano u jedno:  u začarani krug iz kog nema izlaza. Krug u kome caruje samo jedno, bilo da je to prošlost, sadašnjost ili budućnost, ono unutrašnje, što nas čini ranjivim i nedostupnim, zatvorenim i nepoverljivim, ono što nas čini ljudima.
Dok je mlad,  čovek se bori s nevidljivim čudesima, putuje kroz neprohodne močvare, nevidljivim krilima preleće prašume i neprohodne visoke planine. Lakim skokom stigne s juga na sever, sa severa na zapad, sa zapada na daleki istok. Svi su prijatelji, stavrni, nestvarni, vidljivi, nevidljivi. Okreće se, gleda, zazire. Vidi ružičasto. Raširenim rukama grabi ne bi li dohvatio što više. Trudi se da mu mladost ne pobegne, da ne ostane bez ogromne snage koju ona donosi. Nekada nesvestan svojih moći i svoga dostojanstva gazi po mulju ne prljajući dušu svojuh cipela.
...
- Koji telefon nosi tvoj sin?
- On voli Ajfon. Voli Ameriku. Voli brzinu.
- Moja ćerka voli Samsung. Kaže Južna Koreja je zakon. Opet kupuje najnoviji.
- Pusti dete. Radi. Može sama da kupi  šta želi.
- Moj sin dobije da bira. Uslov je da ne prekorači određenu sumu.  Potpuno mu je svejedno da li je Ajfon, Samsung, GM ili već nešto drugo. Ja o tome svakako nemam pojma.
- Tvoj sin ne studira. Mora kako mora. Dobro je da se ne buni.
- Meni nije loše, ja nasledim ono što njemu ne treba. Ono što je izašlo iz mode.
- Ispada da sam najmodernija, bar što se telefona tiče, a nasledim i garderobu.
- I ja nasledim. Šta će meni novo? Dobro mi je šta mi daju.
- Kako kaže Mira: ,,Lepoj ženi sve lepo stoji". Prema tome...
- Ej , mladosti...
...
Nekad sam imala malo vremena za starije. Trebali su mi sati da povežem  razmišljanja i da ih razumem. Imala sam malo vremena u svakodnevnoj trci. Kako se godine nižu razumem bolje. Ispred oka mi slike bivaju jasnije.  Sagledavam.
Nedavno sam imala prilike da upoznam mladoga Novosađanina. Radi van Srbije. Otišao za poslom posle završene glumačke akademije.  Onako u spontanom razgovoru upitah da li zove svoju majku. Kaže ponekad. Ne zna šta bi joj rekao. Nema snage da joj govori o svojim problemima, da je ne bi uznemirio. Ne želi da otvara stare rane niti da čini nove. Vidim teško mu je.
Možda u meni vidi deo nje. Pričamo dugo. Govori svojim zvučnim dubokim glasom. Otvara se. U njemu vidim sve mladosti.  Vidim njihovu brigu. Vidim nedostajanje detinjstva i bezbrižnih dana. Ipak sagledavam koliko je carstvo  mladosti.  Obećavam gledanje neke nove pozorišne predstave čim se ukaže prilika.

Godine donose zrelost
Donose mir.
Donose blaženo saznanje prolaznosti lepote i mladosti. Ona odnosi spoljašnju lepotu, ali donosi ono nepocenjivo, unutrašnje.
Srećan je onaj koji u sadašnjosti uoči lepotu prošlosti.
Srećan je onaj koji sreću pronađe u malim stvarima.
Srećan je onaj koji gleda pticu u letu.
Srećan je onaj koji nevidljivim rukama dodirne hladni mesečev sjaj.

Slika na svili za lepotu!

уторак, 15. новембар 2016.

Hvala


Na čitanjima hvala.
Večernje sate snene
Što trošite na mene.

Hvala za  reči,
Hvala za  dela.

Hvala na dobroti duše.

Hvala na daljini koja nije prepreka.
Hvala na razlikama koje nisu prepreka.

Hvala onima u SAD,
Hvala onima u Ukrajini,
Hvala onima u Francuskoj,
Hvala onima u Kini,
Hvala onima u Nemačkoj,
Hvala okolini i daljini.

Hvala svima koji volite ravnicu.
Hvala svima koji volite Vojvodinu.
Hvala svima koji volite  Srbiju.
Hvala.

Za sve vas, buket ruža na svili.

недеља, 13. новембар 2016.

Vijugava linija, sada staza

Hodam po vijugavoj liniji, sada stazi.

Nekada je ona predstavljala put prema Iđošu, pa dalje prema severu, prema granici. Imao je važnost. Pravio se važan, odolevao je i Suncu i Severcu. Odolevao je i onima i ovima. Bio je gord. Sećam se zime 84. Kako sam bila srećna kada sam ugledala poznatu krivinu posle dugotrajnog probijanja kroz smetove.
Onda je put dosadio. Postao je premalen, preuzak, premalo je davao, a oduzimao je dragoceno vreme. Postavljeni su gvozdeni branici, okačeni su lanci. Prolaz je bio zabranjen. Put je zaspao.
Budili bi ga samo ranojutarnji prolasci točkova starih škripavih bicikala radnika koji su napola dremajući teško okretali pedale i prepuštali se vijugavoj traci skraćenog puta. 
Put bi oživeo tek s prvomajskim praznicima. Itekako se sećao majskih uranaka još onda kada je postojala mala šumica s leve strane. Tada bi jedva dočekao dečju graju.
- Deco idemo. Ponesite ...
- Mogu li ja loptu?
- Mogu li ja badminton...
Ti dani su bili lepi, nezaboravni, davno minuli. Šarenilo svilenih bombona i igračaka. Muzike i graje. 
Onda bi put opet spavao. Mirno. Duboko...
Došla neka nova vremena. Ljudima teška. Za put laka. Dobio je važnost, dobio je nov život. U njegova krila je dunuo neki za njega dobar vetar. Postao je staza Buvlje pijace. Smenjivali su se ljudi. Smenjivala su se lica. Mešali su se prodavci i kupci.
Smenjuju se graja i smeh. Neko kupuje, neko prodaje. Neko se smeje. Neko je zadovoljan,  neko nije. 
Put sam sa sobom raspreda priče i nemo posmatra.
- Tri za sto!
- Još malo!
- Nova roba!

Hodam po vijugavoj liniji , sada stazi. 
 Izabrala sam put prema severu, prema izlazu iz grada.Oko mene su mnogi. Neki kupuju, neki prodaju, neki se smeju, neki glasno grde. Tiha sam. Duva jak vetar. Hladno je. Hodam brzo, da se zagrejem i da obavim svoju jutarnju šetnju. 
Gomila ljudi, gomila robe.
Od igle do lokomotive.
Sve je tu.
Šarenilo.
Lepo. 
Ružno.
Kvalitetno.
Nekvalitetno.
Sve je tu. 
Pogledom prelećem preko gomila. Tu su čitavi životi. Tu su sitnice koje život znače. Uspomene sa putovanja.  Rukom rađeni unikatni predmeti. Sačuvani. Okrnjeni. Tanjiri i  čaše. Tepisi i vaze.
Životi na jednom mestu. 
Zapažam porodične fotografije nepoznatih ljudi.  Gramofonske ploče. Listam  u  hodu.
Pogled mi pada na uramljeni goblen. Stajem.
- Koliko košta? 
- ...
- Može li za...
- Može.
Plaćam i nastavljam žurno. 
Nečji trud i rad. 
Srećna sam , spasla sam lepotu s ulice.

среда, 9. новембар 2016.

Blesak u običnosti

Jutros se,  pored panja osušenog drveta, nekim skrivenim životnim putevima našao beli papagaj. Ni mali ni veliki. Besprekorno belog perja sa malom žutom tačkom pokraj svakog oka i nemarno podignutim perom koje je naglašavalo njegovu lepotu.
Sjaj perjaste beline je privukao čovekov pogled.
Neobičnost u sivilu maglovito mrazovitog jutra.
Nestvarni blesak u običnosti.
Polako je uz nežno obraćanje prišao i podigao pticu. Bila je ranjena. Verovatno je u svom bunilu izgubljenog doma lutala novembarskim hladnim bespućem.
Beli papagaj.
Besprekorna belina prvog mraza na besprekornoj belini perja.
Spoj nespojivog. Početak carevanja prvoga i gašenje carstva drugoga.

Kako je dospeo tu?
Da li je pobegao, iskoristivši nepažnju vlasnika?
Da li je namerno pušten kada se vlasnik zasitio obaveze?
Da li ga je veliki komšijski mačak poterao i u svom besu mu naneo bol?
Da li je slučajno ili s namerom dospeo baš tu?
Da li ga je lavež psa spasao oštrih kandži?

Čovek ga je podigao.  Uneo u kuću. Stavio  u kartonsku kutiju zaostalu iza kupovine letnjih cipela.  U kutiju je stavio pamučnu krpu i koru hleba.
Papagaj je osetio toplotu.
Toplo, kasno toplo, je dopiralo do izmučenog tela.
Čovek se okrenuo.
Nije mogao da gleda.

недеља, 6. новембар 2016.

Priče iz lekarske ordinacije

Dan za danom,
Sat za satom.
Miut za minutom
Sekunda za sekundom,
Tren za trenom,
I
Prođe život!


Učinilo mu se da nešto nije kako treba. Nešto je visilo u vazduhu.
Osećao je to svojom unutrašnošću. Mislio ja da je to neka skrivena bolest koja ga iznutra izjeda i čini da oseća blagu gorčinu posle svakog uzetog zalogaja. Uputio se kod fabričke lekarke.
Izašao je ranije s posla. Pitao je šefa, sve je učinio da stigne na vreme dok lekarka radi. Na samom ulazu u ambulantu, činilo mu se da iza zelene oaze zasađene da prečišćava otpadne gasove fabrike i njenog najvišeg drveta nazire beli doktorkin mantil. Nije pogrešio.
- Sedite, samo Vi sedite...sad će doktorka, nešto joj nije dobro...
- Mogu ja da dođem i drugi put...
- Samo vi sedite...sad će ona...
Sedeo je.
Čekao je.
Čekao.
- Sestro izvinite , a da ja ipak dođem neki drugi put?
- Sedite samo,  sad će ona, još koji minut... Koliko Vi to čekate... Sad će još deset minuta...
Zaista beli mantil se lagano ušetao u čekaonicu, a zatim u svoju ordinaciju. Za njom je ušla sestra...
- Možete ući!
Polako je ušao. Stolica je bila prazna. Brzim pogledom je prešao sa stolice na ležaj za preglede. Doktorka je ležala sklopljenih očiju. Činilo sa da spava, ali joj je sluh bio odličan.
- Doktorka, da li Vam je dobro?... Da zovem sestru?!
- Nemojte ići...sad ću ja...sad... dobro mi je...
Ustala je i sela za sto.
- Šta je sa Vama?
- J..
- Aha,  Vaš karton, pa Vi niste dve godine bili kod lekara...
- J..
- Evo Vam dve nedelje bolovanja, pa dođite. Popijte ove antibiotike i dođite!
Poslednju rečenicu je izgovorila  vraćajući se u ležeći položaj.
Izašao je iz ordinacije. Sestra je čekala.
- Ne sekirajte se, uhvati nju to tako... dođite za dve nedelje kako tu piše. Vidimo se!
U bunilu je izašao iz ambulante.
- E, ovako sam i ja mogao! Ljudi moji, ko je ovde bolestan?
...
Ispred ordinacije kožnog lekara je bila poprilična gužva. Čekalo se da doktorka stigne i da najzad počne preglede već poprilično nervoznih pacijenata. Među okupljenima je bila i ona. Žena od pedesetak godina. Problem koji je imala je bio više estetske prirode i stvarao je nelagodu. Volela je Sunce, Sunce je volelo nju, ali njena koža to nije više mogla da podnese. Došla je da potraži pomoć.
- Sledeći!
- Dobar dan.
- Šta je s tobom?
- Došla sam doktorka, osećam blago peckanje i svrab od ...
- Skini se i stani kod vrata.
- Da se...
- Skini se i stani kod vrata!!!!
Stala je. Čutala je . Osećala je doktorkin pogled. Smatrala je da treba nešto da kaže.
- Smeta mi...
- Krštenica!
- Molim..
- Krštenica!
- Doktorka, znam ja koliko imama godina. Došla sam...
- Šta ti hoćeš? Hoćeš da ti ja pokažem šta ja imam? Kako moja koža izgleda? Kakve ja imam tragove od Sunca? - zadigla je majicu, pokazivala je svoje crvenilo koje onoj kod vrata ništa nije značilo. Podigla je suknju, pokazala je tragove na nogama, pa na rukama...
 - Slušaj! Daću ti ovu kremu! Neće ti pomoći! Nećeš je ni kupiti kad vidiš koja joj je cena! Ako je i kupiš neće ti pomoći! Lepo ti kažem NEĆE! Tvoj problem je  krštenica!
Žena se obukla, uzela je papirić na kome je nešto pisalo. Brzo je izašla iz ordinacije...
- Mili Bože, ovo kao u narodnoj pesmi: Ko uzme kajaće se, ko ne uzme kajaće se!
U dvorištu ju je dočekao topao letnji dan. Mirisalo je na borovinu davno zasađenu u okviru bolničkog kruga. Mirisalo je na čistoću i jod.
Mirisalo je na davno izgovorenu  Hipokratovu zakletvu.

Slika na svili  ,,Zaboravljena". 

субота, 5. новембар 2016.

Taktovi bečkih valcera

S prvim jesenjim mrazevima došao je i neki nemir. Neka nelagodnost se skoro preteći uvukla u ljude i nije im davala mira.
U vazduhu je mirisala hladnoća.
U vazduhu se osećela  oporost.

Ruku duboko zabijenih u džepove kratke jakne, koja ga je uprkos kratkoći  čuvala od hladnoće, koračao je ne gledajući ni levo ni desno. Žurio je. Još da obavi poslednju kupovinu, pa da  se zavuče u toplinu svoga doma i  da se pripremi za sutra...
Više od svega je voleo miris kuće i mir koji je ona donosila.
Dok su mu pod nogama proletali metri, a opalo lišće se premetalo jedno preko drugih,  značeći samo jedno: da je jesen uveliko tu,  misli su raspredale svoje priče. Bujale su, snažile se, nikako mu nisu davale mira. Ma koliko im se opirao, one su bivale sve jače. Na kraju im se prepustio.
...
- Dokle?
  Dokle?
Koliko je nepravde preko mene prešlo, a ja tako.  Uvek me iznova pogodi... kao pokošen sam strelom nepoznatog čuvara tajni.
Da li je to samo san ili se to sa mnom poigravao duh samog kneza skrivenog ispod korena stoletnih hrastova? Nas trojica smo držeći se za ruke obuhvatili stari hrast... sada ga tamo nema... Stajao sam ...sva tuga starog kneza Mavrokordata se spustila na mene. Na trenutak mi se činilo da osećam njegov dah negde pored samog uha.
Toliko stvarno... toliko stvarno... Osetio sam jezu. Ne ovakvu kakva me sada prožima od ove novembarske studeni, već ona vekovna hladnoća izgubljenih duša, koje su ovde tražile mir i utočište bežeći iz svoje postojbine.  Stari knez ih je sve primao pod svoje okrilje, hranio ih, pojio, opremao u neke nove daleke zemlje. Dobročinitelj i ovima i onima, svima koji su dolazili u njegov dvorac. Pa okolo jezerca, raj za uživanje... Do mene je dopirao zvuk fontane i taktovi bečkih valcera koje je svirao  orkestar pozvan iz Temišvara... Šuštala je svila i odjekivao je smeh kikindskih gospođica koje su imale čast da budu pozvane na balove...
S posečenog stabla je odnekud iz nevidljivih dubina prišlosti mlada gospodarica rođena Jovanović na mene bacila svoj smerni pogled moleći i opominjući... Tiho me je molila da sačuvam ostatke njoj svetog mesta...Da sačuvam...šta? Ničega više nema, ostale su samo ruševine...Sve je nestalo!... Poslednji hrast je završio svoj život pod naletom motorne testere.
...
- Stigao sam. Možeš li mi pomoći da spremim šta mi je potrebno za lov? Idemo sutra u pravcu Jovanovićevog salaša... Znaš...

Svilena ešarpa, ručno oslikana, za kikindske gospođice.


недеља, 30. октобар 2016.

Ogledalo starosti

Stajala je ispred ogledala.
Začudo, ogledalo nije bilo na svom mestu. Pomerilo se naviše. Nije shvatala promenu. Nikako nije mogla da prihvati činjenice koje su išle u prilog ogledalu.
- Isto kupatilo! Isto ogledalo. Ista ja! Šta se to desilo? Sigurno su oni to srušili. Ulazili su bez pitanja! Oni su to! Dokle misle tako! Ja samo nogu izmaknem , a oni tako! Dosta je bilo! Neće više! Neće!
Naoružana unutrašnjim besom koji je rastao,  umesto da jenjava, protutnjala je kroz dvorište. Bez uzimanja daha izbacila je sav bes iz sebe. Optuživala je za nemar, za nebrigu, za nepoštovanje.
- Kakvi ste vi! Pa vama se ne sme ništa ostaviti! Dirate, uzimate, samo mi nestaje! Nestao mi je čaršav! Nestale su šoljice za kafu. Nestao mi je i onaj lonac sa plavim bobicama! Užas! Užas!
Izletela je napolje! Grabila je hladan vazduh u nadi da će se njena unutrašnjost rashladiti i da će mirno dočekati veče. Zgrabila je kaput, crnu torbu u kojoj uvek čuva novac, kao i dokumenta, koja su joj takođe nestala, ali ih je pronašla na dnu iste.
- I to su oni sakrili! Dosta mi je! Kako nisu kao oni drugi?  Kako su oni dobri! Kako su oni... Obožavam...
Dobro oko je u njenom žurnom koraku moglo zapaziti odjek nepovratnih dana i izgubljenih misli. Moglo je primetiti istine vešto skrivene ispod maglom pokrivenih reči. Moglo je primetiti nedostižne mostove i nepremostive barijere razvijene dugogodišnjim upornim radom.
- Dobro veče! Gospođa Smiljo! Šta je to sa Vama? Nekako ste se smanjili!  Nekako kao da rastete nadole? Nekako ste manje visine nego što ste bili!
Nastavila je žurnim korakom. Bes je rastao kao gomila lišća ispod staračkih nogu. Ugasli listovi leteli su podignuti vetrom torbe koja se vukla po tlu.
-  Jeste da godine idu, ali ona... pa i  moji mi kažu da baš dobro izgledam. Samo da me ovi ne glođu kao psi kost!
Uskomešale misli su letele od jednih do drugih, pa nazad. Premeravale su nevidljivom vagom sa nejednakim tasovima. Jedan tas  su osunčane plaže, a drugi snegom pokriveni negostoljubivi planinski vrhovi. Plaže su uvek bolje. Lepše! Dostojne njenog divljenja!
Nekako smirena,  opet se našla ispred svoga ogledala. Videla se glava sa dva usahla oka.
Uzela je malu stoličicu.
Postala je viša.
Videla je godine koje su svojom umešnošću napravile duboke linije. Duboke su se kretale od ugla usana naniže. Najdublje su bile one koje je donosio bes stisnutih usana.


Kao ilustracija davno nacrtana ,,Kotarka".

субота, 29. октобар 2016.

Rođena sam u ravnici

Rođena sam u ravnici.
Širokoj!
Plemenitoj!
Onoj koju daruje Tisa,
Onoj koja daje,
Onoj koja  čeka,
Onoj  koja plače,
Onoj koja sama u nebo gleda,
Onoj kojoj dolaze,
Onoj iz koje odlaze,
Onoj čije puste njive čeznu
Za rukom paorskom.
Onoj koja voli duboko jesenje oranje,
Onoj koja želi pšenicu
I prvi sneg.
Onoj koja se glasno smeje na prvi topli zračak.
Onoj koja peva na letnjoj žezi.
Rođena sam u ravnici.

понедељак, 24. октобар 2016.

Jesen njenog života


Rana jesen je širila svoju lepotu. Žuto se prostiralo u nedogled. Nije se trudilo da se nametne. Činilo je ono što čini svake jeseni.  Jednostavno je postojalo.
Opijalo je.
Parovi su šetali držeći se za ruke. Hodali su u tišini darujući jedno drugom. Svetlost upaljenih uličnih svetiljki lagano je prolazila kroz igru prvog sna. Žuto se prelivalo u bezbroj nijansi.
Obasjavalo ih je.
Nosili su jesen u svojoj kosi. Bili su čarobnim štapićem iz zelene mladosti premešteni u ranu jesen. Činila je da ostali prolaznici osete prolaznost i da se bar na  trenutak sete dana koji su davno minuli.
...
- Muko moja! Muko moja! Muko! Kud ću? Kako da ispravim ? Kako da zatvorim krug počet davno? Kako da se operem? Kako da živim s teretom? Kako?
Ne pitaj me!
Da li ja ipak čujem pitanje?...
Pitaš pitaš. Pitanja samo izlaze, ne jenjavaju već dobijaju na snazi. Jačaju. Nalik su topskim uraganima koji jačaju sami od sebe. Njihova snaga , a tuđi strah ih podižu sve više i više. Brišu sve pred sobom. Iza njih ostaje pustoš. Ničega nigde. Posle zadovoljenja svoga besa sam prestaje.  Dosadi sam sebi i onda kada njegov bes izgubi savaki smisao.
Bespuće.
Bespuće.
U bespuću sam.
Bila sam u bespuću!
U bespuću sam.
Ne znam više. Bili smo u braku nekoliko godina. Nisu pomagali lekari. Dete nije dolazilo na svet. Ništa nije pomagalo. Onda sam čula za nju. Lomila sam se kroz nepoznate ulice. Najzad sam ugledala kuću. Bela. Na prozorima zavese koje su sve samo nisu bele. Više su ličile na upotrebljene krevetske čaršave.  Žena mi je otvorila vrata.
- Tu si! Stigla si...! Sedi!...Deeete... kaaaažeš!..
Žmuuuri...Žmuuuri...
Sad ćeeemo mi to...
Saamo pazi...moraš ga doobro čuvati. Doobro!
Samo da donesem vode s bunara. To nije obična voda. Ona potiče iz najcrnjih dubina gde se dobro i loše mešaju. Zajedno imaju veliku snaaagu! Snaagu.
Seeedi.Ćuuuti!
Prsti su stvarali lagan vetrić koji je milovao njeno lice. Pre je to bilo neko talasanje, krivudavi gotovo opipljivi  tragovi pokrenutog vazduha.  Osećala je blagi dodir  bez pravog dodira. Osetila je pokretanje energije i ples u glavi u ritmu staričinih reči.
Ćutala je.
Slušala je.
- Dobro jutro
ladna vodo!
Mi tebe varice
a ti nama vodice i jarice
janjice i muške  glavice
i svake srećice.
Seedi, Ćutiii, sad ćemo još jednom!...I još jednom.Tri puta i Bog pomaže. Samo zapamti: Moraš ga dobro čuvati
...
Još mi kroz misli odzvanjaju reči. Čuvala sam ga. Svuda s njim. Čekala sam ga posle škole. Uvek sa mnom. Uvak sa mnom...Nikada sam...Nikada... Uvek sam mu govorila to je dobro, to nije dobro...To ne smeš...Taj nije dobar...Ta nije za tebe... Taj nikako, ta nikako... Nisi dobar! Nikako ne valjaš! Nećeš da me slušaš!
Bože! Bože!
Zašto me nisi uputio?!
Muko moja...Muko moja...Šta ću zateći? Kako ću? Da li sam je dobro razumela pre toliko godina? Kako je trebalo da ga čuvam?
...
Belina bolničke sobe disala je hladnoćom. Mirisalo je na jod i alkohol. Stalak sa infuzijom je ne odavajući emocije stajao kraj uzglavlja. Lagano je kapalo. Lagano je iz cevi teklo u venu. Pokušavalo  je da  u život vrati  beživotnog.  Spašen je u zadnji čas.  Za debljinu igle je izbegao kraj.
...
- Nema druge. Opet kod nje. Možda...

Za nju: slikana svili ,,Blizu, a daleko,,

петак, 21. октобар 2016.

...Uroci poleteše...

Dok je polako, u  laganim zalogajima žvakao svoj sendvič, hteo ili ne, do njega je dopirao razgovor .
- Daj mi svoje brojeve, da ti izračunam...
- Šta da mi izračunaš, mene to ne interesuje...
- Daj mi, mene interesuje ...
Pokušao je svojom unutrašnošću da izbriše zvuk iz svojih ušiju. To je mrzeo najviše na svetu.
Nikada ne bi priznao...
Srećom pauza je brzo prošla, pa je mogao svoju ljušturu da prebaci preko leđa i da bez razmišljanja obavlja svoj, sada već rutinski posao.
- E, jesu lude, čime se one zanose. Na šta one troše svoje vreme... Lude, potpuno lude. Ne daj mi Bože takve žene!
Dan je proleteo. U večernjoj dokolici, dok je pomoću daljinskog upravljača listao kanale na televiziji i nije pronalazio ništa zanimljivo i dok se sav teret turobnog života sručio na njega, bez naznake za razvedravanje, s nepoznate TV stanice je doprla informacija o astrološkim posmatranjima i o tome da je baš toga dana došlo  do poklapanja kosmičkih sila koje pozitivno utiču na uroke...
...
- Molim Vas majstore, da me odvezete do Cuke. Da li znate njenu adresu, ili da tražim po džepovima?
- Znam, ne brinite.
- Moram majstore, muka me je naterala...
- Ništa ne brinite, nema dana da nekoga ne odvezem tamo...
Brzo je ugledao omanju belo okrečenu kućicu. Žurno je uzašao iz taksija, plativši i rekavši majstoru da zadrži kusur i da ga sačeka, jer stvar neće dugo trajati..
- Kako želite... - Majstor je slegao ramenima.
Na prozore su bile navučene bele neprovidne zavese, doduše belina im je bila sumljiva, nalik donjim krevetskim čaršavima. Majstora je kopkalo... Prvo je izašao na vazduh... Napravio je par koraka oko auta... Primakao se prozoru.
- ... urok .. kažeš... urok... znam ja za urok... čekaj samo da vidim... to... to... jeste...
Iza zavese je dopirao miris isparenja vode u koju su bačeni užareni komadi olova. Skskkkkkssssssss..skkkksssssssssssssskkkssssssss, skkkkkskssssssssss..
- ...Jeste, jeste... Sad ćemo mi to...sad...
Urok ide putem
nosi tikvu
tikva pade:
uroci poleteše
ko vetar po gori
ko rosa po travi
izmeriše visine
i dubine
odoše daleko
di žarko suce ne sija
di oro ne peva
di koka ne kvoca
di krava ne riče
di ovca ne bleji
di danak ne ječi
di sekira ne zveči
di mećava nema
di se Bog ne moli
di svog semena ne sije
ni na mokru mosta
ni na kamenu mozga
ni u tikvi suda
ni u pevcu strunje
ni u vuku zvona
ni u vučici roga,
ni u ..Kako se ono zoveš?
ni u Svetislavu uroka.
Sad još jedared!
Ide urok...

Majstor se brzo odmakao od prozora pogođen mirisima podzemlja i reči obojenih belim lukom. Slošilo mu se. Ušunjao se u auto...

- Evo me, idemo...
...
- Kosmičke sile. Poklapanje meseca. Čišćenje od uroka. Do ponoći. Koliko je to sati?
Ustao je. Širom je otvorio prozore. U sobu je uleteo svež noćni vazduh.
Stao je.
Rukama se naslonio na hladan lim koji je štitio drvo od truljenja. Pustio je da lepota hladne mesečeve svetlosti onako pročišćena od svih ovozemaljskih zala padne na njega. Pustio je da daleki, nedostižni, lepotom začinjeni mesec  spusti svoje blaženstvo, da ga osvetli i prosvetli njegovu dušu.
Dugo je tako stajao.
Bez misli, bez osećanja, bez namera. Nije osećao uroke. Nije osećao zlobu. Nije osećao bedu i nemaštinu. Nije osećao strah.
Disao je.
Disao.


понедељак, 17. октобар 2016.

Bodler i ja

Dokoni

Love u mutnoj ravnici

Mornari

U moru nebitnih

Od zabave

Ljude

Love

Kroz stoletne šume hodajuć

Često

Ne videć lepotu u njima


Albatrose


A vrane jesu

Silne

Dane provodeći prazno

Morske


Školjke u crnici tražeć

Ptice

U Nebesa  bez očiju gledajuć.

недеља, 16. октобар 2016.

Pušten s lanca ili dva ovčja buta

S prvim jesenjim danima u selo se uselila,  poput magle nečujno i tiho,  misao o dugoj zimi. Traktori su brujali na sve strane, noseći sve što se moglo nositi iz širokog atara.  Svako je grabio deo lepog vremena da smanji preostali posao. Žutelo se nebo, žuteli su se oblaci i oči su postajale žute.
S rane jeseni ljudi su se manje družili. S prvim mrakom zatvarali su se u topline svojih soba. Samo su mačori svojim baletanskim telom pokušavali da dosegnu zvezde.
Psi su povučeni u drvenu unurašnjost svojih kućica čamili čekajući gazde da ih puste s lanca, pa da onima na krovovima pokažu veličinu svoje šape.
Te večeri je porodica večerala lepo. Krompir u plehu, pored kriške sveže isečene ludaje i  pokoje rebarce svinje, zaostalo i nekim čudom, pronađeno na dnu zamrzivača.
Biće i koja kost za Lakija.
- Da li to neko ide kad Laki tako laje?
- Nema to nikoga, ne laje tako kad neko dolazi. Upaliću svetlo!
- Sušaj!  Ućutao je!
Kratko vreme, samo delić sekunde laveža psa nije bilo. Onda je opet počelo žešće nego pre.
- E, ovaj ker, ne da čoveku na miru da večera. Nek sačeka, biće i za njega. Jesi li mu dala nešto za ručak?
- Jesam , onaj paprikaš što je ostao, ne znam zašto laje. Izađi da vidiš. Izađi!

- Laki, ćuti!

Začula se neobična tišina, a zatim opet lajanje.

- Laki ućuti, posle ćeš...

- Samo laje! Ne sluša me! Eno ga opet! Iziđi ti!
- Ja, što ja, kad si ga dovodio bio je to tvoj pas!? Ja da izađem, ja!
Ipak se podigla i izašla. Laki je na svom lancu ispravio malo telo i kao i uvek veselo je zamahao svojim repom. Pomazila ga je!
- Laki, ćuti, sad će biti!

Lajanje se nastvilo opet!
-  E, sad je dosta, taj ker!
- Laki, dosta je, dosta!

Taman je ustima prineo rebarce, ne bi li oglodao poslenje parčence fino ispečene masnoće, kad se lajanje pojačalo.
-Sad stvarno nečega ima. Idem da ga pustim , da vidim šta će biti.
Pušten s lanca, Laki je odjurio prema dnu bašte. Snažnim lajanjem pomešanim s režanjem odavao je trostruku svoju veličinu. Gazda je pojurio za njim.
Oči su se brzo navikle na mrak.
Ostao je zabezeknut. Na dnu bašte ležala je zaklana i napola istranžirana ovca. Nedostajala su  dva zadnja buta. Uleteo je u kuću i ženi rekao
- Zovi policiju!

Crtež: Bunar.

среда, 12. октобар 2016.

Let

Let

Letim kroz vreme,
Letim između ruku u nevreme,
Letim izmeću redova,
Letim u nadanja nova.
Ćutim .
Nosim.
Govorim.
Slušam.
Po ko zna koji put
Glavom utirem put.
Ćutim.
Nosim.
Govorim.

Parkinsonov kafa - ples

- Nemoj da brineš! Ja ću ti pomoći! Mogu ja to! Ne sekiraj se! Ti mnogo radiš. Pa deca.
Pa sve. Ja sam tu !
- Dobro, hvala ti... Imam šestomesečni  račun. Ponela sam kući. Pa, ne mogu ceo dan biti na poslu...
Letnji dan je brzo odmicao. Popodne je polako prerastalo u veče. Veče je pretilo noćnim mirom. Posao se morao završiti.
- Ovi kao da su šleper banana pojeli. Kakva je ovo reprezentacija? Jaoj! Kada li ću biti gotova?
- Bićeš, bićeš! Sad ću ja skuvati kafu, pa ćeš lakše.
Vremešni šporet je, iako je džezva bila mala,  sporo zagrevao vodu. Sporo zagrevanje je donelo veliku nervozu, a  Parkinson se pojačavao. Dugi mršavi prsti su drhtali protiv volje vlasnice.
Kako je bila svesna drhtanja svojih ruku , trudila se da se ne primeti nedostatak, a drhtanje  se  pojačavalo.
- Prokleta ringla. Baš neće!
Najzad je voda provrila. Zakuvala je kafu. Paperje fino mlevene ,,Jakobs" kafe se razletelo po glatkoj površini radnog dela. Uzela je truleks krpu i tajnim pokretom je uklonila braonkasti sadržaj.  Osvrnula se svojom najvećom brzinom u nadi da niko nije primetio.
Niko nije primetio.
Osim mene, a ja sam tek devojčica sa plavom kosom i plavim očima koje liče na njene.
Sipala je vruću kafu u male porcelanske šoljice čija se spoljašnjost presijavala oživljavajući aristokratiju francuskih kraljeva. Sedef na ivicama oslikanih haljina  im je davao posebnu draž.
Od kuhinjskog dela do stola su potrebna dva koraka. Dva koraka su se pretvorila u dva metra, dva metra u dva kilometra, dva kilometra u nemerljivo rastojanje.
Ruke su drhtale.
Kafa se razlila prvo u malu tacnicu uspod šoljice.
Ruke su drhtale.
Tacnica nije mogla da zadrži mnogo toga. Tečnost se prelila preko stola i preko papira. Svojim širenjem je grabila izvode iz banaka, račune firme, virmanske naloge i rešenja za poreska oslobađanja. Kafa je plesala sa svakim drhtajem ruku. Koraci su se mogli meriti sa lepotom koraka plesne dvorane.
Plavo se zaledilo.
Plavo je napravilo bujice preko upalih obraza moje bake.
Tetka je odskočila bleda kao uštirkani čaršav na Suncu.
- Nije to ništa. Nije to važno! Sad ću ja to! Nemoj plakati,  molim te.
- Kako, kad...gledaj...
- Nisu važni papiri! Opraćemo!
Truleks je lagano brisao papir po papir. Nežno, nežno...
Na šporetu se kuvala nova generacija kafe. Polako je provrila. Usula se u male šoljice. Šoljice su odnete na sto.
Sve su to uradile  neke druge ruke koje nisu drhtale.

Najviše je volela jorgovane. Volela je njihov miris s kasnog proleća. Za nju.Jorgovani na svili!

четвртак, 6. октобар 2016.

Gvozden

Tog je jutra sve bilo isto kao i prethodnog, u stvari  isto kao i svakoga jutra. Učmala palanka je disala jednakim ritmom.
 Nedostajalo je samo par dana, pa da ludnica otvori svoja vrata i da sjaj novogodišnjih praznika donese nemir. Lagani posustali koraci  stare godine su umorno prolazili noseći sa sobom nagomilane probleme, muku, a nekima i oronulo zdravlje.
Toga jutra isto društvo je kao i svakoga jutra mirno sedelo na svojim sedištima. Autobus se spremao za polazak.
Tačno na vreme.
Poštovana je želja  sanjivih putnika da stignu na svoju prvu jutarnju kafu pa da zagrejani i okrepljeni počnu radni dan.
 Nekoliko učiteljica, profesorka, šofer i kondukterka.  Naravno i on.
Poštar. ( Radi u PTT, pa otuda poštar.).
Kada ga je majka prvi put dodirnula svojim nežnim prstima i kada   osetila mekotu  njegovog majušnog tela, da bi oterala sve zle duhove, dala mu je ime Gvozden. Pretvorio se i stasom i glasom u Gvozden - čoveka iz bajke.
Kroz život je nosio osmeh. Spreman za šalu i bezazlenu opasku na svoj i tuđ račun.
Toga jutra ćutljiv. Jedva čujan pozdrav se teško iscedio sa pomodrelih usana. No i to nije za čuđenje, ustane čovek prazan, težak samome sebi, a ne drugima.
Autobus polako klizi prelazeći prve kilometre. Gvozden se podiže sa svoga sedišta , polako prilazi vratima i neljudskim glasom mrmlja.
- JJJJJDrrr- Nerazumljivo.
- Njeeeeee dooo- Nerazgovetno.
- Jjjjj khhhhhhh- Zbunjujuće.
Šofer shvata situaciju. Usporava. Staje, otvara vrata ne bi li u ugrejani autobuski vazduh ušlo malo svežine. Sa otvaranjem vrata krupno telo se stropoštalo i svom snagom je udarilo o tlo. Začas se ženska ekipa stvorila oko njega. Jednu je krupna šaka zgrabila  za nogu, drugu za ruku. Treća ga je podigla na krilo da ne leži na smrznutoj travi, četvrta je donela vlažne maramice, peta je zvala hitnu... Ženske ruke su ga raskopčavale, brisale ga vlažnim maramicama...Kodukterka je pozvala hitnu.

- Gvozden je gotov!
- To mora da je infarkt!
- Sigurno!
- Jeste li videle kako je pomodreo?
- Kako me je držao za nogu!
- Mene za ruku!
-Ne pušta, jedva ga lekar iščupao!
-Jedva ga strpali na nosila!
- Jaaadan!
-Valjda će biti dobro!
-Meni se ne čini...
 ...
- Ne znam šta mi se desilo, ali znam da su oko mene bile lepe žene i da su me mazile! Mnogo nežnih ruku, mnogo...
Ogjednom su žene zaplesale kolo uz najlepšu muziku na svetu.
Postale su vile.
Doticale su me sa bezbroj najnežnijih pokreta svojim hladnim prstima. Njihove kose su preko moga lica stvarale providnu mrežu. Grabio sam vazduh.
Oči sam držao čvsto zatvorene.
Rukama sam pokušavao da uhvatim neuhvatljivo. Stalno su mi izmicale.
Najzad sam jednu uhvatio za ruku. Postala je anđeo. Jednu sam uhvatio za nogu. Postala je anđeo. Anđeoski glasovi su prerastali u pesme sa Nebesa.
Postao sam deo Nebesa.
Postajao sam anđeo.
 Melodije.. .
Zvukovi savršene  beline i istančano isčišćenog tona su me obavili. Bio sam u Raju.
Bio sam u Raju!
Nisam pokušavao da otvorim  oči. Predao sam se. Nisam želeo ...
Probudio sam se bolom u ruci. Sa metalnog stalka je visila boca infuzije. Plakao sam.
...
Gvozden je u očekivanju praznika pomešao lekove. Popio je ono što se ne pije zajedno. Organizam je reagovao kako je reagovao.
...
- Dobar dan Gvozdene! Kako ste?
- Dobro, dobro, hvala , hvala...
- Gvozdene, ako su nekima žene došle glave, Vama su žene spasle glavu!
- Neka Bog čuva žene! ... Vile i anđeli se čuvaju sami! Ehhhhhhhhhh!
...

 Uspavana, mirna, utonula u zimsku tišinu ravnica je ćutala. Ostala je sama dok su praznici davali.
Slika na svili ,,Zima". 

среда, 5. октобар 2016.

Ranojutrenje

Poslednji noćni dah se lagano pretvarao u nagoveštavajuću svetlost. Užurbani bat koraka blago je odzvanjao pustim ulicama.
Gde su nestali?
Gde su nasmejani?
Gde su radni?
Tekle su reke,
Bujice su nosile
Gde su ljudi?

Isto društvo svakoga jutra. Primeti se ko nedostaje. Spuštam se na hladno sedište starog autobusa. Pregurao je on mnogo kilometara, odvozio je i dovozio.
Tuguje skoro prazan.  Najuporniji su ostali.
Medicinska sestra spava zavaljena u svom sedištu. Glava joj je klonula. Predala se nagomilanom  umoru. Na prvom sedištu dve žene pričaju svoje snove. Blago se nasmeju, pa ućute.
Zatvaraju oči.
Dremaju.
Na istoku  crveno. Lorka je trebao pevati
,,Crveno , volim te crveno".
 Ostajem bez daha. Lepota crvenog obuzima ravnicu. Postaje crvena. Neobrani kukuruzi su crveni. Strnjika crvena. Crvena su i jata čvoraka.
Žurno uzimam telefon. Pravim snimak, dva, tri. Uzimam deo večnosti znan samo meni. Moje oko je budno. Upijam novu svetlost. Upijam novi dan.


Autobus grabi
napušta lepotu.
On je gospodar.

Nekoliko petooktobarskih ranojutarnjih snimaka.

среда, 28. септембар 2016.

Zeleni odsjaj


Tražio je način na koji će obznaniti ono što se duboko skrivalo u njegovoj duši. Svakoga dana je sam sebe ohrabrivao. Svakoga dana je sebi obećavao da će sledećeg vikenda pokrenuti stvar, pa kud puklo da puklo, samo da olakša sebi.
Obećavao je sebi...
- Nećeš više tako... Dosta je bilo... Nisi ti poslednji na svetu... 

Njene zelene oči su mu po vasdan bile ispred njegovih plavih. Ustvari, njene zelene, bile su plave, zeleni odsjaj se video kada je ispod razgranate krošnje stare lipe tražila svetlost. Tada bi postajale zelene. 
Zelene kao šuma u proleće.
Postajale bi zelene kao planinsko jezero u kome se ogledaju stoletni četinari.
Postajale su zelene kao martovska pšenica ili junski kukuruzi.
Najviše mu se dopadao njen osmeh i ono bezazleno obraćanje njemu, koji ju je obožavao kao prvu večernju ili poslednju jutarnju zvezdu. Nije mogao da utvrdi koja je veće ili zanosnije lepote, opisane u delima zanesenih romantičara, pa ih nije razdvajao.
Obećavao je sebi...
- Nećeš više tako...Dosta je bilo...Nisi ti poslednji na svetu...

Obožavao je igru svetlosti u večernjem sjaju njenog osmeha. Obožavao je i bio je spreman da rukama dohvati nedohvatno, da glasom dozove udaljeno, da okom pomiluje gladne, bose, one na izmaku snage. Bio je spreman da na nevidljivim krilima odleti u najudaljenije krajeve, pa da kao treći carev sin donese živu vodu koja će oživeti sve njene drage i koja će čudom izlečiti rane svim ranjenim na svetskim bojištima.
Obećavao je sebi...
- Nećeš više tako...Dosta je bilo...Nisi ti poslenji na svetu...

Sedmica je imala samo vikend, kada je dolazio u svoj rodni grad. Od ponedeljka do petka bilo je mučno. Preznojavao se noćima. Sanjao je njen pogled. Prebirao je reči obojene njenim glasom. Životario je iza zatvorenih vrata, od kojih je samo on imao ključ.
Čitao je.
Svako slovo je sadržalo deo nje. U nekome je video njene ruke, u nekome one fine pokrete dugih prstiju, a neka su u nizu pokazivala njen korak. Trebalo mu je vreme da se prilagodi tom nizu slika i da se vrati u stavrnost.
Obećavao je sebi...
- Nećeš više tako...Dosta je bilo...nisi ti poslednji na svetu...

Bio je spreman na sve.
Bio je!!!
Bio je spreman na sve, osim da joj to kaže.

Za stidljive , male margaretice na svili!