Priviđenje i avlijska vrata

Metalna kapija je uokvirila prostrano paorsko dvorište. Kapija kao i svaka druga u ušorenoj ulici istih kuća onih koji se bave obradjivanjem zemlje. Umorna izbrazdana lica pojedena nemilosrdnom toplotom tokom dugih letnjih sati provedenih na njivi. Klatila se na paorskim kolima. Oči su joj sadržavale prastaru borbu ratara. Potresena svim tugama koje je nisu obilazile,upadala je u bezdan. Prvu crnu maramu je povezala već sa trideset godina. Sada joj je pedeset, a još je nije skinula. Zadremala je. Pored nje su prolazili prvo brat, nesrećno stradao, želeo je da popravi kosačicu. Motor nije ugasio. Nem, bez nagoveštaja reči. Samo mu je osmeh lebdeo na usnama. Dok ga je pogledom ispraćala, nailazila je majka. Presvisla od tuge. Sa desne strane je nailazio otac. On joj je samo mahnuo preteći. Za njima su došle dve rođene tetke i ujak. Svekar i svekrva su iz daljine ćutke pratili neobičnu povorku uz bezrečno negodovanje. Muž se nalazio na kraju povorke. - Otvori avlijska vrata,- samo j