субота, 25. новембар 2017.

Poleteću

Podići ću se.
Poleteti.
Krilima dosegnuti visine.
Leteću  između oblaka.
Teraću magle.

Dosegnuću još više.

Brisaću tugu i strah.

Obrušiću se do samoga tla.

U niskom letu
Oteću prsten
Golubu za nogu zakačen.


Odneću ga daleko
Gde stega nema.

Gde  je Svetlost
Jedina.

Podići ću se.
Poleteti.



четвртак, 23. новембар 2017.

Ždralovi u Banatu



S nestrpljenjem čekam par minuta koliko je potrebno autobusu da prođe pored padejske slatine. Suva, neugledna i prostrana sa dušom panonskog zaboravljenog  ratnika.
Slatina je retko posećena od ljudi. Zaboravljena čami, povremeno gosteći retkom travom stado ovaca i par mađarskih pulina kojima se lavež odbija od metalne kutije autobusa, pa čovek stiče utisak o njihovoj grlenosti.  Čobanin ne mari, utonuo je u svoje misli, a pogled  mu je nekuda odlutao.
Pored slatine poslednje dane živi stara ciglana. Do nedavno se iz njenog visokog dimnjaka širio gust dim, a vešti majstori su u pozadini sušili glinene cigle i unosili ih gurajući neugledne oblike u unutrašnjost. Zastrašujuća rupa kroz koju su prolazili je zijala gutajući sve što se u nju unese. Danas je oronula. U središnjem delu je počela da se urušava i pitanje je proleća ili jeseni da li će se održati. Negde iza nje su arheolozi počeli i brzo obustavili iskopavanja.
Ovih kasnih novembarskih dana slika je drugačija. Oživela je. Povratila nekadašnji sjaj. Jata sivih ždralova u svojim migracijama preleću banatsku pustoš i pronalaze odmor na slatini s jedne i tek uzoranim njivama s druge strane stare ciglane.  Ima ih na izbočinama zaostalih za arheolozima. Čini se pažljivom posmatraču da se ciglena građevina osmehuje i raduje svojim iz daleka prispelim posetiocima.
Prostor bez ljudskog prisustva donosi im spokojstvo. Mnoga krila su spuštena. Mnogi kljunovi su podignuti ka plavetnilu velikog nebeskog prostora. Čitave kolonije se uzdižu u visine ili se spuštaju sasvim nisko i svojim dugim nogama dodiruju tlo.
Istežem vrat, približavam oko staklu i iščekujem sive prikaze. Mnogo ih je. Krupne, dugonoge, vitkih vratova i samo naizgled krhkih tela stoje, poleću, sleću.  Uživaju u životu, ne žale se na svoju sudbinu putnika. Poštuju redosled i tajanstvene znake predvodnika.
Na trenutak se vraćam negde daleko u prošlost. Dete sam. Svu umešnost i snagu ulažem da uhvatim jednu pridošlicu. Kako se približim, ona poleti, poskakuje, izmiče mi iz ruku. Govori mi svojim  nerazumljivim jezikom čije znakove ne razlikujem. Opet jurim, jurim...padam i ustajem. Vijugam u svojim kretnjama. Izmiču, a htela bih samo da  dodirnem sivo pero mudrosti i nepogrešivosti.
- Ti ih baš voliš?- glas me vraća u stvarnost.
- Da, pokušaću da ih uhavtim kamerom na telefonu.
- Daleko su od puta.
-  Daleko , ali ne odustajem tako lako.
- I šta se vidi na fotografiji?
- Ništa.
 Naravno, daleko su, kamera ne hvata drugo osim puste zemlje sa tek sivim obrisima za koje samo ja znam šta su.   Ništa, sutra ću pokušati opet. Ne odustajem ja tako lako!

Nekoliko  neuspelih fotografija .
Fotografija ždrala je preuzeta sa interneta.


понедељак, 20. новембар 2017.

Crno ispod nokta

Nedelja od Boga dar, se približavala kraju.
Veče je donosilo tamu brišući  svojom snagom poslednje tragove svetla. Magla je doprinosila boljem utisku praznine i nekog čudnog prikrivenog nedostajanja. Činila je sve da rastera tugu dana, a tuga večeri je već stizala.
Deca su bila i otišla.
Svakome je spakovala po malu pažnju, male zalogaje za večeru, vodeći računa da dobiju ono što vole.
Nije osetila vreme kada su odrastali, jednostavno su odjednom ispred nje stvorili zreli ljudi sa svojim životnim borbama.
S naznakom noći povukla se na svoje mesto za stolom. Otvorila je računar da pregleda društvene mreže i napiše pokoju reč novog posta.
Ugao sobe je odjednom oživeo. Golicajuća tišina je narastala budeći neki unutrašnji nemir.
 Laka paučina još nezaspalih paukova se zaljuljala toliko da je samo pažljivo oko moglo primetiti. Mali sivkasto zeleni pauk se trudio da  fino isplete  nežnu mrežu svilenim nitima. Pogodio je onu staru narodnu, da paučić mrežu plete nadajući se gostima.
Sad je titraj vazdušnog kretanja najavio novog gosta. Onoga koji ne dolazi kada ga zovu, već se pojavljuje kada oseti prikriveni zov duše. Tu su krila i oko boje duge.
- Tu si! Ti si mi radost u ovo blago veče.
Nedostajao si mi.
 Jesi li obilazio daleke meridijane i prevaljivao  milje leteći iznad probuđenih morskih talasa? Da li si dodirivao snežne vrhove Anda ili dalekih, nedostižnih Himalaja ? Ili su ti se vidici zatvorili dok si ispitivao dubinu Grand kanjona? Donosiš li mi priču kao poklon?
- Koliko pitanja od tebe.  Kad bih se osmelio da ispričam samo delić viđenog, ne bi pronašla mir noćnog odmora i zauvek bi se zadržala u vremenu bez vremena.  To sigurno ne bi želela. Moje vreme nema kraja. Tvoje je ograničeno sudbinom svih ljudi. Za bezvremeno ima vremena.
- Nemoj se ljutiti. Takva sam. Poznaješ moje mane zato mi i dolaziš.  Želiš da me učiniš boljom, da ispraviš one krive neposlušne planinske potoke koje toliko volim i čiji me žubor uvek razveseli. One koji  stalno iznova vijugaju  stavrajući nove i nove tokove, menjaju rečna korita ostavljajući mulj i birajući kamenito dno.  Valja se voda. Teče. Teku i dani, otimaju se i odlaze negde unedogled, izvan sposobnosti ljudskog gledanja.
- Zaboravila si da ja prihvatam ljude onakvima kakvi jesu. Meni je dato nešto drugo. Došao sam da ti pričam o čoveku koji je bio ono što mora,  ono što je i ono što nikada nije ni sanjao da će biti.
- Lakokrili,  kakve su to zagonetke?
-Nestrpljiva si! Tu su i ljudi koje ćeš prepoznati ili nećeš, zavisi koloko budeš pažljivo slušala.
- Ti to kao da sam ja neko maleno đače.
- Ako poredim svoje godine i tvoje ti nisi ni đak. Zato slušaj:
Plaveo se Dunav širok i bogat, pokretala se voda u laganim malim talasima, tek se lako mreškajući, a lagani tek rođeni vetar se poigravao na sunčevim zracima. Poneki krupni šaran ili som bi se osmelio da se repom prćakne i u pokazivanju svoje nadmoći poljulja mirnu površinu. Mnogi su poglede upirali baš u tom pravcu, željno iščekujući bogat ulov. Sve je odisalo mirnim dahom uspavane Dunavske doline. Ipak sve je bio privid. Bio je potreban mrak da se desetine čamaca uputi preko nevidljivih staza velike reke i u susednoj Rumuniji potraži dodatak na kućni budžet.
- Kakav budžet i Dunav? Da nisi pomešao konce svojih lutanja?
- Jesi li ikada bila na Dunavu, na plavoj lepoti? Jesi li upijala miris vode koja je videla mnogo i bila stara koliko i sama Zemlja?  Jesi li letela sa  rečnim galebom i njegovim krikom dodirivala nebo? Da li te je on gledao stogim brzokrećućim okom oholo i smelo pokazujući ko je gospodar rečne vode?
- Oprosti Lakolkrili. Ćutaću. Pričaj.
- U mestu s ove strane Dunava živeo je dečak. Rastao je bez roditelja. Visok, dugih nogu i spretnih ruku. Radio je mnoge poslove i nije se stideo da zaradi novac na bilo koji način. Najviše je voleo da u miru i tišini noći zaplovi sa ribarima uz vodno, da bućkom izmami uspavane somove s dna, pa da se pohvali svojim ulovom. Udisao je vazduh obojen mirisima dve zemlje. Gledao je pod okriljem noći visoke stene koje su grabile visoko u mrak. Radovao se glasu noći i tajnama reke koje je tek trebalo da otkrije. Upijao je svim čulima. Saznanja je taložio i slagao tako da se nikada ne izbrišu. Od Gospoda mu je darovana pamet, a dobri rođaci bez dece su pomogli da se školuje. Postao je lekar u belom mantilu.  Vratio se u svoje mesto, u svoj Dunavom začinjeni zavičaj.
- Lakokrili, da li je moguće da si i tada bdio nada mnom?
- Sećaš se?
- Dozvoljavaš li da pomerim tok tvoje priče i ispričam ...?
-  Naravno!
-Boravili smo na Dunavu, gledali smo izlazak Sunca iz stena i njegovo potonuće u guste borove posađene da čuvaju male poluzavršene kućice za odmor radnika. Jedne noći se hladna kiša spustila na naselje. Krov je prokišnjavao. Pomerale su se drevene grede i daske koje su držale zidove. duvalo je i ječalo kao usred novembra kada severac počinje da jača, a vrapci traže skrovište u gustišu retkih panonskih pridošlica zimzelenih tuja. Temperatura je počela da raste. Drhtaji su prerasli u drhtanje, a ono u letnju groznicu. Bilo je neophodno pronaći lekara. Krivudavom stazom smo dospeli u lekarsku ordinaciju. Belo okračena zgrada. Lekara nigde. Medicinske sestre nigde. Očli su se gasile u visokoj temperaturi. Plavo se gubilo u morim tragovima.
- Dobar dan, gde možemo naći doktora?
- Sad će on, sačekajte koji minut, sad će.
Sad će je preraslo u dobrar sat. Puteljkom prema ambulanti se žurnim korakom kretao visoki čovek. Na sebi je imao trenerku umrljanu blatom. Nogavice su bile vlažne, rukavi umazani crnilom koje je mirisalo na naftu.
-Da niste putem sreli doktora, neophodna nam je pomoć. Rekli su da će brzo...
- Ja sam doktor. 
Oči su mi gorele.
Kakav doktor? Koga će ovaj da leči? Ipak izbora nije bilo.
Dok su se ruke sa svim bogatstvom Dunavskog mulja približavale vreloj koži ,a prsti pokazivali bogatstvo sadržaja ispod noktiju, zatvorila sam oči, da bih ponovmim otvaranjem videla plave kineske papuče izjedene ugrizima prolivenog benzina. Ispucale pete su krile duboke brazde napunjene muljem zarobljenim prilikom iskakanja i vučenja čamca kroz Dunavske vrbake. Skorelo blato na pantalonama se ne može ni opisati. Čupav, neumiven, neobrijan i potpuno otežalih podočnjaka dobijenih zahvaljujući mnogim neprospavanim noćima.
- Koliko se sećam doktor te je izlečio.
- Jeste.
- Veliko je srce tog čoveka. Mnogo je davao ljudima oko sebe. Bilo je to vreme nestašica. Nedostajalo je svega. U prodavnicama se mogla uz mnogo sreće pronaći pokoja kutija zaostalog čaja. Ostale police su bile prazne. Doktor je obilazio pacijente na biciklu. Jedva je stizao. Onda se odlučio na očajnički korak. Dunavom je davno naučenim skrivenim stazama donosio iz Rumunije benzin i dizel. Noću se kretao nevidljivim stazama, a danju je lečio one kojima je pomoć bila potrebna. Jedino se miris benzina nije mogao izbrisati. Izdajnički se rasprostirao šireći svoje carstvo. Ruke se nisu mogle oribati, Dunavska voda nije imala dovoljno snage, a masnoća se ponovo vraćala svake noći. Ordinacija se nije mogla oribati. Svi pokušaji bi padali u posudu s razbalženim sredstvom za dezinfekciju.
Ljudi su praštali. Dobro je da leči. Sve ostalo nije važno. Čak su se potrudili da ostatke noćnih pohoda rasprodaju i svom dragom doktoru obezbede dodatak na platu.
- Da sećam se. Beli zubi i osmeh s mirisom, a lice poput indijanskog poglavice.
- Kako bi se priča pričala? Da se ne zaboravi i ne ponovi. Sad možeš da spavaš. Laku noć!
- Laku noć! Dođi opet. Čekaću te!


Ilustracija nije Dunav već Tisa, ali ni to nije važno. Sreću se negde u daljini i teku jednim tokom.

петак, 17. новембар 2017.

У сиво вече

У сиво вече
Када отежа кап
Када мисао изгуби траг
А  изгубљени
Потраже скривени рај
Блесне мала звезда
Осветли пут.

- Види ти ње! Почела да пише стихове!
- Где си до сада? Где? Куда су те водиле стазе покривене прахом свих времена?
-Ту сам, само ме не видиш. Бројао сам дане бескрајне огрлице постојања. Бројао сам изгубљене у времену.  
-Ко може да се изгуби у времену?
- Полако! Ти баш журиш!  Једном ћеш треснути! У ствари то ти се већ догодило, зар не?
- Да, сећам се. Субота. Пошла сам у посету. У торби сам имала ...
- Теглу са цвеклом. За здравље.
- А она избочина на распуклом тротоару? Па напрсле кости зглоба...Где си био тада , Лакокрили?... Али све прође.  Као што пролази досадни магловити дан у коме мрачне душе воде коло.  Притиска ме  тежина од самога сванућа и прве згуснуте капи мога даха. Бол се понавља. Лагано се креће преко зараслих напуклина. Само блесне, па се изгуби. Онда се опет појави када се најмање очекује, траје, нестаје  са првом подигнутом  магленом завесом.
Погађа ме вест о завршетку живота оних којима је судбина доделила нешто друго.   Туга је голема као јесења киша. Висока до последње одбране неба и најдубље пукотине у земљиној утроби.
Црквено звоно у рано јутро.
Сева кроз даљину.
Пршти.
Гласа се.
Опомиње.
Мирим се са човековом судбином и ,,уреченим растанком" , само ми то и остаје. А ти? Коју ми причу носиш у сиво вече када је сваки осмех одавно опустео усне  и угасио се на некој далекој стени која стидљиво израња из морске плавети?
- Не, данас немам причу. Данас је ту стих. Почела си стиховима , зар не?

Девојчица
Девојка
Жена
Мајка
Бака
Прабака
Заборављена.


- Чудна ти је песма Лакокрили. Где си?
- Ту сам. Држим испреплетену нит изгубљених својим крилима. Лагано их померам да се не откину и нестану заувек.
- Види ли се то моја сенка на самом крају?
 Лакокрили? 



петак, 10. новембар 2017.

Danas jesi...

- Šta je život? Danas jesi, sutra nisi! Eto to je! - imala je običaj da kaže moja majka.  Danas je vetar nosio reči izmešane s poslednjim žutim listovima drvoreda kikindskih lipa.
Gledam ih.
Podigle se, razgranale se, pružile se u svome razvoju.
Pre dvadesetak godina bile su na njihovom mestu neke druge, ostarele. Stasite. Krošnji izdignutih visoko u nebo. Preko noći su bile posečene do korena, a tokom dana počupani su im i oni. Plakali su šetači nad zaostalim rupama. Dvadeset godina. Malo? Mnogo? Dovoljno da se drvored opet uspostavi u inat motornim testerama.
Na klupi ispod lipe sedi gospođa. Uživa u blagoj svežini dana. Pored nje kuče. Na glavi mu velika čupava kikica i crvena mašna. Potpuno odudara od žutog lista koji završava svoj život. Prati me slika  i misao. Osluškujem  glas rastegnut kroz mnoge godine.
Stojim na autobuskom stajalištu. Čekam da se pojavi crveni,  beli ili možda plavi autobus. Izbor boje je sužen. Pratim liniju koja od centra prolazi pored crkve, pa se vijugavo izvija, na trenutak gubi, da bi se opet ukazala bistrom oku. Iz igre me lako prenu glas.
- O, pa to ste Vi! Drago mi je da Vas vidim. Kako ste?
- Dobro, hvala, odolevam vremenima i okraćalim danima. Trudim se. Živim. Kako ste Vi?
- Dobro... leto je prošlo. Ove godine nema kukuruza, nema nadnice. Radila sam letos puno. Zimu ću nekako.
- Zar niste u penziji?
- Kakva penzija! Imam desetak godina staža. Fabrika se zatvorila , ja ostala bez posla, a biću i bez penzije. -  govori uz blago razvučene usne. Stidljivo se smeši. Ne želi  da kvari radost susreta.
- Kako je moj đak?
- Dobro! Oženio se. Živi u susednom selu. Imam unuka. Dođu ponekad, ponekad je odem....
- Puno ga pozdravite.
- Hoću, uvek me pita za Vas.
Iz daljine se pojavljivala crvena silueta. Lako je krivudala. Zašla je poput večernjeg Sunca, da bi se opet pojavila donoseći lagani vetar sa sobom. Pozdravljam se, a pitala bih. Pomogla.
Ulazim i sedam.
Pratim priliku koju odvozi bicikl bez boje.  Krivuda nesigurno. Odnosi krhko telo. Treptaj donosi sećanje na   bistre oči malog dečaka u čijem se sjaju ogleda osmeh majke.
 - Av. av! - umesto ljudskog glasa čujem lavež.
- Vidim da si tu. Pa mi se srećemo često u večernjim šetnjama. Sada ti je nešto neobično? - izgovaram dok se lagano udaljavam.
Vetar se pojačava. Poslednji  srcoliki listovi proleću pored mene. Nebo se zasivilo. Možda će  ona dosadna jesenja kiša sve oprati.

Za nju.

среда, 8. новембар 2017.

Dve vekne hleba

 Sitna kiša je lagano dobovala u limeni krov nove šupe. Sijao je . Zelena boja na njemu se prelivala bezbroj nijansi stavarajući  podlogu za nesvakidašnji susret.  Znala je da će doći.
- Jesu li ti se krila pokvasila sipkavom jesenjom kišom, pa ne možeš brzo da se skrivaš, ili si se ipak uželeo razgovora?
- Meni kiša ne smeta. Ponekad je donesem na krilima. Pekad je prosipam pretvorenu u beličaste padajuće tragove tamo gde je nema, a razgovora imam. Došao sam da te posetim. Želim da ti ispričam:


Nepoznati prsti su dodirivali crno bele  dirke klavira stavrajući tonove poznatog valcera. Tekle su reke, a talasi su nošeni vetrom udarali njene muljevite obale. Snaga vetra je podizala mulj s rečnog dna, mutila je vodu i pretila da se plavetnilo neba izgubi u sivilu dna.
 Jačala je melodija, plesovi oko nje su se množili koracima nevidljivih. Šuštale su haljine. Odjekivali su koraci cipela uglačanih rukama lakonogih sobara.
 U melodiju su uletale violine. Svojim gudalima su pojačavale osećaj snage, davale  joj veru u dobrotu ljudi. Širila se  reka,  davala i oduzimala. Narastala je. Plavila.
Maštala je o tome da su to njeni prsti, da je ona ta koja budi radost u srcu oživljenog notama.  Mogla je da oseti melodiju i ritam, ali da nauči sviranje i pevanje nije bilo moguće. Zato je snagom uma nosila melodiju sa sobom.
 Dok je vozila stari bicikl, kupljen pre mnogo godina i ulepšan  dobrim ugrizima rđe, posmatrala je prolaznike.  Dozvolila je godinama da je pritisnu, da od nje stvore nešto što nije bila i što ni u najružnijim snovima nije sanjala.
- Kako ono kažu džangrizava starica!- poluglasno se obratila samoj sebi.
- Ko? Ti?
- Ko si ti što mi se obraćaš? Pokaži se da te vidim! Otkrij se. Nemoj čučati u visokoj travi.  Jesi li na žbunu?
- Nećeš me naći ni tu ni tamo, kada se otkriješ i očistiš od taloga loših misli ukazaću ti se, kao mnogima pre tebe.
- Zvaću policiju, pa ćeš videti! Gde si?
Zvuci klavira su i dalje odzvanjali samo se njihova  žestina smanjila.
- Bože, ludim li ja ili su to utvare oslobođene u ovim kasnojesenjim danima?
- Ne ludiš. To sam ja , vreme je da me upoznaš.Ja sam Lakokrili.
- Pročitala sam negde u nekoj priči o tebi, ali nisam verovala da postojiš. Pokaži se!
- Nije vreme da ti se prikažem. Maštaj o mom izgledu. Pratim te danas, od prvog pogleda uperenog u svetli dan. Ustala si, popila omiljeni čaj od nane čiji se miris razlegao po sobi stavrajući nevidljive niti želje za lepotom i vedrinom. Koraci su te nosili po sobi. Letela je jedva vidljiva prašina dok si u drvene kutije kauča slagala izgužvanu posteljinu obojenu mirisom neprospavane noći. Kao i svake subote, žurila si. Obuzela te je želja za čeprkanjem po tuđim životima.
- Ne čeprkam.
- Kako se drugačije može nazvati to? Preturanje, ronjenje, utapanje u stvarima koje su nekada nekome značile sve? Bile nečiji dom? Utočište? Uživanje u mirnim večerima pokraj televizora uz lagano ispijanje večernje čaše belog vina?
Prolazila si pored gomila iznešenih iz kuća. Gledala si vrednosti koje prodavcima nisu značile ništa. Nabacane jedna na drugu krckale su kristalne čaše na čijem se dnu još uvek nalazio talog osušenog, lepljivog slatkog vina.
- Ti stvarno vidiš.
- Lako si prstima dodirivala lepotu porcelanskih vaza. Bolela su te oštećenja na njima i okrnjene drške rukom oslikanih šoljica za kafu. Tuđi izgubljeni životi i predmeti koji nikome ne trebaju. Mnogo je lepote u tim kartonskim kutijama. Tu su putovanja i skrivene želje. suveniri, uspomene svih boja sa mnogih meridijana. Bele klizaljke lako iskrzane padanjem klizača nošenog zvucima valcera  sličnih onima koji su i u tvojoj glavi. 

   ,,    Pošto ti je ovo?
         - Sto dinara!
         - Sto?
       - Šta ti je sto dinara, pa to su dve vekne hleba, pa pojedeš za čas.    ,,

Dve vekne hleba za vrhunsku keramiku starih bečkih majstora.  Dve vekne hleba od kojih će se najesti gladan, od kojih će i dvorišni pas dobiti deo.  Sitost i nasušna potreba,  na trenutak su te odneli u podzemni svet kada je ljudska duša morala biti lakša od pera na vagi. Pakao ili raj. Sitost ili  lepota. Ipak ti si u tome videla sreću.
- Da sreću.
- Gomile stavri u kutijama su značile novac: sto dinara, pedeset dinara... Pedeset po pedeset...nakupi se. Za tebe je beli ćup s prelepim ručno slikanim plavim cvetovima najmaštovitijih oblika predstavljao radost.  Dve vekne hleba za lepotu   i prefinjenost. Nije to ni malo. Sitost je velika. To zna onaj ko je zaista bio gladan.
 - Znaš Lakokrili nije mi najstrašnije što kupujem gde kupujem, pogađa me što se godine nečijih života istresaju u kartonske kutije, što nikome ne trebaju, što se prodaju i preprodaju. Možda i ovaj moj bicikl tako završi i moji gobleni i moje slike...
-Video sam plakala si nad albumom sa fotografijama. Starica i malo dete. Nepoznati likovi zamrznuti na fotografiji. Možda je postojao datum na poleđini, ali snage nisi imala, ni želje. Jednostavno će ih sudbina jednoga dana progutati u vatri neke peći osuđene da služi.
Zvuci valcera su se pojačavali.  Žena se odvezla u točetvrtinskom taktu.




 - Lakokrili, kako ti vidiš, kako uspevaš da stigneš?  Kako znaš gde treba da se pojaviš?
- Htedoh to da ti ispričam, a ti kao hoćeš.
- Hvala tvoja krila mi daju let. Zapisaću. Dođi opet. Čekaću te!


недеља, 5. новембар 2017.

Nisam...


Kada ti se nepoznati susretniče ukaže slutnja o mojoj veselosti
Znaj da je to samo varka
Maske na venecijanskom festivalu.
Varka blještavih haljina drevnih duždeva
I bogatstva bisera mirnom rukom vezanih u nepreglednom nizu.
Živi mnoga tuga duže od svake sreće
Znaj da se u meni nakupilo tuge i jada
Svih tužnih i jadnih koje gledam plavim okom.

Šetah gradom u lako novembarsko veče.
Rasteretih nabrekle misli teretima dana.
Odbacih čemer i jad
Radnika izgubljenog zdravlja pored visokih peći
U kojima se topi gvožđe.

Počastih osmehom vrapca sklupčanog na ogoleloj grani.
Pođoh čiste duše kroz svežinu večeri.

Onda ugledah Nju
U trenutku se svi tereti vratiše
Uputih osmeh bez osmeha.
Sjaj oka bez sjaja.
Vezivaše se beskrskrajna vlaga i svežina novembarske večeri
S tugom duše.
Njena tuga bez kraja
Vrati zebnju i žal
Izgubljenu nadu i prastari greh.

четвртак, 2. новембар 2017.

Druženje sa učenicima Osnovne škole ,,Gligorije Popov" Rusko Selo

Da se ništa ne događa slučajno i da je sve što se dogodi predodređeno da se dogodi,  jeste druženje koje je u Osnovnoj škloli Gligorije Popov u Ruskom Selu organizovala moja draga školska , a sada dugogodišnja prijateljica Piroška Berta. Mnoge smo dane provele u bliskim razgovorima i bezbrižnosti mladosti. Onda su usledili neki sušni dani druženja. Svaki ponovni susret je donosio novu radost. Videle su se tuge i radosti.  Pogled i osmeh se nikada ne menjaju. Zagonetni kao uvek i iznad svega prijateljski. Poziv za gostovanje je doneo radost merljivu Radošću žute lubenice.
Svoji na svome: beli zidovi , fotografija Vukova,  a suprotno od njega Beli Anđeo.
Posmatra me.
Odobrava.
Bdi nada mnom od prvoga susreta mileševskog. 
Ispostavilo se da je jedan školski čas druženja malo za obe strane. ,,Radost žute lubenice,,  se predstavila učenicima starijih razreda.  Naravno birala sam priče, trudila sam se da ih ne opteretim tugom i temom koja donosi zebnju.  Birala sam one vedrije. Razgovarali smo o ujacima, kućnim ljubimcima i doživljajima koji nas povezuju.  Bilo je smeha i interesantnih komentara. Priče su tekle, pojavile su se  teme za neke buduće priče i  napisane reči.
Na samom kraju druženja čekalo me je pitanje zašto se knjiga baš tako zove...

Blo je slika na svili i bombona. Tu su fotografije.










Hvala Piroški.
Hvala nastavnici.
Hvala učenicima na radosti koju mi je susret doneo.

среда, 1. новембар 2017.

Sveti

Seni kada čekaju
Duše koje lutaju
Podignu se oblaci.
Dodirnu se jecaji.

Sjedine se anđeli.

Pesma duši
Milost Neba dodeli.

Osete ga skrušeni
Dušom čistom
nošeni.
Svi se Sveti  raduju.
Gospodu se klanjaju.


Za sve buket ruža na svili.