Dodir nedodira
Bilo je leto. Sparno. S velikom količinom vlage u vazduhu. Pritiskalo je. Delilo je i nepodeljene. Duše su se razmicale i udaljavale jedna od druge. Živi su izbegavali mađusobni dodir. Smetao im je i najmanji nagoveštaj dodate toplote. Jutra su bila sveža. Zaigralo bi srce od lake rose na travi, umivenih raspevanih cvetova nevena i spremnih za spavanje noćnih frajli, pa bi se ruka osmelila na dodir. Dan je donosio jaru. Dahtalo je živo u skrovištu hladovine. Noću je san teško dolazio. Pretvarao se u vijugavo utapanje u senke snova. One su opet bivale lukave, nisu se dale otkriti, te je namučeni spavač bivao okupan u vlazi tela izmešanoj s vlagom toplog noćnog nepomera. Ni njemu nije bilo bolje. S radošću je isparaćao noć, terao je i udaljavao svom snagom koju su mu godine dozvoljavale. Voleo je zelena polja i jutarnje plesove vetra kroz vitke stabljike suncokreta. Zagledao se u plodna stabla sredovečnih kukuruza i njihov bogat, u svilu uvijen žuti plod. Voleo je da ga