понедељак, 30. јул 2018.

Dodir nedodira

Bilo je leto.  Sparno. S velikom količinom vlage u vazduhu. Pritiskalo je.
Delilo je  i nepodeljene. Duše su se razmicale i udaljavale jedna od druge. Živi su izbegavali  mađusobni dodir.  Smetao im je  i najmanji nagoveštaj dodate toplote.
Jutra su bila sveža. Zaigralo bi srce od lake rose na travi, umivenih raspevanih cvetova nevena i spremnih za spavanje noćnih frajli, pa bi se ruka osmelila na dodir.
 Dan je donosio jaru. Dahtalo je živo u skrovištu hladovine.
Noću je san teško dolazio. Pretvarao se u vijugavo utapanje u senke snova. One su opet bivale lukave, nisu se dale otkriti, te je namučeni spavač bivao okupan u vlazi tela  izmešanoj s vlagom toplog noćnog nepomera.
Ni njemu nije bilo bolje. S radošću je isparaćao noć, terao je  i udaljavao  svom snagom koju su mu  godine dozvoljavale.
Voleo je zelena polja i jutarnje plesove vetra kroz vitke stabljike suncokreta. Zagledao se u plodna stabla sredovečnih kukuruza i njihov bogat, u svilu uvijen žuti plod. Voleo je da ga strnjika bode i da priča tajne divljih stvorenja koja su noću pronalazila utočište u njihovom skrivenom blagu. Ostajalo je iza nemarnih ljudi mnogo. On je znao i samo se osmehom izdavao. Često bi pevao pesme  detinjstva  i bezbrižnih,  smehom obojenih vremena. Gledao  bi prve plave plodove ranih šljiva i petrovačkih jabuka spremnih za put u neke nepoznate daljine.
Toga dana je sve bilo isto. Opijao se beskranom prostranom ravnicom koja je svoje tokove otvarala i prepuštala mu staze napravljene od mnogih. Lako se kretao njima, disao još uvek neisparenu svežinu jutra, sporazumevao s pticama visokog leta, samo mu je grak vrana smetao. One su se nametnule i mutile mu misli.
- Otkud vranama toliki život? Zašto se Bog nije predomislio pa ga nama darivao? Zašto li toliko grakću? Možda najavljuju nevolju ili se nadaju da ću posrnuti i pasti?
U razmišljanju je stigao do  svog polja kukuruza, dozrelog taman toliko da  se njegovi bogati klipovi napunjeni mnogom vlagom zajedre i da budu spremni za poslednji skok u veliki lonac, pa da  se tamo lepo,  na laganoj vatri kuvaju pokriveni bledim zelenkastim  listovima ljuštike.
Nalomio je desetak klipova. Uz sam kraj njive je bila mala kućica. Voleo je da je zove vikendicom iako ona to  nije bila. To je oaza iz pustinje za sve namernike otvorene duše spremne za razgovor. Imao je i mali plinski rešo. Uzeo je lonac, sipao bunarske vode donesene s granične  linije s komšija Đokom. Oljištio je klipove. Puckala je jedrost u njima. Kada bi stavio zrno ispod svojih zuba raspuklo bi se poput zrele crvene trešnje, a sladunjav sok bi mu zaparao grlo. Sve je uradio kako treba. Sačekao je da provri. Smanjio gorionik na rešou i legao.
Odjednom više nije bo tu. Nalazio  se na tavanu dedine kuće. Stari nameštaj ga je dozivao. Mamio. Pričao mu priče. Provlačio se između staklenih tegli, onih petolitraški koje se više ne koriste. Bile su tu  aluminijumske kante za med, stari kaputi oko dimnjaka gde se usled nedostatka trapa čuvao krompir  i velika drvena klupa preko koje su bile kajase-  ponosno dedino vlasništvo.
Tu se zadržao.
Uzeo ih je u ruke. Kožni deo  se pod radom toplote tavanskog vazduha spremnog da da  najviše,  lako iskrzao  i bio nagrižen stalnim menjanjem temperature. Od tavanskog sumraka nije video boju. Činilo mu se da je više crn nego braon.  Stresao je prašinu i paučinu. Seo je na klupu. Iz očiju su mu potekle suze koje su niz lice tekle u sivim mlazevima rečnog mulja.
- Da ja to dozvolim! Sve dedino! Da se pretvori u prah, da nestane i  bude odneseno kada sledeći severac zasvira kroz tavan.
Nisam zaslužio da živim! Dosta je! Ima da presudim sam sebi!
Trošna klupa izbrazdana kanalima crvotočine mu je poslužila kao oslonac, a kajase je stavio oko vrata. Napravio je omču, to je znao,  jer se tako vezuje mala udica gutalica.  Drugi kraj je  prebacio preko grede koja je vezivala dva tavanska roga. Zategao je kajase trzanjem.
Uspravio se na stolici. Započeo je čitanje Očenaša kao što  je radio svake godine o Svetom Iliji, o dedinoj, sada njegovoj slavi.
 I gle:
Stvorio se tu deda glavom i bradom. Otvorio  je novčanik i izvadio  petohiljadarku. Ozario se.  Pružio je ruku  da uzme novčanicu.
- Pero, Pero...
Skočio je kao oparen parom iz lonca. Miris kuvanog kukuruza je zamenio tavanski ustajali vazduh.
- Kud baš sad Đoko! Mogao si da sačekaš da uzmem banku, pa da se onda pojaviš! A znaš šta? Dobro je da si došao. Ono dedino kajase bi izdržalo, ne smem  ni da ti pričam šta. Da izvadimo kukuruz da se hladi?



Ilustracija slika na svili: Leto.


...

уторак, 24. јул 2018.

Htela bih da ti kažem..



Htela bih

Ne pretvaraj se da nisam tu!
Da sam nevidljiva. 
Da ti moja reč  ne zmači ništa.
Da u meni vidiš pramenove sive guste zimske magle koji ne dozvoljavaju disanje, i otvorenu bistru lepotu letnje  večeri stvorene da protekne u prijatnom ćaskanju dugogodišnjih prijatelja koji se poznaju više nego dobro.
Htela bih da ti darujem deo sebe, onaj koji u malom prepozna trun lepote, onaj koji se okrene za izgubljenim mačetom i koji u sivom peru prepozna mudrost.
Htela bih da te poštedim  straha od života.  Da ti kažem da svaki dan donosi nešto novo, zagonetno, ono što  samo tebe čeka. Da nije prepreka život bi bio jednočličan, dosadan, bez čari i mnogobrojnih zavojitih ulica kroz koje stalno struji prohladan vetar, a opet kada se izađe iz njih tu su blistavi trgovi obojeni vedrom sunčevom bojom.
Zašto ih ne uhvatiš svojim hladnim prstima?
Zašto mi donosiš bol prošlih dana tvoga života?
Okreni listove, pronađi u njima svetle tačke. Zakiti se njima, pa dozvoli malom sivom pauku veštih nogu da od njih isplete mrežu koju niko i ništa neće raskidati i koja će moći da znači samo jedno: lepotu.
Kako ću, ako  mi ne pomogneš?
Kako ću ti pokazati lepotu i jednostavnost malog akvarela kupljenog negde na uličnoj rasprodaji?
Kako ću te podići do nivoa mora, do tačke kada se telo i more sastaju i kada se ispredaju najsmelije priče svih vremena i ne dozvoliti ti da slizneš niže i uroniš u njegove naskrovitije delove bez svetla? Zamračuju ti um, svitanja i sprečavaju da svetlost dana dopre do zenice tvoga oka.
Gledam ih.
Sunce je već odavno odmaklo na svom putu, a one zrače tamom, sivom nerasvetljenom zonom bez svetla, tamo gde samo senke caruju, a njihovi oblici dobijaju veličinu džinovskih vetrenjača. Obradovalo bi me kada bi obukla oklop viteza i kada bi se srećna uputila u borbu s njima. Učinila bih sve da te otrgnem od mraka u kom se nalaziš. Kako ? Ne znam.
-Znam ja.
- Zaboravih da znaš sve. Gde si? Nije te bilo, kuda su te tvoja krila nosila?
- Gledao sam ono što ne vidiš. Potonuće nije  plitko.
Lađa potone. Stidljivo je pospe sitni morski pesak, nežno dodirujući  prefinjenu  tvorevinu. Zatim dolaze horde rakova i malih morskih riba udruženih sa zelenim algama. Onda brzinom neshvatljivom ljudskom oku obraste preko svega neobuzdana morska trava i sve utone u zaborav.
- Zagonetke Lakokrili.
-  Da, znam. Ono što ne znaš jeste da je životna mera različita, da ne postoje  dve iste duše  pod ovom kapom Gospodnjom.
Moraš naučiti da razumeš.
-Kako?... Gde si  nestao...

недеља, 22. јул 2018.

Plavo

Otvori prozor
Poleti
Ponesi  osmeh.

Otvori prozor
Zakorači
Ponesi  otvoren dlan.

Otvori prozor
Udahni
Oslobodi pticu u sebi.

Otvori prozor
Pogledaj
Duše u skrivenom letu.

Otvori prozor
Uhvati radost
Plavetnilo neba
I duginu boju.

Otvori prozor
Nesataće tama iz oka tvog.
Nestaće magla
.
Nestaće tuga .

Svetlost je tu.


Sliak na svili: Plavo.

петак, 20. јул 2018.

Putopis: Prevlaka

Evo me na samoj obali. Tačkica naspram Prevlake.








- Da li biste hteli da vidite Prevlaku? - prevalilo  se s usana čoveka za volanom. Usledilo je
ćutanje koje se magijom radoznalosti pretvorilo u odgovor.
Uska, pomalo istrošena staza je nosila turistički kombi. Radoznalo smo posmatrali rastinje i divlje smokve koje su zanosno šepureći se, nadvijale  grane nad kolovoz.
Ivičnjak s oštećenim kamenjem  iz kojih su izrastali grmovi narandžastih cvetova sa tek začetim narom, i miris mora izmešan s mirisom mediteranskog bilja, uokvirivali su visoki borovi. Šišarka je pucala pod točkovima, a smolasti miris je carovao. Agava se svojim vrhovima uzdizala do  plavetnila neba. Sve je odzvanjalo dobrodošlicom.

Činilo se da  je udaljena. Ipak bliža nego što smo se nadali. Belo kameno utvđenje koje je služilo raznim vojskama, a koje je i Napoleon osvojio, i dogradio,  zablistalo se svojom belom bojom ispranog  i suncem pojedenog



kamena.
U tvrđavu se nije moglo. Na vratima je veliki katanac.  Možda je primao organizovane grupe, a nas nekolko znatiželjnika smo ipak bili suviše malobrojni. Nad kamenom kulom,  ponosno stasitom na rtu Oštra, koja je sastavni deo poluostrva Prevlaka, su se u magijom nevidljivog razvijale mnoge zastave. Tu su i branioci i branjeni. Tu su Mleci i Dubrovčani, tu je Napoleon, tu je sadašnjost. Sve je izmešano u skoro opipljivo punoj samoći mesta.
Pustoš je zvonila.
Bistro more se snagom talasa razbijalo o stenje rta, a oko je zavaravalo ostrvo Mamula. Nekada je u njemu bio zatvor i logor za vreme drugog svetskog rata. Trenutno je odavao beživotnost kao i uska kamena staza koja se spuštala do same granice mora i kopna. Čist vazduh oslobođen od ljudske nečisti i goli kamen prepušten suncu bili su spremni da svoju lepotu podare slučajnim posetiocima.
Spuštam se do mora.
Nemam strah od zmija, guštera i zverki koje će braniti svoju teritoriju.
Nisam napadač.
Imam dušu slobode i ljubavi za bližnje.
Dotičem kamen, upijam deo njegove istorije.
Nisam sudija, ni porotnik.
Biram lepotu i sunčev zrak.
Biram osmeh i zeleno.
Biram svetlost i sunce.
Na ovom mestu ih ima  i daju se nesebično.



Fotografije : Dragan Đukanović

среда, 18. јул 2018.

Iza žice

Iza Žice
Iza Ograde
Iza zatvorenih vrata
Iza kapaka
Gde je razlika?

Gde su ljudi?

Stara limena kapija je na sve načine odavala broj svojih godina.  Boja se na njoj ljuštila, rđa je probijala linije spajanja  delova, čineći od nje vajarsko delo nepoznatog sadržaja. Sunce ju je svakoga jutra pozdravljalo, a kiše su je umivale. Ipak ponosno je stajala tu samo povremeno duboko uzdišući. Na njen betonski stub se nadovezivala nešto mlađa žičana mreža.
I ona se odavala.
Na nekim mestima je imala izbočine nastale radom veštih dečjih prstiju. Čak su joj se pojavile rupe, ali su opet nekim drugim starijim rukama bile zakrpljene.
Na nju se nadovezivala kuća. Čista i umivena jutarnjom rosom. Tu se nalazio prolaz. Uzak, taman za vitko telo. Zid kuće je bio dobro počašćen gustom mačjom dlakom, koja je svojim trenjem dala debeli sloj masnoće i mačjeg obeležavanja da je nikakva četka nije mogla izbrisati. Kako bi bila prekrečena ili namazana slojem sirćeta, preko noći bi sve nestajalo pod radom svemoguće dlake.
Ispred je raslo drvo. Ne obično,  već brzorastući  sibirski brest koji je opet služio kao pebivalište mnogobrojnim vrapcima udruženim sa žutokljunim kosovima. Svi zajedno su prkosili mačkama i odletali kako bi se mačji brk približio.
S druge starne žice je ,čak na drugom kraju dvorišta boravio pas. Ne obični, avlijski, već pravi lovački, koji svojom psećom dušom nije znao da napravi razliku između pileta, kokoške, fazana ili vrapca. Bilo mu je svejedno, samo neka na telu ima perje.
Razlikovao je mačje tragove, uporno ih je pratio i trudio se da ih otera sa svoga poseda. Na njegovom ih nije ni bilo,  jer je i on bio iza žice. Dobijao je slobodu kada ga je njegov vlasnik puštao.
Sredina  leta je donela nove stanovnike skrivene u gustoj krošnji. Čuo se samo pisak nejakih kljunova. Broj pridošlica se mogao samo naslutiti. Niko im nije znao broja.
Mačke su se uznemirile. Nagon za lovom ih je terao da istežu vratove, ali suviše tanke grane su ih sprečavale.  Sloboda otvorenih  vrata  i nepogršiv njuh su ga doveli do,  još uvek nenaučenog letenju, vrapca. Krupan lavež je pojačavao njegov strah. Čovek je viknuo. Odzvonila je duša psa naviknuta da sluša. Zgrabio je mališana. Čvrsto, ali i nežno je držao pernatog stvora u psećim ustima, koja su znala da se raduju otvorenim vratima. Gazda je mirnim tonom molio da otvori usta, da mu da ono što je doneo iz lova. Glava sa crnim dlakom obraslim ušima se lagano kretala lavo , desno, nije mu se ispuštao plen, ali...Čovek je u ruci držao pticu. Odneo ga je do ograde i spustio preko nje na travu.
Šta je bilo dalje, čovek nije mogao da vidi. Ostao  je iza zatvorenih vrata.


Iza Žice
Iza Ograde
Iza zatvorenih vrata
Gde je razlika?

Gde su ljudi?

Ilustracija : Svilena ešarpa.

недеља, 15. јул 2018.

Putopis : Trebinje, Hercegovačka Gračanica i Tvrdoš


Panorama Trebinja

Teška srca se odvojih od poslednjeg vidikovca koji pruža pogled na širinu morskog plkavetnila.
Jednom more, zauvek more.
Ostalo je da svoje priče ispreda ljudima u dugim kolonama vozila koja žure uprema njemu.
Ipak  radost je prisutna.
Duša se napaja novom lepotom.
Iako se more ne vidi, njegov miris i dalje ostaje živo prisutan i golicajući. Mediteransko rastinje je tu, visoki četinari takođe. Jedva primetno se proređuju.
Oleandri u punom cvatu, osvajaju dušu novim nadanjima i stremljenjima ka lepom.

Hercegovačka Gračanica
Hercegovačka Gračanica

Trebišnica, u daljini se vidi Arslanagića most
Pogled se ispunjava lepotom zelenog Popovog polja, čini se da mu nema kraja. Bogato, obilato daruje vredne ruke koje ga obrađuju. Prolazimo ravnim putem  pored zelenih listova krupnih  već dozrelih smokava i rascvalih grana nepoznatog ljubičastog grozdastog cveća Mediterana.
Uskoro se svojom vijugavom  plavo zelenom linijom pojavljuje Trebišnca. Protiče kroz  jedan od najlepših gradova  Hercegovine :
 Trebinje.
Uvojitim putevima  i uskim stazama stižemo do Hercegovačke Gračanice. Čistota i mir vas preplave. Oseti se čovek delom veličanstvenosti i čovekovog stremljenja ka večnom životu.
Ispred ulaza u Hram
Vazduh je  obojen mirisima visina i čistote.
Boje ga borovi i čempresi stasito uzdignuti  i spremni da brane blago koje čuvaju. Tu su kameni lukovi i drvene klupe na kojima posetioci traže odmor i prostor za sabiranje utisaka.
Na ulazu u Hram
Počivalište Jovana Dučića
Hram blista. Obasjan suncem stoji na brdu sa kog se vidi celo Trebinje. Panorama ostavlja bez daha. Podignut je u čast najvećeg pesnika Hercegovine Jovana Dučića.
Ko bi odoleo trenutku poklanjanja njegovim senima?
Kupujem sveće i palim ih. Za žive i one koji su napustili ovozemaljski život. Usuđujem se da najmilijima pripojim seni velikog pesnika. Sa desne strane od glavnog ulaza se nalazi mesto njegovog počivanja. Jednostavnost
Unutrašnjost Hrama
besprekorno blistave  bele mermerne ploče  na kojoj je zlatnim slovima upisano ime velikana vas dotiče. Pred nogama crvena mermerna ploča ispod koje mirnim spokojnim snom bez snova spava hercegovačko trebinjski sin. Duša se umiri, utihne, za tren zaustavi dah. Napregnu se čula da upiju veličanstvenost trenutka.
Freska govori: Zahvalnost Branku Tupanjcu ktitoru
Tada se doživi nemo kazivanje svega što se nalazi u okruženju. Celovitost para.
Lakši san mu daje mir hrama. Hercegovačko plavo nebo ga pokriva. Trebišnica mu svakodnevno  peva svoje vekovima skupljane  pesme, a brojni horovi cvrčaka svojom jednstvenom letnjom pesmom obećavaju trajanje. Zadivi se lepotom i jednostavnošću običan čovek, potraži pesmaricu i kroz misli iščitava stihove:


Unutrašnjost
PODNE

Nad ostrvom punim čempresa i bora,
Mlado, krupno sunce prži, puno plama;
I trepti nad šumom i nad obalama
Slan i modar miris proletnjega mora.

Ljubičaste gore, granitne, do svoda,
Zrcale se u dnu; mirno i bez pene,
Površina šušti i celiva stene;
Svod se svetli topal, staklen, iznad voda.

Prah sunčani trepti nad ispranim peskom,
I srebrni galeb ponekad se vidi,
Svetluca nad vodom. I mirišu hridi
Mirisom od riba i modrijem vreskom.

Sve je tako tiho. I u mojoj duši
Produženo vidim ovo mirno more:
Šume oleandra, ljubičaste gore,
I bled obzor što se proteže i puši.
Nemo stoje u njoj srebrnaste, rodne
Obale i vrti; i svetli i pali
Mlado, krupno sunce; i ne šušte nali —
Galeb još svetluca. Mir. Svuda je podne.

Upravo je osveštano zemljište na visu iznad Trebinja njegovo ostrvo.
Posle dugog niza godina počivanja u inostranstvu  nalazi se tu, na korak od mora, među borovima,  u tišini, pod nebom  i toplim suncem hercegovačkim.
Glavni hram manastra Tvrdoš
Detalj kupole
Dan teče, leti, prolazi suviše brzo,a mir trenutka ostaje i biće ponesen daleko, kuda me novi putevi budu odneli.
Na ulazu u manastirki kompleks Tvrdoša
S tugom se zavojitim putevima spuštamo do kamenog mosta i s poštovanjem gledamo zidine starog grada. Sve je tu, stvoreno da traje.
Opet sledi uspon, Idemo usim šljunkovitim putem  putem prema  manstiru Tvrdoš .


Stakleni pod





Zaustavljamo se na parkingu i pridružujemo reci turista. Čuju se različiti jezici.
Svet u malom.
Velika porta i stara kamena zgrada samog hrama. Na podu se nalaze velike ploče od debelog stakla koja  svojom providnošću daruje posetioca svojim bogatstvom. Otkrivaju temelje manstira starog skoro  sedamanest vekova. Prve zidine manastira su podignute u četvrtom veku. Na ulazu , monah zaustavlja neprimereno obučene . Poštuje se svetost hrama.  Hvatamo lepotu rukama i zadržavamo dah pred starinom. Pred drevnošću je smrtnost opominjujuće prisutna. Briše se vek čovekov pred vekovima postojanja kamena po kome se s poštovanjem hoda. Lepota, čistota i mir nadvijeni nad Trbinjem u spajanju svih njegovih vrednosti.
Na velikoj visini se vidi utvrđenje podignuto negde u srednjem veku. Smenjuju se po samo njima znanim putevima sunce i oblak, poigrava se maestral nekim skrivenim putevima dolutao do počivališta Dučićevog, pa opet vetrovim nevidljivim putem stiglog do drevnosti Tvrdoša.
Život  je možda zrno hercegovačke prašine spremno da bude poneseno i da nastavi trajanje gde god da se nađe. Možda će u banatske njive, pa neka živi.
Put je dalek.
Čeka.
Moramo  dalje.
Put do zvonika

Manastirski vinogradi
Dom zove.

Fotoгrafije Dragan Đukanović

четвртак, 12. јул 2018.

Putopis: Dubrovnik

Na vidikovcu

Mesto na kom nije važno odakle potičeš, čime se baviš ili kojoj naciji pripadaš jeste  jedan od najlepših gradova Mediterana:
Dubrovnik

Bogato trajanje kroz dugi niz godina i slavna prošlost kao i položaj na Jadranu čine da je stecište velikog broja turista sa svih strana sveta.
U Dubrovnik se stiže  sa mora i kopna, sa severa i zapada, ne postoji put koji ne vodi k njemu.
 Na samom ulazu u grad je  vidikovac, izgrađen od kamena, na  nekoliko nivoa doseže visoke obronke litice sa kojih se pruža besprekoran pogled na stari grad.
Uz kameni zid
Jasno se u punoj snazi  vidi njegova lepota i celovitost. Zatreperi srce u grudima, duša se poraduje i poželi da što pre korakne stazama brojnih. Susret plavog mora i suncem izbeljenog kamena u besprekorno iscrtanoj liniji požuruje. Srećan je čovek što je tu, što udiše deo istorije i taloži je u svojoj duši s namerom da je ponese i zadrži što duže. U staro jezgro grada se ulazi kroz Vrata od Pila ( zapadna strana) ili Vrata od Ploča (istočna strana).
,,Ako  ne znaš kuda ćeš, idi za grupom koja je najbrojnija i stići ćeš gde treba". savet je svakog turističkog vodiča.
Za čas se Stradun raspukao svojim uglačanim kamenim  pločama. Bezbroj koraka ih je ispolirao. Oprezna sam u hodu, s osmehom na usnama se otiskujem njegovom širinom. Jedna sam od mnogih. Deo dubrovačkog dana namenjenog od strane Gospoda da traje.
Gimnazija Ruđer Bošković
Kroz misli odzvanja pesma dubrovačkih trubadura: ,,Jedan dan...
Da li će jedan dan biti dovaoljan da se vidi i zapamti što više ? Prihvata čovek neminovnost i kreće u turistički pohod.

Smeši vam se stara gradnja gimnazije Ruđer Bošković, traži se odmor na stepeništu koje vodi do ulaznih vrata. Posećuju se crkve i hramovi. Klanjam se grobu Ivana Gundulića. Sa zidova se  opominjujućim pogledom posetiocu obraćaju kameni kipovi i pozlaćeni lusteri. Lepota i bogatstvo oltara su nemerljivi.
Ipak sunce zove.
Zovu vas kamene kule,  tvrđave i prelepi vidici s njihovih visina.
Prepuno je turista sa svih strana sveta. Svojom magijom ih je privukla serija ,,Igra prestola "čiji su delovi snimani na kamenim utvrđenjima ovog prelepog grada. Ljubaznost i osmeh na svakom licu, spremnost da se sačeka, da potrebno vreme za pravljenje fotografija.
Svuda se oseća dah starine.
Tu su česme sa ledenom vodom koja vraća snagu. Taman kad pomislite ,,Ne mogu dalje"  ispred Vas se nađe česma. Umijete se, napijete hladne vode i preporođeni nastavljate svoje razgledanje.
Počivalište Ivana Gundulića
Orlandov stub
Intersantna je sloboda koju Dubrovnik pruža. Za sve ima mesta. Brojni kafići i restorani, ali i klupe , stepeništa, kameni zidovi ili sam kamen u hladovini, za svačije želje i mogućnosti. Osmeh je na svakom licu. Utapa se čovek u energiju nepoznatih i grabi što više.

Stradun

Luka

Tvrđava Svetog Ivana

Sedim na kamenu. Približila sam se kuli i iz malog parka obraslog visokim četinarima posmatram uske i duboke ulice. Vidi se Srđ i gondola koja lako klizi od podnožja do samog njegovog vrha. Lako se leluja na letnjem vetru, a mnoštvo zviždukavih lasta se vija oko njenog metalnog tela.
S visine puštam pogled naniže.
Kamen na kome sedim je iznad same litice koja se svojom dubinom sjedinjuje s blistavo plavo-zelenom  morskom površinom. Na njoj se poput najsitnijih mrava kreću kanui u kojima turisti obilaze drevne zidine.
Delim slobodu vode vazduha i neba. Na dlanu mi stoje uzdasi ljudi oko mene i njihov tihi šapat. Nema razlike među nama.
Trudim se da ne prekinem magiju.
Poneću toplotu kamena statue Marina Držića, misao Ruđera Boškovića i Ivana Gundulića, senke palata i prohladni vetar uskih dubrovačkih ulica.
Pored mene prolazi gospođa. Plažna torba na ramenu, na nogama adidas patike za trčanje. Laka cvetno dezenirana haljina do kolena, na glavi mornarska kapa na kojoj piše Venecija. U ušima slušalice. Osmehuje se očima u kojima se ogleda plavo nebo. Važno je da je udobno.  Važno je biti tu.  Nebitno je šta imate na sebi. Razlike  su nebitne. Pruža mi, uz osmeh fotoaparat. Shvatam. Lako škljocanje i uspomena je tu. Zahvaljuje mi osmehom. Pozdravljam je osmehom. Sve ostalo je nevažno.

Unutar starog jezgra grada nalazi se :  Crkva Svetog Bagoveštenja  
   pravoslavni hram. Lako ga pronalazimo među brojnim crkvama. Posetilaca ima. Lepota i sjaj unutrašnjosti i  ljubazno lice sveštenika.
Ispred hrama Srpske Pravoslavne Crkve
Unurašnjost Crkve Blagoveštenja

Snađe se onaj ko ume

Hodnici starog grada
Za sreću : Marin Držić
Mala Onofrijeva česma



Brojna su mesta na kojima se može kupiti suvenir za poneti.
Pažnju privlači stasita Dubrovčanka u staroj nošnji koja prodaje originalnu čipku i vezene stolnjake.
Bezbroj je magneta, školjki, slika,  kopija rekvizita upotrebljavanih za snimanje ;,Igre prestola".

O cenama ovom prilikom ne bih.

Sve što je lepo trajaće.

Fotografije: Dragan Đukanović

уторак, 10. јул 2018.

Putopis: Herceg Novi

Kako raste broj pređenih kilometara,  tako se smenjuje rastinje pokraj puta.
Blizina mediterana se oseća u vazduhu, a miris borova se pojačava. Nekako se čoveku duša razgali, zaboravi na vijugave putne trake, na dubine ponora i visine kamenitih litica.
Sve je najednom baš tu gde treba. Sjedinjeno u nameri da daruje svojom lepotom svakog namernika otvorenog srca spremnog da nasluti i uhvati ponuđenu lepotu.
Nad Lovćenom se nadvio beličasti oblak koji je svakog trena gubio poneku vlat svoje beline, da bi se raspukao u moći i zadivljujućoj lepoti plavog neba i sivkastih vrhova. Njegoš je s razlogom odabrao mesto za svoje počivalište. Sunčeva svetlost je u daljini obasjala mauzolej , a  iskusno oko može da nasluti njegovu veličinu i mir.
Pored puta su se u nizu smenjivale usamljene  kamene kuće davno napuštene od strane svih, pa i sopstvenih krovova. Ostali su samo ogoljeni masivni zidovi da prkose vremenu i vetrovima ispredaju svoje priče.  Oko njih se rasprostro sitan beli cvet na kvrgavim nepravilno oblikovanim stabljikama. Razmeće se svojom hrabrošću. Po koji crveni cvetak se drsko umešao i smeta. Mnoštvo čičaka krupnih glava se usudilo da izrasta iz golog kamena. Tuga je velika, ali ostaje nada nekog budućeg srećnijeg vremena.
U trenutku kada pomislite da ne može biti više kamena i retke trave i da se ne može izdržati još jedna zavojita krivina uzdignuta iznad oblaka, bivate nagrađeni nemerljivom lepotom plavog. Plavo se drsko umeša između grana s bujnim lišćem, kamena oslobođenog od najmanje trunke prašine i oka. Pogled oduzima dah. Srce se raduje. Diše čovek punim plućima i pušta da jeka smeha odzvanja. Poželeh krila.
Na plavom male bele tačke.
Brodići , barke.
Crveni krovovi i ilnije između njih.
More.
Posle dugog putovanja i sati provedenih u grozničavom iščekivanju nađete se na morskoj obali.
Duhovi se uznemire, da izgube harmoniju zajedničkog bitisanja koje je trajalo i trajaće do same večnosti.
Voda mi je do članaka. Osećam gustinu mora i hladan kamen ispod stopala. Navikavam se. Prihvatam različitosti.
Lagano.
Trenutak povezanosti je manji od trenutka.
Svetili.
U kratkotrajnom prasku more počinje svoje priče: o trajanju, izgubljenim dušama i potonulim lađama, mornarima,  ribarima i potopljenim barkama, suncu, mesecu i galebovima. Neposredno pre morskog vriska i pobune svih Posle mnogo godina stojim na nultoj tački nadmorske visine, na mestu gde se kopno i voda sastaju. Udišem slan, mirisom ribe obojen vazduh i ćutim. Želim da ponesem trenutak i da ga dugo čuvam.
Trojstvo vode, kamena i ljudskog tela.
Potreban je trenutak da se telo navikne na novu sredinu. Šljunak i more su sjedinjeni u večnosti. Tu sam ja da ih ometem. Tiha  sam. Ne želim da stvorova koji žive u njegovim dubinama,  izranjam,  jer sam samo čovek i nepohodan mi  je vazduh. Ostajem uskraćena za znanje, za istinu, za trajanje od prvog dana Postanja do dana današnjeg.
Uskraćena mi je tajna večnosti.
Lepe moderne kuće i živost na ulicama primorske Crne Gore. Smenuju  se naselja  uz more. Čini se da su povezani, u neprekidnom nizu i da se razlikuju samo po veličini i ponudi kafića na morskim plažama.
Onda se pod svetlošću zvezde zablistaju zidine starog grada Herceg Novi    . 

Ne odolevamo pravimo fotografije za uspomenu. Tu je statua  Odžačara koji donosi sreću, ali samo ako mu se protrlja nos.
Turiste privlači veliki kameni kip Tvrtka Kotromanića osnivača grada. Tu je najveća gužva. Deca se raduju i poskakuju, dodiruju njegove kamene skute. Rado bi mu zaplenili mač, ali je od kamena.
Tu je bista Alekse Šantića  bez čijih bi stihova Boka Kotorska bila nezamisliva. Kamene oči gledaju  zaliv.  Gleda Šantić i peva, a prolaznik može pročitati njegove stihove urezane na mermernoj ploči:
 
Aleksa Šantić
BOKA 

Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom kô od plave svile,
Ljepša si od tvoje primorkinje vile
I svjetlija si od njenog đerdana.

Nikada se tebe nagledao ne bi'!
No da mi je jedno: da postanem valom
Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom
Da vječito šumim i da pjevam tebi.

I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi!
Pa jednoga dana, kad se Gospod javi,
Kad orlovi naši visoko zabrode

I sa tvojih ruka panu gvožđa tvrda,
Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda,
I da s tobom slavim dan zlatne slobode!


1906.



Odžačar
Napuni  se duša milja,  opije se vazduhom obojenim začinskim biljem i četinarskim rastinjem crnogorskih planina pomešanim sa mirisom mora, pa poleti, negde do smog horizonta gde se more i nebo spajaju i bar na trenutak oseti se delom veličanstvenosti i iskrene radosti.

Fotografije: Dragan Đukanović

 Na trgu Herceg Stjepana


Sahat kula

недеља, 8. јул 2018.

Putopisi: Pivski manastir i Ostrog

Na kapiji Pivskog manastira
Zelenilo visokih vrhova koje se svojom uzvišenom jednostavnošću i lakoćom uzdiže iznad ponora Pive oduzima dah.
Namernik se zadivi.
Oko mu se napuni tamnim zelenilom visokih borova i nepoznatih stabala koji dosežu do samoga neba, da bi se brzinom, koju samo oko može da postigne, spustilo da bistre, sasvim sigurno, ledene  vode obojene zelenilom grana.
Huči i pripoveda.
 Govori glasom daleke prošlosti kada je njen huk bio jedini i kada je ništa nije ometalo. Mir i jedinstvo reke i kamena. Ne može čovek, bez obzira koliko se malim osećao pred tolikom lepotom, da ne zastane. Krade i zauvek zamrzava fotgrafijom delić večnosti. Nada se da će tako sam opstati negde u divljini nezaustavljive lepote i da će mu se duša začinjena neodoljivo čistim vazduhom preporoditi.
Priča Piva o svom koritu, svojoj snazi ali i o nemoći da pobedi čoveka. Zauzdao ju je, pregradio, načinio jezero u kom se samo gorske vile ogledaju i dive svojoj lepoti. Priča o manstiru koji je tu bio, a ljudi su ga po svojoj volji razgradili da bi ga opet sastavili.
Kanjon Pive
Dugo je Piva plakala, čeznula  za mirom i  večernjim pojem manastirskih monaha, a kada je do nje dopro glas o tome da se posetioci upućuju u svojoj poniznosti do Pivskog manastira nastavila je da jače huči i dalje gradi svoju klisuru.
Utiša se misao. Izgube se reči.

Put prema manastiru se otvara.
Porta nas dočekuje tišinom. Posetioci u rukama nose darove. Nedelja je. Liturgija u unutrašnjosti crkve. Tiho ulazimo. Monahov glas odjekuje svetošću i poniznošću. Oltar blješti pod svetlošću sveća.
Mali smo.

Kanjon Pive

Porta Pivskog manastira

Svežina jutra nas nosi dalje. Stižemo laganom vožnjom do zavojitih staza koje ze uzdižu visoko. Uska traka se beli samo povremeno otkrivajući svoje trajanje kroz visoke planinske vrhove.  Sporo napredujemo ka vrhu. Veličina autobusa koji nam nailazi u susret je zastrašujuća. Lagano klizimo do uskog proširenja kako bi motorni džin mogao da prođe. Hodočasnik na biciklu je srećniji , svojom vitkošću i veličinom se lako probija između kolona automobila s istim ciljem.
Manastir  Ostrog.
Posle strmog uspona,  najzad smo se našli na parkingu Ostroških visina.
Donji manastir se prikazuje u svojoj punoj lepoti. Zaustavljamo dah i upijamo snagu svih posetilaca. Mnogo je ljudi, žena, dece. Svako dolazi iz svojih razloga nadajući se ozdravljenju, isceljenju, ukazivanju na pravi put ili jednostavno radi zadovoljnja svoje radosznalosti.  Mnogo je nacija na istom mestu.
Svetovnost u kamenu.
Ikone oslikane u kamenu. Pogled se pripija uz sve. Grabi što više, da bi bogatstvo mogao da deli dalje. Upija snagu donjeg manastira i sprema se za polazak do gornjeg.


Donji manastir Ostrog
Donji manastir Ostrog


Kratkim dahom.
Uskom stazom.
Korak po korak.
Hodočasnički.
Gornji manastir Ostrog
Istrajno.
Visina se savladava sporo i teško. Snagu dobijamo jedan od drugog i od ljudi koji su ispred i iza nas.
Oni koji silaze nose svetlost na licu.
Onda sledi bogatstvo.
Manastir uklesan u kamenu.
Svetinja.
 Belo koje ječi belinom, a čiji se odsjaj širi preko visina i srnogorskih gudura. Belina koja zvoni svetošću i duhovnošću. Lepota i veličina čovekovog približavanja Bogu. Radost u oku i suza u očima.

Pognutih leđa ulazim u malu kriptu. Na ulazu  je mladić.  Pušta po nekoliko osoba. Možda pet. U polutami ne  prebrojavam osobe. Dodiruje me nešto uzvišeno, neobjašnjivo.
Miris sveća i kandila.
Opija  svojim laganim sagorevanjem tamjan.

Unutra sveštenik.
Kivot sa moštima Svetog Vasilija.
Sledim sveštenikova uputstva:
Priđite bliže i pognite se. Ne mislite na sebe. Mislite na one kojima upućijete svoje molitve. Izgovarajte njihova imena. Dok ja izgovaram Molitvu Svetom Vasiliju.
Pognuta, prestajem da budem ja. Gubim svoje telo. Nestaju misli, gube se u nekoj magli bezvremerja i bestelesnosti. Nestajem u čudotvornoj energiji načinjenoj ujedinjavanjem snage ljudi oko mene, sveštenikovog molitvenog glasa i čudotvornih moštiju u   prekrivačem pokrivenom kivotu.  Duhovna snaga se uzdiže. Povezuje. Slušam sveštenikove reči koje nisu reči, one su žive iskre, povezuju se sa onima čija imena uizgovaram. Suze kaplju.

Hodam hodnicima.
Mozaici na kamenim zidovima.
Vrata uklesana u stenu.
Iza njih  mir monaški.
Niše u kamenu.
Hladovina retkog drveća i belina kamenih zidova. Ljudi na sve strane. Ostavljam darove.
Ostavljam spiskove imena za molitve.
Za preminule i  zdravlje živih.
Osećam mir.
Osećam radost.


Ispred ulaza

Unutrašnjost



Pogled sa zidina

Sveta Nedelja

fotografije: Dragan Đukanović