среда, 26. октобар 2022.

,,Ako ih bude bilo"

Tik iznad neuzoranih njiva prostrla se magla. Na pojedinim mestima nije bila ona
prava, gusta i hladna, već nekako titrava  i delimično providna. Varala je oko upereno u nju. Terala je oko na drugačije puteve, na neprelažene granice i nedodirnute  svetove. Činila je sve da um shvati da je živa, da diše i da ima moći. Prostor između nje i tla iz koga su štrčale stabljike za čudo još uvek zelenog suncokreta, onog neizniklog pre letnje suše, a probuđenog neposredno pre miholjskog leta. Tu u tom delu vrveo je život. Svi stanovnici koje je noć plašila su se u tom ranom jutranjem času osmelile, dobile neku neobjašnjivu  snagu i hrabrost da se otisnu i prkose hordama noćnih predatora. 

Da su oči imale uši kao što nisu čule bi pesmu i razgovor umnih poljskih miševa, sudske rasprave odbačenih pasa koje ljudi zovu lutalicama i pesmu otetih zelenih mačjih očiju  udruženu sa suzama njihovih zaboravljenih majki. 

Jasno su se čuli uzdasi i žal za izgubljenom humanosti onih koji su se zvali ljudima. Odjednom se iz magle uzdiglo stvorenje. Zadrhtao je i utihnuo život ispod maglenog pokrivača. Raširila se magla poput bogatih draperja na prozorima. Jarilo se pojavio u svojoj veličini i lepoti.  Bosonog na predivnom snežnobelom konju okićen sitnim cvetovima  prolećnih ljubičica i prvih kadifica(čudo,  jer je jesen) i gotovo nečujnim glasom koji se itekako čuo, čak toliko da ga je par očiju razaznao:,, Zaboraviću ljude, neću se pojaviti na proleće. Darovaću smo stanovnike livada i šuma. Ako ih bude bilo."

Kako se magla spustila , tako je nečujno svojom nevidljivom stazom, nestala. Ostala je samo gorčina i tišina prostrta preko glave poslednjeg rascvetalog suncokreta. Plakao je glave okrenute prema istoku.

Ilustracija-  Slika na svili.

уторак, 18. октобар 2022.

Zahvalna

U blagoj večeri 

kada se nad gradom 

nadviju prvi oblaci obojeni 

bukovim mirisom

listam  potrošeni dan.

 

U lakom letu se kroz izmaglicu 

smenjuju sanjivi  osmesi 

a zaboravljeni likovi brišu tragove.

 

Zahvalna 

duboko dišem prohladni vazduh  

i grabim noć.

недеља, 16. октобар 2022.

,,Možda bezgrešan" u Kulturnom centru Kikinda

 U društvu prijateljskih lica u Kikindi je u petak 14.10.2022. godine održano

U divnom društvu

Sve počinje od iskre, malog tračka svetlosti u mračnim dubinama iza i ispred nas.. Taj maleni tračak dobija oblik, i postepeno postaje sasvim jasan. Ima oblik davno izgubljene tuge ili zaboravljene sreće. Sadrži u sebi prošlost, sadašnjost i budućnost. Najbolje je što posle toga misao dobija punoću, oblikuje se, traži da bude zapisana.

Pretvori se u reč, rečenicu, one se u čarobnoj igri pretvore u stihove, ovi opet narastu do pesme.

Pesma je deo života.

Udisaj.

Dah na mrazu.

Kosa na povetarcu.

Dugo su nastajali stihovi ove knjige. Čekali su priliku da stanu pred čitaoce.

Zahvaljujem Kreativnoj radionici Balkan na štampanju ove Zbirke.

Zahvaljujem svojoj porodici i prijateljima na podršci.

Jelena Milošev






Zahvaljujem Nožica Tanji  na toplom prijemu i prisustvu promociji, mojim gostima Jeleni Milošev profesoru srpskog jezika i književnosti i Brkin Miodragu predsedniku Književnog kluba ,,Duško Trifunović " iz Kikinde. 

 

 

 

 

MOŽDA BEZGREŠAN 

Miodrag Brkin


Ako bi se čovek u kap pretvorio
Kroz oblake bi leteo
Zemlju darovao
Cveću miris otimao.
Suncu prkosio
U krugu staze  ostavljao.

Ako bi se čovek u udah pretvorio

Zdravlje bi nosio
Nebo  tragove bele ostavljao
Plesao, pratio korake vekova.

Ako bi se čovek u zraksvetla pretvorio
Sa Sunca bi ponosit kretao
Svemir osvajao
Biljke milovao
U zeleno se pretvarao.

Kada bi se čovek u zrno peska pretvorio
Plažama bi ponizni sluga bio
Morskim talasima  se igrao
Mnoge korake bi pratio
Pustiljskim noćima pevao
U svanuće dane milovao.

Bio bi bolji
Dobrodušniji
Možda bezgrešan.




Miodrag Brkin  je začinio veče sviranjem na gitari i recitovanjem svoje i poezije iz

zbirke ,,Možda brzgrešan" .

T si 

Ti si plik za moj mozak
Ti si jedač moje džigerice- bele i crne
Ti si nemoguća misija!
Ti si kamen na mojoj duši!
Ti si zastoj srca!
Ti si nezasita zmija otrovnica!
Ti si karakondžula najcrnjih snova!
Ti si žulj na  nozi!
Ti si pucavac otrovnih strela!
Ti si glad!
Ti si žeđ!
Ti si pokvarena ploča!
Ti si neobuzdana reč!
Ti si baba roga moga detinjstva!
Ti si talog od kafe!
Ti si kratak živac!
Ti si pečurka posle kiše!
Ti si mrak oluje!
Ti si grmljavina!
Ti si stoglava aždaja!
Ti si storuka morska neman!

Ti si nominativ!
Ti si genitiv!
Ti si dativ!
Ti si akuzativ, vokativ, instrumental i lokativ!
Ti si padež  nad padežom!

Ti si gonič robova!
Ti si kurkućica!
Ti si crna širma!
Ti si Bordžija!
Ti si Kleopatra!
Ti si Nefertiti!Ti si crna širma!

Ti si…
Ti si moja i samo moja! 


 

Sa gospođom Tanjom i gostima



Viđenje zbirke kroz  pero Jelene Milošev: 


PROMOCIJA KNjIGE MOŽDA BEZGREŠAN VESNE ĐUKANOVIĆ

KIKINDA, 14.10.2022.

„U oluji i buri kraj nedaća svih,
uz teške gubitke i tugu kletu,
biti prirodan, nasmejan i tih,
najveća je umetnost na svetu.“
(Sergej Jesenjin)

Kao da su ovi stihovi polazna tačka svih stihova Vesne Đukanović. Sve kreće,
teče i vraća se prirodi, njenim zvucima, njenoj prijatnosti, njenoj tišini. Lirski
subjekat kao da umetnost proživljava u prirodi, traga za svojim prostranstvom, a njena pesma, koja je oličenje lepote prirode, kao da još čeka da bude rođena. U pesmi „Poleteću“ prostor lirskog subjekta je negde između neba i oblaka. Ona ima krila koja obećavaju, koja štite, i i imaju vanvremenske i vanljudske moći. Da li je to ona ili anđeo čuvar, ne nazire se očigledan odraz njegov. I njen glas postaje ćutanje ili prećutkivanje, u pesmi „Trag“, a on je, kako kaže pesnikinja, „glas utihle ptice“.
Lirski subjekat je uvek u letu, na nebu, iznad panonskog tla i blata, iznad reka
ili mora, iznad grana ili trava. Sve se dešava u visinama gde je plavetnilo, gde je
lakoća i gde se teži svetlosti.
Nema ničeg mračnog u slikama zbirke Možda bezgrešan. Mračno i teško ostaje
iza, u sećanjima i slikama iz prošlosti, koje su istovremeno i prozračne panorame,
isprepletene nitima i svetlošću oproštaja, toplinom zaborava. Čak i retorska pitanja u pesmi „Kuda odlaze“, koja stvaraju dileme o smislu života i ljudskoj prolaznosti, ne stvaraju težinu, nego neminovnost sa kojom se lirski subjekat miri. Puno dobronamernih ideja i empatičnosti provejava kroz stihove Vesne Đukanović, a u pesmi „Da mogu“ dominira briga za svet i spas čoveka i prirode.

*

Poetika knjige Možda bezgrešan veoma je duboka i do sitnih detalja osmišljena.
Poetska svest, koja treperi kroz zbirku, veoma je senzitivna i reaguje na najtananije detalje oko sebe, kako unutrašnje, tako i spoljašnje. Pesme je teško svrstati samo u deskriptivne, ili samo u misaone, one se opiru ukalupljivanju. Pisane slobodnim stihom, granaju se iz početne misli, kao izvora, u mnoštvo pravaca, da bi na kraju uvirale u poentu pesme. Teme kojima je lirski subjekat zaokupljen su velike za čoveka jer dotiču suštinska pitanja egzistencije, stanja čovekovog duha, njegove emotivne dileme, s tim što se suštine otkrivaju tek nakon razvijanja kompozicije.

Zanimljivo je kako slike prirode ili vidokruga povlače sa sobom misli i emocije
koje otkrivaju sloj po sloj, govore nešto teško izrecivo, a snažno osetno. Naša
pesnikinja u nekoliko pesama zbirke ispisuje zavet: da neće nikada odustati od reči i igre sa njima. Predanost poeziji, iako je zahtevala veliku snagu, višestruko se
isplatila.
Rezultat su pesme koje ukazuju na detalje koje mi, kao prolaznici, užurbani i
okrenuti sebi, ne bismo uočili. Ali kada nas stihovi Vesne Đukanović navedu da
zastanemo i uvidimo šta je sve u našem okruženju, šta sve jedan život u sebe može da sažme, osetimo se pomalo i postiđeni, a sa druge strane postajemo poneseni i bivamo pažljiviji posmatrači i doprinosimo bogatstvu sopstvenog postojanja.
Česti motivi Vesninih pesama su motivi prirode: vetar, oblaci, voda, trava,
nebo. Nebesko plavetnilo boji atmosferu više pesama zbirke, daje joj lakoću, vedrinu i prostor za nesputanost i slobodu. Plavo je višestruki simbol: simbol vere i
ispunjenosti, produhovljenosti koja podrazumeva prisustvo vrlina i kvaliteta, simbol radosti do koje se može dopreti introspekcijom i ljubavlju.
Jedan tematski sloj zbirke vezan je za prošlost lirskog subjekta, dok se drugi
tematski sloj kreće oko refleksija o životu, njegovoj konačnosti, ograničenjima, ali i
njegovoj lepoti i čaroliji. Sveukupan utisak koji ostaje nakon čitanja je utisak punoće, tinjajuće radosti iznikle iz bezgraničnog optimizma i humanističkih ideja. Toplina kojom stihovi zrače razgrće sve sivilo i uklanja težine kojima su ljudi skloni.
Priznaćemo, danas napisati takve stihove predstavlja veliki izazov na koji mogu da
odgovore samo oni koji imaju talenat za reči.
Nemoguće je o zbirci Možda bezgrešan reći sve, niti dovoljno. Ona je kao
čarobni kovčežić u kom svako može pronaći neko blago za sebe. Zahvalni smo pesnikinji na daru koji nam nesebično daje, na prilici da pronađemo u njima deo sebe i pokrenemo se na otkrivanja koja su nam svima bitna za lični razvoj.

Jelena Milošev


Suma od 3200 dinara koja je skupljena na promociji je upalćena  za  lečenje dečaka Damjana Ugrenovića.


160-6000001468184-73.

BUDI HUMAN.






понедељак, 10. октобар 2022.

Pletem

 PLETEM

Gornjačka kupola

Gledam: Gornjak se beli u kosi zelenih šuma

Ogleda u bistroj vodi reke svoje

I ispeltenim stihovima Desankinim.


Opčinjena pletem, pletem

Reči od glasova, dane od časova,

Godine od snova.


Pletem, pletem misli neizgovorene

U tajnosti krilima darovane

Svilom neba obavijene.


Pletem, pletem korake svoje

Tihohodom šumom gornjačkom.

Verom i nadom hodočasnom poniznom.


Pletem, pletem molitvu

Belu čistu miropomazanu

Plamenom sveće umivenu.


Molitveni glas Gornjak prima

zidovima svojim belim, šumama svojim zelenim

monahinjama svojim smernim.



Dodirnuta dahom nebeskim

Ispovedam grehe svoje, oprost molim

Prenosi se glas do visina Gospodnjih.


Hukom reke idem dalje

tamjan miriše i osmeh prijateljski

Pletem, pletem, pletem…



 

ПЛЕТЕМ


Гледам: Горњак се бели у коси зелених шума

Огледа у бистрој води реке своје

И испелтеним стиховима Десанкиним.


Опчињена плетем, плетем

Речи од гласова, дане од часова,

Године од снова.


Плетем, плетем мисли неизговорене

У тајности крилима дароване

Свилом неба обавијене.


Плетем, плетем кораке своје

Тихоходом шумом горњачком.

Вером и надом ходочасном понизном.


Плетем, плетем молитву

Белу чисту миропомазану

Пламеном свеће умивену.


Молитвени глас Горњак прима

зидовима својим белим, шумама својим зеленим

монахињама својим смерним.



Додирнута дахом небеским

Исповедам грехе своје, опрост молим

Преноси се глас до висина Господњих.


Хуком реке идем даље

тамјан мирише и осмех пријатељски

Плетем, плетем, плетем…


субота, 1. октобар 2022.

Glasnik



 

Kada dođe dan da moje oči izgube sjaj

Moje usne ostanu bez reči

A sećanja zaborave puteve mojih dana

Zaustavi dah.


Poslaću ti ljubav 

Brzinom misli pohvataj tragove

Stavi ih u unutrašnji džep kaputa

Zakiti grančicom trešnjinog cveta.

 

Ćuti pod krilom ždrala

I prikupi korake iz parka prolećnog.


Moja kosa i nestašni  pramen u trenu izlazećeg sunca

Neka tog dana opet zaigraju u oku tvom.

 

Poljska ševa prečiste duše

Će ti pevati mojim glasom

Nataložena tuga će nestati u trenu

Mirno ću utonuti u san.