Jutro
Dok noć svojom svežinom ostavlja prostor novom danu, budim se lagano. Želim da mi san pruži utehu, odmor,zaborav straha i tužnih sivilom obojenih misli. Kroz otvoren prozor do mene dopire cvrkut prvih slavuja probuđenih u sam osvit zore. Njihova pesma je vedra. Dozvoljavam da me budi, da se opijam tajanstvom nota večitih jutarnjih darodavaca. Sunčev zrak me dodiruje. Pokušavam da ponovo sklopim oči, da ostanem u blagoj senci polusna, ali ne uspevam. Suviše brzo mi misli čine korake. Umnožavaju se, raspredaju svoje priče. Budna ležim i slušam disanje pored sebe. Treptajima činim igru svetla i senke zanimljivom. Dopuštam lake prevare i teška kazivanja. -Budna si? -Nisam. Još držim oči zatvorenim. -Budna si? - Ko pored tebe može ostati budan? Dugo te nije bilo. Lutao si? -Ja ne lutam. Uvek sam tamo gde treba da budem. -Da i sad si potreban. Želim da čujem tvoje reči. Melem za um. -Video sam. Danima te pratim. Tvoji strahovi su uvek tu. -Zbog čega