четвртак, 30. мај 2019.

Kada ne znaš šta ćeš

Kada ne znaš šta ćeš :
ne viči
ne gazi.

Milost oseti kao nikada pre!

Kada ne znaš šta ćeš
rukom mahni
uhvati dan.

Kada ne znaš šta ćeš
udahni  duboko,
primi  miris lipovog  cveta
i latica crvenih dar.


Kada ne znaš šta ćeš
pusti skriveni osmeh,
raspleti kose,
uhvati vetra ples.

Kada te zao glas iz potaje vreba
dotakni pauka mrežu,
zelenog  mora travu,
jutarnji pev slavuja,
prvi sunčev zrak.

Pa poleti
Visoko
Ne zaustavljaj let.

Dotakni  zvezde i mesec
iza snenog oblaka.
U
miru neba svog
nova vrata otvori
i govori, govori.



Crno - beli svet

Ispred stare zemljane šupe koja je davno u svojoj mladosti doživela da se na nju
prevrnu paorska kola  i da kao mlada nosi beleg konjskih kopita na svom telu,  bila je pseća kućica.
Živele su jedna pored druge, ali su im misli bile nemerljivo daleko. Svaka od njih se borila na svoj način s vremenom i svojim stanovnicima. Šupa sa mnoštvom glodara u zemljanim zidovima i lagumima koje su oni pravili, parovima dosadnih vrabaca i njihovim potomcima ispod drvenih gredica,  a manja je vodila bitke sa svojim stanarom  i njegovim podstanarima.
U manjoj  je omanji pas čamio, trpeći ispod svoje guste dlake  podstanare. Samo bi se povremeno protresao lupkajući nogom o zidove, stavrajući  zvuk detlićevog kljuna. Glava mu je ležala na pragu kao na najmekšem jastuku, a uši su mu blago dodirivale tlo.
Povremeno bi u nebo pogledao svojim šarenim psećim očima. Levim uhom, obraslim gustom dlakom je osluškivao daleke upozoravajuće tonove nadolazeće grmljavine.
Povremeno bi zevnuo  prateći nov tup odjek. Znao je on za mnoge preteće, strašne oblake i munje koje su sipale s nebeskih svodova. Bio je bezbedan u svoja četiri zida bogato ukrašena masnim tragovima   guste dlake.
U trećoj kući su živeli dvonožni. Iz nje  je dopirao miris kuvanog kupusa. Nije ga voleo, ali bi olizao činiju ako ostane za nju. Nije odbijao hranu.
Nije se žalio, otimao ili opirao kad su mu oko vrata stavili kaiš skinut  s dedinih pantalona. Bio je srećan slobodom koju mu je davao štrik po kome je alka klizila. Taj zvuk ga je opijao. Tokom noći je bezbroj puta jurio s jednog kraja na drugi uz piskave zvuke potpomognute  njegovim zvonkim  lavežom. Bežale su i mačke i sove, sklanjali se slepi miševi i izbegavali lov na njegovoj teritoriji.Samo bi dvonožni svojom vikom remetio lepotu tame.
Sada je mirno ležao i osluškivao daleke zvuke grmljavine koja je malo pomalo približavala.
Bio je bez straha.
Savršenstvo prirode  mu je davalo snage. Živeo  je u skladu s njom i njenim pravilima. Na njegovom štriku je tokom dana  gazdarica širila veš  da se suši. Tako je bilo i danas. Levim okom bi pratio lagano njihanje haljine  čije mu boje nisu značile ništa. Video je samo crno bele pruge, na čijim su krajevima cvetali opet crno beli izvezeni cvetovi.
Osećao je da će se nebo osloboditi tereta.
Lako je pogledom prešao  s haljine na sto na kome su se sušile patike s kojih je davno, još dok je bio štene, izgrizao pertle. One su  služile kao uspomena za njega- na vreme kada ih je kao nove bacao u vazduh i  u punoj brzini hvatao u letu, pa trčao mašući repom. One bi se  plele u svojoj nemoći. Toliko je bio zanesen igrom da nije primetio blizinu  dečjeg trotočkaša. Samo se prevrnuo preko njega pravo pred dedine noge. Očešao se o nega, a iza njegovog uha je ispala zadenuta četvrtasta drvena olovka.  Deda se nije ljutio, nije ga tukao, već počeškao između njegovih dlakavih ušiju.Tada je po prvi put čuo jasno  žubor daleke vode u planinskom potoku, smeh  neba i pev  ptica selica.
Danas , dok mu je kroz misli klizio davno minuli dan, taj zvuk se pretvorilo u dobovanje prvih kišnih kapi o limeni krov njegove kućice.
Uskoro je lilo iz neba.
Povukao se  unutra tako da mu je samo vrh njuške virio napolje. Voleo je golicanje kišnih kapi i njihov neponovljivi ples. Svirala je grmljavina, a haljina na štriku je izvodila svoje valcer korake dodirujući krajevima rukava blatno tlo. Dok su pruge nestajale tonuo je u  vlagu vazduha skupljajući izgubljene pseće duše pod svoje okrilje.
Dvonožni su u strahu zatvorili prozore.

четвртак, 16. мај 2019.

Zaboraviću

Zaboraviću da se probudim
Zaboraviću Đurđevdan,
Zaboraviću stihove Desankine
Sjaj Večernjače

Zaboraviću oštre reči
Zaboraviću prvu suzu
Zaboraviću pozorišnu sezonu
i ukus jutarnje kafe

Izbrisaću iz sećanja godine
Dani neće postojati
Izbrisaću tragove u pesku
Izbrisaću korake ostavljene  na mekom šumskom tlu
Izrisaću rečno korito.

Zaboraviću pesme i
priče
Nestaće romani i drevni spisi
Nestaće sjaj oka i vedrina glasa
Sve će mirno počivati pod talogom brojnih dana

Pamtiću
Samo pev  duša
Ispod  zvona dalekih.

Fotografija Dragan Đukanović: Ispred ulaza u Crkvu Hristovog rođenja.

среда, 15. мај 2019.

Pod krošnjom

Veče je  zagospodarilo
Produženom  rukom dana
Dugih prstiju
Crvenim
Izgubljenim suncem obojenim noktima.

Nemilosrdno
.
Nosilo je vlagu jutra
Dan obojen sivim nebom
I miris oštre noći.

Drhtale su duše
Pod  opijenom krošnjom zelenom
Tražile su milost
Sjaj meseca
Lak san.

Nebo se zatalasa
Duša osta prazna.

 

уторак, 14. мај 2019.

Vrabac

U koraku kiše
Pod krošnjom vlažnom
Sklupčani vrabac drhti.

Zanet tugom
Kljuna spuštenog
Treptajem oka život odaje.

Sanja radost
Sunčev pev
Vetrovu svirku
Slobodu neba plavog.

Nada ga dodirnu stara
Stresa jezu duše svoje.

Hvata brzog oka trzaj
Druga zov

U trenu letnu.

Kroz hladne kapi
Pohrli jatu svom.

Carstvo zelenog grma
Što čovek zove tujom
Opseo čitav roj.

Utihnu veče
Nestade krila
Zavlada kišna kap.


четвртак, 9. мај 2019.

A bagrem cveta

Gde li sam? Ne znam ni otkud sam pošla ni gde sam došla.
Znaš li ti kad je jutros
bilo pola četiri? A spavala sam ko okupana beba. Trebala sam  da imam slobodan dan. Onda me probudili. Još mi se ni oči nisu otvorile.
Ko da radim u pekari.  Kakva pekara, ovo je poso... no daj da vidim šta ima? Ima...ovaj aparat ne radi... Ajd, ajd... tako samo da upišem polazak i polazak....ček, ček... odavde , tamo.., a vi imate mesečne ... imate, mogu da verujem i da ne verujem... daj da vidim... poso je poso... na gledanje!
A ti?
Nemaš? E ti plaćaš. Odakle dokle... Tako evo, čuvaj to,  da nemamo probleme ni ti ni ja. Stavi tamo, a evo ti i kusur. Tako.
Ej, možeš li stati tamo kod pekare, nešto sam gladna, a kifle su mnogo dobre. Oćeš i ti? Kupiću i tebi. Daj pare.
Eto nisam dugo, ja to sve u trku...
Ju, zaboravila sam da probudim ženu. Rekla mi da ide iz treće, brzo, mani kiflu,  čekaj prvo da probudim ženu!
Dokle ti ideš? Samo donde, pa evo,  samo da otkucam papirić i to je to.
Lepo ja kažem svojoj ćeri:  uči i polaži te ispite, nemoj ovako ko ja od jutra do mraka.
Ovaj pravac, onaj pravac, menjaj autobus, menjaj table, menjaj vozače... ko će zapamtiti ko gde ide i ko ima, a ko nema mesečnu kartu. Uf! Sve mi se pomešalo u ovoj mojoj glavudži.
Šta da radim? Znaš li ti kad sam ja jutos ustala? Ne znaš. A  vi?  Šta ste se zgrčili ko žabe? Nije vam valda zima? Koja zima, pa proleće je.
Oćete grejanje? A bagrem cveta...
E nema grejanja! Nema. Nafta se štedi, a vi se sabijte malo pa ćete se ugrejati. Jel sa kazala da bagrem cveta? Jesam. Ne smeta opet!
Vidiš da ja imam perjanu jaknu. Nije mi ladno. Pitaš otdud mogu u autobusu na štiklicama? Ih! Kad ih nemam ko  da sam gola. Majke mi!
Ko da imam dve drvene noge! Šta ću ja majka me takvu rodila. Nisam ja tu ništa kriva. Tako ti je to.
Ej promašio si stanicu! Imamo putnika! Stani čoveče!
Izvini,  mi se malo zapričali, šta ćeš i ja sam živa duša. Nisi zakasnio? Nisi! Pa mi uvek stižemo na vreme. Dobar si mi , duša od čoveka...Izvini još jedared!  Vidimo se sutra...
A i ti navalio pa voziš li voziš! Mogo bi malo pamtiti i gledati u putnike, nemoj samo u put, ne mogu ja sve sama...

недеља, 5. мај 2019.

Đurđevdan će

E, sestro moja!
Ti, baš ti!
Kako nisi mi sestra? Po krvi nisi , ali povezuje nas   sestrinstvo  i disanje istog vazduha.
Kažeš teško ti je ?
Teško?
Radi se mnogo , sve skupo... Šta si to pa radila da ti je teško? Ništa. Lak na noktima i napred! Nije samo lak?
Naravno. Zaboravih! Natakla si one veštačke nokte, više liče na kandže nego nokte koliko su dugi.
I kao teško ti je? Nećeš da trpiš nikoga! Dosta ti je posla...
Mir u svoja četiri zida, državna služba, mir, tišina, niko te ne uznemirava...Ni ne treba, a  da li neko trpi tebe? Nisi razmišljala o tome? Možda bi trebalo.
Sestro moja, s tom plastikom na noktima ne možeš ni kuvati ni mesiti, a ne znam ni kako kucaš na mašini! Tastaturi kažeš? Izvini, tastaturi...a imaš i sekretaricu...lepo!  Ne možeš ni peglati. Kad bolje razmislim ne možeš ništa.
Možeš?
Naravno  da možeš, držiš onu olovčicu koja visi pored mobilnog, jer ne možeš ni poruku da zapišeš!
E, dokone li žene! Ceo dan telefon i poruke! Da, i mejlovi...Šta i kome toliko govoriš?
Govoriš?
Pišeš!
Pametno nije.
Kažeš ja sam protiv savremenog života? Šta ti to znaš o savremenom životu? Internet i mobilni, to je savremeni život. Hvala i kad je ima i nema. To je maska, varka. Prijatelji koji ne  postoje i kojima ne možeš da plačeš na ramenu. Lajk radi lajka, bez čitanja zapisa, misli... prepisivanje tuđeg da bi  se prikazala boljom? Ustani ti u pet, pa u fabriku na rad! Pa da vidiš i šefići i šefovi...
Pitaš me odakle znam? Nisam ja iz osamnaestog veka, živim i ja u dvadeset prvom. Prijatelj te teši i priča i pomaže... eno meni prijateljica umesila slavski kolač, Đurđevdan će...
Kažeš popiješ kafu u kafiću s prijateljicom?
Kakva kafa,  gledala sam te neki dan dok sam sa pijace donosila mnoštvo muškatla za sadnju. Da mi Đurdevdan bude obojen crvenim - na radost. Ti mobilni, ona mobilni - lepota! Ćutale ste kao dve ribe, doduše one bar otvaraju usta i grabe vazduh misleći  da  je voda...
A, kažeš lepe mi muškatle. Tebi ne idu? Kako će kad ih nikada ne zalivaš? Nisi li u školi naučila da je voda jedan od osnova života? Učila si i znaš, ali ne primenjuješ.
E, moja ti.  Mogla bih ovako do sutra, ali tebe čeka mobilni telefon, a mene kolači i slavska trpeza. I nije mi teško- slava je jednom godišnje.
 I nemoj da pogrešiš koje slovo.
 Neće te razumeti- ako pročita!

петак, 3. мај 2019.

Život


Noć se izgubila
Novi dan začeo
Maj ozeleneo
Svetlost zabelela
Početak i kraj neizbrisivo povezani
Neuhvatljivi
Nedodirljivi
Večito razdvojeni i zauvek spojeni.
 
Život.