петак, 27. децембар 2019.

Svila jutra

Svila jutra prošarana biserom
Se povila pod sivim nebom.

Zagraktao je gavran
Obojen izgubljenom šumom.

Duboko je udahnula rezak vazduh žena.
Korak joj je bio lak.

Kupila je biser zrelim  okom.
Nizala ga na zlatnoj pređi tek probuđenog dana.

Osvajala ga je lagano korak po korak.
Neuprljanih ruku je dotakla nebo.

Gledala je visoko
Tražila.

Pod prvim sunčevim zrakom biser se topio.
Zlatna pređa se gubila.

субота, 14. децембар 2019.

Negde




Pritiska me praznina pustih reči
Izgovorenih da bole.

Otežalih ruku
Otečenih prstiju
Prebiram sate minulog dana.

Gde je skrivena nit?
Gde je početak početka?
Gde su glasovi dobrote nestali?

Osušena trava ispreda snove leta
Veselih dana
Budnih noći.
Razgovor vije sa sivim nebom
Spremnim da zaplače nad tugom njenom.

Uplićem se u razgovor nemi
Hvatam  naramak svetlosti
Bledog na tren izašlog Meseca.

Sklapam oči

Puštam da me otrezni vlaga večeri.

Pritiska me praznina pustih reči
Izgovorenih da bole.

среда, 11. децембар 2019.

Tišina

U Tišini hvatam
Valcer okasnelih večeri.

U tišini rukama držim
Zaboravljene glasove.

U tišini se jutra pretvaraju u dane
Dani u večeri
Umiru u tišini.

Prede na  krovu stare kuće mačak
Naizgled snen
Tišinom kiti sjaj oka svog.

Tišinu razbi krila šum.
Pokri ugaslo pero.

Hvatam dah.
Pokri me tišina.

петак, 6. децембар 2019.

A, dani teku...

Pemišljala se da li da otvori prozor ili ne. Ipak ga je otvorila. U sobu ispunjenu obeležjima njene duše je ušao reski kasnojesenji vazduh. Bio je obojen mirisom severa, slobodom vetrova i nepreglednih prostranstava kroz koja on izvija svoje pesme. Disala je duboko.
Hladno ju je protreslo.
Oči su joj se ispunile suzama, a na leđima se krst povećao.
Dok se gomilao teret dana,  pred očima joj se zatalasala grana oraha. Pokrenulo se drvo, pokrenulo tlo pod njim. Sve  je zaigralo. Zatvorila je oči. Utonula je u san kroz koji su leteli neki iskrivljeni  likovi. Nije ih poznavala. Tražila je  u njima tragove poznatih lica s kojima je delila svoje dane. Nije ih bilo. Nestajali  su pre samih nagoveštaja. Krivili su se i gubili svoju ljudskost. Pretvarali se u izdužene senke, bezlične i nedodirljive. Oko njih se poput pokrova uvijala paučina skinuta s tavana stare zgrade u kojoj odavno niko nije živeo. Čim bi pokušala da skine mrežu izrasla bi nova, gušća i jača. Gubila je snagu. Uskoro su pokušaji ostali samo pokušaji.
Preko leđa su joj počeli militi  paukovi koje ni u najluđem snu ne bi smela dodirnuti. Oni najkrupniji s nožicama neobično debelim za paukove su bili najsmeliji. Dva, tri, pet...Stresla se. Zamahnula je rukom da se oslobodi, da ih otera, za čudo  sami su počeli da  beže. Ostao je hladan vetar i lagano otvaranje kapaka ispod kojih je svetleo život.

Istoimena slika na svili.