Dok me metalna kutija nosi uglačanim putevima i dobro znanim stazama, pratim užurbani rad velikih mašina na panonaskim njivama. Zvuk ne dopire. Slika je jedina veza sa spoljašnjim svetom. Na sivoj traci tragovi velikih točkova kroz gomilice raskvašene zemlje u obliku masnog crnog blata, otežavaju put točkovima. Prelećem preko uzoranih njiva, ostavljenih da čekaju proleće, preko tankih linija koje skrivaju zrna pšenice, sive linije puta, do drvene polomljene ograde. Opasana je žicom. Ne skriva svoje stanovnike, pušta ih i oslobađa stega. Krdo krava u svojim pohodima na nisku travu i ostatke ubranih kukuruza. Iza njih, stado ovaca slobodno u svojim dugim dnevnim šetnjama, pokrivenih tela novonaraslom vunom, šeta lagano prebrojavajući zalogaje. Jaganjci prerasli u šilježa, ne zna se ko je ko. Tumaraju slatinom čupkajući sve na šta naiđu. A onda, poput bleska, tri konja odvojena betonskim stubovima i debelom žicom od slobode polja, stoje u tišini pored nečega. Pratim pogledom,