Nalazim se u porti manastira Savina. Ponosno uzdignut, beo, s namerom da dotakne nebo, pod svoje okrilje prima dobronamernike. Njegovom hladovinom i mirom odzvanjaju misli pesnika, ratnika, stradalnika, onih koji su voleli svojе na svome, tiho ili glasno pevali i pripovedali priče o vrednostima postojanja čovekovog. Pored ulaza, s leve strane, pogled se zadržava na ponosnom liku stradalnika. Žrtva stopljena sa žrtvama mnogih pokolenja iz ratova vođenih za slobodu. Uzvišena. Zadržavam suzu, poklanjam se Njegovom Veličanstvu Kralju Aleksandru Karađorđeviću. Da li magijom visokih borova i čempresa koji su videli i pamte mnogo, vetrovom tihom uspavankom koja tka na nečujnom razboju, morem koje šumom poznaje dešavanja od iskona, pa se osmelilo da otkrije tajne, ili pak onim lakim letnjim povetarcem spuštenim s Lovćena, do mene je dopro glas: Da, ja sam. Ovde. Spreman da čuvam večnost. Okićen lovorima i čkaljkem. Podignut na pijedestal i razapet na k