четвртак, 26. фебруар 2015.

Proleće,priroda i ljudi!


Ove godine teško dolazi, jer me je savladao neki virus, kao nikada do sada. Ne pamtim ovoliku težinu i nedozvoljavalnje lakih misli,  samo turobno, teško, jedva udisivo. Vazduh otežao od hladne vlage i pritajene tuge.
Ove godine sporo dolazi. Suviše je stidljivo, pa se  krije od ljudi. Setih se onog crtanog filma ,,Đole Proleće". Baš tako teško, preteško, pa kada takvo ledeno i sumorno donese teške tužne vesti...
Ipak: dolazi.
Ljubičasto u travi, žuto iznad trave, mirisno svuda okolo. Još da se zašareni u vazduhu. Suve grančice se pokrile velikom količinom cveta. Beli se drvo ispred moje kuće, pokrilo se , pa se ruga nebu i pokazuje svoju moć. Pas se opružio i gleda, psećim jezikom pozdravlja svoje prijatelje, samo vrhom repa pokazuje veliku radost.


   Realisti, romantičari, muzičari,slikari...čitava armija istraživača se bavila ovim pitanjem godišnjih doba.  Svako od njih je dao svoje viđenje prirode. Ipak moje je mišljenje da evropljani prednjače u tome, nekim narodima to nije bitno jer i ne doživljavaju proleće  na način kao ga  mi doživljavamo. Po meni,  najlepše je slušati Vivaldijeva Četiri godišnja doba, od kojih je najlepše, bar po mome mišljenju Proleće.
   Vazduh ni hladan ni topao. Nekako pritiska dušu. Ona se sužava, smanjuje se i želi slobodu. Potreba je disati slobodno i osećati se slobodno. Neki dan sam prvi put čula nešto što je ličilo na cvrkut ptica. Onako stidljivo i
Jagorčevona
uplašeno,  više kao molba nego veselost ili bilo kakav nagoveštaj toplote. Ipak se približava. Odjednom i kaput i cipele otežaše. Jedva da se stopalo odlepljuje od tla. Noge teške, preteške. I raspoloženje teško.  Dosta nam svega i svih.
   Dozvoljavamo sebi da iskočimo ili postupkom ili mišlju ne obazirući se da li nekoga vređamo ili ne. Bitni smo samo sebi samima. Savladani problemima, nemilosrdni smo. Čak   i oni od kojih se ne nadamo dobijamo, ne baš niske udarce ali ipak udarce. Svakako boli. Bar da Sunce sine,  pa da se nekako lakše diše.
    Ako je proleće početak, buđenje, da li se treba i otrezniti, ne od alkohola već od ljudi?
    Lepo bi bilo bar dok ne prođe kriza morala  pobeći, izaći iz svog vremena i ući u neku drugu dimenziju gde su ljudi ljubazniji, dobrodušniji i puni razumevanja. Pa kad otopli, sine da se svi vratimo novi, puni energije i snažni, pa da zajedno osetimo boljitak u komunikacijama.
  Sreća je da je priroda nezavisna od čoveka. Da čini da stvari budu bolje po svojoj volji. Priroda može da pokaže svoju dobru, ali i tešku narav. Svakako ćemo joj oprostiti.
Ipak će doći ...PROLEĆE!
  

недеља, 22. фебруар 2015.

Moj otac


    Talože se godine, polako dobijam one fine linije koje znače život. Često prebiram po najudaljenijum oblastima moga sećanja. Potpuno mi je jasno da će uspomene živeti dok ja živim, pa poželeh da ih podelim. Sećanja su mlada i sveža. Nekih se sećam samo iz priča, a neke su sastavni deo mojih misli.
   Sada imam više godina nego što je imao on kada je napustio ovaj svet. Nije imao ni punih pedeset kada ga je strašna bolest savladala.
   Dobro je da naše pamćenje živi nezavisno od nas. Dobro  je da je selektivno i da čuva samo lepe uspomene, a da one ostale nestaju pod težinom minulih dana.
Ruža na svili
  Nekad su bila srećnija vremena, a možda su i deca bila manje zahtevna. Kako je majka radila u jednoj kikindskoj fabrici mogli smo svake godine preko sindikata na more. Moj brat i ja smo se radovali tim letnjim danima, prepuštali smo se talasima i uživali smo u plavetnilu. Dešavalo se da idemo i samo sa majkom. Tada bi nas otac ispraćao do glavne železničke stanice u Beogradu i posle  petnaestak dana nas je sačekivao na istom mestu. Mi bismo izlazili onako umorni od celonoćnog truckanja u neudobnom kupeu voza i očima tražili oca. Uvek se pravio da nas ne vidi. Dočekivao nas je rečima da to nisu njegova deca već mali Crnci. Pri tom nas je grlio i privijao uz sebe. Sećao se svoga ratnog detinjstva i ljubavi koja mu je nedostajala dok je njegov otac bio u zarobljeništvu. Sećao se i svoga brata koji je nastradao od slučajno nađene ručne bombe.  Sećao se svoje majke koja je bila više tužna nego srećna. Samo bi duboko uzdahnuo,  zatvorio oči i odlutao na kratko nekuda u magle teškog vremena. Brzo bi se vraćao i još jače nas je privijao uz sebe.
  Dešavalo se da i on ide sa nama. Tada je porodica bila na okupu. Zato je neko morao da čuva kuću i hrani živinu. Tu su bile majčine i očeva sestra. Mlade, lepe i željne očevog malog motorbicikla. Otac je sa ponosom održavao svoj motor i veoma ga je čuvao. Pošto su one predstavljale opasnost za  ,,Mališu"  dobro ga je vezao lancima i katancima, da  ga se dotične persone ne bi dočepale. On se zadovoljno smeškao. One su se zadovoljno smeškale. Čim bismo seli u voz rekao bi:
  -Videćete da će ga voziti!
Kada smo ga upitali zašto ga je zaključao, ako to zna odgovarao bi:
   -Da im ne bude dosadno!
Nikada se na njih nije ljutio. Nikada nije pravio razliku izmedju svojih i majčinih sestara. Jednako ih je voleo. Isto tako su mu i one uzvraćale. Nikada nisu imali nikakvih nesporazuma. Jednostavno duboko poštovanje ih je povezivalo. Jednom prilikom kada je već bolestan krenuo u posetu mom bratu u kasarnu koja se nalazila u Mostaru išle su i mamine sestre sa njim. Molio ih je i nagovarao da produže zajedno na more, čak je želeo da snosi sve troškove. Šogori  su svoje žene pustili sa njim jer su imali puno poverenje. Međusobno su se poštovali kao braća.
    Bio je tih. Nije govorio mnogo, nikada pred nama nije opsovao niti je podigao ruku na nas. Trudio se da svima pomogne i nikome nije odbijao pomoć. Široko dobro lalinsko srce je pod svoje okrilje primalo sve dobronamernike.
    Detinjstvo nam nije prošlo u izobilju, ali se znalo kada dve najveće čokolade sa krupnim lešnicima i dva kolograma najkrupnijih jabuka sa pijace stignu u kuću bila je plata!
   Jedino nije voleo kratke pantalone i bermude. Jednostavno ih nije podnosio. Ni letnja vrućina nije mogla da ga natera da ih obuče.
Divlje ruže
   Uvek uspravnih leđa i bistrog pogleda odjednom je posiveo, naglo se uozbiljio i sve je više lutao nekuda u daljinu. Posle onoliko dobra koje je učinio nama kao svojoj porodici, do dobra koje je činio za druge, moj razum nije mogao da prihvati misao da moze nešto da krene loše. Čak i kada je krenuo na razna lečenja nisam razmišljala o tome. Nekako mi se nametala misao da se njegova bolest može izlečiti. Onda je jedne decembarske večeri zapeo za kućni prag. Došlo je do pucanja butne kosti. Bilo je nejasno zbog čega mu nije stavljen gips. Hitno je iz Kikinde prenesen u Novi Sad. Posle jednog naivnog telefonskog razgovora pozvana sam u Novi Sad, da bih dobila informacije o stanju bolesti. Primljena sam u lekarsku sobu. Lekar je bio veoma ljubazan. Obratio mi se ovim rečima:
   -Vesna,Vi ne znate šta je sa Vašim ocem. On ima jednu vrstu leukemije koja se zove Plasmocitom, neizlečiva je. Ivan će živeti od šest meseci do dve godine.
   Ne znam kako sam izašla iz ordinacije,  kako sam prikrila bol, ni kako sam sakrila istinu. Šok je bio ogroman.
Od  tog trenutka do dana njegove smrti proteklo je tačno šest meseci. To vreme sam provela ispunjavajući mu želje, skrivajući istinu i boreći se sa bolešću. Bili su to dani teški od tuge. Svakoga jutra sam telefonom zvala, posle podne odlazila  u posetu, a pre spavanja opet zvala. Odlazili smo i kod lekara i kod travara. Ništa nije pomagalo, čak ni lekovi koje je njegova sestra slala iz Nemačke.
  Bili smo srećni posle svake hemoterapije, kada se  makar prividno osećao bolje. Bilo je veoma teških dana, ali i onih lakših.
  Došla je i rana jesen. Uživao je na ranojesenjem suncu ispod šljiva koje su te godine prerodile, a koje je sam posadio. Uvek je umeo da se raduje malim velikim stvarima koje u stvari čine život lepim. Tog dana se osećao izuzetno dobro.
   Bol je bio svakodnevica i samo su jaki lekovi donosili kratkotrajni zaborav.
Došao je i taj treći oktobar. Znao je da će umreti, osećao je to čitavim svojim unutrašnjim bićem. Nekako su njemu dragi ljudi osetili trenutak kada je trebalo da dođu. Imao je čitav dan da se pozdravi sa svima koje je voleo. Opraštao se iako oni sa kojima se opraštao to nisu shvatali.
  -Radmila, tebe sam voleo kao sestru! -  bile su reči kojima se oprostio od mamine sestre.
Rano toga jutra je rekao da čeka svoju decu, pa da zauvek zatvori  oči. Samo ga je mučila misao kako će moći da nas napusti. Mama je poznala trenutak, valjda ju je životno iskustvo tome naučilo.
   Kad sam stigla sa posla suprug me je dočekao i pozvao me da odmah idemo tamo. Kako sam imala mnogo posla u kući, zamolila sam  da idemo kasnije. Odbivši krenuli smo odmah. Ni tada mi nije bilo jasno da je to kraj. Brat je stigao oko četiri sata. Otac ga je zamolio da postavi zidni sat, čak je onako obnevideo od bolova proverio veličinu klina.
Bol je bio strahotan. U kućnu posetu je došao stari poznati lekar koji nas je familijarno poznavao. Obratio mi se rečima:
  -Vesna već dugo nisam video onog ko će da umre, ali Ivan će do jutra umreti.
Ne znam kako sam se održala na nogama. Tresle su mi se i noge i duša. Saopštila sam bratu. Ćutke smo plakali bez suza. Tata je bio živ. Posle tog vremena i morfijuma nastupio je kratak period svesno nesvesne magle kroz koju su se nizali su se likovi i događaji. Odjednom se podigao, stao na svoje noge, iako je bio zarobljen u kolicima i zadnjom snagom je tražio da legne. Dotakla sm mu ramena ne bih li mu pomogla. U tom trenutku su njegov život ugasio.
 Dugo vremena posle toga sam razmišljala o svom sebičluku. O traženju leka, o  želji da nas ne napusti. O tome kako sam činila sve da mu produžim život iako je za njega to bilo mučenje. Od tada se ni jedan dan nije završio bez sećanja.
  Mi koji ostajemo smo svesni svoga gubitka i krajnjim očajem i zadnjim atomima snage  ne želimo da ostanemo bez nama dragih. Ogromne su  praznine koje nas plaše.
  Kako se priblizavamo ozbiljnijim godinama i kako je sve više onih koji su sa one strane, postajemo više religiozni, jer nam je sve više porebna uteha. Nije to loše. Zaista se možemo nadati da ćemo jednoga dana kada nas stigne ono neminovno,  ponovo stati licem u lice sa nama dragima. Do tada živimo uzdignuto da nas se oni ne stide.
  Za mog oca samo ruže. Ovoga puta na svili!
   

среда, 18. фебруар 2015.

Pas najbolji čovekov prijatelj!



    Pas kao i svako drugo biće dođe na svet ne svojom voljom već voljom prirode. Kada su mali kučići su slatki i prosto se lepe za oko, pa dolaze u kuće kao ljubimci. Na meti su psi bez pedigrea, oni koji nastaju zbog nagona svojih roditelja. Pedigrirani psi obično imaju bolji život, ali se dešava da i oni budu izbačeni, najčešće zbog skupog održavanja samog psa.
  Meki,pufnasti,mili, nežni privrže se svom vlasniku, a još bolje deci. Svi ih vole, maze...Oni brzo rastu i od malog simpatičnog  psića odjednom izraste grdni reponja, najčešće neproporcionalnih dimenzija.Tada on nikome ne treba. Najčešće biva spakovan u kutiju i izbačen negde daleko da ne bi mogao da se vrati kući. Tužna i žalosna priča.
   Zatim je tu armija onih koji uče svoju decu da se plaše psa, jer ujeda, ima parazite...Dete vrišti, roditelj tera psa, gađa ga svim i svačim...nimalo lepa slika.
   Često se mogu pročitati vesti o maltretiranju životinja, o surovosti čoveka prema psima lutalicama. Zaboravlja se da i oni omaju osećanja bola, ljubavi, pa i patnje, a ne mogu nikome da se žale. Oni samo moraju da se bore za opstanak!
   Srećom ima i onih koji imaju dobrote prema nedužnim bićima, koji ih hrane, udomljuju,čak i koji plaćaju boravak uhvaćenih pasa u azilima za napuštene pse.
   Na kikindskom trgu se često može videti pas koji svojom izgledom odaje inteligenciju i spretnost prežiljavanja. Niko mu nije potreban, ima slobodu kretanja i punktove gde se hrani. Đaci koji svakodnevno kupuju užinu odvajaju deo za njega. Pas koji ima ličnost  nema vlasnika, jasnim psećim jezikom govori da mu i nije potreban. Nekad mi se čini da je svaki dobronamerni šetač njegov vlasnik. Ponekad se približi, raširi svoju lepezu od repa i ponosno hoda. Nikada nisam čula da je nekoga napao. Ako mu se neko obrati, okrene se i menja društvo za šetnju. Sjajna braonkasto bela dlaka se presijava na podnevnom suncu dok mirno spava ispod starih kestenova. S večeri se slupča ispod borova i svojim lavežom pozdravlja sove koje se gnezde na drvetu iznad njega. Suprug i ja smo ga nazvali Lunja po čuvenom  Diznijevom junaku.
   Naučio je da preživljava ne moleći nikoga, valjda je stekao neko pseće šesto čulo da oseti ko voli psa i kome može da ukaže svoje poverenje. Dokaz velike inteligencije je baš to preživljavanje, baš to što izmiče radnicima Zoohigijene koji hvataju pse lutalice. Želim da poverujem da ga namerno ostavljaju na slobodi!
       Strašno je i kada se pročita o napadima pasa lutalica, ali nisu oni krivi.
      Kriv je ČOVEK!

Dodatak
Moja omiljena lutalica pas Lunja ipak nije bio lutalica. Imao je vlasnicu koja ga je obožavala i delila sa jim svoju gorku koru hlaba. Na žalost,  život koji je vodila doveo ju je do bolnice, pa je Lunja zaista dospeo na ulicu. Uhvaćen je od strane Zoohigijene i nalazi se u prihvatnom centru za pse. Nadam se da će se naći neki vlasnik dobre duše da ga lepo udomi!
Hvala!

   

среда, 11. фебруар 2015.

Kinđa! Brdo gde mu mesto nije!


Kinđa
     Neobično ime za još neobičniju pojavu. Malo, ali ipak veliko brdo za našu prostranu panonsku ravnicu. Brdo se nalazi u neposrednoj blizini Kikinde i mi njeni žitelji smo veoma ponosni na njenu osobenost.
    Nepregledno panonsko prostranstvo se razgranalo na sve četiri strane sveta obuhvatajući i lomeći sve pred sobom bez mogućstva nepravilnosti. Ipak tu se zadesila ona. Kinđa. Ponosna prkosi ravnoj okolini i mudro čuva svoje tajne.
    Naime nema nikakvih naučnih dokaza o tome kako se ona tu stvorila. Zna se samo da je odvajkada prisutna i da svojom neobičnom lepotom mami posetioce. Najčešće je posećuju mladi parovi u porazi za romantičnim trenutkom. Popevši se na nju i oslonivši se na kamen koji govori o njenoj veličini može se osetiti dah mirne ravnice i malog brda koje se ponosno uzdiže.
    Za vreme vedrih dana i uz pomoć dogleda može se videti daleko. Mogu se uočiti neka sela u susednoj Rumuniji. Ako  posetilac upotrebi maštu vidi se i dalje. Vazduh oko nje je zagonetno sladak i čist. Čovek ima se osećaj pobede nad prostorom.
    Ako je zima i ima snega, njena zanesenost   mirno i nemo počiva ispod belog pokrivača i strpljivo čeka.
    Ako je proleće ili leto ona se ponosno  uzdiže posuta plavim različkom čije se plavetnilo spaja sa plavetnilom neba. Posetiocu đođe neka milina i sam se oseti delom velikog prostranstva.
Kinđa sa tek uzoranim njivama oko nje!
    Svaki deo zemljišta oko Kinđe je disciplinovano obrađen. Kada sam je zadnji put posetila,  prostor oko nje je  bio zasejan šećernom repom. Nepregledno zeleno more se lelujalo na letnjem povetarcu.
    Izbor pada na samog posetioca, kuda će napraviti put. Hoće li okolo,vijugavo, pravo... stvar je sopstvenog izbora. Blagi uspon od 83 metra nadmorske visine izaziva zadovoljstvo  uspehom.


Različak
    Starosedeoci polako nestaju, odlaze nekuda daleko, sa njima su nestale priče o nastanku našeg brda. Neki su pričali da bi to mogla biti grobnica nekog istaknutog poglavice koji se ovde zadesio u vreme svoje smrti. Koliko znam brdo se nikada nije istražilo. Ovo područje je nekada bilo močvara. Možda je ona bila jedino uzvišenje. Kako su se tokovi reka menjali i često plavili ova područja ko zna šta bi se tu moglo naći. Potajno se nadam grobnici Atile Hunskog za koga se pretpostavlja da je sahranjen negde u dolini reke Tise, a Tisa nije daleko!
    Kako se Kikinda spustila na samo dno svih društvenih zbivanja bilo bi nam potrebno jedno veliko arheološko otkriće. Možda je Kinđa prava za tako nešto.
    Kikindski muzej čuva mnoštvo predmeta, alata i raznih obrednih oruđa još iz preistorijskog doba. Imamo i skelet mamuta sa sličnim imenom Kika.
     Nekako se nadam da ćemo jednom imati nekoga poput Zahi Havasa da svojim entuzijazmom i znanjem istraži naše brdo, pa da se naš grad nađe na stranicama svetskih enciklopedija.
    Kao epilog navodim samo dve reči :
                                   Volim Kikindu!
Moj različak na svili.

субота, 7. фебруар 2015.

Bombardovanje- pogled iz drugog ugla!





    Kako se približava mart tako se osvežavaju sećanja na NATO bombardovanje  koje smo doživeli na samom kraju dvadesetog veka. ž
Oblačni dani nad našim glavama.Tužna sećanja za one koji su izgubili svoje najmilije. Uvek ćemo deliti njihovu tugu i ogromnu žalost koju je takav čin doneo.
Kotarke
     Ma koliko je tužnih dešavanja bilo,  ima i neispričanih priča koje čame iza zatvorenih vrata porodičnih kuća. Svako se trudio da na najbolji mogući način zaštiti sebe i svoju porodicu, pa makar to izazivalo čitave bujice smeha. Naravno tada se tome nismo smejali, smatrali smo ih doprinosom malog čoveka velikim dešavanjima.  Poznata je priča o Lalama u Drugom svetskom ratu, kada se jadni  najedoše šunke, a švabe zauzele bunar. Neka i ovo ostane zapis, neka se osmehom ozari lice čitaocu.
     Posle prvog naleta panike i straha od strahota rata, prikupili smo razbacane misli i počeli da živimo koliko toliko normalnim životom. Nekako smo se zbližili, združili i tako smo ohrabrivali jedni druge. Dani su prolazili lakše, noći su bile teže.
    Vraćam se na te bomb- dane u našoj ulici i na to kako smo mi, mislim na nas i na naš komšiluk preživljavali svako na svoj način misleći da je  baš  taj najbolji.
    Kikinda je doživela jedno bombardovanje, srećom bez žrtava, pa mogu da ispričam nekoliko naših dogodovština.

  Da počnem od nas.
Decu smo odneli u selo blizu rumunske granice, jer je tamo bilo bezbedno, naime nije bilo nikakvog važnijeg objekta koji je mogao biti ,, TARGET", a mi smo se zbog posla vratili u Kikindu. Uveče bismo autom odlazili van grada i ostajali čitavu noć gledajući u nebo, ne bismo li spazili kakav  znak napada i uzbunili ostale.  Ono je blistalo oprano svežinom prolećnih bistrih vazdušnih kretanja. Zvezde su sijale i mamile duboke uzdahe. Mnoštvo parkiranih automobila je bilo na mestu svake večeri. Parovi su dolazili i odlazili, a mi dobismo besane noći i nažuljane kosti.
     Vrlo brzo smo otišli po decu, jer su ipak sa nama bili bezbedniji, a ja nisam morala na posao. Smislili smo da se prostor ispod stepeništa može pretvoriti u sklonište. Ispraznili smo sve, uneli jorgane, jastuke i ćebad i tako smo napravili pravi mali bunker u sopstvenoj kući. Prvo nam je bilo lepo. Pričali smo priče i zamišljali da smo na kampovanju. Za decu je to bio pravi raj. Ubrzo smo dobili bolna leđa i nažuljane vratove. Sve nas je bolelo od neravnog i tvrdog betona! Pošto tako nije išlo, vratili smo se u krevete.
Spavali smo pored otvorenih prozora, jer u slučaju napada ne bi došlo do prskanja stakla. Kako je i proleće došlo jutra smo dočekivali dobro izujedani od komaraca. Bilo je više blandi nego prostora bez njih. Ni to nije išlo. Onda smo celokupni sadržaj sa kreveta premestili ispod trpezarijskog stola. Lakše se spavalo. Čak toliko bolje da smo prespavali bombardovanje Kikinde.
  Komšije su sigurnost potražile u podrumu drugih komšija. Svake večeri se pakovala torba za preživljavanje, pa se odlazilo u podrum. Spavalo se na starim dušecima u tesnom podrumu , a duša mnogo. Problem je bio što se zaliha hrane za preživljavanje svake večeri trošila. Po njihovom mišljenju najlakše je preživeti grickanjem čokolade. Deca su jedva čekala podrum da sve pogrickaju. Zaliha novca se još brže trošila! Onda su prešli na spavanje u kući, naravno sa otvorenim prozorima. Ujutro su izgledali isto kao i mi.
   Baš one kobne večeri komšinica je disciplinovano zalila travnjak ispred kuće, jer su se na njemu počeli pojavljivati žuti pečati. Dooobro ga je natopila, da bar deca mogu lepo da se igraju po zelenoj travi.
  U sred noći je odjeknula komanda:
   -Beži napolje!ZALEGNI!
Naš komšiluk sve u finim pidzamama poiskače iz  kreveta pa  poleže  po mokroj travi...komšinica je zbog svog dela dobila čitav srektar različitih grdnji...
  Komšija sa druge strane, vrstan majstor automehaničar je lepo očistio svoju radionicu koja ima i kanal, obložio još lepše dušecima i ćebadima...išlo tako neko vreme...bombardovanje traje ...novac  ne traje...Šta će,  nego da raskvari sklonište:
   -Mora da se radi...
Baš tada, one kobne noći za Kikindu, pala je komanda :
   -U kanal!
Oni zbunjeni i uplašeni poiskakaše iz kreveta pa onako u pidzamama uskočiše  u istrošenim crnim automobilskim uljem isprljan kanal. Toliko su se ulepili da se pidzame nisu mogle oprati, a oni su se dugo ribali. Pa još kada je komšija onako razgolićen i  prošaran crnim flekama izleteo na ulicu da vidi gde i kako je pala granata...Samo su mu beonjače ostale bele!
  Najupornija je bila moja majka. Ona je živela na drugom kraju grada. Jeste da je bila dete za vreme Drugog svetskog rata, ali sećala se sa velikom sigurnošću kako se preživljava. U krpenoj torbi je držala: ,,pet čvaraka, po vekne leba i gačice''.
   Svake večeri je spremno kretala prema ataru ne bi li se tako spasla. Vrlo brzo se vraćala kući jer ju je oterala svežina noći i brojni komarci.
   Iako  je  vazduh mirisao na brigu i strah, bodrili smo jedni druge činili sve da nam bude lakše. Često smo se smejali baš tim načinima preživljavanja. Mnogo vremena smo posvećivali jedni drugima.
    Kako je često nestajalo struje zamrzivači su se morali prazniti . Mislim da nikada pre niti ikada posle nije pojedeno toliko mesa i nije se ispeklo toliko roštilja kao tada. Dimilo se sa svih strana.
 Vojvođani su se dobro podgojili tih dana.
   Kao što sve prolazi prošlo je i to. Ostale su uspomene.

Nekoliko starih kotarki koje nisu preživele bombardovanje,  jer nikoga onako obesmišljene nisu interesovale, dugo trajanje je učinilo da izgledaju kao da jesu. Stare su po stotinak godina, crtane su u Srpskom Itebeju.

понедељак, 2. фебруар 2015.

Ljudska sujeta!

Neverovatno je koliko mi savršena bića imamo mana. Još je neverovatnije koliko sami sebe ne poznajemo!
   Sujetni smo, sami sebi najdraži i ne ostavljamo mogućnost da je neko bolji od nas samih. Zlatno pravilo:
            ,,Ja i niko drugi."
Narcisi
   Interesantno obično oni koji najmanje vrede imaju najviše mišljenje o sebi. Obično su bez ikakvih ideja i bez imalo energije. Da ne zaboravim:  mnogo se hvale. Sami sebe u svim prilikama, ne biraju mesto ni način. Ako je potrebno maaaalo ulagivanja tu su.
     Zato postoje i oni drugi! Oni koji se ne žale. Oni koji se ne hvale. Oni koji svoj krst nose na svojim ramenima i ma koliko on bio težak njihov je, sastavni je deo njihovoga života i nose ga sa ponosom.
  Postoji žena koja se ovih dana sprema da zatvori vrata svoga života. Život joj nije bio lak, ličio je na mnogo života žena sa ovih prostora. Kao dete je gledala svoju  majku kako sahranjuje njenog brata. Osećala je nezamisliv bol, ali ga nije pokazivala. Ćutala je i nosila  patnju u sebi.
  Mladost je donela i lepotu i bol. Rano je ostala bez muža. Sreću su joj pružala njena deca. Mnogo je radila i nikada se nije žalila. Možda je time nadoknađivala životne radosti njoj nedostupne. Nikada sebe nije isticala. Uvek je bila negde tu.      Jedino što nije znala da pokaže ljubav prema najmilijima. Nije imao ko da je nauči.
  Nesebično je davala sebe, ne kroz maskirane reči , već kroz veliko požrtvovanje. Uvek ozbiljna, stroga ali velikog srca skrivenog da se ne bi okrnjilo još koji put.
   Nikada ni jedan sebičluk, ni trunka sujete nisu našle mesta u njenom umu, a kamoli izašle na svetlost dana.
Zato joj hvala. Hvala joj za posete kada niko nije imao vremena. Hvala joj za poslednji dinar potrošen da vidi svoga bolesnog brata. Hvala joj za vreme koje je meni posvetila.
    Ponekad se pitam da li život mora da se završi i da li postoji mesto gde ćemo se još jednom svi videti. Postoje dragi  likovi koje bih volela da vidim još jednom. Iako je dugo vremena prošlo od kada ih nema ne prođe dan da ih se ne setim. Sećam se svake reči, svakog pogleda. Sećam se svake molbe za pomoć i svake dorote.
     Veoma je teško kada neko odlazi. Ako je tačno ono što kaže Sergej Jesenjin

 ,,  ...Urečeni rastanak obećava viđenja,
 ...obećava novi susret ljudima... "

Onda ćemo jednom svi biti zajedno.