Šta bih da imam krila
Prozor koji gleda preko zelenog krova šupe, pruža sasvim neobičan prizor spremnom posmatraču, živ i nedokučiv, možda bi neki rekli pomalo tužan. Prozor kao prozor. Beo, bez roletne. Često otvoren. Možda i više nego što bi trebalo. Tanka mreža koja propušta svetlost i vazduh, zabrana je za dosadne muve i komarce koji u najboljem slučaju u trenutku kad osete toplotu nađu na kratko svoje mesto s druge strane otimajući miris kuhinje i tolotu sobe. Nehajno bi se zakačile za sitne rupice . Njihov mir je samo privid, dodvoravanje onima koji su s ove strane- bezuspešno. Ako se zanemare sitni insekti, a zadovoljenje potraži u pogledu, raspletu se nebeske visine. Jutros je preletelo jato nepoznatih ptica. Možda Afričke gugutke, divlje patke, ždralovi, rode... Bile su visoko. Vrsta se iz sigurnosti sobe nije mogla prepoznati. Nisu obraćale pažnju na tlo i dešavanja ispod svojih krila. Grabile su visine sledeći nečujne vibracije predvodnika. Oko njih se vazduh pretvarao u vetar zaveden s