четвртак, 27. новембар 2014.

Snovidjenje!

    Snoviđenje u noći ivanjskoj, Među javom i međ snom ,ako vam je draže:  Zona sumraka .Svodi se na isto: vidim, a ne vidim. Ne čujem, a čujem. Ne osećam, a osećam. Koliko je čoveku potrebno da potone ili da pliva. Šta mu je milije?
    Koliko ljudi je danas spremno da izrazi svoje mišljenje o bilo čemu? Krijemo se kao krtice u mraku svoje duše, nespremni za iskorak, za javnu reč. Čitavog života se krijemo od svih, pa i od samih nas.
   Ono sto me brine jeste zaborav. Zaborav svega, nestanak znanja, neprimenjenost ranije naučenog. Zamislite posle veličanstvenih civilizacija starog vremena, posle velikih građevina, o čijoj gradnji današnji čovek može samo da sanja, mračni srednji vek. Uništavanje svega čto misli drugačije! Nestajala su pokolenja,  žene, mačke, sve sumnjivo, sve sto je delovalo jeretički!
   Nikola Kopernik,
    http://hr.wikipedia.org/wiki/Nikola_Kopernik
  Đordano Bruno,
 http://sh.wikipedia.org/wiki/Giordano_Bruno.

  Ludi poput njih  su javno izneli svoj stav i za to su platili visoku cenu. Galileo je prećutao, ali je život završio sa istinom na usnama.
http://sh.wikipedia.org/wiki/Galileo_Galilei
   Veliki ljudi za velika vremena!
 Danas je sve upakovano, zavijeno, teško se odlučujemo na iznošenje svog mišljenja, a ako to činimo neretko bivamo izopšteni, marginalizovani, izrečeni kao jeretici, a naše mišljenje kao jeres! Samo lomača nedostaje. Da li je dobro izreći svoj stav? Koliko smo se promenili od srednjeg veka?
Koliko, ne baš mnogo, zarad mira ćutimo, istorija kaže jedno, mi drugo, novinari često govore neistine, pokreću javno mnjenje u pravcu koji oni odrede. Mišljenje je umrtvljeno. Malo ljudi stoji iza svojih reči. Malo je onih koji glasno govore istinu.
Kako bi vi u ovom teškom vremenu?

   Za ova teška vremena moje Snoviđenje na svili!

уторак, 25. новембар 2014.

Crno-belo ,noć i dan,dan i noć!


    Vreme teče kroz dan i noć, kroz crno i belo.

Večita tema, za kreatore, pratioce mode,
političare[crno odelo- bela košulja ], ali i za običnog jednostavnog čoveka koji živeći svoj život biva sa ili bez razloga uvučen u ovu dilemu.
    Hodamo kroz svetlo i tamu, kroz crno i belo!
    Što neko reče iskušenja su velika i valja im odoleti!!!!!
    Teško. Uvlačimo se u ljusturu. Bez misli ,osećanja, bez svog ličnog izraza. Kako drugi kaze, uradi, tako ću i ja. Zašto? Da li je to crno ili belo? Da li je to dobro ili loše?
   Možda iz straha ili lenjosti, možda zbog učmalosti sredine, možda iz razloga da se ne zamerimo nikome.
   Crno ili belo?
   Dve boje  u nasem životu!
   Tužna i teška priča. U svemu gledamo crno i belo, dobro i lose, dan i noć. Ko smo mi da tako lako odredjujemo bit čoveka. Najlakše je odrediti nekoga po svom merilu : crno ili belo. Da li u nekom postupku onoga koga poznajemo prepoznajemo jedno ili drugo? Nebitno! Isti postupak, dva čoveka, dva mišljenja: crno ili belo. Sto ljudi - sto mišljenja ili crno ili belo! Uvek isto. Skloniji smo onom crnom. Na  žalost, potrebno je da se nešto teško tragično dogodi, pa da shvatimo da je to crno  bilo ipak belo. Ukoliko je to čovek, da je imao svoje misli, osećanja, da je nekome pružao lepu reč, da se trudio i živeo po svojim pravilima ne mareći da li se o njemu misli crno ili belo. Možda tada sebi i zamerimo ono crno u razmišljanju. Ipak teško, jer ego čini čuda. Brzo sebi praštamo, izdižemo se iznad dileme, jer ego kaže- ,,Ja sam belo, ja sam:
        ,,iznad stvari , iluzija, iznad života! "
To lepo zvuči i što reče g Benet: ,,Brzo ću prestati da budem ljut na smoga sebe."
Tako i mi. Lako belo pretvaramo u crno, a crno u belo teže! Ja to takođe NE MOGU!
 Ono sto mogu jeste da dilemu slikarskom četkicom prenesem na svilu. Dan i noć, ovoga puta kao cveće sa tim imenom:
Dan i noć, letnji ili zimski? Opet dilema !

субота, 22. новембар 2014.

Moda...

    Pročitah tekst ,,Upoznajte Slavika ,modnu ikonu među beskućnicima"

http://www.blic.rs/Slobodno-vreme/Zanimljivosti/512784/Upoznajte-Slavika-modnu-ikonu-medju-ukrajinskim-beskucnicima
  Zainteresovalo me i navelo na razmišljanje. Gledam ne tako starog, ali izboranog čoveka. Na svim fotografijama se smesi , smeska, zagonetno gleda baš kao prava manekenka. Zadovoljan ,ni traga cinizma, zavidnosti ili bilo kog oblika nezadovoljstva svojim beskućničkim životom. S ponosom nosi odeću na sebi kao da je obukao komade vrhunske visoke mode. Na momenat mi se učini da čoveku s druge strane kamere govori  možda baš to da on može njemu da zavidi . Ima malo, a tako mnogo. Sviđa mu se čovek s druge strane kamere i on mu dozvoljava da ovaj snimi njegov život. Nema fotošopa pa da ga pretvori u pravog nabildovanog lepotana. S ponosom prikazuje svoj život i nudi nam ga otvorenog i spremnog za čitanje.
  Svako od nas je imao prilike da bar jednom sretne nekog beskućnika, jadnika, odrpanog, samog... Ne obraćamo pažnju. Za nas su nevidljivi. Nezamislivo beznačajni, lljudi bez osećanja i bilo kakvih želja. Da li je to baš tako?
   Da bar ovoga puta ne okrećemo glavu od njega. Pogledajmo i upoznajmo bliže.
Živi na ulicama  Ukrajine, sam, spava ispod mostova  na kartonskim kutijama i živi od milostinje. ZADOVOLJAN! Slavik  ima  MODNI život. On čeka svoga prijatelja Jurka Djačšina  koji radi za Boret Panda   sajt visoke mode .
  Obojica nam se rugaju, možda ne lično nama, ali praćenju mode svakako. Ruga se čitavom buljuku fotošopovanih izgladnelih manekenki koje bezosećajno i ozbiljno gledaju u objektiv fotoaparata. Prestiž,  ko, šta, gde,  kako, koja modna kuća, markirana  odeća... Svako od nas se našao u prilici da ne zna šta da obuče, šta će drugi reći o nama ... Plašljivo, sitničavo. Pokušavamo da sebe prikažemo lepšim, boljim,  elegantnijim ... Želimo da zadržimo mladost, da pobegnemo od neminovnog. Na kraju ispadamo groteskno smešni, karikature sebi samima, a ne nekom drugom. Uz mnogo šminke, fotošopa i plastičnih operacija   možemo ličiti na koga god hoćemo. Oni koji nemaju para da plate, zavide onima kojin to mogu. Svima zavidimo. U kompjuterskom svetu smo ljubazni, podržavamo humanost ...U stvarnosti...
  Slavik, uvek zadovoljan, pametan, ima svoje poruke. Mi bi trebali njemu da zavidimo.
Ipak...
   S moje strane,ne visoka moda, ali svilena esarpa  može.
Nastala radom mojih ruku.


   

понедељак, 17. новембар 2014.

Suncokreti

Lagani žal, za minulim vremenom i satima koji suviše brzo prelaze u dane, mesece, godine, vekove... dodiruje um i osećanja. Uvek prisutna skrivena vremenska  vila koja donosi i odnosi, dariva i uzima. Jedino ona ostaje večno mlada. Jedino njoj godine ne mogu ništa. Krade neprimetno. 
Čovek ne oseti.
Unutrašnjost ostaje ista, spoljašnjost se narušava, izdajnički otkriva minula stradanja i radosti. 
Zavlačimo se ispod nevidljivih pokrivača čvrsto ubeđeni u ličnu bezgrašnost, a grešnost svih ostalih.
Sebični smo u svojim mislima. Zatvoreni za male sreće, otvoreni za stalnim zovom nekih prošlih vremena kada su ljudi bili drugačiji i bolji.
Raduje me pročitan stih, lepa reč otvara oko i budi laganu radost.
Osećam zov prirode.

Ravnica je pukla. Preplavila se suncokretovim cvetom, zelenim kukuruzima i poljima sa ostacima pokošene pšenice. Negde se u daljini spojila sa nebom i šapuće o bezvremerju. Sutra će se opet,  o novom danu, sresti na istom mestu i u skoro isto vreme, biljke i sunce. Zemlja i nebo.
Sunce je duboko na zapadu. Lako dodiruje opuštene kukuruze. Umorni suncokret  se oprostio od poslednjeg snažnog  sunčevog  zraka. Okrenuo se spreman da s večeri dočeka jutro. Glave su se s čudom večnosti okrenule prema istoku, spremne da dočekaju novi dan pre završetka starog.
Rugaju  se ljudima.
Podsmevaju se ljudskoj slabosti.
Pokazuju samu radost.
 

Suncokret (Hellianthus annuus) ili podunac, đirasol, tornizol, čije botaničko ime Helianthus potiče od grčkih riječi helios (sunce) i anthos (cvet) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae).Moze i ovako:
Sonnenblume;
napraforgo;
sunflover;
tournesol...
i jos bezbroj puta izgovoren na različitim jezicima.

Naravno nezaobilazni Vinsent van Gog im  nije ododleo. Načinio je čudo svojom kolekcijom divnih krupnih cvetova, kod njega otrgnutih od prirode i smeštenih u vaze na mnogo načina.
Jedne noći je ispod njegove slikarske četkice izašlo mnogo slika suncokreta. Grouničavo je nanosio slojeve žutog na slikarsko platno. Četkica je činila čuda. Slikar se predavao potpuno. Nije osetio ni glad, ni svežinu letnje noći. Želja za hvatanjem lepote ga je obuzela u grozničavom naletu. Slikao je i sklikao.  Izletali su suncokreti. Nalazili su svoja mesta. Pevali su i plesali.
Ne zna se koliko je slika nastalo.  Sačuvano samo nekoliko. Trebalo je mnogo vremena da ljudi u njima vide nemerljivu lepotu.


Zlato cveta,
Miris cveta,
Lepota suncokreta,
Poruka kroz vazduh donešena,
Dalekih meridijana glas:
Poštovanje,
Ljubav,
Vitak stas,
Poštenje,
Darivanje
Kroz jednostavan
Suncokret.


  Kao vojvodjansku dušu ni mene nije mogla zaobići magija suncokretovog cveta. Pokušala sam da na svilu prenesem deo čarolije i da ovako nesavršena uhvatim delić čuda prirode. Lepota i radost su veliki, neuhvatljivi.
   Na našoj širokoj vojvođanskoj ravnici mogu se videti nepregledna polja pokrivena bezbrojnim tepisima žutih cvetova. Plešu, vesele se i šapuću samo njima znane tajne života. Večito radni, okrenuti Suncu, po cele dane neumorno prate Sunčev hod po širokom nebeskom svodu. Pas se privio uz nogu gospodara. Oseća vreme za tišinu i mir.
Čudo prirode na delu.

Mozda bi  se zagledani u beskrajna polja zlata mogli zapitati o životnom cilkusu koji je predodredjen za sva živa bića i o genetskom kodu koji se prenosi iz jednog života u drugi nezavisno da li su to biljke ,životinje ili toliko uzvišeno nesavršeni čovek.

четвртак, 13. новембар 2014.

Neko cudno vreme doslo!

Ni toplo ni hladno, onako dosadno. Suv vazduh, sve teže prolazi kroz pluca i nekako guši. Još kad pirne vetrić, pa malo rastera miris trulog opalog lišća koje izaziva ono dosadno kašljucanje. Komunikacija slaba, svi se nekako povukli i ćute. Po neki redak prijatelj prodje i lenjo mahne rukom.
  Takvi  ljudi ne razumeju jedni druge  ili neće da razumeju, uvek nešto zameraju, kritikuju ...uopšte,  sposobni samo za izricanje kritickog misljenja, bez pokušaja ili nagoveštaja bilo kakve pozitivne ideje.
  Eto i ja kritikujem druge, ne mareći za svoju krivicu, za svoje ukopavanje, svoju ličnu filozofiju, koja traži samo razumevanje i  bar nečiju podršku.
 Naš veliki pesnik Dusan Vasiljev je napisao stihove:
          ....dajte meni samo času zraka
              i malo bele jutarnje rose ,
             ostalo vam na čast...
Pravo osecanje za sumorni jesenji dan.
Jos jedna slika na svili, pozno jesenji dan, samo priroda, bez ljudi. Ona je u svoj svojoj lepoti dovoljna sama sebi.

уторак, 11. новембар 2014.

Zejtinlik!


Srpsko vojničko groblje u Solunu, u Grčkoj. Podigao ga je kralj Petar Karadjordjević u znak zahvalnosti poginulim srpskim vojnicima na Solunskom frontu 1918 godine. Slava im!

Na početku stihovi Milutina Bojica: Plava grobnica . Čuvši ih iz usta drhtavog starca ...nezaboravno.
Milutin Bojić Plava grobnica



Ukoliko se nadjete u Solunu obavezno ga posetite. Doživećete osećaj mitske preuzvišenosti i strahopoštovanja. Svaki kamen, pesak, ugrejani krst na ovom svetom mestu prica svoju pricu: Ono sto je video i doziveo, ali i pricu o generacijama ljudi koji su se poklanjali senima junaka.
 U kripti crkvice se nalaze Knjige poginulih vojnika  željnih svoje otadzbine. Možete ukoliko imate strpljenja potražiti svoje pretke koji počivaju na ovom svetom mestu.



 Kripta donosi nova imena ,čini se bezbrojna ,pa suze same naviru.
Velika imena srpske istorije....
Kraja nema ...
Kada je kralj Petar kupovao zemljiste za groblje ono se nalazilo na periferiji Soluna -Tesaloniki kako ga Grci zovu. Vec odavno to mesto nije na periferiji .
  Ne moze se zaobići ni odani čuvar groblja g. Mihajlovic Djordje, praunuk prvog čuvara, samog preživelog solunca, saborca poginulih. U vreme naše posete imao je povredjenu ruku što je ceo doživljaj činilo upečatljivijim.Od njega čuh da je luster u kripti načinjen od ostataka granata sa Solunskog fronta .








Posle posete sledi stari srpski obicaj: rakija i ratluk, pa se priča nastavlja....
Ovde se može reći da istorija nije mrtva, ONA ŽIVI!
Pesma za pustiti suzu:


Tamo daleko









петак, 7. новембар 2014.

Ribice

Ribice:  blizu ,a tako daleko!

    Zasto tako čudan naziv ? Koliko nas se našlo u takvoj situaciji ?Blizu ,a tako daleko?Odlazimo na posao,kontaktiramo sa ljudima ,a u stvari ne poznajemo se ,ne znamo o njima ništa. Velika praznina bez reči i bilo kakvih osećanja.Sve se preliva u nekakvoj veštačkoj svetlosti koja sija ali ne daje svetlost .
   Na ulici mnoštvo ljudi ,pa kao u nekom filmu samo prolaze pored nas .Retko ko zastane ,a još ređe nešto zapita.
   Na izled iste , plivaju divne , uživaju u lepoti životne tečnosti koja ih okružuje ,a svaka gleda na svoju stranu ,ide svojim putem nezavisna od one druge.
   Srecan je onaj ko oseti toplinu ,ima sa kim da podeli i radost i tugu  i brigu i želju .Otvorimo se za lepu reč.
Ribice neka ostanu na svili,daleko , a mi neka budemo blizu.
Za kraj jedna pesma neobicnog sklopa reči:
https://www.youtube.com/watch?v=SuYDtebysHs