Neka kamen baci onaj koji nije grešan

Okruglo lice, brkovi. Malo reči koje je upotrebljavao su samo retki mogli da čuju. Moj brat i ja ga pamtimo kao dobrog čoveka. Kada su trajali dani bolesti i kada je svakodnevno odlaženje kod lekara bilo uobičajeno, a neprospavane noći svakodnevica, on je bio tu za pomoć. Zamenjivao me je kao pratnju. Nesebično se davao. Činio i moguće i nemoguće, samo da bude bolje. Tek mnogo kasnije sam saznala njegovu tajnu. Tajnu koja je doprilnela da oprostim loše koje je činio i da ne poverujem u svest o lošem. Nikada mi nije uputio ružnu reč ili neki njen nagoveštaj. Prema mom ocu dobar. Moju majku je poštovao. Brat ga je voleo. Pomagao je na razne načine i zidao i rušio i delio i dodavao. Kada se tetka žalila na njega samo smo ćutali. - Nisam ni ja tikva bez korena... Njega nismo mogli kriviti. U njemu je bilo stalno previranje. Stalno kretanje. Stalno sudaranje dobra i manje dobra. Sad to shavtam kao izazivanje sudbine, kao traženje kazne za nemoć da pomogne nevinoj napaćenoj d