Pripovedanje o Kolebi
Zima se povlačila ostavljajući magličaste tragove. Polako se bistrilo. Zatim je usledio prasak obnavljanja životnih radosti. Posle prvih kiša došlo je otrežnjenje. U ljude se polako uvukla misao o poslu koji je čekao da bude obavljen. S prvim pevom letećih pridošlica i toplotom koja zove, počeo je posao čišćenja. Podovi, zavese,dvorišta, lagano pospremanje i skidanje paučine oko kuće i u kući. Tuga u malom paukovom telu- radost i osmeh zadovoljstva za domaćicu. Blista staklo prozora. Blista oko. Blista duša očišćena vaskršnjim postom. Blista komšinica i drugarica. Ipak senke su se svuda uvukle. One oduvek u svojim dubinama skrivaju tugu. Koleba je prostor od nekih dvestotinak kvadratnih metara. Neupućenog zbunjuje naziv. Ne koliba, vikendica, kućerak, kolibica, udžerica, potkrivnjača ili bilo šta, već zvučno i mistično: Koleba. Dvorac iz najsmelijih snova, bez vrata, prozora, poda i krova, a opet sa svim delovima koje kuća treba da ima. Sklopljenih tako da ih samo čudo P