четвртак, 27. јул 2017.

Pripovedanje o Kolebi



Zima se povlačila ostavljajući magličaste tragove. Polako se bistrilo. Zatim je usledio prasak obnavljanja životnih radosti.
Posle prvih kiša došlo je otrežnjenje. U ljude se polako uvukla misao o poslu koji je čekao da bude obavljen. S prvim pevom letećih pridošlica i toplotom koja zove, počeo je posao čišćenja.
Podovi, zavese,dvorišta,  lagano pospremanje i skidanje paučine oko kuće i u kući.  Tuga u malom paukovom telu-  radost i osmeh zadovoljstva za domaćicu.
Blista staklo prozora. Blista oko. Blista duša očišćena vaskršnjim postom. Blista komšinica i drugarica.
 Ipak senke su se svuda uvukle. One  oduvek u svojim dubinama  skrivaju tugu.
Koleba je prostor od nekih dvestotinak kvadratnih metara. Neupućenog zbunjuje naziv. Ne koliba, vikendica, kućerak, kolibica, udžerica, potkrivnjača ili bilo šta, već  zvučno i mistično: Koleba. 
Dvorac iz najsmelijih snova, bez vrata, prozora, poda i krova, a opet sa svim delovima koje kuća treba da ima. Sklopljenih tako da ih samo čudo Postanja drži u celini. Najrazličitiji materijali prikupljeni sa raznih otpada, koji su malo ličili na nešto od čega se moglo graditi, su bili tu. Pravi mali raj za rasterivanje žena i ostalih nepozvanih gostiju. Isključivo četvoromuška teritorija.
Četiri drugara, četiri brata po urođenoj osobini besposličenja i dokonosti u pred penzionerskim i penzionerskim danima, su otkupila parče zemlje. Na čuveno,,dođem ti, dođeš mi" , razdelili su kupljeno.
Želja im je bila da malo rade, malo se druže, nikako da lenčare, iako se to pokazalo jedinim ispravnim razmišljanjem.
Ustvari, želeli su da imaju mirnu luku za skloniti se od svakodnevice: Sima, Milan, Vujko i Veljko.
Sima, večiti buntovnik, protivnik svih životnih stega, slobodoljubivi borac za sva ljudska i nadljudska prava. Učitelj sa malo učiteljovanja. Sloboda mu je značila suviše, da bi nekoga ko se nalazi na početku života kanalisao i uskraćivao mu slobodu. Odgovoran samo sebi, nosilac gena višestruko posutih  bosanskim i crnogorskim začinima.
Milan, jagnje u vučjoj koži. Željezničar po svojoj duši. Većiti putnik jednoga mesta. Voleo je vozove. Njihova snaga i moć su ga opijale. Provodio bi dane uz prugu ispraćajući i dočekujući vozove raznih smerova, čije je čvorište bio sever Panonske nizije. Strašan samo po svojoj krupnoj nezgrapnoj spoljašnosti. Puter po vrelom suncu u unutrašnjosti punačkog tela. Okruglog lica i krupnih krofnastih šaka. Pored poroka male čašice imao je porok izjedanja domaće hrane. Za vreme zimskih dana bio je strah za svinjokolje. U trenucima domaćinove nepažnje, u fazi pomračene svesti za finom tankom kožurom prljenoj na slami, mogao je svu da je ostruže  pojede , doduše dobro začinjenu solju. Samo bi mu se oči pokajnički iskolačile, a stomak iskočio zatežući košulju davno izgubljenih sivih pruga.
Vujko, nalickan, visok, gospodstvenog držanja preko seoske davno izgubljene duše. Stroge, dominantne žene koja je imala maniju da ga kontoliše, naročito ako je svojim nepogrešivim instinktom nanjušila druženje oko Kolebe. Pravi Kicoš. Uvek čist i uredan, uvijen nevidljivim okovima koje je vrlo lako odbacivao i pretvarao se u nekog svog Mister Hajda, ne čineči loše drugima već samom sebi.
Veljko, gospodin po svojoj spoljašnjosti i unutrašnjosti. Najmanje je ličio na onu trojicu, ali su ga svojim neobičnim sudbinama toliko privlačili, kao najjači prirodni magnet, da im se nikako nije mogao odupreti. Kao  najozbiljniji među njima, knjigovođa kome su menice i papiri ubijali volju za životom, pa mu je ovakvo druženje legalo kao melem na nezaraslu ranu.  Ponekad mu se činilo da je on  tanka linija koja ih povezuje sa realnošću i sudbinom smrtnika. Nekada je zadnji prikaz svesti, pre samoga potonuća u mrak opijenosti pod nepogrešivom težinonom alkohola, bio on.  Kada bi ostala trojica popadala pod težinom sveže ispečene brlje, on bi ih zaštitnički pokrivao, čime god je našao u Kolebi: sarim ćebadima izbušenim od strane mnogobrojnih moljaca, sakoima nagriženih vremenom, davno izbačenim krparama... Kako god, on je bio poslednji glas razuma. Ravnoteža između jave i snoviđenja. Obično bi proverio da li je sve u redu pre nego što se uputi svojoj kući. Nije podnosio alkohol. Nije pio, ali je voleo njih koji su to mogli. Nikada nije spavao u Kolebi.
Rakija i to kakva. Voće se za bezbojnu tečnost sakupljalo od ranog proleća do trenutka kada bi bure bilo napunjeno. Sadržaj bureta je varirao i kretao se od pobuđalog pekmeza do pokvarenih šljiva iz zamrzivača ili do prokislog kompota od preklane. Ništa se nije bacalo. Dobro su došle ljuske oljuštenih jabuka ili okasnelih pomorandži.
Pod krovom Kolebe, sve je dobijalo smisao, čak i ono što nikakve veze sa smislom nije imalo. Ono što im je svakako bilo zajedničko jeste to što ništa nisu bacali. Sve je imalo vrednost.  Marljivo su kao najvredniji mravi u svoju zajednicu dovlačili izbačene stvari iz svojih kuća. Sve je na  poletnim krilima  dospevalo u Kolebu. Krpe i krpice, razbijene čaše i probušeni lonci, kaučevi bez madraca i madraci bez krveta, kamenje i kamenčići, probušene lopte i polomljena držalja, lopate bez drške i odbačene varjače. Polupani crepovi i okrnjene cigle. Sve savesno dovezeno na biciklima i uredno bačeno u okoliš Kolebe. Od igle do lokomotive, sve se moglo naći u tražionici.
- Simo jesil doneo burek?
- Doneo sam, pravi je!  Mastan! Sas sirom!
- Vujko jesil ti kupio pivo?
- Kako da nisam!
- Milane jel tu balon rakije?
- Tu je, još samo da Veljko stigne, da donese kobasice i sve je tu. Kuvaćemo i paprikaš. sa papcima!
 Onda se nizao red rakije, red paprike,red rakije, red zaprške , red rakije, malo piva, pa paprikaš, opet rakija...
Koleba im je uzvraćala zahvalnošću. Uvek je bila tu, otvorenih vrata,Spremno ih je primala pod svoje okrilje darujući ih neviđenim počastima. Volela je njihovu pesmu i popijenu rakiju. Volela je pse koji su se skupljali oko neopranog kazančeta u kome se kuvao paprikaš.
Kolebu su napuštali polako, jedan po jedan, poslednji Sima se nikada nije pomirio s nestajanjem svojih pobratima... Onda je došao red i na njega. Koleba je opustela. Samo je vetar ispredao svoje priče. Radoznalost ga je terala da zaviri ispod svake gomile. Čistio je. Nadaleko je širio svoje priče.
Bogatstvo kolebe je privuko posetioce. Odneli su ono što je imalo neku upotrebnu vrednost. Trošna građa je popustila. Ako je nekada konkurisala Krivom tornju, sada je odnela potpunu pobedu. Sravnila se sa zemljom. Otišla je tiho jedne noći kroz suze  tražeči svoje ratnike.
...
 Došlo je neko drugo proleće. Mesec je nemo posmatrao ravnicu. Dan je lagano ustupao mesto prvom sumraku ostavljajući mu prostor za rast.  On se  ponosno penjao  na večernje nebo. Lagano,  da ostavi prostora za  četiri druga koji se  na njegovoj površini raspravljaju i raspredaju priče o najkvalitetnijoj rakiji, masnom bureku ili krupnom pasulju, koji se kratko kuva. Ostavio im je vreme da vide prolećno spremanje.
 Vatra je svojim plamenom grabila suve grančice izlomljenog drveta stare šlive gutajući kvrge njenih  godina. U plamenu su nestajali ostaci kreveta i drvenih gredica. Dim se uvijao u tanku izmaglicu u kojoj je dobar posmatrač mogao videti četiri nerazdvojna lika.
Negde u daljini se lagano skupljao gnev četiri panonska ratika. Tutnjava je počela svoje gospodarenje, a njih četvorica su se zadovoljno smejala gledajući  žurbu i strah u očima smrtnika.


понедељак, 24. јул 2017.

Na trenutak

Visoki zid je delio dva dvorišta.
Jedno malo, drugo veliko  sa ogromnom baštom koja je privlačila poglede svojim bogatstvom.
 Krupni crveni paradajz,  se šepurio sa mesnate zelene sabljike, tikvice su se svojom belinom smešile Suncu, a poneki zaspali krompir je poslednje cvetove slao u nebo.
Sva bašta je odavala sklad. Boje, mirisi, cvetovi i plodovi u svom savršenstvu i na velikom ručno rađenom drvenom poslužavniku, podareni od strane samog Gospoda smrtnicima.
Savršenstvo je od mnogih pogleda štitio zid.
Tih.
Uvek na svom mestu.
Pouzdan.
Davno je podignut, još u vreme puštenih pasa i njihovih noćnih razgovora, u vreme slobodnog čeprkanja kokošaka braonkastog perja i šepurenja petlova sjajnih šarenih repova.
Čine ga slab cigleni fundament, blato i zemljane  cigle. Malo se nakrivio, ali odoleva. Video je i doživeo mnogo.
- Volim kada me meke mačje šape golicaju lakim dodirom. Ožive me i podstaknu da pažljivije oslušnem i duboko udahnem. Volim onu crnku koja se ne razlikuje od najcrnje tamne noći bez mesečevog  sjaja.
Dodje tako noć. Ona stane. Nekoliko puta me zagolica mekotom svojih šapa. Podmladi me sjajem crne dlake. Ne ostavlja tragove na istrošenoj suncem nagriženi gornji sloj crepa. Čini tapkanje u nadi da će me omekšati. Onda izvije  svoj vitki vrat u pravcu nebeskih noćnih visina, dotakne vrhom nosa i Mesec i hladni zvezdin sjaj, pa počne mačju daleku praiskonsku pesmu dozivanja.
Ćutim i gutam suzu. Zemljana duša i malterisano srce se spajaju.
Odolevam godinama.
Odolevam probuđenim ljudskim dušama.
Odolevam Suncu i vetrovima.
Živim.
Čuh pre neki dan govor duše.
- Ne podnosim ovu vrućinu!
- Ne podnosiš? Aha, ne smeta tebi vrućina!
- Dani vreli, noći vrele...ne spavam, sklopim oči,  a beli kolutovi koncentrične vrućine lete oko mene. Hiljadu ruku me dodiruje nedodirom, otimam se i bunim. Glasam se bez glasa. Sklanjam se u tamne lagume iz kojih nema izlaza.
- Gledam te svojom zemljanom dušom.
- Nemaš ti dušu. Ti nisi živ. Ti si tek zid od nabijene zemlje sa po kojom uzidanom terakot ciglom i ostatkom nekog nekada finog crepa.
- Varaš se. Moja duša je duša svih zidova. U meni je deo  zida nad zidovima. Ja spajam i razdvajam. Činim da ljudi skrivaju u odaju svoje tajne.  Ovo što vidiš je samo telo.
- Da si sa dušom razumeo bi me.
- Ne znaš da ćutanjem razumem.  Video sam te onoga dana kada si kao mlada devojka došla u ovu kuću. Čula se muzika. Nisi bila srećna,
- Da, nisam...
- Video sam te onoga dana kada si mali zavežljaj donela u kuću. Čula se muzika. Nisi bila srećna.
- Nisam bila srećna.
Vidim te i danas. Čuje se muzika. Nisi srećna.
- Nisam. To je moja kob.  Rođena sam za tugu. Radujem se ja, ali moja radosst nekako nije radost.
Nemam reči u radosti. Nemam svetlosti. Moja je tišina. Moj je zatvoreni krug samoće. Nikada prihvaćena i uzdignuta, nikada smela i osmehnuta, nikada glasna.
To sam ja.
- Mogla bi drugačije. Nije tvoj krst najteži...
- Nije i jeste, jer je moj...
Zašto s tobom pričam, ti nemaš dušu, ti si samo zid...
Podigla je motiku Pognula je glavu i mrtvim uglom oka pogledala unazad. . S nje je skliznuo poslednji ogumak vlažne zemlje.
Čvrsto ju je stegnula. Motika je načinila let nošen lastinim krilom. Začuo se svrkut i jecaj.  Stisnutih usana i zadržavanim dahom,  udaljavala se. Nije mogla da se odupre misli  da je neko posmatra.
Laganim teškim hodom se udaljavala od zida. Mučnim beživotnim korakom se uputila na drugi kraj bašte.
Na sebi je imala šarene letnje pantalone. Majica se nije videla od starog crnog džempera sa oparanim ranflama na rukavima koji su pobedonosno kliktali ritmom  njenih koraka.
 Na mogama je imala gumene opanke. Stare,  sa rupom koja je propuštala prašinu i meko blato do njenih stopala.
Na oštru prosedu kosu,  je zakačila ćerkinu šnalu da joj ne smeta dok u trežnjenju motike  zvučno udara pokoji zalutali kamenčić.
Pognutog vrata i blago spuštene glave,  je mrtvim delom oka,  pogledala unazad.
Pogled  je leteo, prema njemu.
Stajao je ponosan i zemljan. Od zemlje načinjen i s obećanjem da će zemlji biti vraćen.
- Imaš sve, samo ne dušu -  rekla je više sebi nego njemu.
Ugasle oči su odavale tugu.  Duboke bore su odavale godine kojih nije bilo.
Vazduh se u letnjoj sparini uskomešao. Pokušao je da je zagrli bez ruku. Lagano se poigrao odećom i kosom. Lako je podigao otkinuti zeleni list i usahli cvet bundeve.  Dodirnuo je cvetove male bašte, podigao je mirise i prosuo ih ispred njenih nogu. Uradio  je sve zbog jednog neprocenljivog osmeha.
Na trnutak je prestalo da gori nebo.
Na trenutak je prestala da gori zemlja.
Na trenutak se izbrisala sva patnja ljudi pod kapom nebeskom.
Na trenutak.

-Slika na svili- Budjenje

четвртак, 20. јул 2017.

Radosti su mnoge : Božuri cvetaju, majko moja Veselinka Stojković

 Životni vetrovi nikada ne staju. Znaju da se primire i skriju svoj tok. Varaju nas. Uljuljaju nas na trenutak u saznanju da smo svemoćni, snažni i nedodirljivi. Daju nam snagu uma i paučinu razuma. Zalude nas. Izgubimo stazu i utabane puteve. Onda se opet osnaže, pronađu skrivene staze pokrenu nas ...
 

- Pošta! Pošta!
- Da, odmah...  Na spratu sam. Jurim niz stepenište. Nešto šijem, tek onako radi zabave i da popunim duge tople letnje dane. Toplota se zavukla i u najskrivenije kutke gde nikada nije bila. Caruje. Sitan štep pomaže da se ne misli na spoljašnju temeraturu, dovoljna je ona unutrašnja.
Brza sam. Ne želim da poštar čeka.
Crven u licu, na malom motoru s korpom ispred kormana. Nekada su vozili biciklove...
- Pošiljka za Vas! Jeste li Vi...
- Da ja sam.
 Duša počinje lagani pev, a srce brže kuca. Žuti paket. Uredno i čitko odtampano ime i prezime...
Znam šta je i od koga je.
Ipak okrećem paket. Na poleđini stoji : Veselinka Stojković... Moja Vesela. Ime moje. (Lako prisvajam).
Zahvaljujem poštaru. Reči i ne dopiru do njega, brujanje motora ga odnosi dalje. Ulazim u hladovinu kuće. Pod prstima osećam puckave mehuriće vazduha spakovane u specijalni najlon.  Unutrašnjost čvrsta. Osećam korice. Radost me preliva.




- Vesela, dve!
Čitam posvetu jedne, u drugoj je papirić.
Duboko sam dirnuta.
Stihovi, prepevi, komentari. Imena poznata, priznata i nepoznata. Život i dogadjaji darovani čitaocu.
Božuri cvetaju,  majko moja , ponavljam po ko zna koji put.
Obraćam se svojoj majci, jedinoj, onoj koja mi je nesebično podarila život i koja sada neke druge snove sniva u nekim dalekim tajnovitim predelima.
Obraćam se Veselinkinoj majci, obraćam se svim majkama, sve su svetu darivale božure.
Obraćam se i Njoj ,Prvoj, Jedinoj, Bezgrešnoj.
Gledam ikonicu. Majka i najlepši božur darovan čovečanstvu.
Grešni smo. Nedostojne tolike ljubavi. Odbacijemo i zaboravljamo prave životne vrednosti. Srećaza čoveka da postoji  Veselinka.  Osetila je. Zna. Pronašla je način da nam predstavi cvetanje  mnogih božura kroz svoju knjigu.
Margarete na nekoliko jezika, prepevane... Lepota! 


Otvaram računar, ispisujem mejl adresu, šaljem:

Поздрав Веселинка, велики, топао, обојен осећањима која одаје Твоја књига. Радост је велика узети је у руке, листати, читати. Од како је поштар испоручио не испуштам је.
Живот у једном. Симболика од наслова па надаље. Много имена, на моју радост и моје.
Посвећено Њој.
Много посла, труда, уложеног напора да овако сједињена угледа светлост. Много божура у низу, много мириса и лепоте. Много речи претворених у стихове.
Ишчитаваћу полако.
Хвала и за примерак за библиотеку. (Тренутно читам Рај - Лисе Марклунд, крими роман, иначе их волим. Агату обожавам( ето нешто ново о мени)). Однећу када буде следећа посета.
Хвала за посвету.
Хвала за иконицу.
Хвала за много лепих речи и подршке.
С поштовањем , љубављу и надом у лични сусрет, до тада навек имала овако добрих издања, радости и здравља.

Moja zahvalnost Veselinki:


Ko si Ti?
Ti, što unosiš nemir svojom stihovima?
Ko si Ti?
Što običnu reč u lepotu pretvaraš?
Ko si Ti?
Što suzu umeš pustiti?
Ko si Ti?
Što svetlost oko sebe širiš?
Ko si Ti?
Što dišeš?
Što uzdišeš?
Ko si Ti?
Što lepotu duše imaš?
Ko si Ti?
Što znaš  lepotu prepoznati?
Ko si Ti?

Za Tebe draga prijateljice!
Za Tvolju ljubav prema životu.
Za Tvoje Sunce!
Za Tvoje divno unutrašnje
Duboko skriveno
Ranjivo i neponovljivo
Biće!

 Ne odolevam, moram navesti par autorkinih rečenica iz obraćanja čitaocima:

,,Живот не мирује. Дакле биће још књига...
Само, када птице касно полете, лет им је кратак. Једно што је ЛЕТ, какав, такав.  Што и тај лет има небо над собом."

Hvala Veselinka.

уторак, 18. јул 2017.

Java, san ili nešto sasvim treće

Tuširao se. Topla voda je opuštala mišiće. Mozak se bistrio. Teret minulog dana se ispirao.
Nestajao je.
Doprineo je da se čula oporave i zaborave na celodnevni stres. Prijatelji, neprijatelji,  bol, briga, nemar, sve je nestajalo pod laganim pritiskom toplih vodenih kapljica...Pa još taj film...
Mlečni miris sapuna sa dodatkom meda ga je potpuno obuzeo. Mirisao je kokos iz šampona, palme su bogato darivale svojim plodovima. Pevao je laganu letnju pesmu ,,Kad palme njišu grane,, iskopao ju je iz najskrivenijih sećanja. Video je parove kako na letnjem podijumu malog restorana plešu zagrljeni.  Note su plenile letnjim nadahnućem.  Lagano milovanje mlaza tople vode je donelo opuštanje i  pripremu za san. Duša mu je šaptala osvežena mirisima i bogatstvom opuštajuće toplote.  Iskrena radost mu je prostrujala celim bićem.
Bio je srećan.
Čista posteljina je učinila svoje.

 Tuširao se. Mala kabina sa još manjim kupatilom je donela da se oseća pomalo skučeno, ali to mu nije zadavalo ni najmanje briga. Imao je sreće što je uopšte dobio kartu. Ovo putovanje u novi daleki svet , doneće dugo očekivanu promenu. Nastaće neko novo vreme, upoznaće neke nove ljude, počeće život iz početka.
- Kažu da je tamo obećana zemlja. Novo vreme. Dobro je da sam uspeo...
Voda je šuštala, milovala, darivala... pa je zagrmelo...
- Šta je to? Kakav je to zvuk?.. Čuje li se to mreškanje mora ili je to samo neki daleki san?
Ipak je more.
Okean, led...
Ćuti...
Slušaj...
Ne govori mi ništa što ne želim da čujem...
Spasavaj konje. Konji moji divni...
Gde su? ...Gde su?...
Misli...misli...gde sam ostavio ključeve...ovo su od auta, gde su...ledena voda nadolazi...ledena...spasavaj konje... dedini... Belac i Sivac...ledena voda...

Metalnom štanglom otkinutom od kabinskih vrata je udarao po katancu. Najzad je popustio. Konji su ga osetili pre nego što su ga ugledali, pa sa njima je od detinjstva... Rzali su. Molili za pomoć...Zapomagali, govorili su jezikom koji samo on razume.  Uhvatio je ulare. Poveo ih je kroz ledenu vodu. Na svetlost . U slobodu...Popeo se na Belca...
Zalivao je.  Sivka je izgbio.  Pao je sa Belca. Izgubio je i Belca...Uspravio se. Stajao je u prozirnoj vodi po kojoj su plivali komadi leda... Belac i
Sivac su nekim čudom pronašli spas  na drvenom splavu...
Potražio je spas od leda i hladnoće.

Skočio je  iz kreveta.
- Gde?..Kako?..Ženo!  Ženo!
- Šta ti je, spavaj...tiho je i mirno, letnja noć...
- Kako tiha, letnja?.. Celu noć sam spasavao konje sa Titanika, još uvek su mi ledene noge.
Prsti su mi promrzli...


петак, 14. јул 2017.

Putopis: Rusanda

Tako blizu , a tako daleko. Putevi nekako uvek prolaze pored nje. Nikada dovoljno veremena, volje, želje...
Lako je zatvoriti oči i pustiti da vreme čini svoje. Ničim ne uticati na stvari i događaje. Otežane kapke stisnuti i na nevidljivim nitima skrivenih težnji i neostvarenih ambicija uletati u tuđe poslove i nebrige.
Tuga me je snagom svoje neobuzdane moći pritisla.  Nemar ljudski u dopuštanju gubljnja velike prirodne  lepote. Ipak uočavam, primam , dajem.
Pomešala su se prošla i sadašnja vremena, dok su ona buduća toliko nedostižna , neuhvatljiva i slobodna da ih niko ne može dosegnuti. Dotičemo ih rečima, obećanjima, upućivanjem na neka nova, bolja vremena sa više vremena, uviđavnosti, novca.
Stojim na ulazu u jednu od najstarijih banja na teritoriji Vojvodine.
Ponosno se uzdiže taba zagonetnog imena:
Banja Rusanda, u Melencima,   selu na severu Vojvodine.
Prelepi parkovi i fontane neprestanog rada sa skromnim malim prelivajućim kaskadama vode. Iako je jul, u nedostatku vlage trava se osušila, kesten je požuteo, pa se pre čini da je rana jesen nego bogato leto.
U daljini se čuje lako brujanje kombajna u svom danonoćnom poslu. Jedini zvuk, pored crvkuta ptica,  koji remeti tišinu.
Možda je postojala Rusanda devojka  bez lepote, pogrbljena i bilnih otežalih nogu, koja se otkrivši malo jezero s neobičnim gustim, masnim blatom, u želji da skrati svoje muke, uputila prema samoj sredini plitkog jezera i dubokog mulja.
Blato ju je podstaklo da se uspravi i opet uroni u njegovu okrepljujuću toplotu. Sva nemoć i nedostatak borbe za opstanak su nestali. Devojka je zablistala lepotom svoje mladosti. Uspravila se i obema rukama prigrlila život. Ostavljajući zaveštanje svima koji dolaze.  Onda  je otišla u traženju novog života, ali je blato ostalo da  leči one koji dolaze .
Tužno je što u Rusandu dolaze samo bolesni. Tužno je što se zdrav čovek ne uputi da svoje umorno telo oporavi u gustom lekovitom blatu.
Da bi namernik stigao u Rusandu potrebno je da skrene s puta i parkira auto ispred ulaza. Svima je dozvoljena šetnja i boravak. Kafa i hladno osveženje.  Moguć je pregled lekara i uput za korišćenje blatnih kupatila.
Hodajući Stazom zdravlja, vijugavom , spretno postavljenom između aleja sa cvećem i travnate ravnice dobrom oku ne promiču obrisi slanog jezera zaostalog iz perioda postojanja Panonskog mora.
Prirodno jezerce iz kog se uzvađeni mulj doprema u posebna kupatila. Masažom se poštižu čuda. Blato postaje čarobno. Topla voda iz samih zemljinih dubina daje snagu pa se do oporavka lakše dolazi. `

Na raznolikom visokom drveću su postavljene kućice za ptice. Otuda naziv ulice: Ulica čavki.
Tu je i zimovalište za sove. Tu su i vrapci i labudovi. Mnogo neotkrivene zagonetne lepote čeka posetioca.

Oj Rusando u Banatu!

Vična svome zanatu
I za tatu
I za Batu
Blato tvoje i za baku,
Mama u sumraku
Lako diže bolnu ruku. 
Zdravlje nudi
Nadu budi! 


Oj Rusando u Banatu!




среда, 12. јул 2017.

Nikada, nikome

Da li zapisati?
Možda,  sakriti duboko u tajne hodnike najmračnijih tamnica ljudskoga uma, da tamo u tmurnom ustajalom vazduhu čami svoje bezvremene dane i da ostane izbrisano iz sećanja,  da ga ništa i niko ne može dosegnuti?

Premišljala se, merila je vagom usađenom nege duboko, na mestu  za koje niko nije znao da postoji.
Nikada nije pisala, nije  imala želje da ostavlja trag na papiru. Nije htela da u njenim rečima neko prepozna male životne iskrice. Možda nije htela da se otkrije i da svoju nagost stavi na poslužavnik tuđeg rasuđivanja.
Toga dana se već od jutra nešto komešalo u vazduhu. Dozivalo je. Opominjalo. Upućivalo je samo na jedan jedini mogući pravac.

Uzela je  zelenu hemijsku olovku dobijenu pre neki dan u marketu.  Pri prvom pritisku na belu hartiju vrh se uvukao, a opruga je izbacila sadržaj unutrašnjosti.
Setila se dobre, stare grafitne olovke.
Pokušala je pisanje olovkom koja je u nedostatku rezača bila zarezana, pre odeljana, oštrim  nožem. Vrh joj je bio tup. Linije koje su trebale da znače slova joj se nimalo nisu dopadale. Tesala je opet, gledajući u svojim rukama ruke svoga dede. Crni grafit unutrašnjosti je postao oštriji. Počela je sa ostavljanjem tragova.
 Pritisla je jače. Vrh  se slomio. To ju je nateralo na jedno:
Ostavila se pisanja. Možda bi to bilo prvo i poslednje koje bi napisala...
- Zato prvo biti neće!
Izašla je u dvorište, uzela metlu, puna nagomilanog nezadovoljstva i zadržavanog besa, počela je čišćenje  ulične   nečistoće opalog lišća i svojih misli.
Godine su je pritisle.
Kosa joj je oduvek bila crna. Sada takođe, samo što se razdeljak izdajnički beleo. Na sebi je imala suknju i bluzu šarenog viskoznog  materijala, dobijenu od pokojne sestre. Ironično i inatno je otkrivala njeno izmršavelo i ostarelo telo. Na nogama papuče, one kupljene u kineskoj radnji sa mekim đonom. Pa čarape. Šarene. Opet nasleđene.
Uprkos tome lice joj je zadržalo tragove nekadašnje lepote. Crnka sa blistavim očima koje su oduvek od života tražile previše. Crni uvojci su joj u vijugavim rečnim talasima padali na ramena. Laganim,  skoro nepostoećim dodirom bi se pretvarali u geometrijski pravu i sjajnu liniju, da bi se ispuštanjem opet pretvorili u loknu.
Kako god, uvek je bilo malo, uvek je život nepravendno baš njoj pružao premalo.
Metla je počinjala svoj rutinski posao, uz malu jedva primetnu uznemirujuću napomenu.  Govorila joj je svkim zamahom. Zamah sirkove metle i lagano pomeranje usana.  Tek je poneka reč bila razumljiva. Onda je počela monolog, poluglasno, za sebe, preispitujući se i premeravajući.

- Kako sam dospela ovde?
Gde počinje trenutak beskraja i tonjenja u beskraj? Gde je siva linija noći koja deli sumrak od mraka? Kako da odelim blistavi sjaj mesečine od blistavog sjaja ukradene mladosti? Gde se nalaze potrošeni dani i neizgovorene reči? Ko nevidljivim kašičicama daje male doze otrova i muti moje misli?
Demencija! Govore...
Eh, godine... glava, pršljenovi, okoštavanje... Na jesen ću na more. Šta me briga, neka neko drugi o svemu vodi računa. Ne mogu više. Idem sa svojom jedinom drugaricom...
Nekada blistavo, nekada mutne  površine izbrazdane najstrašnijim teretima potrošenih dana.
Gde su nestali dani ? Gde sam utrošila svoje godine?

Prašina nošena metlom, a stvorena dugotrajnom  sušom je živela svoj kratkotrajan život. Pretvarala se u beličaste oblake sasvim neobičnih oblika i sastava. Oni su svojim rasplinjavanjem dosezali neviđene visine. Uletali su u njena pluća i grlo, naterivali su lagani kašalj i kijanje.  Svojom čarolijom su podizali zavese sećanja.
...
S prvim svetlom poslednjeg dana svoje majke stajala je uz kovčeg. Bez suza. Bez osećanja. Prazna i izbrisanih sećanja.
...
S poslednjim svetlom daleke ugašene zvezde stajala je uz kovčeg svoje sestre i brata. Bez suza, bez emocija. Zatvorila ih je u najdalji kutak svoga uma, skrivajući uspomene od svih i od sebe.
...
Kada je poslednji sunčani jesenji dan ispratio muža na počinak, stajala je bez suza. Nikakav osećaj tuge i bola nije osećala uprkos dugim nizom godina. Duša joj se okamenila. Poprimila je osobine robota. Videla je, čula, gledala, ali nije mogla da oseća.
...
Oblaci prašine su rastopljeni dospeli u najudaljenije kutke sive materije.  Doneli su vrlo živu sliku.
Devojčica je. Majka je na podu. Krvari. Pozvali su hitnu pomoć. Majka je bez svesti. Ne odaziva se.
Ona rida. Doziva je zvukom svih zvukova. Bol je preveliki. Vrisak para samo nebo. Suze su nezadržive. Bol je nepodnošljiva.
Otac sa strane u bunilu pijanstva. U ruci joj nedovoljna snaga deteta. Udara ga bez milosti  slabašnih ruku. Oseća fizički bol.  Nepodnošljivo se duševni bol pretvara u jauk.  Neutešno i poslednji put plače.
On ječi. Majku odvoze u bolnicu.
Tek ju je kasni noćni sat uspavao.
...
Prašina se polako slegala. Zauzimala je asfalt ispred kuće. Senke minulih dana su se razilazile. Sadašnjost je bolno pekla.
- Ko razume razumeće, ko ne, nikada neće. Tada sam se zarekla da nikada neću plakati. Zarekla sam se da neću pokazati ljubav.
Nikada, nikome.
Nikada neću pisati ni zapisati!
Poslednji pršinski drhtaj je dosegnuo do njene duše. Samo je duboko uzdahnula.


Voleti bez voljenja
Ljubiti bez ljubljenja
Osećati bez osećaja.

Krišom davati
Javno skrivati
Svakodnevno terati.

Dušu u bezdan baciti.
Dušu
Meku
Nežnu
Bezgrešnu.

Ko sam ja da sudim?


Za nju cveće.

петак, 7. јул 2017.

Tri kafe

Ne volim ova razvučena letnja popodneva.  Sporo i nepregledno teku kao osiromašena ravničarska reka, iscrpljena dugotrajnim sušama.  Uništavaju začetak svakoga posla, a opet podstiču najveću prednost ljudskog roda nad svim stvorenjima zemaljskim.
Misao.
Ona se kao zločinac pritajila, pa očekuje miran, topao letnji  dan, da se raspline i da se u svojoj moći iskaže.
Moćna i jaka.
Slaba i uznemirujuća.
Uprkos toploti privlači me crna tečnost. Kuvam kafu. Biram oblik šolje.
Da, biram onu sa malim zelenim trolisnim sličicama deteline. Nije važno što nisu četiri.
Tri osvežavaju.
Zelenilo ispunjava dušu. Ona se   preko neodoljivog mirisa kafe otkida od tela i dospeva na mesta gde se nekada nalazila i na koja će se uvek vraćati.

Duša je sedela u kutku male sobe. Okrugao drveni stočić na njenoj sredini. Tri devojke za stolom. Male šoljice dopola napunjene opojnom tečnošću. Miriše vazduh u sobi. Miriše kuhnjica. Mirišu duše devojaka u letnjem  popodnevnom druženju. Još jutros su u prvi rani čas, zakazale sedeljku. Povezane su mnogim danima svoga detinjstva. Povezane su danima svoje mladosti. Toliko se poznaju da svaka o svakoj zna najmanju sitnicu i potajnu želju.
Ispred njih su šoljice magične tečnosti. Ne piju je radi pauze od kućnih poslova ili od dokonosti. To ispijanje je posebne namene.
- Nemoj žuriti. Moraš polako, srk po srk...
- Jaaao,  vidi je!
- Gledaj kako pije. Stani! Nemoj popiti sve. Nemoj da ti ostane samo talog.  Neće se ništa videti... Ostavi malo, taman za jedan srk... onda ovako...

Polako je kružnim pokretima okretala šoljicu. Sadržaj sa dna se mešao sa malo zaostale tečnosti. Okretanje se nastavljalo dok se talog i vlaga nisu spojili u žitku masu.
- Taaako...sad ne smeš gledati. Sad uzmi šoljicu. Ne, nju več držiš. Sad uzmi tacnicu... tako, stavi je na šoljicu , šoljicu okreni...pa na sto. Prekrsti tri puta. Ne diraj!
Razgovor je tekao uz smeh, priču i vrcavo iščekivanje. Ponekad bi se razgovor toliko utišao da duša u blagoj senci nije razlikovala reči. Tih razgovor bi bio praćen značajnim pogledima i tajnim osmesima. Duši nije smetalo. Jednako ih je volela. Gledala je delove sopstvenosti.
Ruke.
Oči.
Kosu.
Duša se gubila i opet vraćala.
- Gle,  tvoja se zalepila za tacnu. To znači da te neko želi...
- He, he...
- Neko... kao da mi ne znamo ko...
- Daj ovamo šolju! Danas je na mene red, a i ja najbolje pogađam! Šta to imaš! Aha, evo, lepo se vidi, jedan visoki...
- He, he...
- Visoki...
- Taj ide na neki put. Čekaj, taj put vijuga...da, vraća se...doneće ti poklon!
- He, he..
- Poklon...
- Šta , pa ne verujete mi...
- Daj ja, ću! Evo, ovde se lepo vidi srce... pogledajte... pogledajte... srce, znači tajni obožavalac...
- He, he
- Tajni...
Duša je počela da se rasplinjuje. Nije želela da svojim prisustvom naruši lepotu devojačkih dana. Ostavila ih je da se uživaju u svojoj mladosti.
Vratila se svom telu.

Lagani gutljaji sada već hladne kafe,  vraćaju dušu u stvarnost samo na kratko, da bi se opet uputila na putovanje.

Tri devojke su sedele za okruglim stolom. Iznad njih je šareni suncobran pravio hladovinu. Svežinu je davala velika krošnja starog platana koji je pamtio mnoge trojke i mnoga vremena.
Na glatkoj površini maloga stočića stajale su tri kave u velikim belim šoljama.  Na belim tacnama ispod njih je svoje mesto pronašla mala čokoladica i kesica šećera. Mirisala je kafa. Nadaleko se čuo njen jasan poziv.
Blizina ga je utrnula, ugasila.
Svaka od tri devojke je u ruci držala mobilni telefon. Svaka je pisala po glatkoj površini koju je samo trebalo dodirnuti. Tišinu je remetio  samo pev ptica koje su tražeći odmor sletale u gustu krošnju.

Uzimam mobilni nasleđem stečen. Pored njega je šoljica kafe sada samo sa crnim talogom. Danas je ovo treća popijena.
Pravim fotografiju...

уторак, 4. јул 2017.

Grm Mojsijev

Dugodnevnica je donela svoje.
Dan se produžio, leto se razmahalo. Toplota se uvukla tamo gde nikada nije bila. Mirna staza obložena tankim asfaltom se vijugavo pružala. Mamila je večernje šetače u prostor van grada. U mir i svežinu.
 Veče je bilo sasvim obično. Tako bi i ostalo da u svom laganom hodu ona nije primetila neobičnost.

- Pogledaj! Pogledaj!
- Molim?  Gde?

Vratila se nekoliko koraka unazad. Sunce je već bilo sasvim utonulo iza mladog rastinja neobuzdanog života, izraslog iz panjeva ostavljenih posle zimskih nedozvoljenih sečenja. Utonulo je ostavljajući svetlost za sobom. Tih nekoliko minuta putovanja sunčeve svetlosti je donelo blagi, svetli sumrak. Tajnu i istinu.
Trenutak za sastajanje mnogih probuđenih i u trenu probuđenih
duša.
Dan i noć u istom trenutku.
Onaj poslednji zrak koji je završavao svoj put s ove strane Zemlje se protivio svim pravilima. Težio je da ostane što duže. Želeo je da bude viđen okom retkih.
Oko je bilo spremno.
Rastinje  u mraku. Vrhovi obrasli mnogim listovima su zadržali delić bele svetlosti. Između njih zagasito bledožuta linija uzdignuta svojom tanovitošću.  Ipak,  svetlost je u svom poslednjem dnevnom  putovanju zadržana na krstu podignutom na  Hramu Gospodnjem.
Visoko uzdignut nad ravnicom, osvetljen, s namerom da opominje smrtnike. Kratko, za tren putovanja  poslednje svetlosti sijao je kao grm Mojsijev.

Šta li je želeo da kaže?

Kako preneti?

Možda pomogne Beli Anđeo na svili.