среда, 28. септембар 2016.

Zeleni odsjaj


Tražio je način na koji će obznaniti ono što se duboko skrivalo u njegovoj duši. Svakoga dana je sam sebe ohrabrivao. Svakoga dana je sebi obećavao da će sledećeg vikenda pokrenuti stvar, pa kud puklo da puklo, samo da olakša sebi.
Obećavao je sebi...
- Nećeš više tako... Dosta je bilo... Nisi ti poslednji na svetu... 

Njene zelene oči su mu po vasdan bile ispred njegovih plavih. Ustvari, njene zelene, bile su plave, zeleni odsjaj se video kada je ispod razgranate krošnje stare lipe tražila svetlost. Tada bi postajale zelene. 
Zelene kao šuma u proleće.
Postajale bi zelene kao planinsko jezero u kome se ogledaju stoletni četinari.
Postajale su zelene kao martovska pšenica ili junski kukuruzi.
Najviše mu se dopadao njen osmeh i ono bezazleno obraćanje njemu, koji ju je obožavao kao prvu večernju ili poslednju jutarnju zvezdu. Nije mogao da utvrdi koja je veće ili zanosnije lepote, opisane u delima zanesenih romantičara, pa ih nije razdvajao.
Obećavao je sebi...
- Nećeš više tako...Dosta je bilo...Nisi ti poslednji na svetu...

Obožavao je igru svetlosti u večernjem sjaju njenog osmeha. Obožavao je i bio je spreman da rukama dohvati nedohvatno, da glasom dozove udaljeno, da okom pomiluje gladne, bose, one na izmaku snage. Bio je spreman da na nevidljivim krilima odleti u najudaljenije krajeve, pa da kao treći carev sin donese živu vodu koja će oživeti sve njene drage i koja će čudom izlečiti rane svim ranjenim na svetskim bojištima.
Obećavao je sebi...
- Nećeš više tako...Dosta je bilo...Nisi ti poslenji na svetu...

Sedmica je imala samo vikend, kada je dolazio u svoj rodni grad. Od ponedeljka do petka bilo je mučno. Preznojavao se noćima. Sanjao je njen pogled. Prebirao je reči obojene njenim glasom. Životario je iza zatvorenih vrata, od kojih je samo on imao ključ.
Čitao je.
Svako slovo je sadržalo deo nje. U nekome je video njene ruke, u nekome one fine pokrete dugih prstiju, a neka su u nizu pokazivala njen korak. Trebalo mu je vreme da se prilagodi tom nizu slika i da se vrati u stavrnost.
Obećavao je sebi...
- Nećeš više tako...Dosta je bilo...nisi ti poslednji na svetu...

Bio je spreman na sve.
Bio je!!!
Bio je spreman na sve, osim da joj to kaže.

Za stidljive , male margaretice na svili!



субота, 24. септембар 2016.

A dunje su mirisale na ormanu

Nije mogao da pobedi misao koja ga je proganjala. Stalno mu se nametala, stalno je izvodila krugove u njegovoj glavi. Pretvarala se u dan i noć.  Rasla je. Prerasla je njega, prerasla je poimanje stvarnosti i činila je sve da se ne izgubi u svetlosti.
Ljubomora.
Želeo je maglovitu noć. Želeo je zaborav. Želeo je miran san. Postepeno je sam sebi stvorio sliku. Nestvarnu.
Iluziju.
Na slici je bio on. Savršen. Slika je bila slobodna, oslobođena krivice za počinjeno i često ponavljano  zlo.

A dunje su mirisale na ormanu...
...
- Nisam kriv. nisam ja... Nisam!  U svojoj nemoći je tonuo u bezizlaz. Nazad nije mogao.
- Možda sam ... Otimala se! Da li sam je  ja  gurnuo ili je sama poletela? Pala? Na mestu  ću završiti  svoj životako sam kriv. Sama je kriva. Neće pa neće, što god kažem neće!
- Nisam kriv, nisam!
...
Bio je sitan, nekako zasukanog hoda. Nikada pravog. Posmatraču se činilo da ponekad neki zubac preskoči, pa se blago zanese i vrati nazad. Živeo je više u mašti nego u stvarnosti. Uvek je imao. Ne svojom zaslugom.
Bio je jedini. Svi su mu davali.  Naučio je da strepe od njega.
...
- Dobar dan, kako ste? Šetate? Lepo, lepo!
- Kako je ženica?
- Dobro, dobro, eto moram malo da pomognem, idem do pijace...
- Ti si dobar, dobar!

Samo se smeškao, ali trag... Trag je mirisao na neiskrenost.
Žena je ostala kod kuće. Na oči je stavila tamne naočare. Često je to činila. Često je na posao odlazila  sa tamnim naočarima.
Sela je na drvenu kuhinjsku stolicu. Spustila je telo začinjeno  težinom neba. Duša joj se mešala sa prahom svih žena pre nje.
Ćutala je.
Prah se uzdigao, oživeo je i s najvećom snagom ženskih gorostasa je uzburkao njene misli:
- Dokle ću tako? Ne mogu više, ne mogu...

...
A dunje su mirisale na ormanu...

Za nju i prah. Jesenje ruže na svili.

понедељак, 19. септембар 2016.

Drhtaj u tami

Gde si
tišino?
Gde si reči
i pesmo?
Gde je grhtaj u tami?
Kuda je nestao?
Gde sve nestaje?
...
- Daj mi!
- Ne dam ti!
- Daj mi!
- Ne dam ti!
- Onda ću da kažem, mami! I babi!
- Ne dam ti! Ti si još mali!
- Daj mi!
- Ne dam ti! Ostavi to! Ostavi to! To nije za tebe!~ To nije tvoje! Ostavi to!
- Neću , e, baš neću! To je i moga dede, nije samo tvog!

Kroz kuću se razlegao prasak. Nebo se smračilo i velikom brzinom se uvuklo u dušu starijeg dečaka. Nastala je noć. Nije video ništa osim crvenih izopačenih linija i nepravilnih đavolskih krugova Danteovog pakla.
Hteo je smo da u radosti isproba staru dedinu pušku , koja je ponosno i bezazleno stajala na zidu dnevne sobe.
Mrak u oku.
Opet prasak.
Mrak koji je carstvo sna.

Slika na svili ,Ljiljani".

субота, 17. септембар 2016.

Bila je čovek

Ispod visoke kapije virilo je sivo uho psa. Stanovnici ulice su znali da je malen. Ostali su u njegovom lavežu videli veličinu koja je bila odraz straha ili bujne mašte. Uho nije bilo slučajno napolju. Uho je bilo deo njega i imalo je slobodu. Bilo je izloženo nepoznatom. Njemu je tih nekoliko centimetara slobode značilo sve.
Bio je na sigurnom s ove strane. Bio je mažen i pažen. Imao je najlepše pseće poslastice koje je mogao da poželi. Imao je obilje sveže vode. Imao je veterinara u svako doba dana i noći. Bilo je potrebno samo da izabere odgovarajući pseći kev i sve je letelo oko njega.
Uho ispod kapije je značilo nepoznate mirise.
Uho ispod kapije je značilo vetar i krila.
Bilo je dovoljno da oseti asfalt ispred ulaznih dvorišnih vrata  i njegov pseći mozak je odlazio daleko. Trčao je po nepreglednim livadama ispunjenim mirisom lekovitog bilja. Provlačio se kroz rascvetale vitke stabljike suncokreta. Uletao je u bokore hajdučke trave i more čičaka. Kroz razbarušenu dlaku vetar je unosio svoje svirke. Oči su upijale plavetnilo neba i raspukle cvetove maslačaka.
Duša mu se otvarala.
Napuštala je telo.
Lebdela je iznad njega.
Imala je drugo obličje.

Bila je čovek.

Na fotografiji je Aron, pas koji  sve zna, osim da govori.

среда, 14. септембар 2016.

Bajka neuhvaćenog osmeha

Bila jednom jedna žena.
Živela je u bajci.
U bajci su se komešali uzdisaji i neuhvaćeni osmesi.

Bajka je bio njen voćnjak. Kada bi je neko upitao kada ga je najviše volela,  ne bi znala da kaže.
S proleća bi mirisao i zujao.
Leti je disao punim plućima i uživao je u lahoru koji se igrao njegovim granama.
Jesen je  u njega donosila prvo radost, a zatim starah.
Zimi je voćnjak spavao.

Možda bi odgovorila da ga onda najviše voli.

Tada se ona ogrne  starom perjanom jaknom, na glavu stavi vuneni šal, dugi prasti su joj pokriveni šarenim rukavicama, malo velikim za njene ruke, ali neobično toplim. Toplotu je čuvala veštačka vuna postavljena u unutrašnjosti.
Volela je tu zimsku tišinu. Spajala se sa uspavanim drvećem, sama je postajala drvo. Duša joj se pretvarala u stoletni san koji je trajao i trajao. San je pleo nevidljive mreže i činio je jedinstvo s javom. Osećala je snove maladog drveća. Nadanje u bolje dane. Nadanje u iskrenost i poštenje. Nadanje u dobro.
Ljuljala ga je i podsticala u takvim snovima. Tražila je iskrenost i dobrotu. Tražila je ideale u belini i mrazu. Tražila je ideale...
Kada bi skinula rukavicu i svoje neobične šake stavila na promrzlu koru, gotovo je mogla čuti otkucaje srca  uspavanih.
Spavali su i oni tu i oni tamo.
Ponekad su ispredali duge priče, pa bi je tek duboka noć i zimski mraz trgli iz stopljenosti  i opomenuli da ipak ne pripada tu.
Tako je jednom potekla priča:
Bila jednom jedna žena.
Bila je mlada.
Zelena kao prvoposađena jednogodišnja stabljika slatkog ploda. Kakvog? To niko nije znao dok stabljika ne olista i ne počne svoj život kroz malene cvetove i kržljave plodove.
Zasadila je ponuđeno drvo jabuke. Negovala ga je kroz vreme i vasionu. Ulagala je u njega svoj trud i svoje znanje.
 Drvo je bilo jogunasto.
Češće je ćutalo nego što je govorilo. Ako je bilo priče, pričala je žena. Nekada je u svojim pričama bila dosadna.
Drvo se opiralo.
Raslo je na svoju ruku i po svome. Više je gledalo u davanje drugih , nego u sebe.
Žena se umorila.
Kada je drugo drveće donosilo plodove ubirala ih je , slagala i čuvala da što duže ostanu sveži.  Ubirala je i sa svoje jabuke.
Jabuka je bila lukava. Umela je najlepše da sakrije, a natrule plodove  da prikaže kao najbolje.
Ženu je savladavao umor. Prepustila je drvo svojoj sudbini, a ona se okrenula voćnjaku. Drvo joj nikada nije oprostilo.
Posle mnogo godina iz njega je i dalje izbijala ljubomora i ljutnja.
Žena je volela duge zimske šetnje kroz uspavani voćnjak.
...
Godine su prošle.
Gorčina je ostala.

субота, 10. септембар 2016.

,,Otpozdrav " na iskrenost

Draga moja!
Namerno ti se obraćam tako, jer znam da te to nervira i da iznad svega mrziš upotrebu te dve reči bez značenja.
Naravno, nisi mi draga.
Nervira me svaka tvoja reč meni upućena. Zamisliću da sam Njegoš pa da ti pošaljem ,,otpozdrav na pismo".
Ne mislim da vodim ratove s tobom. Ja sam svoje bitke davno prepustila drugima, sada samo mogu da koristim tuđe reči dela. Znam da kažeš da to ne činim, ali ja jednostavno ne mogu drugačije. Izgubila sam se u dugim samotnim noćima. Izgubila sam dah boreći se sa samo meni vidljivim vetrenjačama koje davno u sebi nisu nosile život.
Odakle ti pravo da me savetuješ? Odakle ti hrabrost da mi govoriš kako treba ili ne treba?
 Ne znaš ,,draga'' kako je u zimskoj noći leći sama u krevet!  Ne znaš kako sopstveno telo treba mnogo sange da se zagreje.  Znam, rekla bi :
- Nisi morala da budeš sama.
Nisam morala, ali onda bih morala da trpim osobu pored sebe. Nije moja krivica što mi je draža hladna postelja.  Gledala sam svoje roditelje i hladnoću kloja je bila među njima. Nisam to želela. Mislila sam da takav život,   svakako,  jednoga dana neću ni moći,  ni hteti da živim. I nisam!
Spominjala si nju.
Pokušala sam da je imitiram dok je bila živa. Pokušala sam da živim njen život. Da nije morala prerano da ode možda bi i moj život bio drugačiji. Svakako bi bio. U njoj sam videla sve. Videla sam i druga i prijateljicu. Videla sam i sestru i brata. Možda i nešto više od toga, ali  to je samo moje, moje! Samo je ona meni mogla nešto da kaže. Samo je ona mene mogla da savetuje.
Tvoje je da ćutiš.
Znam da sam ti zalupila vrata ispred nosa, kada si mi pored sve svoje muke pomogla. Usluga mi je bila potrebna. Ti mi nisi trebala. Pošto si ti bila iskrena i ja ću biti.  Neću ti se izvinjavati.
Neću!
Nije moje da se izvinjavam, nije na meni da upotrebljavam ljubaznu reč.  Lakše mi je ovako. Činim po svome, sviđalo se to nekome ili ne! Sviđalo se to tebi ili ne!
Nemam ja problem!
Ti imaš problem!
Ne voli svako život! Ne voli svako stih i stare majstore!  Znam da si suzu pustila ispred Rembranta! Koja glupost! Tako nešto se od tebe može očekivati!  Da plače, Budibogsnama!
Ne voli svako mnoštvo knjiga u biblioteci! Ne voli svako Poaroa i Šerloka!
Ne voli svako sitan vez i štep do štepa!
Ne voli...
I da ti kažem, baš volim svoju rupu na starom džemperu!  Neću da ga bacim!  Nosiću ga dok se poslednji končić ne rasprede!
Nosiću ga u inat tebi i takvima kao što si ti!
Potpuno ne,
tvoja prijateljica!



Za nju, mene i ko zna koga, uramljeni  suncokreti,,Raspuklo nebo".

уторак, 6. септембар 2016.

Ko si ti

Ko si Ti?
Ti, što unosiš nemir svojom stihovima?
Ko si Ti?
Što običnu reč u lepotu pretvaraš?
Ko si Ti?
Što suzu umeš pustiti?
Ko si Ti?
Što svetlost oko sebe širiš?
Ko si Ti?
Što dišeš?
Što uzdišeš?
Ko si Ti?
Što lepotu duše imaš?
Ko si Ti?
Što znaš  lepotu prepoznati?
Ko si Ti?

Za Tebe draga prijateljice!
Za Tvolju ljubav prema životu.
Za Tvoje Sunce!
Za Tvoje divno unutrašnje
Duboko skriveno
Ranjivo i neponovljivo
Biće!


Za Veselinku!
Magnolije  -  na svili!

понедељак, 5. септембар 2016.

Papagajke

- Šta, mu je ?
-- Joj! JOOOJ! Dokle će ovo? Ispašće mi oči iz glave koliko me boli... Proklet zub. Boli, boooli!
 Ne poznaje nas!
- Ma nije ne bi on, nešto mu fali! Izgleda izgubljeno!
- Mitre! Ej, Mitre!
- Mitar se držao podalje. Izbezumljeno je gledao oko sebe ne govoreći nikome ni reči. Ono izrečeno bilo je upućeno samo samome sebi. Samo je on to mogao da čuje.
- Mitre! Jesi li ti gluv ili se praviš gluv? Danas ti nisu sve koze na broju...
- Pusti me, vidiš da mi nije ni do čega!
- Šta je s tobom?
- Šta?  Boli me zub!
- Pa idi kod zubara, imaš u ambulanti zubara,  idi, to će ona začas!
- Kod te!? Ni lud,  ni pijan! Kod te nikad! Ni kod jednog zubara nikad! N I K A D!
-Ej, pa ti!...Ha, ha, ha...ha ha...
- Ljudi...ha, ha, hi hi...
- Zovi Stevu iz pogona I !!!!
Brze noge brzo su pronašle majstora. Majstor je, obučen u plavo radničko odelo sa masnim crnim flekama od starog ulja ispuštanog iz istrošenih motora viljuškara, jedva dočekao da nekome treba, ne bi li ugledao svetlost dana i izašao iz tamnog kanala za popravku vozila. Prekid posla i mala pauza taman su godili umornim rukama sa dugim prstima, ispog čijih nokata je vidno sjala crna lepljiva smola.
- Stevo, evo ovoga boli zub!
- Koji zub?
- Ovaj tu, dole! Joj!
- Donesite mi papagajke i rakiju!
Za tren, potreban materijal je bio tu! Društvo se povećalo. Mnogo je onih koji bi da gledaju-  mnogo je znatiželjnika koje zanima tuđa muka.
- Promućkaj usta! Ispljuni! Čekaj nemoj pljuvati! Progutaj! Tako , još  jedanom! Tako! Daj flašu!
Majstor Steva je povukao dobar cug iz flaše! Prelio je papagajke rakijom!
- Sedi! Zini! Pokaži još jednom koji zub! Taj. Marko, Mile, držite ga. Vuci mu glavu nadole! Zini! ZINI! Taaako, taaako!  Evo ti gledaj izašao je ceo! Gledaj koren! U jednom komadu!  Nemoj, da posle bude! CEO JE CEO! Cugni! Progutaj! Jošššš! Tri puta Bog pomaže! Tako!
Ako vam trebam zovite me!

Fotografija preuzeta sa www.force alati.rs