Svaki pljusak ju je vraćao unazad. Zadržavao je sadašnjost, vezivao za prošlost i nije davao mira njenoj duši. Činila je sve da izbriše talog vremena. Cepala je odeću, brisala prijatelje sa fejsbuka, izbacivala iz sebe svaku pomisao na stara druženja i likove koji su obeležavali deo njenog života koji je značio sve. Bila je nezadovoljna sobom i svima. U kutiji sa starim fotografijama je pronašla mnogo onih koje nije želela. Smetala su joj nasmejana lica i blistavi sjaj obojenih očiju. Smetala su joj nevina lica i vera u lepšu, radosniju i svetlošću obojenu budućnost, a sve to su govorile fotografije s kojih su se osmesi nizali. Možda sve to ne bi bilo tako. Možda se sve to ne bi zapenušilo i gubilo u propadanju nežnih duginim bojama obojenim mehurima sapunice da je nije savest pekla, upozoravala je da u svemu ima i njene krivice, da je daleko od toga da je savršena. Savest je čudo, opomena, nemir, nezaborav. U njenim prvim sećanjima pojavljivala se reka. Š