среда, 26. фебруар 2020.

Dodela nagrada u Lukavcu BIH

Granice neba golubu ne trebaju
Granice seoskog puta konjima na trebaju
Granice  staza nebeskih labudovima ne trebaju
Granice su potrebne samo ljudima.


Nedelja 23.februara 2020. godine je bila dan za veoma lepo druženje sa prijateljima i pesnicima u Lukavac Gradu - Tuzlanski Kanton u Bosni i Hercegovini. Osunčan dan i bistro plavo nebo su odzvanjali dobrodošlicom.
 Zahvalila bih gospodinu Senahidu Neziroviću na entuzijazmu i organizaciji Prvog međunarodnog konkursa  koji nosi ime profesora i pisca Gavrić Borislava, čije sam knjige dobila kao nagradu,  što me posebno raduje.
 Zahvaljujem na dodeljenoj mi nagradi, rečima prijateljstva i toploj dobrodošlici.










Gospodin Senahid je u sredini
Fotografije: Dragan Đukanović

среда, 19. фебруар 2020.

Časovnik

Na zidu, okačen o duboko zabijeni ekser sa širokom glavom, visi stari časovnik.  Okružen slikama na kojima su prizori nekadašnjeg mirnog života.  Svoj sa svojima.
Okrenut prema ulaznim vratima tako da broji posetioce. Ponosni svedok doba kog više nema. Drveno izrezbareno telo načeto sitnim bubama odoleva. Povremeno se trza i iz sebe izbacuje sitne stugotine njihovih zuba. Požutela glava sa dve kazaljke neumorno meri dane koji se nižu. Tužan, često  razgovara sam sa sobom i duhovima koji u danima punog meseca izlaze iz mračnih podruma susednih kuća. Vidi ih samo on. Glasom dugotrajnosti, takom i tikom  odgovara, postavlja pitanja i daje odgovore.
-Zašto ti se zvono ne oglašava?
-Zašto? Zato što im smeta.
-Kako im smeta? Vredno si kucao zvonkim bongom na pola sata, na sat tačno onoliko koliko treba.
Zvao si nas o ponoći. Volim kada poslednji otkucaj pozvoni dvanaesti put. Tada je vreme da ustanem, da se bešumnim letom prevezem preko usnulih, da obogatim njihove snove, da pohvatam neostvarene želje i da  im u snovima dam zrno utehe.
- Da  - tužno je dubokim uzahom odgovorio časovnik- Ti letiš, a oni se ljute.  Ne vide te. Ne znaju da im ti daješ stvarnost varljivog sna. Zbog mene se probude, čame u mraku, ne mogu da spavaju. Kažu čekaju sledeći otkucaj, da čuju koji je na redu pozni sat.  Još malo i sa kucanjem ću prestati. Ostaviće moje rđom nagrizle federe nenategnutim. Ostaću pust u gluvim danima. Velika se tuga uvukla u moje metalno srce. Osećam da će stati. Zaustaviće me.  Bio sam srećan. Veselo sam poskakivao sa svakim otkucajem, pratio sam razgovore i dečje usklike, merio sam sate, dane, godine, merio sam vekove.  Bio sam mlad i lep. Na svojoj glavi sam nosio orla raširenih krila. Nestao je davno, polomio se i sagoreo u visokoj kaljevoj peći. Kad se setim ... i nje nema odavno...
- Da star si. Samo duhovi mladih su večno mladi.
- Sada imaju časovnike na struju, mobilne telefone, svi pište, zvone raznim melodijama od kojih se  i mesečina plaši. Možeš li mi obećati da ćeš me posećivati i kada polednji tik izgubi svoj trag? Hoćeš li me ispratiti na počinak? Hoćeš li nekada u noćima obasjanim mladom mesečinom misliti na mene?
- Ispratiću te. Biću tu. Samo mi trajemo večno.

субота, 15. фебруар 2020.

Žene i žene


-E, moja ti!
Šta si se tu skupila, zgrčila kao kakav prokisli, ukišeljeni  miš?
Plačeš?
Ne, ne, to nije plač.
Ti cmizdriš.
Kažeš muž?
Nemoj da te više ni vidim ni čujem da to radiš. Ha, ljubav! Kakva je to ljubav kad ti se niz lice slivaju muzge , a oči ti crvene.
Umij se, obriši, pa ću  da ti pričam šta je ljubav!
- Idem ja tako, a mrak. Sve pogledavam levo i desno, sve mi se čini da me neko prati, šapuće u mraku, korača. Što više gledam sve manje vidim. Mislim to je ova luda glava, nakupila se jada, naplakala, nagutala reči koje nije smela da izgovori.
A, da ti kažem i strah me opominje. Ima moj muž tešku ruku.
Okasnila sam.
Stislo me u duši. Cvrči znoj na čelu, ali se ja ne dam, sve mislim da umišljam, da se to sve negde u mojoj glavi kuva. Ipak prohladni vazduh me čini budnom. Jasne mi se slike ukazuju.
 Stala sam, pa kud pukne da pukne.
-Ko si ti što me pratiš? Izađi da te vidim, prikaži se! - dreknuh svom snagom.
-Nemoj se plašiti. Spremna si da me  vidiš. Tvoja sam zaštitnica.
-Kakva zaštitnica? Gde si do sada?
Iz mraka je pred mene poput majskog jutra sinula  Mokoša.
-Veruj svojim očima. Ja upravljam tvojom sudbinom.
- Ti si moj Usud?
-Ne. Ja sam nešto drugo. Prikazaću ti se u potpunosti, ako prihvatiš moj lik promeniću ti sudbinu.
Skupila sam snagu da je bolje pogledam:  Imala je veliku glavu. Bila je lepotica duge plave kose koja je na svojim krajevima bila okićena pletenim gajtanima od  obojene  upredene vune.  Presijavala se plava kroz sve nijanse rane jeseni. Oči su blistale na jasnoj mesečini letnjim sjajem. Usne su se kitile biserom prolećne zore.
Bila sam opčinjena, gledala širom otvorenih očiju, takvu lepotu moje oči nikada nisu ugledale.
Tada se neka večernja magla nadvila nad nama. Slika se promenila , postajala je veštica na čijem su seliku videli tragovi mnogih životinja. slike su se smenjivale velikom brzinom. nisam uspela da pohvatam smisao koji ih vezuje, a srce mi se sledilo. 
Odejdnom se njen božanski lik preobrazio u glavu životinje, bila je to sasvim neobična koza vučjih zuba i kravljih rogova. Zatvorila sam oči. Strah je bio previše jak, a priviđenje stvarno.
-Ne zatvaraj oči, već me poslušaj. Na tebi je da li ćeš prvu ili drugu životnu sliku. Bistro jutro ili gluvo doba u svom životu. Samo pazi nije zlato sve što sija! Ako ćeš prvo, promeni se. Za pola svoga veka nisi puno naučila. Uvek glavom kroz zid. Budi mudrija, primeni pamet žensku i tvoj život će biti majsko jutro. 
  Toliko puta sam ti pomogla da se otrgneš iz sna i da svojim rukama veštije upredaš vunu u velika klupka, a ti me nisi primećivala. Kapala si iz očiju misleći samo na svoju bol. Zagrlila me je svojim nesrazmerno dugim rukama , činilo mi se da mi kosti pucaju. Otreznila me je.
Utom se slika rasprši poput duge na nebu. Najpre je bila  blistava, pa zagasita, a na kraju mlečno-bela paučinasta materija potpuno bezlična bez mogućnosti naslućivanja za mene sasvim stvarnog bića..
Put do kuće su cipele same našle.
Čekao me je ljut, nakostrešen i pripit. Podigao je ruku. Tog momenta je iz mene progovorila ona, mekog umilnog glasa. Prela sam najboljim ritmom starog vretena.
Rekla da sam imala viziju, da me je strah, da tražim sigurnu luku i  topli dlan, da sam spremna da letim ispod njegovih krila.
Pričala sam svašta, zvala ga Macom, Kucom, slatkišem, Duškom, upotrebljavala sam reči koje su izvirale iz mene poput najbistrijeg planinskog potoka.
Samo je  ćutao i treptao. Zamrznut u trenutku otvaranja vrata.
Bila sam meka kao guščije pero, a on vitez sjajnog oklopa.
Od tada se naš život promenio.  Neke nevidljive niti  su se isplele oko nas.
Zato ti kažem, ako  nećeš da slušaš mene poslušaj nju.
Da još da ti kažem danas mi je doneo buket žutih mimoza. Miriše mi cela soba. Sad idem da Maci spremim večeru. A sutra me Kuca prati na voz. Idem u banju, da se odmorim. Sama. Duškić moj će mi spremiti sendviče i termos sa kafom. Pilence moje...
Pitao me je kako da me zove, samo sam kroz osmeh rekla MOKOŠA!

A  ti ...


Fotografija- Unutrašnjost stare srpske kuće Tršić










 

петак, 14. фебруар 2020.

Iza naših vrata

Iza naših vrata su budni
snovi
vetrovi i
meridijani daleki.

Iza naših vrata ljudi su
uvek deca
u nepresušnoj igri.

Iza naših vrata prijatelje
čeka kafa i mirišu reči.

Iza naših vrata nestaju
bore
a dani u zbijenoj straži stoje.

Iza naših vrata
glas prerasta u pomirenje
a ono u miran dan.

Iza naših vrata je toplo.

Iza naših vrata
smo mi.

Fotografija: Crkva Svih nacija -Jerisalim

понедељак, 10. фебруар 2020.

Tražićeš me

Tražićeš me
kada  se nebo oboji prolećnim jutrom.

Tražićeš me
kada te zeleno more leta zanese.

Tražićeš me
kada prvi  otkinuti list najavi jesen.

Tražićeš me
zaboravljenom bojom prvoga snega.

Tražićeš me
pod okriljem rodnog neba,
pod prvom visibabom
zarobljenom dahom mrazovite zore.

Spavaću
pokrivena svilom nebeskom
preko koje preleću bezbrojna jata
panonskih golubova.

Tražićeš me.

Moj san
će biti čvrst
neću se probuditi.

петак, 7. фебруар 2020.

Premeravam

Dopuštam da se ušuškam u zavetrini
bezglasja

Dozvoljavam da me pokrije tuga
senke

Dozvoljavam da ne postoji ništa
sem malog sveta moje duše.

Kolliko treba da zadržavam glas?
Koliko da usporavam misao?
Koliko da bezvrednom dopuštam sjaj?
Dozvoljavam da bezglasja i senke caruju?

Merim
Ispitujem
Premeravam.

четвртак, 6. фебруар 2020.

Tajnu reka pripoveda

Hladnog ranofebruarskog dana po vetru kome se nije mogao odrediti ni smer ni
pravac, isporučen mi je zbornik ,,Tajnu reka pripoveda" . Kroz nizove priča i pesama svetlo dana su ugledale rečne tajne, dugo skrivane u munjevitom dnu. Neprozirne vode nisu bile dovoljne da ih zadrže. Tajne ćete otkriti čitanjem zbornika pod dirigentskom palicom Ivane Zajić.
Moja priča  je pronašla svoje mesto pod njenim okriljem.