среда, 28. април 2021.

Šta bih

 Šta bih dok poljima sviraju

vetrovi  pogrešnih pravaca

dok im se jeka odbija 

o beskrajna polja 

tek procvale repice.

Dok redak sunčev zrak

javlja rojevima pčela u osmica letu

zov polja  žutih?


Šta bih dok bespomoćno gledam boj

tankih krila u bezmerju prostranstva ravnog?


Da zapevam

zapojem

molitvu izgovorim?

 

Razagnam kaznu izgubljnog proleća 

zbog greha čovekovog? 

 

Šta bih u nemoći svojoj 

u pustom vremenu van vremena? 

 

Šta bih?

 



петак, 23. април 2021.

Valcer dana

Kroz žute cvetove prolećnih trava

Vetar uplice šapat svoj

Lako

Tek toliko da se žuto zaleluja 

I sraste s jutarnjim svetlom.


Hvatam tragove ostavljene 

U   mekoti zemlje 

S njima se mešaju magle

A  zaboravljeni likovi 

Blesnu u sećanju.


Rasterah maglu 

U čistoti jutra kao špalir

Valcer zaigraše dani obojeni prvom rosom. 

Poleti rsadost preko polja banatskih

Njiva  posejanih 

I polja rukom paora obrađenih.

недеља, 18. април 2021.

Svi zadovoljni


Na stolu je mirisala sveže skuvana kafa. 

Interesantno je bilo to što se kuvala u više  vremenskih slojeva, što je zavisilo od osobe kojoj je bila namenjena. 

Prva je bila na hlađenju, blaga  i sa tankom svetlom penom, začinjena sa malo šećera tek da se oseti slatka nota. 

Druga je  bila popularna instant sa dodatkom mleka.

Treća je poslednja u redu, ponosno držala svoje mesto. Bila je jaka i pila se odmah, vrela, u malim gutljajima i tek sa ivice šolje. 

Zajednički im je bio početak pijenja.

Bilo je tu i dete, nestašno i nestrpljivo, željno gostiju i razonode donešene svežinom prolećnog dana. 

Okupljene za stolom je prekinuo glas: 

- Hoćemo li izmisliti novu igru?

-Igru, pa zar se nismo igrali?

-Ali novu!

.Dobro...

-Kako  će se zvati nova igra?

-Zvaće se, zvaće se... 

-Kako ?

-Zvaće se Fri-fro! 

-Kakva je to igra? Kako se igra? 

-Igra se ovako: baka, mama i ja pijemo kafu, a ti čitaš knjigu! Može?

-Može! 

Svi zadovoljni...

уторак, 13. април 2021.

Gde sam u kišnom danu

 S proleća kada se kapi vlage slivaju i čine blagu, hladnu kišu, navru sećanja.
Posegnem rukom krupnom, dotaknem lica, poželim još koji dan obojen glasom i blagim pogledom. 

Osmelim se da zaboravim  dane koji su ispred mene i spremno prihvatam prošlost. 

Napisah: 

Vidim je kako sedi u senci vinove loze, blagu i čistu, kako veze, kako očima svojim dodiruje platno ispred sebe, a prstima stvara cvetne bukete dostojne stolova kraljevskih...

A onda misao poput leptirovih krila poleti dalje do drugog para plavih očiju, posutih tugom teških dana. Vidim jasno duge koščate prste koji od ničega stvaraju svetska čuda. Osećam dodir  mekote. Čujem reč koja donosi spokoj. 

Negde u nizu,  u  danima mojim,  nikad zaboravljeni  glas koji je bio sve,  donosi spoljašnju vlagu u moje oko i nedostaje toliko da s bolom zatvaram oči, a vidim sasvim jasno kao po najsvetlijem danu... Čujem smeh i miris tek skuvane kafe u maloj šoljici...

Gle za njim korača on, očiju tamnih kao plodno tlo, tek obrađeno. Toplo i pripremljeno za prolećnu setvu. Raduje se blagoj kiši  i prvim rodama što prate zov severa. 

Tu je i ona s vanglicom toplih krofni , pufnastih i mekih. S prstenom belim po sredini.  Jasno se do mene proteže glas: Što nisi bliže da ti dam, ja to dobro napravim...

 

Gde sam u kišnom danu?

Dozvoljavam tišini da me obuzme 

Senkama da caruju  

Senima da pobeđuju.

Puštam glasove i pesme davne

Oslobađam sećanja 

Budim usnule

Molim još samo reč. 

Gde sam u kišnom danu?

четвртак, 8. април 2021.

Sama


Dok se neprozirni veo

spušta na moje umorne oči

nemam dana

prošlosti

budućnosti.


Tonem kroz mrak

praznih ruku 

tek ponekad zaiskri 

sećanje u dalekom osenčenom uglu.


Bez nade za bistru misao

jasnu reč i poznati lik

prihvatam svoj nejasni put.


Nemam tuge

dah je moj negde u danima

kada je osmeh blistao

kada bezbrižni behu dani 

obojeni nadom

a kišna kap bogata rodnom godinom.

 

Idem putem svojim

sama. 

 

Posvećeno mojoj dragoj tetki koja je nekada bila i svetlost i  lepota i nada.



субота, 3. април 2021.

Balončić sapunice

 Sasvim nejasno, bez ikakvog  nagoveštaja života, u  mnoštvu prozirne mešavine
vode i detredženta izdvojila se kap. 

 Zakačila se za  mali obruč koji je bio lako pričvršćen za tanku cevčicu. Tu  se čudom, magijom ili nekim prirodnim zakonima formirala tanka opna koja je i obećavala  i nije. 

Nije bila ništa i  nije značila ništa, a mogla je i da bude i da znači. 

Do opne je dođšao dah. 

Zaljuljala se.

 Pokrenula. 

Bila je probuđena. 

Čekala je još tren, dva, da je dah dotakne opet. Mogla je u trenutku zaprevati, zaigrati, možda i kolo povesti. U svojoj radosti je dozvolila da se napuni vazduhom potpuno. Da postane oblik.

Rasla je i rasla sve dok nije dobila oblik sfere - savršenog izgleda i ozbiljne zrelosti. Tada se otkinula sa omčice i poletela. 

Dotakao ju je i podigao blagi vetar.  Podarila joj se  svetlost. Njen savršen oblik  je titrao sve poskakujući nošen putevima glatkim koji načiniše mnogi pre nje. Nevidljivi i sigurni davali su joj bezbedan let. 

 Sunce ju je dotaklo, darovalo bojama duge. Ona se presijavala, uživala  u svojoj lepoti, dozvoljavala da je zadivljeni pogledi  stvoritelja  prate. Mislila  je da u rukama drži čitav svet, da sve postoji radi nje,  da se preliva poput morske pene i valja daljinama nepoznatih svetova. 

Odjednom, bez nagoveštaja,  sjaj je počeo da se gubi. Naizgled sporo. 

 Počela je da bledi. 

Sjaj da joj splašnjava, a dugine boje da se gase. Kao što je zakoračila u život neverovatnom brzinom tako ga je i napuštala. 

U trenutku raspršavanja, bila je svesna svoga kratkog postojanja. Da je mogla, da li bi se drugačije ponela, postavila, učinila da gordost koja ju  je obuzela bude ublažena? Da li bi time sebi produžila život ili bi sve bilo isto? 

Poželela je da svoje iskustvo podeli, zapiše, nataloži ga kroz ono malo vlage koju je nosila do svoje iznemoglosti. 

Tada je nastupio mrak.

U očima pratioca je samo na delić sekunde bio zabeležen trag tuge, a onda se okrenuo drugom savršenom balonu. 

Fotografija preuzeta sa interneta.