Priča jednog Lale: Namćor
... Ne volem... ... Ne volem... Ni manje ni više već kao u Balaševićevoj pesmi. Starosedelac, Lala, Vojvođanin. Preko njega se prevrnulo mnogo zima i isto toliko leta. Po njegovoj koži se nalepila mnoga fino isitnjena letnja prašina. Ona koja je finije mlevena od najsitnijeg brašna ili pudera koji žene koriste. Koji inače on ne podnosi. Još ako ga stavi devojka... kojoj to inače nije potrebno... ali ako ga vidi na kakvoj starijoj gospođi kako bi on rekao ,,babi"... -Gle ova, da se ljudi u čudu čudu, nit joj stoji nit joj priliči, napirlitala se pa ko kakva paunica kroz sokak...Kakva paunica, paunica je lepa ..., a ova... sve razmazano, debelo... da izgleda mlađe... a ono ... Ubi Bože. Ima nas svakojakih pod kapom nebeskom, a dobri Bog samo ćuti! Da, ona prašina letnja. Kada se bosom nogom zagazi u nju, ona sama pronađe svoj put između prstiju, pa se preliva u malenim brdašcima između palca, dopalca, pa do malog prsta. Upada u nju... - A fino golica. Fino...da čovek