уторак, 26. децембар 2017.

Svitanje

Pretvoriću se u zrno peska.
Pretvoriću se u trun banatske prašine.
Pretvoriću se u osušenu cvast trske kraj puta.

Nosiće me vetrovi.
Bacaće  me oluje.
Grejaće me prolećni zrak.
Paliće me letnje Sunce.
Mraz će
Me mrviti.

Stapaću se s raskvašenim sestrama.
S braćom ću čupati travke.

Iskopaću podrume.
Dodirnuću tavane.
Mirisaću kraj osušene nane.
Uhvatiću seme maslačka.
Poneću  misao.
Očistiću zavist i zlo.
Rasuću pogled na sve strane. 

Pretvoriću se u pesak.
Pretvoriću se u trun banatske prašine.


Fotografija Svitanje

петак, 22. децембар 2017.

Crnko


 Gde si Lakokrili? Nije te bilo. Skitaš  li udaljenim stazama posutim srebrnom mesečinom, dok se nad ravnicom nadvijaju sivi oblaci ? Severac se sprema da sa Karpata donese zov izgubljenih u njegovim vrhovima, pa da ih raspe  po tihom moru panonskom, a tebe nema.
 Zebem i nedostajanje  me obuzima, a ti ćutiš.
 Da li se zavlačiš u mediteranske  kućice obavijene mirisom sveže ulovljene morske ribe i svojim duginim okom,  usnulim krljuštima dodaješ magični sjaj  ili se utapaš u nečijoj nemoći da promeni surovost savremenog života?
Zaista, da li tuguješ za nekim  mirnijim, čistijim vremenima?
- Ne tugujem nikada.
Delim tugu.
Delim radost.
Preuzimam delove stvarnosti i snova, pa ih  slažem u kutije vremena. Sve je uredno poređano da se ne zaboravi, da ne postane izgubljeno zauvek i odneseno nekim kratkotrajnim krilima.
- Svakako si mi nedostajao. Tvoje reči, milovanje lakog vazduha pokrenutog tvojim krilima... kao da sama živim životom vremena pre vremena i pre prvoga greha.
- Možda te jednom ponesem nekim svojim putevima da osetiš slobodu slobode.
- Da,  zaboravljam ko si ti, bešumni vremenski putniče. Danas  mi klone ruka od umora. Potrebna mi je reč raspoloženja. Potreban  mi je smeh. Ljudi su postali čudni. Sve više gledaju sebe, sve manje druge.
- Imam priču za tebe. Nisi je čula, jer si u prostoru između sna i jave potražila odmor i utočište od buke i neželjenih reči. Gledao sam kako ti se kapci sklapaju, otežali, natovareni umorom dana. Lagano si podizala trepavice, ali  one bi se brzo spuštale. Gledala si nizove kuća koji proleću, brojala si ulice koje su u osmehu imale kilometre.  Prepoznaješ selo po kući koju uhvati delić pogleda.
Ja sam bio budan. Čuo sam priču:

Negde u nekoj zemlji, u nekom gradu, na nekoj pijaci, prodavao se auto.
Lep.
Crn.
Sveže opran i blistav poput najblistavije noćne zvezde. Plenio je i svojim magnetizmom privlačio tragače.
 Zaista, bio je sasvim malo korišćen, vožen o nekim prilikama, jer je svojom veličinom zahtevao i prostor za parkiranje.
Strah koji je ulivao prolaznicima njie dozvoljavao pitanje o ceni. Pored auta je stajala žena. Na sebi je imala kostim. Glasao se dobrim krojem i ručnom izradom.
Bila je lepa, lepotu je isticao manjak šminke. Kose uredno očešljane. Njenih pedesetak  godina se nisu izdavale. Zračila je mirom i taktičnošću. Šetače je zbunjivala njena pojava i nikako nisu mogli da je povežu sa prodajom auta na pijaci. Delovala je potouno nestvarno. Na pitanje koliko košta Crnko odgovorila je nešto što se danima prepričavalo kao legenda. Koštao je pet stotina evra. Čudo je narastalo. Ljudi nisu mogli da poveruju.
Takav auto!
Tako malo!
Mora da je udaren!
Možda nema delove u  svojoj utrobi.
Možda je ukraden!
Možda je gospođa samo maska!
Ko zna šta se krije iza svega!
Drži se dalje!
Ne pitaj ništa!
Idi gde te noge nose!
Pobegni!
Nemoj sebi bedu da natovariš na vrat!

Pitanja su se množila i narastala do samih nebesa.
- Gospođo, koliko košta auto?- čulo se ponovljeno pitanje.
- 500 eura.
- Da  li je ispravan?
- Auto je potpuno ispravan. Star je dve godine.
- Imate li papire?
- Sve je uredno.  Registovan je do marta. Imam samo jedan uslov. Morate mi potpisati na kupoprodajnom ugovoru koliko ste platili auto.
- Svakako.

Ubrzo je stvar bila gotova. Poštenog kupca je kopkalo zbog čega ga jeprodala po toj ceni, iako je upravo to za njega značilo neizmernu sreću.
- Da, razumem Vašu znatiželju - smeđe oči su naglo izgubile svetlost. Potamnele su bojom ponoći. Bol je zavladao njihovom dubinom - auto je pripadao mom  pokojnom suprugu. Testamentom je poručio da se auto proda i sav prihod da ženi koju je imao, a da ja to nisam znala.
Čovek je ćutao. Prihvatio je ruku u kožnoj rukavici. Da se nalazio na nekom drugom mestu usudio bi se da je ovlaš dodirne svojim usnama.

- Lakokrili, ti svašta čuješ!
Gde si opet nestao?


Fotografija preuzeta sa interneta.
-

среда, 20. децембар 2017.

Večeras

Večeras ću da podignem ruke
Da dodirnem zvezde
Pevaću sa mesecom
Nadvisiću glasom krik probuđene sove
Slepi miš će sklopiti krila
Usamljena mačka će na komšijskom zidu 
Nemo oboriti pogled
Pas će zaustaviti lavež.

Oblak će stati.

Vreme će stati.

Zemlja će stati.

Dlanove ću orenuti u visinu.


Obrisaće se reči.
U hladnom dahu živeće
Duša moja.

Oprostiću!
Zaboraviću!
Večeras ću da podignem ruke.



недеља, 10. децембар 2017.

Večernja magija



Šerpa do šerpe, pa šerpica, prepodne je proletelo u deljenju poslova na važnije i manje važne.
Supa se podrazumeva, sos od paradajza i krompir, pa pohovane šnicle, da ostane i za sutra. Radila je mehanički.  Posle niza poslova i pojedenog ručka, krenula je u  zimsku šetnju.
Odnegde, iz mraka špajza, je izvukla stare duboke cipele. Njihovi đonovi su krili mnoštvo koraka. Dodirivali su sve četiri strane sveta, krećući se u ritmu Vivaldijevih taktova. Pevušila je u duši, sasvim lagano, zatvorenih usana, svaki pokret ruku je donosio pojčavanje melodije. Uzela je tople rukavice veselih boja. Šal oko vrata je doneo još toplote.
Kineska jakna, dobro postavljena veštačkim krznom. Njoj Severac nije mogao ništa.  Niko joj nije mogao ništa. Lakožurnim koracima se uputila prema izlazu iz grada. Prema zapadu. Sunce joj nije smetalo. Njegova svetlost se odbijala i gubila u dubini fotogrej stakala.Tamni odsjaj se skrivao dobijenu slobodu.
Poneki prolaznik, žena i dete koji ubacuju bele koverte računa u sandučiće , par mladića u žustrom razgovoru  i zvonjava mobilnog telefona devojke čija je plava kosa virila ispod šarene kape dodatno ukrašene cirkonima, su ostavili tragove  u vazduhu. Mešali su se tonovi čineći sliku zanimljivo začinjenom. Obećavala je.
Sačekala je da se promeni svetlo na semaforu, da bi prešla veliku raskrsnicu. samo je beličasti trag izduvnih gasova odavao ljude.
Povratak je značio istok.
Sunčevi zraci u leđima, neka magična toplota i zamiranje vetra. Vremešni bračni par je stidljivo proklizao i nestao iza njenih leđa. Progutao ih je zapad.
Osmehnula se. Videla je svoju saputnicu darovanu joj prvog dana rađenja.
Senka se odvajala, bila je živa. Formirala se otimajući joj delove tela. Noge su narastale, svakom korakom su se izduživale. Telo se skratilo. Ruke su se izdužile, a glava je postala besmisleno mala. Bespotrebna.
Petnaest glava u jednom telu!
Čudo!
Raširila je ruke.
Šara na rukavicama je nestala, a prsti su dobijali na vitkosti. Rasli su i rasli. Svakim korakom iskrivljena stvarnost je postajala stvarnija.  Otimala se i snažila. Pretila je svojom veličinom.
- Šta to radiš?
- Da li ti to mene pitaš?
- Tebe, sami smo ti i ja.
- Vraćam se u detinjstvo.
- Lovim vanzemaljce i njihove senke.
- Da li si ti vanzemaljac ili si senka?
- Da li si ti vanzemaljac ili si senka?
- Ja sam ti!
- Ti si ja?
- U kom vremenu je tako?
- U svakom vremenu.
- Umeš li da pevaš?
- Ne umem.
- Umeš li da držiš slikarsku četkicu?
- Umem!
- Da li ti to mene imitiraš?
- Da li ti to mene imitiraš?
- To nije lepo vaspitanje!
- To nije lepo vaspitanje!
- Naljutićeš me!
- Naljutićeš me!
- Umeš li da ćutiš!
- Umem i to, ali neću!
- Što si smešna,tako duga i iskrivljena!
- Što si smešna, duga i iskrivljena!

Zapad je rastao.  Sunce  se gubilo odlazeći polako u suton. Kratak dan je postao još kraći. Duga noć postajala je još duža. Senka je nestala. S prvom večernjom tamom se izbrisala. Glava se povećala, telo se povećalo, ruke su se uobličile, šake su dobile prste. Noge su opet bile noge.
Šara na rukavici je zaigrala.
- Nisam nestala, samo me ne vidiš!  Ti samo misliš da nešto znaš!



среда, 6. децембар 2017.

Glas dubine

Pomislih kako mi nedostaju naši razgovori. Kako je velika praznina i  kako se hladni dani gomilaju i talože.
S jutra kada se svetlost budi i rasteruje dugu noć, prvi zrak se stidljivo nećka. Čini se čoveku da  mladi glumac s drhtajem u srcu čeka podizanje prve zavese iznad uglačanih pozorišnih daski.
Glumac dan, skrivenih namera i pritajenih želja stidljivo prima svetlo s dalekog istoka.
Obećava li?
Priprema?
Daje?
Mnoga su pitanja u laganoj izmaglici. Talasa se zora kao prozirna nevestinska haljina istkana nitima mladosti.
Dan je u svom kratkom trajanju brzo prošao.
S  gašenjem večeri se slika ponavljala. Učinilo  mi se odjednom da senka proleće ispred mene  izmešana lako neraskidivim nitima noći i dana.
Strah me obuze.
Mnogo je otežalih reči ovih dana, mnogo ozeblih i tužnih.
Požurih.
Ubrzah korak.
Ne želim da me nepoznati takne svojom rukom ili me upita za vreme. Svakim korakom nelagodnost je rasla. Jačala je i dobijala obrise najsrašnijih snova. Sam Kerber se podigao iz podzemlja i hoda uporedo  prateći moj korak.
Lupa u grudima.
Bubnja!
Raste strah kao rečna bujica. Ne odnosi. Donosi!
Podzemni pas narasta u Minotaura i stoji na ulazu u lavirint.
Tu je i Oziris.
Zbog čega me danas opominju nemani podzemlja?
Imam pravo da se žalim, da vičem i zavijam poput stepske usamljene vučice. Neka mi se urlik nadaleko čuje.  Mogu da dozivam kondore i albatrose. Mogu da klikćem strašnim glalebovim krikom, ali ne mogu da pomognem.
- Kome da pomogneš?
- Ti si! Čuo si moje misli. Poznao si da mi nedostaju naši razgovori i mir tvoga glasa. Nedostaje mi tvoje bezvremerje i život kroz sva vremena. Zašto si tako pritajeno uzimao oblike drugih? Zašto se nisi pokazao?
- Gledao sam te ovih dana. Primetio sam tvoju tugu. Primetio sam tvoju nemoć i nemirenje. Znam da te boli propušteno i zanemareno. Boli te gubitak dragih. Rekoh ti da slučajnosti nema. Mora da se desi što mora da se desi.  Samo postoji i svetlo na svkom kraju. O tome ne znaš?
- Ponešto sam naučila. Mnoge komplikovane stvari su jednostavne , ali vreme ne ide nazad. Bar za ljude. Ti možeš svakako Lakokrili. Kada se miris mraza širi kroz decembarski vazduh i kada se  jasno i čisto počne osećati dah radosti nadolazećih praznika nedostajanje postaje veće.  Tuđa tuga dira. Snaži.

Kroz prve zrake svetla guram čoveka u kolicima. Mlađi je nego što sam ja sada. Tuga mu je u oku. Jasno čujem reči:
- Vidiš li ga?
- Koga?
- Šacu!
- Stoji na ulaznim vratima svoje kuće.
- Sad ćeš da vidiš, ući će unutra kada se približimo.
- Nemoj tako...
 Zaista ušao je unutra. Možda je uneo svoju tugu, pa je iza zatvorenih vrata oslobodio. Možda se stideo kolica i čoveka u njima ili sebe, ili nije imao pravu reč na usnama. Ko zna.
Progutala sam reči i nastavila priču o sivom golubu koji je preletao  svod iznad nas. O njegovoj radosti i blagom sunčevom zraku koji je kroz njegovo perje tkao zlato. 
 Točkovi su nosili tugu.
- Volim kada dodješ, ti me tako lako guraš.
...
Eh da mi ih je gurati još koji put.  Eh, da a mi je dotaći nebo i izmoliti Gospoda da uguši zavist i zlobu, da izbriše talog u ljudskim dušama, da ih pročisti nebeskom svetlošću i napoji razumom.Eh,...

- Da gledao sam te onda, nisi me poznavala.
Gledao sam te danas. Otvorila si vrata iza kojih se krila tuga. Radovao sam se. Nisi bila Šaca.
- Lakokrili,
nikada  to ne bih mogla. 



понедељак, 4. децембар 2017.

Komšijski mačak

S prvim jutarnjim lakim snegom
Proletela je vest:

Komšijskog sivobelog mačka
Prevarila pahulja prva.

Samo je dremao.
Samo se grejao.
Samo se u paučini vremena spremao
Za let,
Za put u daleki,
Nepoznati svet.

Čudo,
Pahulja se spustila,
Dodirnula ga za brk.

Podigla sa dušeka mekog.

Učini mačak
Korak,
Dva čak,
Pa spreman
Izmeša belu pahulju
Začini je dahom svojim.
Brk se pomeri.
Uho ču zvuk daljine.
Oko pokaza laki titraj
Zgrabi svetlosti kraj.

Seti se gradskih ulica,
Noćnog svetla,
Zore prve,
Svetlosnog sjaja,
Toplote letnje,
Zida komšijskog,
Hlada cvetnog,
Crno-belog psa.
Ukusa hrane
Tihe zabrane.

Samo trepnu.
Uhvati pahulju.
Zadrži je za tren,
Pa polete u mačji raj.

недеља, 3. децембар 2017.

Pod kapom panonskom

- Ko je to čuo?
Ti nisi ili jesi?
 Sad ću da ti pričam!  Dok čekaš gledaj onoga pored mene! Čekaj samo da otresem ovaj ljudski miris! Takooooo! - Telo se u žestokom naletu streslo po komandi uma.
 Posmatrač je mogao videti čeoveka koji ga je gledao pogledom punim divljenja i ljubavi. Kupio je crnodlakog psa. Ustvari crnobelog.  Lovačkog. Da mu bude drug i pratnja u zimskim danima opuštanja koji su podrazumevali lov kroz uspavanu panonske talase.
Čovek  je znao je šta ga čeka. Sklonio se. Iz prikrajka je pratio brzo pokretanje psećeg tela. Jedva bi okom uspeo da uhvati pokoji pokret.
 Pas se na delić sekunde umirio. Prvo je zatvorio oči da mu nečistoća i vlaga s crne dlake ne bi upadala, zatim je počeo trešenje od vrha crne izvijene njuške, preko glave, vrata,  tela i na kraju zadnjih šapa. Sve i svi koji su se nalazili u blizini bi bili poprskaniotrešenom vlagom. Niko nije bio pošteđen.  Nije u tim pokretima mogla da se nazre zloba, već iz čista nevina  potreba.

 -  Sad će početi da viče!
Zaista, začulo se: Arone, Arone!!!!!
- Dati ovakvom stvoru starozavetno ime? No, možda mu ja ipak dođem kao nekakav prorok.
U vremenu posle rođenja kada su se zvezde nada mnom natkrilie i pozvale me da udahnem svežinu prvoga dana , se nad mojom majkom nadneo taman oblak. Od nas petoro ostali smo sestra i ja. Dva bića u psećim telima. Slepi smo se privijali uz tamnu dlaku majke. Bilo nam je lepo, migoljili smo se u svojoj radosti i plivali u majčinoj snazi. Jačali smo. Došao je prvi kev i radosno lajanje. Bio sam bezimeni. Negovan i uljuljan u saznanju da je svet toliko velik koliko su velika dva tamna oka i pseća kućica. Onda sam upoznao i druge glasove. Majka je rekla da su to ljudi. Bili su strašni i veliki. Toplim dlanom me je čovek milovao. Nisam se plašio.
Podizao me je sve češće, pa sam video crno beli svet, tačnije bezbroj njihovih nijansi. Onda sam prešao u neke druge ruke i nežan glas. Stavljen sam u kutiju. Počelo je moje prvo putovanje. Cvileo sam i plakao tihim psećim iskonski tužnim glasom. Čovek mi je nešto govorio. Od prevelike tuge nisam raspoznavao reči. Danju je još išlo nekako, a noći su bile mora. Bezbroj senki i igre oblika pod sjajem mesečine. Od tuge sam se razboleo. Opet sam nošen i vraćen. Upoznao sam sumrak života i ponovno vraćanje snage. Prilagodio sam se. Cvileo sam, mazili su me i čistili sav krtog koji sam pravio iz čiste zabave. Ustvari, tako mi je on dolazio. Razumeo sam to i dozivao ga što sam mogao češće. Naročito sam taktiku primenjivao noću. Imao sam društvo, a i svakoga puta me je pomazio po glavi.
Kada se pseći miris počeo u oblacima širiti po kući, dospeo sam u malu sobicu, kažu pseću kućicu. Upoznao sam Sunce i Mesec. Zvede sam brojao u vedrim noćima i pokušavao da ih nekako dodirnem. Lajao sam na komšijske mačke koje su u svom bezobrazluku i mojoj nemoći pronalazile mesto za odmor na zidu iznad moje kućice. Što sam više lajao, one su bezbrižnije mahale repom. Da mi ga je bilo dohvatiti...
Dani i noći u nizu, jednaki i različiti, s osmehom čoveka donešenim  sa prvim jutarnjim zracima.
Tada se radujem. Čim ga ugledam lako se obliznem. Znam da mi donosi poslasticu: veliko parče hleba namazano svinjskom mašću. Naravno mast odmah oližem, a hlebom nerviram mačke.  Njega pojedem kasnije kada ga letnja vrućina potpuno osuši papostane suv i hrskav. Onda legnem, uhvatim parče obema šapama, polako ga krckam, a tragovi zaostale masti ga začinjavaju. To je najslađe. Lepota! Poslastica nad poslasticama.
Volim kada gazda ponese neki kavez. Duša mi ustrepta, počinjem skakanje ukrug. Ne mogu da dočekam da me izvede iz boksa, Znam da idem u prirodu. To je najlepše što se može doživeti. Stavi mi povodac oko vrata, da ne pobegnem, a i jednom sam srušio neku ženu sa bicikla. Što se nije sklonila kao mačka. Ko joj je kriv?
Kratka vožnja,  pa lepota. Prostranstvo  Panonske nizije.
Prvo sam imao strah. Plašila me je voda i nebo koje se oslikavalo u njoj. Hodao sam lagano uz nogu gazde. Malo po malo sam se oslobodio. Onda me je banatski vazduh poneo na svojim krilima.
Nisam trčao.
Leteo sam.
Punom snagom u naletu psećeg adrenalina napred u osvajanje. U istraživanje! U slobodu. Daleki karpatski vetar me lagano golica blago dodirujući kožu ispod crne dlake, ušesa se zavijore kao najlepše zastave na najvišim jarbolima. Uletim predvodeći vojsku svoga tela u visoku travu, pa u trsku. Nosi me miris divljine i ptičjeg perja. Njušim i opijam se mirisima i lavirintom prirode. Lomim trsku i suvu travu. Šušte bokori trnjina. Drhte zečja srca skrivena u njihovom korenu. Osećam ih i uživam. Najveću radost osećam kada se približim u tajnosti kakvom skrivenom fazanu u gustom šipražju. Osećam kako se pritajio od straha.  Slušam njegovo uplašeno srce u najbržem ritmu. Ukočim svoje telo. Markiram ga. On se osmeli i poleti.  Ja potrčim za njim, Gazda se obraduje...
Trčim, letim, uživam...Onda odjekne:
,,Stoj, vrati se, nazad, nazad,, -  znam da treba da se vratim, on se ljuti...- Šta je to?
 Jesi li ti lud, ili sam ja?
Ja nisam, znači ti si.
Jesi li ti magarac ili šta?
Jesi, pravi, ja vičem grlo oderem, a  ti baš te briga samo trčiš...
Sedi tu!
TU!
Sedim ja, ali mi se ne sedi, slušam, ali mi se ne sluša, ne zna on šta je lepota i brzi trk. Izgleda da on to ne može. Zavidi mi! Ima dve noge, koje će uvek biti sporije od moje četiri.  Sve mi igra duša dok ga slušam,  jedva čekam da prestane pa da poletim...
,,Idi sad i traži.,, - to je momenat, trčim, zemlja se poda mnom trese, lete bokori suve trave i panonske prašine, pa  kad onako zagrejan uletim u mastan crni mirisavi mulj,  dlaka mi se ulepi, malo ga liznem, tek da probam, pa do gazde, otresem malo vlažnog bogatstva onako znalački od vrha nosa do zadnjih šapa, poprskam ga...Volim kada miriše kao ja. On se ljuti, ja se radujem.Ne znam zašto ne razume moju radost... Gore, dole, pratim tragove krava na jutarnjoj ispaši... pa trag vrana i gugutki i onih visokih čaplji. Tu su i galebovi  preletači i divlje patke.
Milina.
Nekada za vreme letnjih toplih večeri sede na terasi. Meni  otvore vrata boksa. Projurim u svojoj radosti. Onjušim tragove noćnih hordi komšijskih mačora, pregledam baštu u potrazi za zrelim malinama ili retkim bobicama zrelog grožđa... Lizmem Gazdu. Volim njegovu ruku i miris. Ako jedu nešto samo se obliznem, i  dobijem svoj deo. Volim kockice rashlađene žute lubenice i tople mirisne kokice. Otrčim krug, dva, pet, deset, letim po svim uglovima dvorišta, tražim male paukove i kidam njihove mreže, valjam se po travnjaku koji me odlično hladi. Plivam po zelenoj travi, uživam. Sve je moje, Sloboda je moja. Ljubav je moja. Srećan sam.
Srećan.
Onda sledi večera i ono
,,Aron, boks! Bravo boks!,,
 Večeram. Uđem u svoju slobodicu. Stomak mi je pun, glavu naslonim na ivicu praga tako da mi letnji povtarac prolazi kroz uho koje viri...Dlaka se lagano pomera, vetar mi peva uspavanku. Žmirkam i dremam dok me noćno lajanje ne probudi. Onda počnem razgovore s rasama svih pasa pod nebom moga zavičaja.
Osećam svojom psećom dušom da je dan kraći. Noći su svežije. Mirisi se pojačavaju s vlagom donešenom kroz blistavi sjaj zvezda. Znam da će brzo lov. Nevidljive niti koje me vezuju s dušama svih pasa koje su nekada disale vazduh pod kapom nebeskom mi govore jasno.
Razumem.
Biće ovo dobra sezona.
 Laku noć.


петак, 1. децембар 2017.

Zbornik radova Kreativne Radionice Balkan 2017.

Zadovoljstvo mi je da se predstavim učešćem u izdanju Kreativne Radionice Balkan ,,Zbornik radova KR BALKAN 2017 ". Pridružila sam se konkursu i poslala svoju autorsku priču ,,Drhtaj u tami", izazov je bio velik, jer je misli rebalo sažeti u sto osamdeset reči. Da li sam uspela?..
Priči se pridružila i slika na svili ,,Odjeci" , u zborniku je ona u crno beloj verziji. U Elektronskom obliku se može videti u boji. Zbornik se u elektronskom izdanju može videti, pročitati i čuti na linku


Zbornik KR BALKAN elektronska verzija
  

Drhtaj u tami

Gde si
tišino?
Gde si reči?
Gde si pesmo?
Gde je drhtaj u tami?
Kuda je nestao?
Gde sve nestaje?
...
- Daj mi!
- Ne dam  ti!
- Daj mi!
- Ne dam ti!
- Onda ću da kažem, mami! I babi!
- NE dam ti ! Ti si još mali!!
- Daj mi!
- Ne dam ti! Ostavi to! To nije za tebe! To nije tvoje! Ostavi to!
-  Neću, e baš neću! To je i moga dede, nije samo tvog !




Kroz kuću se razlegao prasak. Nebo se smračilo i velikom brzinom se uvuklo u dušu starijeg dečaka. Nastala je noć. Nije video ništa osim crvenih izopačenih linija i nepravilnih đavolskih krugova Danteovog pakla.
Hteo je samo da u radosti isproba staru dedinu pušku, koja je ponosno i bezazleno stajala  na zidu dnevne sobe. Hteo je da u vedroj novogodišnjoj noći dokaže slobodu svoje mladosti i prikrivenu strastvenost nošenu ispod dečačkog lica.
Mrak u oku.  Opet prasak. Mrak koji je carstvo sna.




Hvala g Krstec Stevanu i timu KR Balkan, radujem se budućoj saradnji.