четвртак, 28. март 2019.

Smejala se

Smejala se pravdi
Smejala se poštenju
Smejala se tišini večeri
Smejala se hlebu nasušnom

Smehom je podizala zidine
Gradila  kule
Mamila  krikove vrana
I plač izgubljenih  duša

Bila je iznad svih
Iznad svakoga

Njen je smeh odzvanjao

Smejala se

Prekinut rukom Gospodnjom
Smeh je utihnuo


уторак, 26. март 2019.

Neobični gosti : Ždralovi

Šta činiti kada se besmisao proširi i zahvati nebo nad glavom putnika?
Ćutati?
Grleniti se ?
Vikati ili odzvanjati zovom divljih  u zimskih noći, nepredvidivim morskim burama ili uznemirujućim prolećnim vetrovima??
Kako nadvisiti umom  besmisao bespuća?
Kako podići posrnule duše ?
Gde pronaći liniju spasa za davljenika upalog u najdublji vir ravničarske mutne reke?
Gde se odvesti na krilima  preletača beskrajnih nebeskih prostora?
Kako da odgovorim na pitanja koja se množe?
Upirem pogled u nebo. Umesto odgovora nebesko prostranstvo pokrivaju krupne pridošlice iz dalekih krajeva.  Sivi ždralovi.  Na krilima svojim nose mirise nepoznatih predela , ljudi i njihovih običaja koji  prolaze pored njih.
Ne priznaju  ljude.
Ne veruju im.
Čude se njihovom nemaru.
Uplašene su. Visoko su se podigle i svojim kricima  paraju nebo nad ravnicom. Duge noge su podvile pod telo i velikom brzinom su dotakle nebesku visinu. Na njihovom staništu koje posećuju svake godine se raširio požar izazvan ljudskom rukom. Gušio ih je sivi gusti dim, pekao im  otvore na kljunovima i štipao  blistve okrugle oči. Umesto odmora naišle su na garež  ljudske ruke.
Kako oprostiti ?
Kako izbrisati ?
Na koji način osvestiti malog čoveka koji umesto lepote vidi suvu travu?

Bilo je lepo dok je bila zaboravljena:

S nestrpljenjem čekam par minuta koliko je potrebno autobusu da prođe pored padejske slatine. Suva, neugledna i prostrana sa dušom panonskog zaboravljenog  ratnika.
Slatina je retko posećena od ljudi. Zaboravljena čami, povremeno gosteći retkom travom stado ovaca i par mađarskih pulina kojima se lavež odbija od metalne kutije autobusa, pa čovek stiče utisak o njihovoj grlenosti.  Čobanin ne mari, utonuo je u svoje misli, a pogled  mu je nekuda odlutao.
Pored slatine poslednje dane živi stara ciglana. Do nedavno se iz njenog visokog dimnjaka širio gust dim, a vešti majstori su u pozadini sušili glinene cigle i unosili ih gurajući neugledne oblike u unutrašnjost. Zastrašujuća rupa kroz koju su prolazili je zijala gutajući sve što se u nju unese. Danas je oronula. U središnjem delu je počela da se urušava i pitanje je proleća ili jeseni da li će se održati. Negde iza nje su arheolozi počeli i brzo obustavili iskopavanja.
Ovih kasnih novembarskih dana slika je drugačija. Oživela je. Povratila nekadašnji sjaj. Jata sivih ždralova u svojim migracijama preleću banatsku pustoš i pronalaze odmor na slatini s jedne i tek uzoranim njivama s druge strane stare ciglane.  Ima ih na izbočinama zaostalih za arheolozima. Čini se pažljivom posmatraču da se ciglena građevina osmehuje i raduje svojim iz daleka prispelim posetiocima.
Prostor bez ljudskog prisustva donosi im spokojstvo. Mnoga krila su spuštena. Mnogi kljunovi su podignuti ka plavetnilu velikog nebeskog prostora. Čitave kolonije se uzdižu u visine ili se spuštaju sasvim nisko i svojim dugim nogama dodiruju tlo.
Istežem vrat, približavam oko staklu i iščekujem sive prikaze. Mnogo ih je. Krupne, dugonoge, vitkih vratova i samo naizgled krhkih tela stoje, poleću, sleću.  Uživaju u životu, ne žale se na svoju sudbinu putnika. Poštuju redosled i tajanstvene znake predvodnika.
Na trenutak se vraćam negde daleko u prošlost. Dete sam. Svu umešnost i snagu ulažem da uhvatim jednu pridošlicu. Kako se približim, ona poleti, poskakuje, izmiče mi iz ruku. Govori mi svojim  nerazumljivim jezikom čije znakove ne razlikujem. Opet jurim, jurim...padam i ustajem. Vijugam u svojim kretnjama. Izmiču, a htela bih samo da  dodirnem sivo pero mudrosti i nepogrešivosti.
- Ti ih baš voliš?- glas me vraća u stvarnost.
- Da, pokušaću da ih uhavtim kamerom na telefonu.
- Daleko su od puta.
-  Daleko , ali ne odustajem tako lako.
- I šta se vidi na fotografiji?
- Ništa.
 Naravno, daleko su, kamera ne hvata drugo osim puste zemlje sa tek sivim obrisima za koje samo ja znam šta su.   Ništa, sutra ću pokušati opet. Ne odustajem ja tako lako!

субота, 23. март 2019.

Pomilovanje



 Pred mojim očima su se brojili i rojili bezbrojni mehurovi od sapunice. Čovek u odelu klovna  je svojim šarama jarkih boja privlačio ljude. Gomilale su se glave izduženih vratova u želji  da uhvate svaki pokret tajanstvenog čarobnjaka bezbrojnih nizova providnih mehura.
Čarobnjak je svojim rukama i neobičnom napravom na čijem je kraju bila omča s jedinom namerom  da stvara, činio više od čuda: okretao je dugi kanap s velikim lasom na drugom kraju, veštinom drevnog ratnika je umesto žalosti i tuge izgubljenih ljidskih vrednosti, činio bezbrojne radosti.
 Kada bih  se rasplinula poput blistavog mehura od sapunice, makar  mi život trajao koliko njegova  kratkotrajanost, pokupila bih svu svetlost i pretočila je u dugine boje. Osmehivala  bih se prolaznicima i šire. Dodirivala bih nežene dečje kosice, a njihove ruke bi pokušavale da me uhvate. Poželela bih da budem  odbegli zarobljenik, neuhvatljiv, nevidljiv, nevino optužen i pomilovan dečjim osmehom. Hvatala bih sjaj mehura, slala njihove raspukle kapljice skoro nevidljive veličine do visina najviših planina i više. Do  nebeskog svoda. Hvatala bih smeh tankih glasića neuprljanih duša i širila misao o dobroti i čistoti.

Pobunicu   se protiv vetra
Vrisnucu na nizove kuca
Odjeknucu odjekom
Moćnim da leti do oblaka i dalje.
Vinucu se u nebesa i vraticu se nazad donoseci milosni znak.

понедељак, 18. март 2019.

Anđeo čuvar


Kada se na nebo ravničarsko okome sivi oblaci
Kada se mnoštvo tereta spusti  na dugo orane njive
Ponese me nemir .

Dozivam nebo i zemlju,
Uznemirim duhove predaka
Kroz njihove zatvorene oči osetim lepotu mira davno izgubljenu.

Zatvaram krug.
Osamostalim se.
U tišini sklapam oči
Trudim se da izbrišem besmisao i prolaznost praznih dusa.
Osećam njihovo gomilanje, rojenje,
Rast u sivilu
Mračnost
U zagušljivom vazduhu
Sagorelih starih istrošenih guma
Na divljim smetlištima.

Dozivam pretke
Pokrivam se njihovim znanjem
Trzam se od nemih uzdaha mračnih dubina.

Tajanstvena svetlost zvezda me uzdiže iz mulja,
Podizem se,
Uspravljam
Glasam do neba
Vapaj
Za posustalom nadom  puštam do providnih belih oblaka

U kojima spava andjeo čuvar.


Fotografija: Ruka anđeoska mozaik na Golgoti

субота, 9. март 2019.

Gde svetlost sja

Oteću  iz zatvorene ruke pero golubovo
Ukrašću  sa stisnutih usana reč
Poneću ih
Skriti
Gde svetlost sja
Gde zora uvek zlatnim sjajem rudi
Gde se zidovi ne podižu
Gde cvetovi mirišu
Gde caruje mir.

Savladana sam pričom o psu:

Pas je bio običan avlijaner , bez pedigrea i zvezde na čelu. Dušu je nosio s ponosom svih pasa pod nebeskom kapom. Razgovarao je tokom svetlih noći sa prijateljima vezanim za duge lance, jadao se i brojao bezbrojne zvezde na nebu. Danju se radovao detinjem smehu i bačenoj pilećoj  kosti.
Jedne blage prolećne noći kanap kojim je bio vezan za metalnu šipku se laganim svakodnevnim kušljanjem potpuno prekinuo.
Pas bez imena je dobio željno očekivanu slobodu.
Poleteo je nošen krilima noćnog povetarca. Dlaka mu se vijorila na mesečini, darovala je poneku sovu i probuđenog slepog miša neizmernim čuđenjem. Pokušavao je da ih uhvati, da raspriča njihove stisnute čeljusti-  nije imao uspeha.
 Njuškao je preko bašte. Otkrivao nepoznate mirise oslobođenih pasa sličnih njemu, nalazio radost svakim novim četvoronožnim korakom.
Davao se.
U traženju prijatelja, pored kokošinjca, našao je neprijateljski raspoloženu kokošku. Nije htela ni njegov pseći razgovor, ni njegove pozive na prijateljstvo. Kljunula ga je snagom svih razgoropađenih kokošaka sveta. Zacvileo je.
Nije mogao nazad.
Hteo je da objasni da ne želi svađu, već igru koja mu je dugo bila uskraćivana. Ona svojim pilećim mozgom nije razumevala njegovu neutoljenu želju. Napadala je , stalno i stalno.
U trenutku poslednje odbrane svojim čeljustima je zgrabio njen vrat. Prestala je da se opire.
Igra se završila.
Jutro je dočekao neispavan. Na kućnim vratima je ugledao  čoveka koji je sebe nazivao njegovim gazdom.
Čovek koji je mirisao na sinoćni popijeni alkohol je video beživotno pernato  telo. Bes koji se često otkidao s njegovih ruku je nezaudstavljivom snagom rastao. Zgrabio je lopatu i počeo da udara telo  još uvek bogato noćnom slobodom.
Pas se trzao i zavijao.
Cvileo i molio nerazumnog da prestane.
Metal je ostavljao polomljene kosti i otkinutu dlaku. Telo se umirilo. Opustilo. Ponekad je trzajem pokazivalo  beskrajnu bol.
Čovek je podigao telo i svom snagom ga bacio na poveću gomilu stajskog đubriva.
Žena, koja je bez reči doživljavala bezbrojne udarce po svom telu , nije imala razumevanja ni milosti za tuđe.  Uzela  je telo mučenika, vezala mu kanap oko vrata i ostavila ga da visi  o  granu neprobuđene  višnje.
Oči su poslednjim sjajem gledale nebo i odjeke prvih sunčevih zraka.
Dete je kroz prozor bez zavese sve videlo.


Oteću  iz zatvorene ruke pero golubovo
Ukrašću  sa stisnutih usana reč
Poneću ih
Skriti
Gde svetlost sja
Gde zora uvek zlatnim sjajem rudi
Gde se zidovi ne podižu
Gde cvetovi mirišu
Gde caruje mir.

Svod na Golgoti.