четвртак, 30. јануар 2020.

Nikada

Dozvoljavam da me pokrije prvi sumrak
 da ugasli dan utone u nepovrat
 da me januarsko veče obuzme.

Sanjam  bele snegove
tragove u škripavom snegu
beskrajne utabane staze.

Dodirujem nikada ugašeni mesec
 tamu zimske noći
 snove.

Neću zaboraviti vlagu u oku.
 izgovorene reči
 i svetle dane.

Nikada.

субота, 25. јануар 2020.

Kobasice

Pod kosti mu se uvukla januarska hladnoća. Dok je cvokotao zvučno udarajući
veštačkim vilicama,  čulo se kuckanje slično onom koji najčuvenije španske igračice izvode u svom plesu. Nije mogao da se ne nasmeje. Ko bi i pomislio da će život proći tako  brzo. Nije se ni naigrao- detinjstvo je prošlo, nije se ni zamomčio- momkovanje je prošlo, nije se ni oženio- žena mu je nestala bez traga. Nije se ni predao starosti, a starost je došla.
Praznike nije voleo. Pritiskali su ga i kod njega izazivali osećanja koja je hteo da zaboravi i  izbriše iz svog sećanja. Ipak je sam sebi spremao gozbu. Pečenicu mirisnu i masnu, i česnicu. Sreća da mu je od majke ostala sveska sa receptima zapisanim krivudavim rukopisom, koji se njemu činio kao najlepši krasnopis o kome je slušao kao dete.
Onako naježen išao je do stare štale visokih gredica. Tamo je okačio belolučne kobasice da se suše. Voleo je onako kad mu navrate drugari sudbina sličnih njegovoj, da ih počasti, da ih nasecka, pa da doda kriške hleba( iako ukus hleba nije bio onakav kao u detinjstvu, ali neka),pa da uz rakiju i dobre zalogaje, uz paorsku peć posede i zadremaju opijeni toplotom peći i toplotom rakije šljivke , koju  je svake godine pekao, ali ne kao tamo neki, već je vadio koštice iz šljivinog mesa, te rakija nije imala gorčinu, već bistrinu letnjeg jutra. To mu je obezbeđivalo dobro društvo uvek. Doduše i društvo se osulo. Otišli na put bez povratka, ali šta da se radi, dobro je da ih ima još.
E, krenuo on tako po kobasice. Već mu se od pre nekog dana činilo da ih je manje, da nestaju, da ih neke noćne horde tiho odnose u neko gluvo doba(to je čuo davno i u to vreme nije izlazio u dvorište- odmah iza ponoći do prvih petlova).
Razmišljao je kako da ipak postavi neku sražu, da noći u štali pod debelim pokrivačima na paorskim kolima, ali je odlagao odluku.
Te večeri je u tišini pošao do mesta. U mraku su poput žeravica sevnula dva sjajna oka. Posle prvobitnog šoka,( setio se priče o Drakuli, a Rumunija je blizu) pred sobom je ugledao obrise starog mačka. Prevejani lepotan se dosetio kako da dođe do masnog zalogaja: na krov se uvek penjao lako. Bilo je dovoljno da svoje gipko telo provuče ispod crepa i da se uputi gredicom, ispod koje su na  drvenom dodatku  visile kobasice. Naravno nije bilo lako skinuti ih. Tu se pamet svih mačaka pod nebeskim svodom iskazala. Do kobasica se nije moglo šapom, ali skokom lako.
Kako mu za skok nije bio potreban zalet, s gredice bi odskokom skočio na kobasicu, zakačio se o nju svojim kandžama(verovatno se svojim mačjim jezikom zahvaljivao Gospodu na njima), posle toga ja sve bilo lako. Pod težinom tela kobasica se kidala tamo gde je bila najtanja, na mestu gde se napravio usek od bagremovog izdanaka, dobro odeljanog. Zajedno bi pali na zemljani pod štale. Mačak meko dočekan na jagodice svojih šapa, a kobasica podeljena na dva dela.

- E jesam ja budala. Tako mi i treba, pametniji je od mene!

Oteran,uz nelep rečnik,  mačak je uspeo da odnese samo  polovinu otkinute kobasice, a baš je voleo količine začina koji su bili u njoj.

уторак, 21. јануар 2020.

I nestaje

Negde su se izgubili ljudi
Nestali kroz večernje magle
Iščezli kroz nejasne zore
Izgubili se u  senovitim danima?

Opustele ulice zvone tišinom
Trgovi ustupili mesta bezglasu
Pa tihi i tužni sanjaju neke daleke meridijane.

Dozivam prijatelje
Glas mi ne raste u grlu
Svakom željom se smanjuje
Pretvara u prozirnu nit
I nestaje.

недеља, 19. јануар 2020.

Zapis

Кroz maglu i redak sneg
Nazire se mlad šumarak.
Kroz njega staza vodi
Iza, u tišini niz krstova
Života minulih tužni beleg.

U zimskoj tišini
Tiho  predu razgovor.
Severni vetar ih sluša
U pozni čas to ne bi šapat jedini.
  
Posut kamenim lišajem
Sivi kamen odbaci
Stege i jedva čujno prozbori
Ja se ne predajem.

Žena uhvati reči
i zapisa.

уторак, 14. јануар 2020.

Baba Nevine priče:Kletva

Do mene je pre neki dan doprla priča baba Neve, dugovečne Lalinke, koja je
pamtila mnogo i znala. Umrla je u devedeset devetoj godini života. 
Jasno je vidim na sredini paorskog dvorišta, pod sunčevim zracima sedi na drvenoj stolici s naslonom i hekla. Radi poput mašine. Govori i vrti heklicom, a ispod njenih ruku narasta čipka. Uz pesmu vrabaca i miris šeboja,  kroz misli joj se nižu likovi koji su nekada u nekom trenutku dotakli njenu dugovečnost. Prisećala se događaja davno zaboravljenih, a možda se zaželela nekih dragih lica, pa ih je sa prašnjave police sećanja iznosila na laki povetarac da se osveže. Krhka, koščata podsećala me je  na grančicu sasušenog bagremovog cveta koji dugo zadrćava svoj miris. Pričala je ovako:

Bila jednom dva čoveka. Voleli su prostranstvo ravnice i plodnu crnicu, masnu od dobro bačenog stajskog đubriva. Vredno su radili, poštovali vreme kada je trebalo posijati, okopati, baciti đubre, ili skinuti letinu. Živeli su u slozi poput braće.
Teklo je vreme tako. Kao i uvek mir i sloga traju dok traju. Posvađaju se ljudi i pomire, dođe do povišenog glasa, pa se sedne, razgovara, jede i pije, a na kraju oprosti i zaboravi.
No došlo je neko drugo vreme, Zemlja je davala kolko je davala. Trebalo im je sve više i više. Na najplodnijem delu kikindskih njiva koji se zove Valov, imali su zajedničku brazdu. Jedne godine ju je zaoro jedan, druge godine drugi.
Jednog dana su se sreli na njivi. Svako od njih je došo kradom, da ga onaj drugi ne vidi. Želeo je da uzore pre drugoga.
- Ti si prošle godine, ove godine ću ja!
- Ma šta kažeš!
- Ti si prošle godine ove godine ću ja!
 -Ma, ti...
-Ma, ti...
Rasprava je tekla sve bučnija i bučnija. Delili su se i razdeljivali, zapenili se poput pene  na tek usutom pivu u kriglu, samo što se ovo i dalje penilo umesto da spalsne. Razjareni poput bikova udarili su jedan na drugog. Udarali se , vikali, govorili jedan drugom najgore psovke koje je ljudsko uvo čulo.
-Ubiću te, pa te više biti neće. Govorio je  prvi, dok je stezao grlo drugom. Ovaj je jedva promuco:
- Otkriće te kad tad. -Poslednjom snagom je gledao oko sebe. Za oko mu je zapela kotrljajuća trava čije su seme doneli prvi ruski migranti posle oktobarske revolucije, kod nas je prozvali koprcan.
- Neće! Niko ne zna da sam ovde. Nikada me neće otkriti.
- Odaće te koprcan.
Poslednje reči pre ulaska u svet mrtvih su doprle do davitelja.
Saranio ga je ukraj kanala, ispod mlade bagremove šume. Niko ga nije video, niko ništa nije čuo.
Tragali su za nesrećnikom i žandari i ljudi, dozivala ga je porodica.Jednostavno je nesto s lica zemlje. On sam je počo priču o begu u Argentinu čuvenim parobrodom.
 Zaista telo nikad nije pronađeno. Od naslednika je kupio deo njive sa bagremovom šumicom.
Godine su prolazile. Smenjivale su se jeseni i zime. Nikada nije dozvoljavo da se taknu stasali bagremovi. Nikada nije ni jedan ugarak uzo.
Pod starost je sedio u konku svoje kuće. Odnekle je dunuo topao  vetar. Nagoveštavo je neki nemir, preteći je toplinu uvlačio u sve ćoškove šupa i dugog konka. On se uznemirio, pokušavo je da žmuri, da ne misli, da se pomeri, ali bezuspešno. Odjedared  je busen trave proleto, zakotrljo se prašnjavim sokakom.
Nasmejo se.
Prvo tiho, pa glasnije, ondak grleno.
- Babo, što se smiješ? Šta je smešno?
- E moj sinko, niko nije pobego neću ni ja. Došlo vreme da se kletva obistini. Kazo je da će me koprcan izdati. Dosad nije, al dođe vreme za sve. Vidiš sine, ja sam ubio Gavru Ćućurovog. Saranio sam ga u bagremovoj šumici na kraju njive.
Zovi žandare.

Ostajali su posmatrači i slušači u tišini pogođeni istinom koja se mogla videti na staričinom liku.Greh je greh. Nikada ne zastareva.

субота, 11. јануар 2020.

Kad danas ne postoji

U tvojim očima tražim njene
Hvatam niti izgubljene duše
Koje su s tobom delile mladost.

Pratim lutanja kroz hodnike vremena.

Danas ne postoji
Veo zaborava ga pokriva.

U tvojim očima tražim njene
Sličnosti, dane pod istim krovom
Tražim i tražim.

Na stolu kriške sveže
Oljuštene pomorandže
Mirišu.

Hvatam suzu
Poljubac u obraz na rastanku
I poklon dat krajičkom svesti.

Doći ću opet
Čvrsto te grlim
Lepoticu 
u nepoznatom umu.

петак, 3. јануар 2020.

Linija

Pratim umornim okom
Liniju ispred sebe
Hvatam je
Premeštam kroz misli.
Tražim početak .

Okrećem se
Dišem.

Mnogo je magle danas
Ometa pogled.

Pravim hraničlište za ptice
One ispred
I iza mojih koraka.


Čekam da dođu.