Negde u ravnici, u tački u kojoj se spajaju zemlja i nebo živi patuljak. Ne običan, šumski, koji ima blago drevnih šuma na čuvanju, već skromni ravničarski, prahom zemlje ogrnut. Njegov zadatak je da čuva duše od crne zemlje načinjene, one koje se bune i protive odlasku u nebeske visine i ni na koji način ne mogu da napuste ravnicu. Ima on mnogo posla. Treba skupiti sve zalutale, gorde i sramežljive, dobre i one manje dobre, razvrstati ih po starosti zemaljskih godina, ali tako da se one ne osećaju razvrstanima, jer u tom prostoru, gde je sam centar duge koja se javlja posle blagorodne kiše, godine, staleži, bogatstvo i siromaštvo ne znače ništa. Jednog sunčanog dana je uhvatio dušu. Davno je trebalo da se odvoji od tela i da potraži svoj put u svetlost, ali je imala mnogo grehova, pa iz straha da nikada neće stići na mesto blaženstva nije htela da napusti telo i prostor iznad obrađenih nj