Dok se miris poslednjih sagorelih bukovih cepanica širio ne mareći za ljude, iz njega se u trakama mogao naslutiti razgovor. Činilo se da je reč neživa, da nema vlasnike, da se stvorila sama od sebe i da će kada prvi sveži dah vetra naiđe ona biti razvejana. Reči su se razvlačile poput paukovih pređa koje se kače za suve grančice, a jutarnja rosa od njih pravi providne bisere koji nestaju s prvim zracima sunca.. U gustišu dimne zavese, skrivena lica dva mladića su stvarala reči. -Ne, nemoj sada. Čekaj. Nismo spremni. - Kako nismo, tolike godine učenja, da nismo spremni? -Kažem ti - nismo. - Pa meni se čini... -Jesmo li se dogovorili da ćemo zajedno? -Da, jesmo, ali ja imam samo jednu priliku. Drugu neću imati. -Kažem ti nismo spremni. -Možda ćemo moći, ipak smo radili.. -Kažem ti nismo spremni. -Pa.. -Jesmo li se mi dogovorili još na prvoj godini da ćemo zajedno? -Jesmo samo.. -Onda, hoćeš da kažeš da nećeš držati reč? -Dobro. Ti si pametniji od mene. Valjda b