недеља, 29. октобар 2017.

Zlato hleba

- Gde si? Lakokrili, kojim putevima te nose nečujna krila?  Gde te je put odveo u ovo hladno pozno jutro kada se prolaznici sklanjaju od pogleda sivoga neba? Gde si kada teret minulih dana pritisne dušu, pa se ona nežno uznemiri? Gde si kada se krst na leđima podigne,  pa nedostajanje postane snažnije i teže? Gde si kada deca više nisu deca? Gde si kada prve kiše obojene bojom severa dodirnu krovove i nepokrivene kose?
- Gde sam? Misliš li da samo ti imaš krst? Misliš li da jedino tebe sever posećuje?
- Tu si!
Jesu li ti krila umorna? Da li se to dugina boja tvoga oka obojila tamnom linijom neprospavanih, budnih noći?
- Ne mogu biti umoran. Ne mogu osuđivati ili biti i ne biti na nečijoj strani. Moje je da upotpunim dan, da udahnem radost i da Prozvanima osvetlim staze kojima hodaju.
- Zaboravljam Lakokrili. Nemoj zameriti , sitnoj, nejakoj duši, spram tvoje najistančanijom rukom otkanoj.
- Posmatrao sam život.
- Zar ne činiš to svakodnevno?
- Svakodnevno od prvoga dana Postanja i uvek se iznova čudim vašoj prozračnosti i nemogućnosti da vidite.
-Da vidimo?
- Da da vidite, vi gledate, ali često ne vidite. Zato volim Prozvane. Poslednjeg sunčanog dana jeseni pritajio sam se u svojoj neprimetnosti. Odlučan da se sakrijem o i od onih koji vide.
Dan se ogledao u toploj savršenosti. Sunce se trudilo da rastera svežinu jutra, igrao se vetar zlatom u najupornijim listovima. Blaga senka je milovala igrajući uz taktove laganog valcera poluogolelih grana.
Prolaznici su u žagoru hodali idući nevidljivim stazama. Sivi vrabac se umešao u razgovor ljudi, upozoravajući ih da je to samo dan koji brzo prolazi.  Da ne žure. Da vide. Ostao je neprimećen. Laganim skakutanjem približio se čoveku naslonjenom na zid pored ulaznih vrata prodavnice. Čovek je žmirkao  upijajući toplotu i propuštajući senke u svoje oči. To je ulepšavalo sliku. Dalo mi je slobodu da se poigram , da proputujem kroz vreme i prostore.
Čovek je na sebi imao vunenu kapu pokrivenu debelim slojem potrošenih dana i izbegnutih ispiranja pod kišom nebeskom. Nosila je mnoštvo slamki skupljenih pod slobodnim ravničarskim nebom na ovršenim strnjištima skinutog žita.  Kaput je nosio daljine čvrsto ispletene sa ljuštikom tulaja od spavanja u njegovim kupama. Patike pronađene kao otpad na buvljaku su čuvale bose noge.  Krupne šake su virile ispod iskrzanih rukava noseći sa sobom vunicu isparanog džempera. Sliku je krasilo mnoštvo belih pera krupnih salašarskih gusaka koje su noć provodile pod vedrim nebom ukraj velikih bala slame.
Skitnica, beskućnik, čovek kome je dom otvoreno plavetnilo neba i beskrajna ravnica. Leti hrana i dom, zimi carstvo zaboravljenih kupa tulaja i velikih gotovo džinovslih kolutova upesovane slame. Ipak , bilo mu je toplo. Osećao se slobodno i sigurno. Igrao se senkama i paperjastim belim oblacima. Grejala su ga bela tela krupnih gusaka čija sudbina nije nimalo laka. Često je delio njihovu tugu raspredajući priče na nemuštom jeziku.
Zamahnuo sam krilom. Nečist dana i banatske prašine je spao. Ukazao se čovek srednjih godina u danu kada je firma prestala da postoji. Čist i umiven stajao je pred vratima kuće. Žena ga je napustila. Dece nisu imali.
Zamahnuo sam desnim krilom. Pojavio se mladić, otvorenog srca i prečistih misli, Snagom je završavao prvi radni dan. Uvek pošten, uvek odan, uvek u svemu do kraja istrajan.
Poželeo sam da ga uzdignem do nebesa, da oseti blistavi nebeski sjaj prvih večernjih zvezda,  kada sam ugledao drugog čoveka.
 Vidim - Prozvani.
- Zdravo druže! Udji i kupi šta ti treba. - u ruku mu je stavio novčanicu.
Tiho je zamagljeno oko treptajem odgovorilo. Reči nisu izlazile.
 Povukao sam se. Nisam želeo da me Prozvani primeti. Beskućnik je ušao unutra i ubrzo izašašao sa  belom kesom  koja je na sebi imala logo prodavnice. Iz nje  je virilo zlato sveže pečene vekne hleba. Pogledom je potražio vrapca. Imao je delić za njega.
Glavu sam izvio u pravcu neba. Snažnim zamahom sam se podigao noseći sasušene nizove života u vihoru stvorenom svojim krilima. Bio sam istinski srećan. Bog nije uzalud stvorio ljudski rod. Ima Prozvanih.
- Lakokrili, ti se uvek nađeš na pravom mestu. Hvala ti. Ne zameri.
- Nikada neću, ti znaš, ti vidiš, ti čuješ.
- Lakokrili, moliću te da čuvaš sve beskućne vile i vilenjake.
- Ne treba da moliš...
Napolju se nebo zacrnilo pod težinom oblaka. Hladne kapi su dobovale poput starih dobošara na vašarima najavljujući neke nove dane.  Grane su sevale od udaraca mačem  snažnog viteza dospelog sa dalekog severa. Njihovim jedinstvom je oterana težina dana.
Lakokrili je nestao. Otišao je da čuva beskućne.




среда, 25. октобар 2017.

Душа

Одлете
На крилима невидљивим
Душа
Смештена
На малом
Тек рођеном
Ветру.

Борила  се,
Одолевала
Лечила се и бунила.
Није успела.

Опустила се
Откинула
Угасила.

Одлетела је.
На крилима невидљивим.

Душа.


За све душе: Плавац.

понедељак, 23. октобар 2017.

Mališa

.- Gde si nestao Lakokrili? Ostao si mi dužan odgovor na  postavljeno pitanje.
- Nikome ne mogu biti dužan. Nisam ti ja đak, pa da odgovaram kad ti hoćeš.
- Možda i ne znaš?!
- Misliš da ne znam? Ja, koji znam sve od prvoga dana stvaranja čoveka, ja koji sam na krilima nosio i prenosio čistotu i lepotu?
Dato mi je da letim kroz vreme i prostore, da letim kroz magle i padanje kiše. Volim letnje oluje, trenutke kada se ljudi povuku u mir svojih domova. Tada se  raskrilim, mašem krilima i pojačavam duvanje vetra. Nosim očišćene kapi na sve strane, igram se s njima. Letimo gore, dole, prkosimo silama Zemlje. Radujemo se u radosti bez ljudi. Ne osećamo njihov strah.  Letim tako da me ljudi ne vide, biram trenutke za let i prikazivanje.
Pitaš me za malog, skoro žutog leptira.
- Da baš za njega, onoga što zaspi, pa se probudi ili biva probuđen, onoga neuhvatljivog i bledog, oslobođenog bogatstva sunčeve svetlosti. Onoga sa dve tačke umesto očiju.
- Naučio sam te da slučaj ne postoji, da sve što se dogodi mora da se dogodi i da ničim ne može biti izbegnuto. Može se zvati različito, ali je neizbežno.
Sudbina! Usud! Predodređenost!
To što si videla Mališu je tvoja uteha.
- Uteha? 
- Mali žuti leptir u sebi nosi živote malih. Mnogo se kratkoživećih uselilo u njegovo telo.  Kolebljivo, nesigurno letenje je lagano prepiranje duša unetih u mala krila. Svaka čestica praha je  telo koje nije osetilo iskustvo života.  Svaki pokret je udahnuta nada u postojanje.
Svi su povezani milošću Gospodnjom da ostanu nevine duše i da se u miholjskom buđenju leptira vrate i udahnu malo sjaja i svetlosti.
Bila je duša, rodjena željom drugih i puštena da se sama bori za život. Povezana nebrojenim nitima  nošenim rukom Gospodnjom za život. Otimala se i opirala, pokušavala je da udahne snagu samome sebi. Govorila je jezikom svih rođenih u kratkom trajanju. Čula je pozive i šapate.  Gospod je odlučio.
Bio je tako čovek i drugi i teći i ... koji se teško rastajao od životnih radosti.  Sa strahom se uputio u nepoznate očišćene predele. Našao je mir i oslobodjenje od bola i patnji tamo gde svi odlaze.  Njegov dah se preselio na bleda krila. To što proleti tik isperd tvojih očiju je njegova želja da te vidi. Zato se javlja u kasno Miholjsko leto. Čeka trenutak da se dečje ruke umore od lova na bleda krila, pa da njegov kratki let bude bezbedan i da se brzo vati u svoje bezvremerje. Kada ti se ukaže slika žutog traga na na ranojesenjem jesenjem nebu, i učini ti se da to više nije leptir, već da se po danu vidi trag najvažnije komete iz dalekog svemira,  to duše posećuju drage. Plešu i raduju se produženju života. Osećaju istinsku radost. Njihov trag boji jesen, stapa se sa vazduhom koji na trenutak stane i odaje mu počast. Neživo bolje zapaža od živog. Otvorenije je i ima beskrajan niz godina iza sebe, ali i ispred. Na kraju i ti ćeš jednoga dana biti deo beskraja. Preći ćeš u neživo, možda se i ti preseliš na krila Mališina.
 Nemoj terati bledog leptira. Zažmuri i kroz poluzatvorene oči pokušaj da vidiš ono što se ne da videti. Vidi ono skriveno. 
Greh je oduzeti mu život, lupiti ga nekom  strarom, na brzinu dohvaćenom papučom, novinom ili mu rukom oduzeti krilni prah.
- Lakokrili! Stani, pričaj ...

Nestao sam.
Nema me.

Moja krila su bela.
Moja krila su žuta.

Kako da kažem,
Da ispričam bol
Svih bolova
Nošen na krilima
Ni belim
Ni žutim.

Za Lakokrilog. Svila.

петак, 20. октобар 2017.

Miholjsko leto

Jutro je gubilo magiju.
Svetlost se probijala  kroz blago obojene listove još neuspavanog drveća.  Dan je osvajao. Toplota miholjskog leta je malog, jedva bi se moglo reći, žutog leptira izmamila iz skrovišta. Bledilo ga je mamilo u san, dugo čekan i umirujući.  Potpuno razbudjen leteo je vijugavo ustreptale duše i zbunjeno se podizao menjajući visinu svoga leta. Grabio je život sklanjajući se od ljudi. Naročito se plašio dece i njihove želje da dodirnu njegova prozirna krila pokrivena tankim slojem božanskog posipa. Prah na njima mu je značio sve.  Živeo je od njega, leteo pomoću njega, nalazio je društvo pomoću njega.
Slika leptira i laganog leta dodirnula dušu žene. Svojim bićem je bila na njegovoj strani, slavila je život svih oblika.
Krila leptira spremnog da osvoje svetlost okasnelog sunčevog zraka,  su je upozorila da će to biti dan kada Prozvane posećuje Lakokrili.
- Čekao sam strpljivo. Posmarao sam tvoj umor i ugasli sjaj neostvarenih planova za ovaj dan:
Ne budi tužna
vremena ima,
radićeš,
pisaćeš
slikati možeš.
Otvori oko
udhani vetar  istkan
tananim perom
lakog krila.
- Lakokrili, pa ti stvaraš stihove! Kako je lepo slušati te. Nastavi.
- Ha, ha, to bi htela, nije dosta što te posipa prah s mojih krila i što moje oko gleda za tebe? Nije li dosta što ti na dlan stavljam svo iskustvo stvoreno od prvoga dana Postanja?
- Ne ljuti se. Sreća je moja velika, samo danas mi je nekako umor stvorio  tužan dan. Uvek je tako s miholjskog leta. Umorna sam od nečinjenja. Umorna od ljudi koji jedno misle, drugo govore, a treće rade. Zato si tu ti. Znaš sve, poznaješ sve. Pričaš priče iz davnina, iz nekih srećnijih i bezbrižnijih vremena.
- Da, Miholjsko leto! Bilo ih je mnogo, i onih pre miholjskog, ali te  četrdeset četvrte vazduh je mirisao drugačije, ljudi su se pogledavali drugačije. Radosti su bile retke, deca se nisu radjala, bar u maloj ulici ušorenih kuća.
- Ulica svetlih lica i belo okrečenih kuća?
- Da, ta. Bio sam tamo, plakao s nima i radovao se s njima, Neki su me videli, neki nisu. Kao u vremenskoj bajci u kojoj živim i kroz koju letim ostavljajući u ranom jutru oko Miholjdana magličasti trag opalog paperja sa svojih krila, zadržao sam se toga dana u blizini čiste kuće ljudi spremnih da odu.
- Ko? Gde?
- Nemaš strpljenja, kakve su to generacije? Sve brže i  brže. Kako se nekada živelo polako, ali neću o tome, kažu da je to znak starosti, a ja sam večno mlad. Dolaziću tu i kada tebe više ne bude bilo.
- Dobro, izvini, pričaj, ćutaću.
- Ispred kuće su stabla višanja bila spremna za san. Samo je bledi leptir poslednji put te godine izletao iz svog zimskog skrovišta.  One koje su uvek radjale, nisu slutile da više nikada neće videti ruku koja ih je posadila.  Lišće se bojilo jutarnjim lakim sunčevim zrakom, a veče je donosilo crvenilo u  krošnju. Krila su podizala prve opale listove poigravajući se s njima. Delio sam sjaj i dugine boje nebu iznad i zemlji ispod njih.
 Lepotu spoljašnosti je remetila jeza unutrašnjosti. Herr Jozef  je svojim umom upijao glasine koje su preko mnogih usana dopirale s istoka. Znao je da mora na put, u zemlju svojih dedova. Znao je da potomci  dedova gube rat koji se njega nije ticao, ali ljudi su stradali, strah u njemu je rastao.
 Imao je vrednost u svojim rukama merenu  novcem i umešnošću. Umešnošću je zidao velike kaljeve peći, bio je priznat i pozivan u mnoge kuće.
Poneće samo umešnost, vrednosti će ostaviti, pa ako se jednoga dana vrati, da ima za novi početak. Pomogao sam mu maglom stvorenom magijom mojih krila. Bila je gusta, neprozirna , spremna da pospe nepoželjne poglede i pomuti razum iskonskim strahom. Niko nije video šta je zakopao u podrumu svoje kuće. Skinuo je pločice, iskopao rupu, ponovo zatrpao, zalepio pločice. Sve je ostalo isto samo je pod bio viši.
Komšije su videle kada je  paorskim kolima u koja je upregnuo dva crvenka konja krenuo nekud ka zapadu. Ništa nije govorio. Ćutke je klimnuo glavom u znak pozdrava. Samo ja znam šta je bilo s njim. Štitio sam njegove ruke svojim krilima.
- Sećam se, pošto smo imali Babiku i Baku, da je baka pričala za njihov podrum. Kada je kuća sedamdesetih godina prešla kod drugih vlasnika, kod žene udovice s jednom ćerkom, baka je pričala o starim vlasnicima. Kako se kuća renovirala, morao se menjati pod. Majstori su pozvali gazdaricu.
,,- Nešto se Čuje! Kao da je dole neka šupljina, kao da nečega ima dole.  Tu je bila kuća onog Nemca...bili su bogati...
- I da ima  i da nema neću da se  otvara. Ako se jednoga dana neko pojavi, neka ima svoje. Ja imam da živim. Radim. Imamo dosta. Sve zalijte betonom i neka tako ostane. Dok sam ja živa dirati se neće. ,,
- Lakokrili,  umeš da doneseš miris poštenih duša nestalih i zaboravljenih u talogu prohujalih vremena. Donosiš mirise zlatne prašine najvrednijih duša nestalih s polja i livada, izgubljenih u daljinama i nestalih iz svojih domova. Pokrivaš svojim krilima tajne zapisane u zidovima napuštenih kuća. Duboko ih čuvaš za neka vrednija pokolenja  sa više razuma.Nemoj mi reći šta je zakopao Herr, neka   ostane   tajna zatrpanog podruma.
- Nisam mislio da ti kažem, možda jednoga dana, danas ne.  Samo još ovo: ima dobrih ljudi, otvori srce, osetićeš ih i zadržati na sigurnosti svoga dlana.
-Hvala, možeš li mi reći priču malog žutog leptira izmamljenog toplotom Miholjskog leta!  Lakokrili?   



понедељак, 16. октобар 2017.

Sovra

Blaga igra vazduha u provetrenoj sobi  nije dozvoljavala da zaspim, iako me je umor savladavao i oči peckale od isparenja hrane koja se kuvala čitavog prepodneva.
Nedelju volim.
Blag porodični praznik jednom u sedmici. Još ako deca stignu...pa svakome ponešto što voli...Danas i gosti lovci i njihove priče bez kraja.
- Da li znaš ko više laže:  lovci ili ribolovci?!
-Muž mi je lovac, brat ribolovac, na čijoj strani treba da budem?
- Pametno komšika. pametno!
- Lovci, jer oni moraju da lažu i za svoga psa.
I tako se nižu šale uz lagano opuštnje i smeh. Prinesi, donesi, odnesi... Najzad odmor.
Pomeranje vazduha se nastavlja. Golicaju me perca i paperje.  Izazivaju osmeh  toliko da otvaram oko. Možda i kinem koji put.
U uglu sedi on. Lakokrili.  Svetlost se prliva u oku kao ludi ples male čigre kupljene uplakanom detetu na jesenjem  vašaru.
Osmeh postaje širi. Narasta. Srećna sam.
-Nema spavanja. Posmatrao sam te čitavo jutro. Ne mogu da ti ne ispričam ono što sam davno video, još pre Velikog rata. Zaslužuješ priču umesto odmora.
- Ti  bi samo pričao, zar ne možeš da me  ostaviš da utonem u san i otputujem negde. Mogao bi mi pozajiti krila. Putovanje bi mi bilo sigurnije i brže.
- Krila ne dajem nikome. Priče ću tebi, samo mi moraš pomoći. Moraš se setiti. Moraš otvoriti um i dušu. Moraš biti spremna za slušanje.
- Dobro, pričaj, ionako od sna nema ni traga.
- Tamo u ulici tvoga detinjstva živelo je dete.
- Da li sam to dete ja?
- Nisi ti jedino dete široke ulice.  Znaš da ja putujem kroz vremenske horizontale i vertikale.  Vidim svu decu rođenu mnogo milenijuma i vekova pre tebe. Ti si nastala mnogo kasnije.
- Dobro, ne zameri mi.
- Imao je neobično ime Sovra.
- Sećam se. Zvala sam ga Žalosna Sova, po strip junaku, jer je u sebi nosio skrivenu tugu neshvatljivu detinjem srcu.
- Da taj Sovra, znam i kao si ga zvala. Dobro je što nisi izgovarala glasno. Deda Sovra nije uvek bio deda. Bio je vižljasto dete koje se veralo na najviše bagrmove. Nije imao strah od padanja ili lomljenja grane, nije se plašio visina i očevog debelog kožnog kaiša, Jedino što nije mogao jeste da vidi meso i životinju kojoj se oduzima život. Nije mogao da jede meso.
 Bio je visok i tanak. Veseo. Raspevan na nepreglednim zelenim poljima prolećne pšenice. Raspevan na letnjem zlatu i prosipanju žitnog  bogatstva kroz duge prste. Jesenji miris obranog kukuruza ga je opijao kao dim prve cigarete. Zimi bi preko štrikanih vunenih čarapa obuvao kožne opanke i svakodnevno merio dubinu snega palu preko brojnih njiva posejanog ječma. Nosio je korake u kosi i ples u očima.  Razmišljao je da se jednoga dana, kada ne bude mame i babe, zamonaši, pa da se stopi u bratstvu s milošću Gospodnjom.
- Nisam znala. Prosto me je stid detinje svireposti.
-Samo ti slušaj. Potrudi se da zapišeš, da ljudi znaju.
 Život je tekao. Mladost se razlegala spojena s nepreglednnim plavetnilom neba i rastrčanim konjima iza kojih su ostajali oblaci podignute neprozirne  prašine. Činilo se da je toliko bezbrižan i da to niko i ništa ne može izbrisati.
-Kao i obično, dobro kratko traje.
-Slušaj! Ne prekidaj!  Naljutiću se! Moraćeš dugo da me čekaš!
- Izvini. Ćutaću.
- Jednoga jutra su zazvonila zvona s Hrama Gospodnjeg. Zvonjava se čula nadaleko. Pretvarala se u jeku bregova i lavinu otrgnutu s visokih planina. Počeo je rat. Do Dunava i od Dunava. Dve države. Jedan narod. Sovra je bio poražen. Preplašen. Puška nije za njega. Ne može ni nož da drži, a ne da puca na čoveka, na Srbina, na svog. Ne bi ni mrava... Ubeđivali su ga to nije njemu namenjeno.
Da ga neće ni pozvati. Da je suviše mlad.
Noćima nije spavao. Otvorenih očiju je gledao u sjajno nebo s još sjajnijim zvezdama koje su Suncu krale svetlost. Jutro je dočekao otvorenih očiju, zagledan u dnevnu svetlost i zelena polja. To je poslednje što je video. Sonom kiselinom je isprkao oči. Vrištao je u bolu odvajanja od svega što je voleo. Majka i otac su se uskomešali, tražili su lekare i vidare. Ništa nije pomoglo. Poziv vojsku je povučen. Oslobođen je.
- Majko moja! Šta to pričaš! Lakokrili?
- Pričam, pričam , teški su to dani bili. Neki mladići su trunuli u zatvorima, neki su se skrivali u snopovim tulaja ostavljenih na njivama i  namerno nedonešenih kući za loženje u paorkim pećima.  Neki su čamili na tavanima ili su bivali živi zakopani u zimske trapove  s otvorom samo za kap vazduha. Neki su morali pušku na rame.  On je ostao u svom mraku.
- Sećam se da je deda Sovra na glavi imao šubaru. Hodao je uz pomoć štapa, lagano, pazeći
 da ne zapne.  Bele oči bez zenica su umesto toplote i radosti širile strah. Deci se ledio osmeh na usnama kada bi im pogled dodirnuo njegove oči.  Ipak nije ostao sam. Imao je porodicu,  sina.
- Nije imao.
- Lakokrili, pogrešio si! Ne znaš! Njegov unuk je igrao Čilingera s decom iz ulice. Prašina je letela do nebesa kada bi stara šerpa ili konzeva poletela udarena drvenom motkom! Što više starih olupina , više buke i smeha.
-  Gledao sam kako vitlaš motkom većom od sebe i kako te nisu puštali u igru. Još vidim tvoje lice na kome se zalepljena prašina slivala nošena puštenim suzama. Pamtim kako se plava kosa, skoro bela lepila za umazano čelo. Prava rečna korita i klisure. Ne zameraj mi. Lakokrili zna sve, i vidi sve! To si zaboravila.
- Nisam!!!Ali...
 - Dugo posle rata, posle majčine smrti i ogromne tuge neprežaljenog životnog druga, otac ga je oženio. Nelepom i starijom. Nije bilo važno, važna je bila ženska ruka u kući.  Ono što samo ja znam jeste njegova posvećenost Gospodu. Nikada ženu nije dodirnuo. Dece nije imao.
U poslednjem danu ozvezdanog neba i čistog okupanog, osunčanog zelenog jutra, živeo je punih osamdeset godina. Svakoga dana je legao obasjan hladnim zvezdanim, a budio se pod toplim sunčevim zrakom.
- Lakokrili!!!! Izvini.
Lelujanje vazduha je postalo snažnije. Soba i zidovi su se zaljuljali, krila su u trenu pokrenula skriveno telo. Oči boje duge su brzinom misli otišle u neku zemlju skrivenu od ljudskih vidjenja i zaštićenu od zlobe i stradanja.
- Gde si opet?
Lakokrili...

Slika na svili:  Leto.


субота, 14. октобар 2017.

Ruža

Tiho, osunčano oktobarsko  popodne je donelo vreme za odmor. Uzimam knjigu.  Počinjem čitanje.
Stigla sam do dna stranice. Vraćam se na početak. Misli su mi negde drugde.
Lakokrili koji je  nosio tajne mnogih. Duša mu je bila velika kao nebo iznad nepregledne ravnice ili  dno ispod uzburkane  površine okeana.
 Hrabrosti je imao, ali se ipak skrivao od ljudi, koji se lako navedu na zlo i   povodljivi su. Još lakše zaboravljaju dobrotu i samilost datu im od strane Gospoda.
 Nije se plašio da će mu ljudi nauditi, već da će svojom nesposobnošću da čuvaju tajne odati najskrivenije i najvrednije.
  Voleo je Prozvane.
Lakokrilog sam upoznala pre dosta  godina kada mi je svojom nesebičnošću i dobrotom pomogao da izdržim.
Imali smo svetlosti i  beskrajnu igru njenih čestica  pokrenutu njegovim krilima , ali i onih  teških oblaka, kada me je svojom čistotom podizao u neke svetove nepoznate čoveku. U njima je vladao savršeni mir i sklad svih htenja i  mogućnosti. Sve se stapalo u savršenom miru i nevidjenoj neopipljivoj i ni sa čim uporedivoj lepoti. Očišćenost se izvijala kao najlepša pesma rajskih ptica  osposobljenih  rukom Gospodnjom da stvaraju čistotu svojim pevom.
 Lagano podizanje tela u visinu i usklik čistog srca osećali su se nadaleko. Krila su milovala, davala  novu nadu, ispunjavala prazninu nastalu velikim gubitkom.
Ne znam kako Lakokrili  izgleda. Poznajem samo njegova krila i njegove oči. Poznajem njihovu dobrotu i bezvučni govor  obojen melodijama  mnogih ljudskih glasova.
Danas me je posetio.
Čučalo je krilo u uglu male sobe.
Bilo je tiho.
Šum laganog pomeranja  se u tišini uzdizao dodirujući najskrivenije delove uma..
Bezglasna priča je počela:
- Da li se sećaš tetka Ruže?
- Koje, moje? !
- Da tvoje! Zaslužuje mesto negde u tvojim zapisima.
- Eh, tetka Ruža! Zauvek mlada u nekom vremenu van vremena.
- Dugo sam posmatrao niz kuća u ulici na kraju grada. Mešali su se stanovnici, preci i potomci. Uspeo sam da svojim krilima oživim žive i one druge.  Zajedničko im je to da su duše njihove jedna pored druge i da čine neraskidivi niz.
Mala kuća i dve žene nošene svojom sudbinom. Svaka je svoj krst nosila s ponosom.
Sećam se  Ruže.
Čarilijom mladosti je zavolela zabranjenog. Ludo. Najluđe od najluđe novogodišnje noći s beskrajnim nizom upaljenih svetiljki  u jedinstvenom obasjavanju Novoga leta. On krupan siromah, širokih šaka i neumornih ruku. Majka umorna od siromaštva, gladi i opraštanja sa izgubljenim životom je videla ogromnu opasnost. Možda je to što je  učinila zbog straha da ne ostane sama u svojoj nepreglednoj tuzi koju nijedna majka ne bi trebalo da oseti.
Ona prozirna lakonoga s šakom prepunom uskovitlane mladosti. Spremna na beg. U poslednjem času biva zaključana u sobu bez prozora. Mali špajz koji je značio lagume bez izlaza i nagoveštaja svetlosti. Čitave noći su je posećivali zli duhovi. Pokušavao sam da ih rasteram silonom svojih krila. Bezuspešno. Pretili su joj, kidali je. Pred zoru su joj potpuno oduzeli razum. Ostala je sama, zamrznuta u vremenu mladosti. U danu kada je trebala da ode.
Ostala je zauvek mlada.


недеља, 8. октобар 2017.

Let


Lakokrili je nečujno leteo iznad naselja. Pažljivo je birao gde
će spustiti svoje krilo. Gledao je sjajnim i nikada usnulim okom. Nije imao potrebu za snom. Mogao je u želji, da propusti neki događaj, samo  okrenuti glavu  ili da se praviti  da ne vidi.  Uprkos tome znao je ko, kada, kako i zašto se nešto dogodilo ili nije.
Nikada mu ništa nije promaklo.
Video je sve, znao je sve!
 Najviše je voleo tajanstvenost usnulih duša i njihovo tiho disanje. Znao je ono što oni nisu znali. Odavali su se u najmirnijim snovima. Ispunjavali su u smelim vizijama svojih snova  želje i brisali uskraćenost svakodnevice.
 Tada bi se vinuo u visinu i svojim krilima bi podizao duše koje su se u tami noći odvajale od tela. Vrltlog je rastao u spiralnim uvojcima toplog vazduha. Plavio se kao devojačke kose i oči zaljubljenih momaka. Podizao se lagano i sigurno kao ruka starice ili posiveli brk zaboravljenog starca.
Uskomešao bi probuđene i otkinute duše, podstaknuo bi ih nežnim  milovajem najsitnijim perima  utkanim u svoja krila. Sve bi vrcalo od glasova, oni bi se opet spajali u reči, pa u rečenice i tako dokle god je noć trajala ili se neko grubo našalio i prekinuo budnima nedostunu radost. Polako bi uz beskrajni sjaj noćnoga neba sklopio ogromna krila, a priče bi krenule, prvo tiho i sramežljivo, a zatim bi jačale ohrabrene njegovim pažljivim slušanjem.
 Naizgled je bi miran.

среда, 4. октобар 2017.

Srna

Srne su se ponete jutarnjim mirom i svežinom, ali i nedostatkom čovekovog prisustva, zaigravale na čistini. Radost je vrcala ispod njihovih nogu.  Sveža trava oprana jutarnjom blagom rosom se lepila za njihovu vitkost.  Izlazak sunca i rasterivanje poslednjih tragova tame ih  je prenulo. Osetile su istančanim čulom nasleđenim od svih srna koje su živele pre nih,  opasnost prilazećeg.  Lakoća tela ih je ponela negde u nepreglednu tajanstvenost ravnice.
Dovoljan je samo treptaj, postajem deo slike
.
Nalazim se u ulici svoga detinjstva .
Paorska kuća, velika, lepa, preka. Na samom uglu. Zahvata dve ulice. Ima dva ulaza.  S jedne strane je sveže umivena najčistijim gašenim krečom kupljenim i gašenim u velikom metalnom starom koritu  uz vrelinu i  burno stavranje mehura. Beli se nadaleko.
Srna sasvim pitoma. Svoju njuškicu u protura kroz žicu koja deli baštu, sav njen svet, od ruku dece. Tu smo svakodnevno, od jutra, pa dok  nas majke ili noć ne oteraju.
Tihi smo.
Delimo  domaći keks ili parče hleb . Mnogo je ruku. Dodiruje nas svojim jezikom.  Ćuti.  Iz dvorišta se čuje glas koji nas tera.
Odlazimo.
Brzo se, u tajnosti i skrivanju od druge dece vraćam. Vraća se i ona. Tako je čista. Gledam svoje ruke. Ispod noktiju se crni banatska prašina. Ne smeta joj. Koža je pod mojom rukom čvrsta , a istovremeno i tako nežna.  Milujem je. Donela sam joj jabuku opalu s visoke grane naslonjene na zid našeg dvorišta.  Jabuka komšijska, a naša.  Slatka.
Iz njenog oka teče kap. Plače.
- Zašto plačeš? Tu sam ja...Zašto...
Blesak za bleskom.
Srne nema.  U dvorištu je čovek.  Deda, Na glavi mu je šubara od crne jagnjeće kože. Na nogama opanci. Grube štrikane vunene čarape navučene do kolena. Onda pantalone i  jakna od grubog platna. Na leđima kožuh. Stoji sam. 
- Deda Jefto, gde je...?
- Nema je deco. Nema. Otišla je da se pridruži svim srnama od davnina izgubljenim u ovoj našoj ravnci.  Ja sam je doneo, spasao sam je kad je bila lane... nema je deco, nema. Samo je zaspala.Samo je zaspala.
Blesak.
Šetam pored starog kopa gde se nekada glina vadila i od nje pravio najkvalitetniji crep. Voda je tiha. Vetra nema , samo ravica blago šapuće tajne kroz udaljene glasove ptica i  otkinute semenke maslačka.  Odjednom šum vetra. Glasan. Brz. Strahom obojen i nošen sve bliže i bliže. Čujem ciku dece. Strah me obavija. Zvuk je sve bliži. Sablast , aveti u svetlosti dana?
 Pored mene proleće krupan strah u telu srne.
- Uhvati je! Uhvati je!- grupica dece je jurila srnu prenutu iz sna.  Zatela se i u svojoj brzini nije birala put. Lomila je i krivila sve pred sobom noseći istinu o slobodi.
Slika je trajala vrlo kratko, toliko da su se  obrisi tela izgubili u gustom cvetanju plavog čička.
Blesak.
- Imamo kod kuće srnu! - reče dete svome učitelju.
- To nije dozvoljeno. Morate je pustiti na slobodu.


Slika na svili -Srne.