четвртак, 19. новембар 2015.

Pismo nerođenog deteta!

Stajao je i gledao.
Sa novim danom došlo je i novo razočarenje.
Pokušavali su i pokušavali. Probali su sve. Poslednja nada je propala. Zato je posle takve vesti izašao. Hodao je bez cilja, bez misli, bez ičega.
Iz tog beznađa ga je trgao krik svrake. Stajala je na grani skrivenoj u bogatoj krošnji. Obraćala mu se nemuštim jezikom bez razumevanja. Osvrnuo se, nije poznao put, niti momenat. Prepoznao je samo mesto. Pred njim se šušteći kretalo more pšenice. Plodna njiva je stenjala pod teretom bogatih zrna. U daljini su se u strastvenom poljupcu spojili nebo i žito. Videla se samo neka blaga izmaglica od davno zaboravljene vlage. Sve se zaljuljalo , pokrenulo i u nekom tajanstvenom vihoru došlo do njega.  Spustio se i seo u hlad starog oraha, pod kojim su spas od letnje žege pronalazili mnogi pre njega. Težina titraja letnje vrućine se spustila na njegove kapke. Kao omađijan nesvakidašnošću i bolnom misli, opustio se i prepustio nebitnosti čoveka i magičnom trenutku.
...
Dragi moji!
Biram samo. Na svet ću doći svojom voljom. Ne želim da me dozivaju i teraju. Ovde mi je lepo. Lebdim u svome bezmerju, u svojoj bespolnosti, u svome neobliku.  Nemam boli, briga, nemam  ničega, a bogato sam.
Zašto da se rodim? Zašto moram  da iskusim neki drugi život sem ovoga?
Kroz velike daljine do mene dopiru čudni glasovi. Šume nestaju, životinje nestaju. Ljudi čine loše stvari. Pa i ja spadam u ljude. Da li ću i ja svojim rođenjem biti takvo stvorenje?
Sada živim kao tolika bića u praiskonu. Mirno, u neobično toploj i neizmerno udobnoj plazmi bezvremerja.
Upijam mirise i zvukove nežnih nota. Sve oko mene peva i raduje se. Klizi u nepostojanju, skoro beživotno, a opet prebogato životom. Ponekad činim nestašluk, malo se guram, tražim svoju mrvicu prostora. Dodirujem slične sebi i srećno sam. Ispunjeno sam unutrašnjim mirom svoga nepostojanja.
Zašto da se rodim? Treba li mi glad? Treba li mi rat? Treba li mi nuklearno oružje? Treba li mi zagađena voda? Treba li da gledam izbegle iz domova? Treba li da se osvrnem i da plačem za svakom prolivenom suzom za izgubljenim dragim osobama?
Ne želim da plačem za otetim životom! Ne želim da plačem za polomljenom igračkom! Ne želim trku za novcem, ne želim ljude koji nemaju vremena za svoju decu! Ne želim zavist i strahove, ogovaranja i tuđe živote.
Žalim samo za vama majko i oče, žalim i nedostajaćete mi vi. Nedostajaće mi smeh i ljuljanje. Nedostajaće mi vaši pogledi iskričave i nežne ljubavi.
Tasovi na mojoj vagi su prepuni, krive se i lome.
Kraičkom svesti gledam nepostojanje postojanja onih  oko sebe. Bezbrižni smo, zaštićeni i bezazleni. Želim da takvo i ostanem. Odavde ću gledati i izabrati momenat za svoje rođenje.
Rodiću se kad ja to budem želelo.
Do tada  me tražite u prvoj kapi jutarnje rose, u zalasku Sunca, u mirisu male prolećne ljubičice, u igri ogledala, u izlomljenoj travki koja štrči iz kamena. Tražite me u plodnoj njivi, u klasu pšenice, u korici hleba. Čekaću vaše milovanje i nežni šapat. Čekaću da postanete ljudi kakve želim.
Čekaću vreme da se rodim.
Volim vas i ljubim, vaše ja!
...
Trgao se.
Bio je tu ispred svoje plodne njive, u hladu ispod starog oraha. Na grani je kreštala svraka.
Osvrtao se.
Pitanje je naviralo kao brzi planinski potok. Odgovor nije znao.
Nije znao , da li je to java ili san.
Da li je razumeo nemušti jezik pra stanovnika ravnice, da li je do njega stigao glas sa samih Nebesa ili je do njega samo vetar doneo glas utehe?
Misli su mu se komešale. Delio se u bezbroj nejednakih komada i opet se sastavljao. Sve je poletelo, vezalo se u nerazmrsivi čvor, pa se onda naglo u blesku razvezalo i donelo novu nadu.
Okrenuo se i krenuo put kuće. Osmeh mu je lebdeo na lici ispresecanom linijama koje znače život.

Ilustracija: Sandro Botičeli, Marija sa malim Isusom, slika koja donosi mir i nadu!












4 коментара:

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!