петак, 9. новембар 2018.

Vetrova pesma preko žitnog polja

Lеžala je u krevetu. Toplina čaršava joj je davala sigurnost.
Pretraživanjem kanala na televiziji je došla do naslova: ,,Od Vinsenta...".
Oduvek je volela  njegove slike, od trenutka prvog upoznavanja, na nju su ostavljali tanki sloj blage neiskazane sreće koja se bojila tugom.
Film je tekao.
 Lakoćom  nevudljivog  krila našla se u nepreglednim poljima svetlosti, izobilja i plodnosti. Beskraj ravnice i neba ju je preplavio. Otkosi su leteli i dodirivali je.  Sam Vinsent ju je potezom četkice preneo na svoje platno. Postala je deo plavog  vetra isprepletenog sa sjajnim narandžastim zracima sunca čvrsto zapletenih u životnoj lepoti i stremljenju ka savršеnstvu koje samo vrhunski majstori mogu da postignu. Duša se spojila sa životnim iskrama svih meridijana, utapala se u želji da potone i da zauvek ostane utkana u svetlosti.
Vreme je prestalo da postoji.
Samo je vijugavi upleteni trag  vetrove pesme preko žitnog polja zapevao svoju pesmu.
Čudom, magijom, krilom Lakokrilog,  ili ko zna čime, nije znala, ali do nje je dotekla priča:

Veliki i moćan, slab i krhak sam ja. Mogu  da budem sve što hoću. Mogu da letim, trčim, skačem, prkosim ili se inatim. Niko mi ne može stati na put. Mogu se ili sklanjati od mene,  bežati glavom bez obzira u svojim strahovima, ali pobeći ne mogu.
Prisutan sam i nemerljiv.
Živim.
Rođen sam davno, davno s namerom da činim po svojoj volji, da se ne pokoravam nikom i da za mene ne postoji ograničenje. Zovu me svakako: košavom, severcem, burom, maestralom, olujom,  uraganom i kako sve ne. Upoređuju me sa nečistim silama i moćima čarobnjaka.
Ne marim. U svojoj radosti i besu sam sam i opet  sam. Ne smeta mi usamljenost. Kad poželim društvo vinem se do neba, poigram se sa paperjastim oblacima, rasteram ih ili nateram u beg,  pa se poput poteza četkice slavnog slikara pružim tako da zauvek ostanem u snenom oku.
Radujem se jeseni, pevam, a orkestar listova svih oblika me prati. Stvaram gomile melodija ispred ulaza u kuće ljudi. Samo prozvani znaju moje tajne i zvukom obojene igre. Mešam nemoguće. Spajam posvađane. Uznemirujem mirne. Pojačavam besove besnih.
Dok sam mirno šetao kolskim putem i igrao  se prašinom tako što sam je lako dizao u magličaste tvorevine satkane od najfinijih čestica zemlje. U susret mi je dolazio zamotuljak čoveka. Zavirio sam pod njegov kaput. Jače ga je stisnuo oko sebe. Dotakao sam ga rukom jutarnje studeni iz koje je obešenjački virila toplota jesenjeg dana.
Nije mario.
Zavukao je glavu u kragnu i produžio dalje. Pratio sam ga u stopu. Gledao sam kuda ga nose dugim godinama istrošene cipele.
Žurio je.
Žurio sam  noseći opalo lišće starih jablanova stvarajući oblačiće iza njegovih koraka. Vijorili su se Vinsentovi oblaci plavetnila.
Lepio sam zrna davnina na njegove pantalone.
Došao je do usamljenog dimnjaka. Vrh mu je bio nakrivljen i načet zubom vremena.
Nije ga primećivao.
Nije primećivao mene.
Nastavio je put dalje do mesta na kome je ribnjak završavao sezonu. Ljudi su iscrpli vodu tako da je ostalo otkriveno muljevito dno bogato hranom. Mnoštvo belih tačkica se ukrupnjalo, pretvorilo u bela i siva krila. Čovek je usporio hod. Pritajio se i legao na zemlju. Posmatrao je ptice. Lice mu se ispunilo radošću. Poželeo  sam da ga zaspem pitanjima, da mu prospem pred noge i žuljevite ruke svo blago sveta koje sam u svom dugom životu video.
 Želeo sam da ga pitam ko je , kako mu je ime, ima li porodicu, oseća li svetlost i mrak, dodiruje li u najsmelijim snovima nebo ili se utapa u dubine ponora.
Umesto toga sam ga pokrio mirisom juga. Potezima četkice vrhunskih slkara vetrova obojenih najsmelijim bojama beskraja. Probudio sam uspavanog slikara i iz daljina ga preneo do panonske ravice, napomenuo sam mu da tamo u nebeskim visinama zapiše trenutak beskrajne lepote osunčane ravnice, da ga podeli svim dobrodušnim i čistim pod kapom nebeskom.
Krupnim suvim lišćem, sakrio sam ga od plašljivih pogleda mnogobrojnih kljunaša. Lako sam se zaleteo u jata.  Gurao  sam ih prema jugu. Dozivao ih sa dalekih prostranstava severa. Podizao sam im krila , dozivao u visine i spuštao na nizine. Bio sam deo sadašnjosti koju ću utkati u večnost.
Ti samo gledaj poteze Vinsentove. Videćeš mene u njima. Gledaj i budi ono što jesi. Ni više, ni manje.

Kapci su joj se posuli toplotom.
Lepili su se u želji da oteraju san.
Nisu uspeli.

Ilustracija slika na svili : Vetar.

2 коментара:

  1. Duša se spojila sa životnim iskrama svih meridijana, utapala se u želji da potone i da zauvek ostane utkana u svetlosti.
    Vreme je prestalo da postoji.
    Само у том стању душа проговори, запева... Твој текст је песма душе. Браво!

    ОдговориИзбриши

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!