среда, 19. фебруар 2020.

Časovnik

Na zidu, okačen o duboko zabijeni ekser sa širokom glavom, visi stari časovnik.  Okružen slikama na kojima su prizori nekadašnjeg mirnog života.  Svoj sa svojima.
Okrenut prema ulaznim vratima tako da broji posetioce. Ponosni svedok doba kog više nema. Drveno izrezbareno telo načeto sitnim bubama odoleva. Povremeno se trza i iz sebe izbacuje sitne stugotine njihovih zuba. Požutela glava sa dve kazaljke neumorno meri dane koji se nižu. Tužan, često  razgovara sam sa sobom i duhovima koji u danima punog meseca izlaze iz mračnih podruma susednih kuća. Vidi ih samo on. Glasom dugotrajnosti, takom i tikom  odgovara, postavlja pitanja i daje odgovore.
-Zašto ti se zvono ne oglašava?
-Zašto? Zato što im smeta.
-Kako im smeta? Vredno si kucao zvonkim bongom na pola sata, na sat tačno onoliko koliko treba.
Zvao si nas o ponoći. Volim kada poslednji otkucaj pozvoni dvanaesti put. Tada je vreme da ustanem, da se bešumnim letom prevezem preko usnulih, da obogatim njihove snove, da pohvatam neostvarene želje i da  im u snovima dam zrno utehe.
- Da  - tužno je dubokim uzahom odgovorio časovnik- Ti letiš, a oni se ljute.  Ne vide te. Ne znaju da im ti daješ stvarnost varljivog sna. Zbog mene se probude, čame u mraku, ne mogu da spavaju. Kažu čekaju sledeći otkucaj, da čuju koji je na redu pozni sat.  Još malo i sa kucanjem ću prestati. Ostaviće moje rđom nagrizle federe nenategnutim. Ostaću pust u gluvim danima. Velika se tuga uvukla u moje metalno srce. Osećam da će stati. Zaustaviće me.  Bio sam srećan. Veselo sam poskakivao sa svakim otkucajem, pratio sam razgovore i dečje usklike, merio sam sate, dane, godine, merio sam vekove.  Bio sam mlad i lep. Na svojoj glavi sam nosio orla raširenih krila. Nestao je davno, polomio se i sagoreo u visokoj kaljevoj peći. Kad se setim ... i nje nema odavno...
- Da star si. Samo duhovi mladih su večno mladi.
- Sada imaju časovnike na struju, mobilne telefone, svi pište, zvone raznim melodijama od kojih se  i mesečina plaši. Možeš li mi obećati da ćeš me posećivati i kada polednji tik izgubi svoj trag? Hoćeš li me ispratiti na počinak? Hoćeš li nekada u noćima obasjanim mladom mesečinom misliti na mene?
- Ispratiću te. Biću tu. Samo mi trajemo večno.

1 коментар:

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!