понедељак, 16. април 2018.

Dvorište jorgovana

 Nebo se obojilo sivilom, pa je umesto lakog prolećnog jutra na svetlost dana
izbio sumrak. Tamom obojeni oblaci su velikom brzinom preletali nebom iznad njene glave. Duša se okitila zebnjom. Sve je odisalo nekom lakom izmaglicom tuge.
Dok je obavljala kućne poslove u sobu pustila osveženi vazduh očišćen od prašine koju je vlaga pokupila i bacila na tek otvoreni beli jrgovan. Zagledala se u njegove bujne cvetove. Bezbroj u broju  belih tačkica povezanih čudom stvaranja.
Poluotvorenih očiju je čkiljila u belinu prvih cvetova.
 Zazujale su pčele. Nastala je radost i cika. Devojke su brale cvasti jorgovanske i  tajanstvenim pogledima ih birale, pa nežno poput dodira svile stavljale u svoja nedra. Pored belog je cvao plavi.
Dvorište jorgovana.
Birale su sitne cvetove sa pet latica. One najvrednije, koje su mogle svojom magijom da stvore čudo. Svojom neviđenom silom će doneti  lik izabranika u snove,  pročitaće svoju sudbinu sanjajući na mekom perjanom jastuku. Hoće li trajati do Đurđevdana?
Lagani tutanj iz dubine ju je trgao. Imala je posao za današnji dan. Ne bi je niko i ništa zaustavili da ga obavi, a najmanje nekoliko kapi kiše. Uzela je šerpu, stavila vodu, kašiku sirćeta i kašičicu soli, ubacila je kesicu  crvene boje i deset jaja.
- Čekaj, da li će biti dovoljno za sve? Jedan, dva....biće.
Na usnama joj je zagonetno izbio osmeh.
- Uvek su crvena, lepa. Boja im se ravnomerno primi, kao da zna kome je namenjena.
Premazana malom krpicom natopljenom uljem, zablistala su jarkim  crvenilom.
-Na radost! Na Vaskrsnuće.
Škripav bicikl i buket belog jorgovana.
Sivilo neba i sivilo nadgobnog spomenika. Stopilo se sivo  sa sivim, i sa nedostajanjem koje ne jenjava. Blistao se kamen opran i umiven. Osmehivao se  u svom očekivanju. Mirno i nemo .
- Neko je bio pre mene. Hvala. Stigoh i ja.
Crvene lale s jedne i druge strane. U sredinu je u posudu s vodom stavila beli jorgovan. Isitnjena zemlja je šaputala tišinom. Primila je  po jedno crveno jaje na obe strane.
-Znam da znate sve. Oče naš...

2 коментара:

  1. - Sivilo neba i sivilo nadgobnog spomenika. Stopilo se sivo sa sivim, i sa nedostajanjem koje ne jenjava. Blistao se kamen opran i umiven. Osmehivao se u svom očekivanju. Mirno i nemo .
    - Neko je bio pre mene. Havla. Stigoh i ja.
    Crvene lale s jedne i druge strane. U sredinu je u posudu s vodom stavila beli jorgovan. Isitnjena zemlja je šaputala tišinom. Primila je po jedno crveno jaje na obe strane.
    -Znam da znate sve. Oče naš...
    Сивило, које се не склања, кад једном дође!Колико ли нас осете да смо сваког дана са њима? И знају ли ипак да недостају?
    Вајаш осећања речима као слике и још лепше!

    ОдговориИзбриши

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!