Dok se neprozirni veo
spušta na moje umorne oči
nemam dana
prošlosti
budućnosti.
Tonem kroz mrak
praznih ruku
tek ponekad zaiskri
sećanje u dalekom osenčenom uglu.
Bez nade za bistru misao
jasnu reč i poznati lik
prihvatam svoj nejasni put.
Nemam tuge
dah je moj negde u danima
kada je osmeh blistao
kada bezbrižni behu dani
obojeni nadom
a kišna kap bogata rodnom godinom.
Idem putem svojim
sama.
Posvećeno mojoj dragoj tetki koja je nekada bila i svetlost i lepota i nada.
Нема коментара:
Постави коментар
Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!