Sveto tlo pod nogama.

Radost u nama i pred nama.
Plan je da posetimo mesto krštenja Isusa Hrista i da dođemo do Mrtvog mora, najniže tačke na zemlji nastanjene ljudima.
Vozimo
se gradskim autobusom, vozač je Palestinac s osmehom prijateljstva na
usnama. Kaže da će nam reći gde treba da izađemo. Mesto izlaska je u
Judejskoj pustinji. Na usamljenom stajalištu nema nikoga na sve četiri
strane sveta. Ipak trenutak znači centar sveta, svi putevi toga dana
vode baš tu. Svud uokolo dine. Vrhovi podjednako potkresani rukom Majke
prirode, sasvim ravnomerno, sa malim zaravnjenim platoima. Stoplalom
gazim tlo, crvenkasto, s peskom izmešano.
Meko.
Sasvim različito od naše crnice.
Rastresito.
Đjon
patike upada ostavljajući otisak. Nešto moje u nepreglednosti. Ne oseća
se dah pretnje ili prisutne opasnosti. Osećamo slobodu. Širim ruke ,
postajem deo nepreglednosti i širine, ne postoje prepreke, problemi,
pitanja, postji samo prihvatanje jedinstvenosti trenutka.

Sam
Gospod je šetao tajanstvenim putevima pustinje. Ona se u blaženoj
sigurnosti prostire zauzimajući bezvremenski prostor. U daljini se
naziru plantaže palmi: urmi, banana(ranije primetih da se sve zaliva
sistemom kap po kap).
Daleko su , a i ne bismo se usudili da im priđemo. Još dalje se naziru vrhovi Manastira Svetog Save Osvećenog.
Vazduh je suv. Obojen mnogobrojnim tajnama,
Ispred nas putokaz. Upućuje na mesto krštenja, na reku Jordan. Krećemo u tom pravcu.
Sami smo.
Nigde nikoga,

Iz
ranca vadimo srpsku zastavu. Obeleženi smo, prepuni samopouzdanja i
sigurnosti. Ispred nas je nekih šest kilometara pešačenja. Obilazi nas
tek po koji automobil .
Ravnomernim koračanjem prelazimo deo puta,
praćeni smo samo suvim pustinjskim žbunovima koji se lako lelujaju na
toplom vetru. S dalekih plantaža dopire miris banana.
Stižemo do kontrolne rampe. Dva izraelska vojnika nas zaustavljaju i pitaju otkuda mi tu. Zabranjeno je dolaziti peške.
Za
trenutak me obuzima strah. Uplaših se da će nas vratiti. Moj suprug
razgovara s njima na engleskom. Razumem , ali ne znam da odgovorim. Kažu
nam da sačekamo, naći će nam prevoz u prvom turističkom autobusu koji
naiđe. Dalji deo puta je, izuzev kolovoza, miniran i pešaci ne mogu
sami. Sedamo na klupu koja je po svemu sudeći predviđena za ovakve kao
što smo mi.
Pitaju za zastavu. Drago nam je. Uskoro stiže mini -
bus. Ljubazni vodič nas prima. S grupom Japanaca nastavljamo dalje.
Preostala tri kilometra prelazimo brzo. Zahvaljujemo se na vožnji.
Dočekuje
nas širok lepo uređen parking i bele zgrade. Drvena platforma i reka
Jordan. Činimo isto što i ostali. Izuvamo se i pripremamo za simbolično
krštenje u Svetoj reci. Oni koji imaju pravo krštenje oblače bele
mantile i potpuno zaranjaju u vodu. Mi to činimo samo do kolena. S druge
strane reke Jordana širokog svega nekoliko metara se vide Turisti koji s
Jordanske (država ) strane čine isto.
Tako blizu, a tako daleko.
Voda
je mutna i mlaka. Ispod smo nivoa mora, temperatura vazduha je ovde
viša od jutarnje jerusalimske. Mokrih nogu i uzbuđenih duša sedimo na
drvenim klupama i sušimo se.
Razmišljam o jednom drugom krštenju
koje je moralo da se desi tu, na mestu skrivenom u pustinji, na radost
Svetog krštenja i blagodet Svete vode.
Jedni turisti smenjuju druge.
Pripremamo
se da nastavimo dalje. Pitamo turističkog vodiča da nas poveze do
autobuskog stajališta, ponavljamo priču koju smo čuli. Ljubazna
Izraelka, turistički vodič grupe Nigerijaca nas prihvata. Za čas stižemo
do mesta gde čekamo autobus koji će nas odvesti do Izraelske plaže na
Mrtvom moru: Kalija.
S preciznošću švajcarskog sata autobus stiže
na vreme. Treba da se vozimo nekoliko stanica, opet kroz pustinju koju
preseca samo siva traka kolovoza.
Dok mi se pogled igra s
peščanim dinama, proleće saobraćajni znak sa pravcem - Jerihon.
Odzvanjaju trube kroz misli, podiže se prašina od starozavetnih varki.
Žao mi je, ali ne može se sve obići, vremena je malo i veoma je surovo u
svom proticanju.

Izlazimo
iz autobusa. Pred nama je tabla sa natpisom. Očekuje nas nekoliko
kilometara peške jer vozila ne smeju dalje. Uzbuđena sam. Ni u
najsmelijim snovima se ovome nisam nadala. Srce mi brže radi. S
nestrpljenjem čekam prve plave obrise. Zablistali su na toploti
decembarskog sunca.
Dvadeset dva stepena. Nismo se mogli boljem nadati. Od svih mesta koje smo u Izraelu posetili ulaznica se samo ovde naplaćuje.
Prolazimo obezbeđenje i upućujemo se ka plavom. Prolazim pored leja sa cvećem. Opet kap po kap.
Izgledom
me daruje beli cvet, kako mi se čini neka vrsta ljiljana. Hvatam na
trenutak njegovu lepotu i odnosim je zamrznutu kroz fotografiju.

Mrtvo
more je jezero, toliko slano da u njemu nema života izuzev nekih veoma
otpornih bakterija, ali zato ima zabave i to takve kakva se nigde ne
može osetiti.
Dok ne kročite u njegove vode ne shvatate značaj
upozorenja : ne sme se gnjurati, roniti, otvarati oči ispod vode, piti,
prskati se ili potapati druga osoba ...
Prvi kontakt je sasvim
neobičan, neuporediv ni sa čim u mom iskustvu. Gustina vode je posebna.
Voda je i nije voda. Pre neka gusta, glatka inspirativna emulzija.
Neobičan je njen dodir, izaziva smeh i radost.
Mislila sam da će
veliki koncentrat soli da nagriza kožu, da je štipa, da bude neprijatan.
U stavari opuštanje koje voda mrtvog mora donosi je blagodat, nešto
najlepše što čovek može osetiti u dodiru s prirodom Govori svojom
jedinstvenošću doziva, mami. Koža postaje meka klizava. Glatka.
Plivati se ne može. Pokušavam , ali me voda kao krofnu okreće na leđa.
Plutam.
Ne mogu da potonem. Površina vode obojena plavim nebom me drži na
površini. Sasvim malenu kap otapam u ustima. Slano je...slano...da ne
želim ponovo daje liznem.
Lako se čitati kikindske novine u
ležećem položaju. Pozajmljujem ih Nemici, da načini jedinstvenu
fotografiju koju će poneti kao uspomenu.

Sa
svih strana odzvanja samo smeh. Dobra atmosfera zabave se nadvila nad
čitavom plažom. Postajem Crnac. Kožu sam premazala emulzivnim blatom
mrtvog mora.
Na četirsto dvadest metara ispod nivoa mora se
osećam izuzetno dobro. Raspoloženje i osećaj prisnosti s ljudima
različitih boja kože i govora odzvanja. Ljudi prilaze, upoznaju se.
Caruje osmeh... tu je more koje nas spaja životnom energijom iako je
beživotno. Tako nešto se samo ovde može osetiti.
Radujem se. Radujem.
Posle
ispiranja slatkom vodom spremamo se put Jerusalima. Opet autobusom, ali
ovoga puta stajalište je puno. Mnogi su iskoristili toplo vreme za dan
proveden na plaži.
Isparaćaju nas drvene kućice bogate preparatima
sa Mrtvog mora, ispraća nas smeh sa plaže. Isparaća nas more uz poziv
da se jednoga dana vratimo. U morni smo, bez umora. Prepuni smo lepote.
Da pustinja krije život dokazuju brojna stada ovaca i
beduinske šatori blago povučeni od ivice puta i udobno smeštenini u
udubljenja između dina . Srećni su, svoji na svome. Izabrali su takav
način života, žive usporenije i mirnije, zaštićeni su Svetim judejskim
nebom i darovani bogatstvima koje nude oaze u pustinji, a i savremena
tehnologija je tu. Imaju solarne panele i mobilne telefone.
Autobus nema milosti.
Točkovi
se brzo okreću. Posle nekih pedesetak minuta vožnje smo u Jerusalimu.
Moderan grad, savremeni tramvaji i ulice prepune turista. Naš ranac
privlači poglede. Obraća nam se žena. U razgovoru saznajemo da je
Amerikanka i da više puta boravila u Izraelu. Pita za zastavu. Ne zna
gde je Srbija, ali zna da iz naše zemlje preko letnjeg raspusta odlaze
mladići i devojke na rad u Ameriku. Hvali našu decu, kaže da su radni i vredni,
da imaju lepote, obrazovanja i vaspitanja.

Ponosni smo:
Vijori se zastava pod Svetim nebom iznad Svete zemlje.
.