четвртак, 27. април 2017.

Senka, gde si ti?

Kroz mirno selo se provlačila prolećna izmaglica. Bila je sasvim neobična. Opominjujuća, stvorena od beskrajnog niza likova koji su nekada tu živeli.
Kako dugo nije dolazila, nije mogla ni da odlazi. Poslednji put je njena noga kročila u seoski sokak pre...
- Pa pre mnogo vremena.- činilo joj se da razgovara s nekom neobičnom prikazom.
- Od tada su se izmenjala mnoga leta i mnoge zime.
- Da, baš tako...
Sada je tu. Prvo su joj se pluća napunila onog zdravog seoskog vazduha.
S prvim pročišćenjem došao je udarac.
Vazduh je postao gorak.  Vetar se kroz  olistalo drveće mreškao gorko. Oko navilko na velike lepo uređene ulice je počelo da gleda gorko.
Gorko je dobilo formu.
Oživelo je.
Nežno ju je uhvatilo za ruku na kojoj su se nazirale staračke pege.
Bila je negovana. Volela je manikir, pedikir, volela je muzeje i galerije. Volela je velegrad i život u njemu.
- Sve sam  to zaslužila svojim nimalo lakim radom.
...
Jedne noći ju je iz sna, u kome su se nizali veliki majstori slikarstva- najviše se pojavljivao Klimt- prenuili povici dozivanja. Nisu to bili ljudski glasovi. To je bio dubinski zov Majke Zemlje.  Smenjivali su se osmesi i suze.  Smenjivao se glas i tišina, koja je ipak govorila glasnije od glasa.
- Senka...Senka...
- Tu sam, tu sam!
- Senka, gde si ti? Gde si ti?
- Ovde, spavam, pusti me da spavam.
- Senka, kada si poslednji put videla oca?
- Oca?  Pa njega nema već dugo ...
- Senka, kada si poslednji put videla majku?
- Majku?  Moja majka, pa i nje nema dugo...-
- Senka...

Uspravila se u svom krevetu. Oko nje je bila udobnost doma. Na noćnom stočiću je još uvek stajala upaljena lampa uokvirena svilenim ručno vezenim abažurom.  Ustala je. Protresla je glavu s uredno ošišanom kosom. Otišla je do kupatila nadajući se da će rasterati noćne prikaze. Ispila je čašu napunjenu vodom. Legla je ponovo. Nikoga nije bilo.
- Vreme je da odem možda poslednji put kući.
Nikoga nije pozvala, nikome se nije najavila. Putovanje je provela negde između neba i zemlje. Uputila se ulicom prema svojoj kući.
Trava ispred kuća je negde bila pokošena , a negde je korov uzimao maha. Kako se približavala svome domu  tako su grudi zvučnije odzvanjale, tako je neka tupa jeza bubnjala iz dubine strahoopominjujući.
Stala je.
Drvena kapija je nestala. Dvorište se raspuklo pokazujući svoju divlju lepotu.  Ciglene staze više nije bilo. Ulazna vrata su nestala. Nisu bila ni potrebna. Prednji zid kuće nije postojao. S ulice je ogromna rupa čudom otkrivala unutrašnjost sobe.  Velika paorska peć je stajala kao svedok nekadašnjeg života. Nekim čudom cela. Neoštećena.

-Senka, ustani... Senka ustani... Vreme je, evo pomuzla sam krave, stiglo je novo mleko...
-Senka, da nemaš mačku pored sebe? - zvonio je majčin glas...
Morala je da se u svojoj tuzi osmehne. Jasno joj se kao nekim čarobnim štapićem ukazala slika:
Ležala je u zapećku, između zida i paorske peći. Tu je bilo najtoplije. Ispod su bili kožusi od ovčije kože, gore tkani pokrivači od starih krpa, ali topli, najtopliji, kao samo letnje sunce  kada u podne ogreje. Ležala je među njima. Bila je princeza bez graška.
- Nemam, kakve mačke?
Mačke su bile ispod jorgana, skrivene i tihe, dobro ušuškane da ne dođu u iskušenje da ispuste i najmanji glas.
Bila je srećna. Istinski srećna.
Gledala je zidove otvorenih dlanova. Na njima su još uvek stajale šare rađene rukom molerke. Mustre.
- Sa koliko mustri je to bilo rađeno? Sa dve, tri... evo vidi se...  sa tri. Prvo jednom bojom grančice, onda druga mustra drugom bojom-  pastelno zelenom- listovi, pa treća mustra  trećom zagasito srvenom-  cvetovi. Boja se mešala s mlekom, da bude belja i da lepše miriše. Na čisto, oprano, oribano i pomazano. Na zdravo!
Na trenutak je otišla negde daleko u neku zemlju sreće i mira, u kojoj su ljudi imali malo novca, a mnogo poštenja i poštovanja. Zablistale su suze...
- Senka, pa jesi li ti to?
Suze su se snažile.
- Senka,  jesi li ti to?  Pa, što se nisi javila?  Dođi, dođi, nemoj polakati. Idemo kod mene.
Ispred nje je s pruženom rukom stajala Marija, devojčica kakva je i sama nekada bila.  Sve je bilo isto i osmeh i oči, samo su ruke odavale mnoštvo godina.
- Imala sam san. Nešto mi je reklo da ćeš doći. Napravila sam kuglov, znaš onaj, što smo volele kada smo bile devojčice, onaj što se pravio o Božiću i Vaskrsu?
- Marija...Marija...

субота, 22. април 2017.

Priča seoske kuće

 Postoji kuća u selu. Mala, sa zeleno obojenom drvenom kapijom, sa cvetnim dvorištem i velikom uredno posejanom i okopanom baštom.
 Kuća je videla mnogo. Videla je i rat i mir.  Možda je je negde u ratu i miru pogledom pomilovao Tolstoj  ili je Crnjanski svoje junake slao negde u njive koje se pružaju iza njenog vidokruga. Kako god, stajala je mirno.  U njenoj pretežno zemljanoj duši skrivale su se mnoge tajne.  Nosila je beleg teških vremena i muka koje je trebalo izdržati.
Ulazili su u njeno dvorište dobronamerni i oni manje dobronamerni.  Sve je ona to trpela svojim ćutanjem. Nekada se u trenutku noći, kada svi spavaju, budila da svojim uzdahom opomene mesec da snažnije sija i da svojim srebrnim prahom pospe sve dobronamerne, da ujutro osvanu srećniji  i vredniji.
Kuća je bivala umivana svakoga proleća. Svake jeseni su pregledani njeni crepovi, čišćeni su tavani i šupe. Pod svoje grede je primala sove. Volela je njihov noćni huk i lov na miševe. Volela je druženje s njihovim ptićima i paperje koje ju je golicalo po zemljanom čelu. Onda su sove nestale. Otišle su negde pod okrilje drveća naraslog u kraj njive.
Došlo je novo društvo. Tu je bila Žućka. Velika mačka uvek spremna za lov na dosadne glodare koji svojim kopanjem urušavaju njen ugled. Domaćini su poštovali njenu želju. Žućka je obožavana i s njihove strane.
Život je dugo tekao mirno, sve do poslednjeg Vaskrsa.
- Šta to tako neprijatno miriše u trpezariji?
- Stvarno, ali to nije neprijatan miris, to je smrad.
- Otvori prozore! To se neki miš uvukao, pa ostavlja svoje tragove. Idi po Žućku!
Žućka je mirno ušla uvijajući  svoje gipko telo pokriveno zlatom  oko nogu svih prisutnih. Najmlađi član porodice je  cikanjem razgovarao sa četvoronožnom prijateljicom. Žućka je milovana od starne svih i ostavljena  u miru trpezarije da lovi. Uz otvorene prozore mogla je da se šeta slobodno po svojoj volji i da radi posao koji joj je namenjen.
Došlo je i veče. Neprijatan miris je ostao.  Žućka je dobila niz grdnji na račun svoje lenjosti.  Na šta nije reagovala, samo je svojim dugim zlaćanim repom dodirnula samo nebo.
Jutro je osvanulo mnogo gore neko što je  veče zaspalo.  Smrad se proširio i na dnevnu sobu.
Bio  je nepodnošljiv.
Domaćica je zaposlila sve prisutne. Podelila im je krpe, četke i pajalice. Krenuli su u lov na omraženog nepozvanog gosta. Pomerani su kaučevi i fotelje, pomeran je orman, podizani su tepisi. Zavirivalo se u vitrine i iza njih.
Posao je ostajao neobavljen. Nesnosan smrad se i dalje širio unoseći osećaj mučnine. Preostalo je da pozovu Centar za deratizaciju i dezinsekciju i šta već ili da u kuću uvedu sve mačke iz komšiluka , pa kako bude.
- Meni je hladno! Drhtim kako sam se smrzao!
- Obuci se! Vidiš da imam posla. Mora da ti bude hladno kada je sve otvoreno...
- Stoj, stani, dolazi ovamo! Pa to... Okreni se!... Sale!!!!! Saleeee!  Šta ti je to u džepu?
- To sam dobio  za Uskrs, imam i novac...
- Ma ne novac, već ovo!
U ruci je držala grudve  okupirane naslagama buđi.
Usput je  skidala prsluk sa deteta, koji je i dalje puštao oblake najgušćeg gasa ikada viđenog.
- Pa ti si u tome bio jutros u prodavnici!!!Pa to je....

Sale je u svom džepu imao  par fino ofarbanih , razbijenih  i poluoljuštenih  jaja koje je truljenje već dobro zahvatilo! Žumance se moglo nazvati crnjancem.
- Saleeeee!
Kuća se nakrivila od smeha. Njeni zemljani zidovi su se tresli. Niko to nije osetio, od silnoga uzbudjenja i sopstvenog smeha.

Nije Žućka, već Gile, na svili!

среда, 19. април 2017.

A, jel sviraš još ?

Iako je april uveliko osvajao, sunce je bilo dobro skriveno iza gustih sivih oblaka.
Sa severa je duvao ledeni vetar donoseći snežne pahulje izmešane s kapima kiše.  Na mestu na kome se čekao autobus u malom vojvođanskom selu, davno zaboravljenom od mnogih, se ledeni dah najbolje osećao.  Bilo je hladno uvek.
Jeza se osećala bez obzira na godišnje doba. Nekada je tu bio centar sela. Ljudi su prolazili, zbijale su se šale. Na jednom ćošku je postojala kafana, pravo mesto za čuti i videti. Na drugom zemljoradnička zadruga, na trećem, parohijski dom katoličke crkve,a  na četvrtom fino okrečena bela kuća koja je svojom veličinom izlazila na dve ulice. Baba Julka ju je svake godine umivala belim krečom, a s prozora je razgovarala s prolaznicima.
- Di si krenula rano? Ajd, ajd, samo polako!
Sve je ruka vremena ostavila u nekim boljim vremenima i čarolijom ih zaštitila od pogleda na današnje ruševine.
Pustoš je bez ljudi. Praznina vremneskog čepa gde malo ko zalazi, je obavijala to mesto.  Samo  je   vetar igrao žmurke  kroz rukave tanje jakne.
- Pa,  april je. Prošle nedelje je bilo preko dvadeset,  za majice kratkih rukava. Valjda ga neću dugo čekati!
Kako god,  jeza je pojačavala jezu.  Klizili su likovi i događaji.
Nikada autobus nije čekala na jednom mestu. Uvek je šetala. Prolazniku se činilo da je u kavezu i da  stalnim kretanjem u krug  pretražuje raskrsnicu.  Poneko je čak pomislio da je u sprezi sa magičnim silama, pa nemuštim jezikom ispreda neke tajne priče, ili saopštava recepte upornosti i opstanka.
Najzad se pojavio.
Otresla je kišobran.
Navikom, uputila se da sedne na svoje mesto. Kao da je autobus njen. Na vreme se trgla. Na njenom mestu sedela je neobična putnica.
Harmonika.
Dugmetara.
Bez reči se spustila na sedište iza. Nije dugo na njemu ostala. Morala se premestiti na suprotnu stranu, tačno naspram neobične putnice. Unutrašnjost ju je terala da bolje osmotri.
Uznemirila se.
Videla su se oštećenja. Nekoliko dugmeta s jedne strane je nedostajalo.  Kožna kopča se iskrzala. Nitna koja je držala meh je davno izgubila sjaj.
Trgla se.
 Iz samoće ju je oterao razgovor.
- Gde je nosiš?
- Nosim kod majstor Joce. Tu on živi, odma kod raskrsnice. Da mi popravi. Popravljo sam je ja, al  ništa. Još sam je više pokvario.
- Kako? Pa to ipak mora majstor.
- Znam i ja da mora, al evo vidiš, ovo sam nekako s gumicom... pa sviro sam nekako, al sad ne mogu. Čuo sam se s majstorom.  Kaže da dođem... pa idem...
- A jel sviraš još?
- Sad sviram u kulturnom društvu,  dva tri puta nedeljno... nekad sam sviro više, bilo je i novaca...Eheee!  Bilo je svega...
- Jesi li svirao nekada u Kikindi?
- Kako da nisam, imo sam svoju bandu.  Svirali smo po svadbama i proslavama...
- Jeste li bili dobri?
- Dobri? Bili smo super!  Jedanput bio neki Ilija, dobar kao leb, al lud!  E taj me je tero na drvo! A kao ono, pantalone se raspukle... Brate, sramota... gaće samo sevaju... svi se smiju... ja sviram od muke, brate od muke...
- Sigurno je bilo i novaca...
- Bilo , bilo nego šta... Nego majstore, bil mi stao tu kod raskrsnice, tu na Bašaidskom drumu, da je ne vučem i da mi ne pokisne i da je sneg ne napraši????
- Gde? Ovde ili tamo?
- Tamo! Hvala majstore! Srećan put! Živi bili i videli se!
Prebacio je harmoniku preko desnog ramena. Ona se nemarno zaljuljala  nošena snagom svoga vlasnika.  Proletela je pored njene glave. Nije htela da je dodirne.
Htela je da je opomene, da je svet mali, da se događaji nižu nezavisno od čoveka, da priče žive, ne kroz jednu osobu, već  kroz niz duša povezanih linijama koje sam život tka na nevidljivim razbojima.

Slika na svili : April.
 
-

четвртак, 6. април 2017.

Oko boje starog zlata

Vazduh je golicao opran prvom prolećnom kišom.
Onom mirnom, koja svojim kapima donosi blagostanje. Asfalt se nebeskim životnim čudom oprao i postao sjajan. Krovovi kuća su zablistali svežinom. Stare stolice na terasi su dobile novi život. Sve stvoreno rukom čovekovom je dobilo fini blistavi preliv nanešen rukom Gospodnjom.
Spojilo se prirodno i stvoreno.
Oživelo je stvoreno.
Dobilo je, bar na kratko nov početak.
Vraćajući se iz škole,  mladi par je pronašao zaklon iza starog drveta topole. Stajali su zagrljeni. Nada je obavijala njihova tela.   Život u punoj snazi. Iskričavi sjajni naleti kišnih kapi lepili su se za njihove kose. Crna i crna.

Jasno kao blistav,  opran dan.

Niko nije imao kosu kao on.
Crnu.
Gustu.
Blago uvijenu u lake kovrdže.
U  našu porodicu je ušao kao najstariji  majčin zet. Za razliku od nas koji smo svetle kose i plavih očiju, on je bio nešto osvežavajuće. Tamnokos. Svojom stasom je nosio ponos ratnika panonskih njiva. Nosio je u svojim venama dah dalekih karpatskih gorštaka prispelih na dno panonskog mora.  Svojim glasom je nadmorsku visinu ravnice podizao u nebo.
Negde u plavetnilu su se grlenile  reči.  Orio se glas. Nije ga podizao iz ljutnje. Njime bi naglašavao svoje prisustvo, kao  da nije bilo dovoljno što bi kuću napunio visinom i krupnoćom tela, onako nenametljivo uočavanje njegove prisutnosti,  već da se najavi da je tu, da ne omete nekoga ili ga zatekne nespremnog.  Dečački stidljivo. U  očima mu se ogledala zlatna vlat zrele pšenice, spremne za žetvu. Lelujala se u pogledu ispresecana dugim iskričavim klasjem.
Zlatno  se stapalo s crnim u savršenoj blistavosti. Prigrlio nas je kao svoje i toplo zakrilio svojim širokim krupnim šakama.
Zaštitnički se ponašao.
Sve nas je, onako sitne, okupljao oko sebe pričajući samo smešne priče. Uvek se šalio. Uvek je imao spremljenu  banku-  dve za čokoladicu i više od toga. Uvek je imao osmeh i lepu reč.
Obožavali smo ga.
Što zbog njegove dobre paorske duše, što zbog poštovanja koje su moji roditelji ukazivali njemu, što zbog poštovanja koje je on ukazivao njima, što zbog dobrote i životne snage nežno utkane u njegovu dušu.
Preplanulost koju bi sticao s  prvih prolećnih dana samo je pojačavao. U polju zrelog žita mogla se nazreti njrgova visoka pojava. Samo se crna tačka kretala. Ostalo se stapalo s njivom za koju je živeo. Dugi prsti bi nežno otkinuli klas. Razmrvili bi ga. Potom bi plevu vratio Majci Hraniteljki, a zrna bi stavljao u usta. Grickao bi ih. Pogled zadržavao na nebu. Potom bi pao na žito. Svakim genom utkanim u svoje vene je znao tačno vreme za vršidbu. Znao je vreme za obrati kukuruz ili vaditi repu, za uzorati ili posejati.
Ime je dobio po Svecu zaštitniku kuće.  Ilija.
- Možda tako, a možda :  ili ti ili ja! Bolje ili  ja - Ilija.

- Slušaj da ti ja kažem! Ako ne koriguješ ishranu , dobićeš šećer. Onda ćeš imati problem! Pritisak nije problem. Slušaj ti meme! Ja znam! Znam!

Bilo je druženja i dana provedenih na otvorenon, na njivama. Tada bi bio svoj na svome. Posle mučnog čupanja arpadžike, (gori paorski posao ne postoji), onako omamljeni letnjom vrućinom i zbunjeni pojedenim masnim burekom, jedva držeći oči otvorenim , iz polusna nas je prenuo duboki bariton:

-Šta je to! ? Dižite se! Dosta ste ležali! Hajd! Hajd!

U rukama je nosio burence iz koga su virile rashlađene vlaše.

- Za svakoga po nešto! Ko šta voli-  nek izvoli!  Hladnu vodu i koka kolu!

Vraćajući se posle ratarskog posla video je obamrlo društvo. Protutnjao je traktorom koji se tresao.  Još brže je dokloparao nazad.
Dobrota koja se samo  skrivenim vrednostima paorske duše može meriti. Fino izvajana, slavujevim pevom protkana, letnjom rosom umivena, a pokrivena kao pšenica prvim kasnojesenjim snegom. Njegova duša je mogla samo dobro. Dobro je bilo smisao njegovog  života- Za dobro se živelo, za dobro se radilo, za dobro je bilo smisla trošiti  ovozemaljske dane.

- Ilija, beži! Skloni se... blaga jeza me je obuzela. Teča Ilija je sedeo tu.
- Niste to Vi! To je mačak, komšinica ga nazvala Ilija...
- Vesna, pa ja te znam. Ti to ne bi nikada...a i ne smeta mi, najlepši je od svih mačaka.
Desilo se jedne rane jeseni da su kumovali. Kum je kum. Kum nije dugme i prema kumu se odnosi s poštovanjem. Dočekao je kuma, počastio ga, napojio i nahranio. Bilo je časti i za rodbinu i za komšije. Svi su imali svoje mesto oko stola. Muzika je svilrala bez prestanka.
- Harmonikaš! Harmonikaš! Na drvo!
- Kakvo drvo!???
- Na drvo ispred kuće,  kad kažem!
- Ilija, jesil ti poludeo?  Di da se popnem na drvo!
- Harmonikaš na drvo!!!!!
Tonovi su leteli, harmonika je davala sve od sebe, ne bi li se spasla nošenja na tanke grane.
Harmonikaš, onako u srednjim godinama, s blago zategnutim pantalonama na šav, koje inače koristi samo o ovakvim prilikama, pa se malo smanjile... pa uz drvo. Od zategnutosti  baš prko debelog mesa... napravio se procep toliki da se gaće samo sevnule!
-HA...HA... E, to ti je, samo da vidim da li si obukao čiste ili nisi!  Sviraj!...

 Sedim u bolničkoj sobi. Pričam svašta i ništa. Brišem  rukom samo meni vidljivu sliku.  Sve jasnije se prikazuje. Teram je snagom svoje duše.
Vidim oca. Raširio ruke i smeška se zagonetno. Spremno će do rajskih vrata dovesti svoga dragog Iliju.
Govorim mu nemim glasom :  Čekaj još malo. Kako da te pozdravim, da iskažem neprežaljeni bol i nedostajanje?
Ćutim, molim, vičem bezglasno.
Borim se kihotovski protiv džinovskih životnih vretenjača. Jasno mi je da gubim bitku.
- Ne bojim se ja onoga što me čeka. Nemam straha. Ostavljam dobro. Idi kući. Pozdravi sve...Tamo je moj imenjak. Pozdraviću ga. Čuvaj se.

Oko je gasnulo bojom staroga zlata. Pretilo je potpunim gašnjem, a negde u najudaljenijem kraju zlatne njive nazirala se tuga.  Sve je polako tonulo u prvi sumrak. Blaženi mir je pokrivao obrađene njive. Ravnica se raskrilila. Poletela je negde visoko u prostor očišćen od briga.  Potražila je utočište u čistoti i savršenom prasiskonskom miru.

Kolena su mi drhtala dok sam napuštala bolničke hodnike.


Kako stari govore: Pozivi su svima ispisani, zavisi samo kada će biti isporučeni.
Za teča Iliju, slika na svili.

недеља, 2. април 2017.

Lov na vešticu

Deca su u prvom sumraku prepričavaladavno zaboravljene priče. Najviše su
voleli one o vešticama i vampirima koji se sami bez poziva pojavljuju i odnose dečje  duše sa sobom. Stariji dečaci su se isticali hrabrošću i pomoću pritajenog straha priče su narastale.
- Nije to ništa, kad sam ja jednom šetao... Ispod magle se pružalo staro groblje, na koje su svi zaboravili. Što je magla bila gušća i što se manje videlo kroz nju, strah je jačao. Ja se nisam plašio! Kada su iz otvorenih grobova počele da se uzdižu lake senke, poleteo je prvi vrisak, pa još jedan, pa još, naježio sam se. Onda se senka uzdigla i pretvorila u slepog miša.
- Ih, slepi miš! On je ništa! Oni noćni leptiri su opasni. Oni ti noću dođu i piju krv!
- Eno ih, lete oko svetla. Spremaju se za napad! - Bežimo kući! -
 ...

Ispod kore stare višnje mali noćni leptir, sa krilima posutim najfinijom prašinom banatskih njiva, ispresecanu tragovima suza duša koje su tražile milost Nebesa čineći vidljivim linije  patnje  nestalih strdalnika pažljivom oku,  je  već sa prvim svetlom dana, pronašao sklonište.
Smestio se udobno.
Krila je stisnuo ljubomorno ih zadržavajući samo za sebe. Lako ih sklopio, štiteći tako ne samo telo, već i slabašne nožice.
Drhtave, finim dlačicama obezbeđene  radare na svojoj glavi, je  spustio sasvim nisko, pritiskajući ih čak do vrhova  beskrvnih zglavkastih nogu. Bio je potpuno bezbedan. Sledio je uputstva svih noćnih leptira stvorenih rukom Gospodnjom.
Upijao je svojim suvonjavim  telom, tkao ih u svoje nevidljive zaostavšine i upućivao ih dalje.
Prenosio ih je.
S prvom jesenjom kišom je započinjao svoj zimski san.  U vreme prvoga mraza potpuno je utonuo u nepostojanje.
Nije imao nikakav životni osećaj.  Nije imao ni glavu, ni telo. Nije imao ništa osim prikrivene želje da potroši duge dane zimskoga sna.
Vetrovi su mogli pevati najsmelije pesme, snegovi su mogli plesati po taktovima severnih vetrova, inje se moglo hvatati na ogolele grane, a da on ne primi nikakvo saznanje. 
Koliko je trajalo bezvremerje u koje je utonuo nije znao.  Iznenada neko blago golicanje ga je prenulo. Brzo se vratio nazad. Slabost ga je još uvek držala u dubokom zatočeništvu. Trebalo mu je  vremena da oseti.
Lagano je proveravao da li na njegovom telu ima rana dugoga sna. Osetio je dah života. Osetio je radost.
S prvim prolećnim dahom počeo je zagrevanje tela. Lagano se pomerao ne napuštajući sigurnost svoga skloništa.
Najzad je osetio potpunu moć novog životnog zova. Izvukao se iz skloništa. Trebalo u je vreme da odbaci male gomilice osušenog krilnog praha. Osvežen uputio se u nov život.
Najviše je voleo predvečerja. Tada bi mu se vid nenaviknut na svetlost vraćao. Lagano se zaletao i istraživao okolinu. Voleo je slobodu i lagani povetarac koji je povremeno osećao između svojih krila. Zbunjivala ga je samo toplota veštačke svetlosti koja ga je toliko privlačila. Ma koliko se  trudio da izbegne njene zamke, suviše ih je bilo.
Onda je jedne letnje večeri,  dok je nepromišljeno leteo ka toploti, bežeći od noćne svežine i vlage dospeo u  njemu nepoznatu sredinu. Taman je zadremao, kada se veštačko svetlo upalilo...

- Trambo! Trambo!??
-Trambo, trambo! Pomagaj, pomagaj! Jaaaaoooooj! Jaoj...Veštica...Veštica...
- Kakva?..!  ????
- Trambo, trambo,...Tamo, tamo...

Mali noćni leptir je u strahu od nepoznatog prostora udarao u nezaštićenu sijalicu, pržeći svoja krhka krila. Udarao se, odbijao se o njen stakleni omotač. Odbijao se o svetlost. Krila su ga bolela, a prah prikupljen pod okriljem slobode i noći se pržio. Pucketao je.

- Tamo, tamo!
- Sad ću, sad ću! Nećeš ti meni!  Sad ću!

Osetio je nove nalete vetra. Bacali su njegovo telo levo, desno u nepoznatim pravcima i suprotno svim pravilima naučenih i dalekim nasleđem usađenim u njegovo beskrvno telo.
Nije osetio bol. Nije osetio strah kraja. Nije osetio bezdan. Propadanje u pravcu zakona zemljine teže nije osetio. Krila posuta nebeskim prahom su se odvojila od malenog tela.  Propadao je u tamni ambis   spiralnim letom.
Rasipao se prah.
Rasipala se noć.
Rasipalo se saznanje.

- Sad će tramba nju, vešticu! -  uzela je metlicu sačinjenu od sirkovih uvezanih i sasušenih cvetova.  Žustrim pokretom je na metalnu lopaticu načistila njegovo telo. Osiromašena krila bez čarobnog letećeg praha su svoj životni put završila na hladnoj limenoj podlozi. Krhkost njihova nije dodirnula okamenjeno srce.
Leteo je još jednom, nošen tugom svih noćnih leptira kroz otvoren prozor u letnju svežinu i u zaborav.