четвртак, 23. новембар 2017.

Ždralovi u Banatu



S nestrpljenjem čekam par minuta koliko je potrebno autobusu da prođe pored padejske slatine. Suva, neugledna i prostrana sa dušom panonskog zaboravljenog  ratnika.
Slatina je retko posećena od ljudi. Zaboravljena čami, povremeno gosteći retkom travom stado ovaca i par mađarskih pulina kojima se lavež odbija od metalne kutije autobusa, pa čovek stiče utisak o njihovoj grlenosti.  Čobanin ne mari, utonuo je u svoje misli, a pogled  mu je nekuda odlutao.
Pored slatine poslednje dane živi stara ciglana. Do nedavno se iz njenog visokog dimnjaka širio gust dim, a vešti majstori su u pozadini sušili glinene cigle i unosili ih gurajući neugledne oblike u unutrašnjost. Zastrašujuća rupa kroz koju su prolazili je zijala gutajući sve što se u nju unese. Danas je oronula. U središnjem delu je počela da se urušava i pitanje je proleća ili jeseni da li će se održati. Negde iza nje su arheolozi počeli i brzo obustavili iskopavanja.
Ovih kasnih novembarskih dana slika je drugačija. Oživela je. Povratila nekadašnji sjaj. Jata sivih ždralova u svojim migracijama preleću banatsku pustoš i pronalaze odmor na slatini s jedne i tek uzoranim njivama s druge strane stare ciglane.  Ima ih na izbočinama zaostalih za arheolozima. Čini se pažljivom posmatraču da se ciglena građevina osmehuje i raduje svojim iz daleka prispelim posetiocima.
Prostor bez ljudskog prisustva donosi im spokojstvo. Mnoga krila su spuštena. Mnogi kljunovi su podignuti ka plavetnilu velikog nebeskog prostora. Čitave kolonije se uzdižu u visine ili se spuštaju sasvim nisko i svojim dugim nogama dodiruju tlo.
Istežem vrat, približavam oko staklu i iščekujem sive prikaze. Mnogo ih je. Krupne, dugonoge, vitkih vratova i samo naizgled krhkih tela stoje, poleću, sleću.  Uživaju u životu, ne žale se na svoju sudbinu putnika. Poštuju redosled i tajanstvene znake predvodnika.
Na trenutak se vraćam negde daleko u prošlost. Dete sam. Svu umešnost i snagu ulažem da uhvatim jednu pridošlicu. Kako se približim, ona poleti, poskakuje, izmiče mi iz ruku. Govori mi svojim  nerazumljivim jezikom čije znakove ne razlikujem. Opet jurim, jurim...padam i ustajem. Vijugam u svojim kretnjama. Izmiču, a htela bih samo da  dodirnem sivo pero mudrosti i nepogrešivosti.
- Ti ih baš voliš?- glas me vraća u stvarnost.
- Da, pokušaću da ih uhavtim kamerom na telefonu.
- Daleko su od puta.
-  Daleko , ali ne odustajem tako lako.
- I šta se vidi na fotografiji?
- Ništa.
 Naravno, daleko su, kamera ne hvata drugo osim puste zemlje sa tek sivim obrisima za koje samo ja znam šta su.   Ništa, sutra ću pokušati opet. Ne odustajem ja tako lako!

Nekoliko  neuspelih fotografija .
Fotografija ždrala je preuzeta sa interneta.


4 коментара:

  1. Срећан је заиста онај ко путује.
    Дивно, Весна! Носталгично, топло, опомињуће, лепо.

    ОдговориИзбриши
  2. Tvoji opisi ravnice banatske su divni. Tamo nema pustosi koliko god se covek prema Banatu menjao. Uvek se okom, ako ne kamerom uhvati raskos ravnice u "mirovanju"! Reklo bi se obicno jutro ali si ga ti zdralovima ulepsala! Bravo!

    ОдговориИзбриши

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!