недеља, 14. фебруар 2016.

Mir u hladovini vinove loze

Volela je tiha popodneva.
Tada bi u hladovini vinove loze pronalazila svoj mir. Tokom zimskih dana bi uz toplu peć trošila sate, ali zbog kratkoće dana to nije bilo ono što je trebalo da bude.
Nije govorila mnogo. Nikada se nije žalila. Nikada joj ružna reč nije sišla s usana. Nikada nije mislila na sebe. Svo činjenje beše na korist drugih, bez reči prekora ili negodovanja.
Utonula u misli do kojih niko  nije dolazio, pratila bi trag konca.
- Gore, dole. Dva levo, tri desno...
Radila je iglom koja nije imala vrh. Na njenom radu nije bilo mrlja. Ruke su bile zaštićene. Jednako i čisto s lica i s naličja.
- Dva levo. tri desno, pa gore, dole...
 Narastali bi cvetovi. Nizale se korpice i preplitalo se granje. Konac je postajao živ.
 Živeo je, putovao po svim meridijanima i stizao  u daleke luke u kojima ona sama nikada nije bila. Rajsko  cveće dalekih bogatih vrtova, ptice raskošnog, bojama bogatog perja, pokazivali su svoju lepotu. Nastajali su stolnjaci dostojni kraljevskih stolova. Donji čaršavi kroz koje ni princeza ne bi naslutila zrno graška.
 Njen život je trajao kroz dane, nedelje i  godine uvek istim ritmom, uvek isto :
-Ne tražeći ništa, ne uzimajući zlo u svoje ruke.
Bilo je onih koji su razumeli, a bilo je i  zlobnika. Većina joj je zavidela na veštim rukama koje su oživljavale konac. Uzdizala se, postajala je daleka i moćna, takva da bi znatiželjnici samo treptali svojom sitnim očima.
Malo posetilaca je dolazilo u njenu kuću. Nikoga nije prisiljavala da za nju odvoji deo svoga vremena. Zato
 je rado sve dočekivala.
Živela je za svoj mir u hladovini vinove loze.

Deo njenog rada kao ilustracija.

3 коментара:

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!