Popodne je provela tik do ventilatora. Bila je srećna što ga je kupila. Duvao je i razduvavao, bar prividno je čistio unutrašnjost prostorije od toplote. Pomagao joj je da izdrži gledanje turskih serija u kojima se radnja vrtela u krugu, a bile su začinjene velikom dozom teatralnosti. svi lepi, doterani, nikada na poslu, a para imaju...
S prvom nemirnom igrom vetra ga je isključila, otvorila prozore, pa na sred dvorišta, baš na mestu gde se smenjivanje toplote i svežine najviše oseća je postavila mali metalni stočić. Donela je stolice i skuvala kafu. Lagani gutljaj mlake kafe ju je osvežavao. Merila je štetu suše nežno milujući osušene izdanke nekadašnje bujne cvasti. Iz lagane tuge i lake obamrlosti prenuo ju je glas:
- Alo, komšinice, alo...
- O , ti si! Gde si? Kada si stigla?
- Stigla sam, pre neki dan... Uf, ova vrućina...
- Hajde uđi, baš sam kuvala kafu!
- Ne mogu, vrućina mi je...
- Onda hladan sok. Imam koka kolu...
- To može, na ovu vrućinu...
Dvorište je živnulo kroz laki razgovor.
- Kako je tamo? Ti si u Švajcarskoj?
- Lepo je, nema nigdi da vidiš ni papiri ni pikavci. Sve čisto, lepo.
- Radiš li?
- Više ne, imam penziju, zaradili smo muž i ja...možemo lepo da živimo, šta bi ovde, sirotinja... ovako, dobro nam, tamo mi i deca. Blizu. Jedan ko do Novi Sad, ćera ko do Zrenjanin. Tu smo svaki čas. Družimo se, imam i praunuci.
- Nisam znala da ti se unuk oženio.
- Jeste , jeste, pevali na svadbu..., ..., i... sve poznati pevači.
- Onda ste dobro zaradili.
- Sad ću ti pričam kako. Radila sam po kućama, spremala, tamo ti to sve ide u staž, završim, pa radim još. Malo, po malo, nakupila sam da uštedim franci. Ja to sklonim, u jednu kutiju ispod krevet. Kupim i neko zlato, bilo jeftino...pa pod krevet. Neki dan, neću da sušim veš u mašinu, tamo imu i one što sušu, već ću da raširim ko kod nas na štrik, vidim neke ljude kako se u odelu i s tašnama šetu po komšiluk. Kažem mom Joci: Joco, ovo nije kako valja, to neće biti dobro! Pa drugi dan opet. Kažem i sinu. Tako ja dan za dan. Onda sin kaže, uzmi pare, idemo u banku. Stavi pare tamo. Uzmem ja, odem u banku. Zlato ostane. Kad smo kući iz banke, ono rusvaj. Sve prevrnuto, sve razbacano! Ju, da me srčko opali! Vrisnem ja, svi se okupu! Zvali i policiju... Al, ništa, ne može da se nađe ko je. Kažem sinu: pare su tvoje oženi tvoj sin! Mogo je lopov sve da odnese! Tako mi napravimo veliku svadbu s muziku! Još da ti kažem, zlato odneli. Nema.
- Šta kažeš? Imala si dobar osećaj! Sreća ! A zlato, biće drugo. Sreća za pare tako nije propalo...
Razgovor se nizao, dok su se oblaci gomilali, a vetar pojačavao. Prve krupne kapi su prenule komšinice iz razgovora. Iza nih je stajao dugi niz godina provedenih u istoj ulici. Dugo ih je delilo ih je nekoliko kuća, a sada tokom većeg dela godine mnogo granica.
Ilustracija: svadbena torta.
Одважни и сналажљиви живе од свог рада и када остаре! "Патриоте" имају то што им на кашичицу понуде па онда узму!
ОдговориИзбриши"Имање" није у новцу и злату већ у здрављу! Поздрави Весна, дивна прича са нашег поднебља.